Majstor kazališne scenografije i dugogodišnji član ULUPUH-ove Sekcije za kazališnu i filmsku umjetnost, Drago Turina Čarli, preminuo je nedavno u Zagrebu u 77. godini života. Rođen 1943. u Virju, Turina je studirao u Zagrebu, gdje 1965. započinje svoj scenografski rad u studentskim kazalištima, a od tada ostvario je više od dvjesto pedeset scenografskih radova u raznim kazališnim kućama, na televiziji i filmu. Osim u hrvatskim kazalištima (HNK u Zagrebu, Gavella, Teatar &TD, ZKM, Komedija, HNK Split, HNK Rijeka), radio je i u Mariboru, Novoj Gorici, Sarajevu, Beogradu, Trstu i Brnu. Bio je član Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti od 1969., a Nagradu ULUPUH-a za životno djelo dobio je 2018. godine. Predavao je scenografiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a njegovi radovi izlagani su u Zagrebu, Novom Sadu, Pragu, Tokiju, Šangaju, Torontu (World Stage Design).
*Drago Turina na svojoj izložbi u Šangaju, 1989.
U recenziji monografije Drago Turina – scenograf autorice Branke Hlevnjak, koju je 2013. objavio ULUPUH), akademik Tonko Maroević ističe: “Nije pretjerano kazati da scenografija Drage Turine predstavlja kazališnu epohu, da daje možda najodređeniji znak teatarskim zbivanjima u Hrvatskoj (a i šire) na prelasku od modernizma u postmodernu. Od trenutka kada se pojavio na sceni preuzeo je na sebe daleko veći teret opremanja pozornica za najraznovrsnije izvedbe, privukao je zanimanje kazališnih grupa i institucija u brojnim domaćim i inozemnim sredinama, oduševio je publiku i kritiku kod kuće i u svijetu, potaknuo je na suradnju umjetnike iz gotovo svih aktivnih naraštaja. Drugačije rečeno, samo je u njegovoj ulozi moguće naći neki zajednički nazivnik burnoga i dramatičnoga kazališnog života u razdoblju golemih estetskih mijena i lomova, u razdoblju možda još većih društveno-političkih sukoba i previranja uračunavajući 1968., 1971., pad Berlinskog zida i Domovinski rat. (…) Po Čarliju Turini scenografija je u nas definitivno postala dramskom disciplinom, ispunila je u potpunosti lucidni bauhausovski zahtjev stvaranja ‘stroja za igru’, postala je nezamjenjivim dijelom redateljske i glumačke interakcije. Daleko od svake dogmatičnosti, izborom raznih materijala i animiranjem različitih mogućnosti scenske mašinerije, Turina se umio približiti specifičnim zahtjevima stilsko-epohalnih postavka, ali uvijek u duhu suvremenoga shvaćanja, a ne puke pasatističke evokacije ili akademske rekonstrukcije. Njegova maštovitost i otvorenost prema morfološkom pluralizmu znali su iz najtežih uvjeta – i unatoč teško svladivim preprekama – izvući funkcionalni i estetski optimum.”
*scenografije Drage Turine za predstave “Dom Bernarde Albe”, 1984. (lijevo) i “Alkestida”, 2003. (desno)
*scenografija D. Turine za predstavu “Amadeus”, 1981.
Opisujući dosege Turinina profesionalnog djelovanja, Branka Hlevnjak napominje: “Danas je scenografija Drage Turine inspiracija za mlade, putokaz avangardne prošlosti za budućnost. Njegova scenografska rješenja polaze od sadržaja predstave do poruke koju predstava nosi, od ciljane publike i mjesta izvođenja do ugođaja kojim postiže punu kazališnu čaroliju; od praktičnosti izvedbe do prostorno-vremenske i dramaturške efektnosti; od jednostavnih rekvizita i simbola do skladnih i složenih, mobilnih cjelina. Jezikom simbola opredmećivao je Turina dramaturgiju mekim i krutim, pokretnim i nepokretnim rješenjima, stvarajući po potrebi realne i irealne ambijente koji se kreću od krajnje redukcije (minimalizma) do bogatih svjetlosnih i zavjesnih preobrazbi. Zahvaljujući svojoj tehničkoj vještini inžinjera strojarstva i brodogradnje, Drago Turina unapređivao je scenografiju nepresušnim izobiljem inovacija, a pritom je odmah organizirao i kreirao mehanizme kojim će ostvariti svoja originalna rješenja za scenu i pozornicu, koja su do tog trenutka bila nezamisliva. Pa i u jednoj od posljednjih scenografija, primjerice za predstavu Domaća zadaća, Drago Turina dokazao je kako se škrtim sredstvima postižu optimalni učinci, a prostorna se i vremenska iluzija vidno mijenja.”
*scenografija D. Turine za predstavu “Sokol ga nije volio”, 1982.
Najznačajnija scenografska ostvarenja:
– HNK, Zagreb: Kiklop, Timon Atenjanin, Mutter Courage, Troilo i Cresida, Figarova svadba, Večeras se improvizira
– HNK, Split: Don Juan, Hrvatski Faust, Othello, Smrt Stjepana Radića
– DK Gavella: Amadeus, Sokol ga nije volio, San Ivanjske noći, Talisman
– GK Komedija: O Kaj, Gubec beg, Grička vještica, Jadnici, Kralj je gol
– ZKM: Opsada Sigeta, Štrokoloko, Maksimilijan, Magic and Loss, Charlie Brown, Božićna pjesma, Zaštićena zona
Značajnije nagrade:
– Zlatni vijenac 1969., 1985., Festival MES Sarajevo;
– Sterijina nagrada 1977., Sterijino pozorje, Novi Sad;
– Zlatna arena 1977., Filmski festival Pula;
– Srebrna medalja Praškog Quadrienalla 1983., Prag
– Nagrada Marul 1992., 1995., 1997., Marulovi dani, Split
– Nagrada Hrvatskog glumišta 1994.
