Prošle sam godine dobila priliku kurirati izložbu u gotovo idealnim uvjetima. Neprestana utrka s vremenom nerijetko rezultira situacijama u kojima se kustoski tekstovi pišu u zadnji čas, a prilika za višemjesečne susrete i razgovore s umjetnicima gotovo da i nema. Ipak, suradnja s multimedijalnom umjetnicom Ivom Korenčić zahtijevala je temeljito upoznavanje s njenom umjetničkom praksom, zbog čega smo se počele nalaziti mjesecima prije otvorenja izložbe “Field notes revisited” u Galeriji Spot. Prvi puta kada smo se upoznale, Iva je imala ružičastu kosu, genijalne komade nakita na sebi i specifičan parfem po kojoj joj ne miriši samo odjeća, već i čitavo stubište koje vodi do njenog 2u1 stana i ateljea. Budući da su naši duuuuugi razgovori bili uglavnom usmjereni na temu i koncept izložbe, ovom sam prilikom odlučila saznati nešto više o radovima koji su prethodili njenoj zadnjoj izložbi.
Iva Korenčić multimedijalna je umjetnica koja u svojoj umjetničkoj praksi istražuje teme intimnih stanja, psihologije, individualne, kolektivne i stanične memorije reflektirane u materijalnosti tragova s fokusom na procesualnost, pretvorbene kapacitete medija i razvoj novih metodologija. Koristeći razne medije poput skulpture, crteža, teksta, fotografije i videa konstruira prostorne instalacije istražujući pojam koreografije pažnje. Od 2009. godine djeluje kao autorica, koreografkinja, redateljica, snimateljica, fotografkinja i montažerka na nizu plesnih i izvedbenih projekata. Više o njenim umjetničkim projektima, samostalnim i grupnim izložbama te umjetničkom obrazovanju pročitajte u nastavku.
► U tvojoj biografiji nailazim na zanimljive crtice iz područja obrazovanja, a svoj si put u umjetničke vode započela na studiju suvremenog plesa na SEAD-u (Salzburg Experimental Academy of Dance). Kada se rodila ljubav prema plesu? Kako je izgledao tvoj put usavršavanja u polju suvremenog plesa? Baviš li se njime i danas?
Iva Korenčić: Od malena, tijelom spontano premošćujemo odnos između emocija i vanjskih podražaja poput muzike. I u mom slučaju je počelo vrlo nevino, a onda, obzirom na kombinaciju talenta, interesa i puke slučajnosti, započinjem edukaciju iz suvremenog plesa. Prvo upisujem Školu suvremenog plesa Ane Maletić, gdje se odnos prema plesu pretvorio u način komuniciranja ideja, izvođački i koreografski. Nakon toga sam upisala i SEAD, ali već sam tijekom studija počela osjećati da samo ples postaje nedostatan medij za moje ideje. Potreba da neke ideje i zamisli komuniciram kroz različite medije vidljiva je već za vrijeme studija plesa jer sam unutar koreografske prakse počela koristiti medije poput fotografije, stop animacije, site specific performansa, teksta. Ne mogu reći da se i danas bavim suvremenim plesom, ali tijelo i somatske prakse duboko su upisane u svaki moj umjetnički proces.
► Nakon studija suvremenog plesa, upisala si preddiplomski studij snimanja na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Kada je došlo do zaokreta u području interesa? Jesu li se oni oduvijek preklapali? Zašto si odabrala smjer snimanja, a ne fotografije?
Iva Korenčić: Vrlo rano sam se pronašla u raznim hibridnim, multimedijskim formama. Nakon studija suvremenog plesa radila sam kao suradnik na mnogim multimedijskim projektima u suradnji s koreografskim laboratorijem Sodaberg i umjetničkom organizacijom O.N.E. te sam u isto vrijeme završila stručno usavršavanje za vizažisticu u školi mode i dizajna Callegari. To je bio ‘back up’ plan, ako umjetnička karijera ne uspije. Ali vizažizam me doveo do filma gdje sam upoznala mnoge bivše i sadašnje ADU-ovce, i nekako sam ‘završila’ na studiju snimanja. Na preddiplomskom studiju snimanja, tehnički su jednako zastupljeni snimanje i fotografija. Teorijski smo više usmjereni ka filmu, ali zbog cjelokupnog praktičnog iskustva, smatram se i fotografkinjom i snimateljicom, pogotovo jer sam odradila mnoge projekte koji su zahtjevali stručnost na oba polja.
► Pri Akademiji likovnih umjetnosti si završila diplomski studij na smjeru Novi Mediji. Smatraš li da je ovaj odabir bio komplementaran svemu što si prethodno studirala? Kakvo je tvoje iskustvo studiranja Novih medija? Postoje li pojedini profesori koji su te osobito inspirirali ili pak svojim inputima usmjerili tvoj umjetnički izričaj?
Iva Korenčić: Čini mi se da je za nas ‘milenijalce’ studij Novih medija pri ALU nešto kao što je prije bila režija na ADU, studij koji se upisuje tek nakon završenog prvog faksa. Drago mi je da više nije tako jer danas je multimedijalnost više pravilo nego iznimka.
Akademiju likovnih umjetnosti, smjer Novi mediji upisala sam (tek) 2018. godine. To je bio trenutak kad sam napokon ‘došla doma’. Moram priznati da me uvijek proganjao osjećaj da sam na fotografskoj sceni ‘ona koja pleše i koreografira’, a na plesnoj sceni ‘ona koja fotka, snima i montira’. Novi mediji su dom za takve poput mene, makar sam s druge strane jako zadovoljna da mi je tehnička i teorijska edukacija na ADU bila međustepenica.
Na Novim medijima sam po prvi put bila lišena pritiska medija, jer je naglasak bio na (nježnom) probijanju okvira medija novim načinima pristupanja procesu. Neopterećeno sam počela raditi s objektima i skulpturalnim intervencijama u materijalno, prostornim instalacijama, tekstom… Taj studij je zaista naprednog kurikuluma za naše okvire i predavači su izvrsni. Na mene je najviše utjecala moja mentorica Nicole Hewitt, koja s jedne strane potiče brutalnu konkretnost, a s druge strane otvara prostor za diskusije na liminalnim mjestima teorije, filozofije i suvremenosti.
► Već si na samom početku profesionalnog djelovanja bila dio autorskog tima (zajedno s Marjanom Krajač, Ninom Kurtelom i Gordanom Karabogdanom) koji potpisuje rad “The Store”, premijerno postavljen 2009. godine u Galeriji Nova u okviru 26. Tjedna suvremenog plesa u Zagrebu. Već sljedeće godine je isti rad nominiran za T-HT nagradu Muzeja suvremen umjetnosti u Zagrebu. Kako je došlo do suradnje s navedenim umjetnicima i kao je došlo do razvoja koncepta za najkontroverzniji projekt ovogodišnjeg Tjedna suvremenog plesa, kako je onomad obavijestio portal Teatar.hr?
Iva Korenčić: The Store iz 2009. godine je projekt koji je ujedno bio moja prva profesionalna ko-autorska suradnja. The Store je mjesto na kojem se koreografska praksa prevodi u Warholovski pop okvir, imanentna poroznost plesne umjetnosti otjelovljuje se u modnom i lifestyle dizajnu. Čini mi se da smo takvom dekontekstualizacijom doprinijeli emancipaciji pozicije plesa na suvremenoj umjetničkoj sceni.
Projekt su nazvali kontroverznim jer smo vrlo doslovno otvorili dućan u Showroomu Galerije Nova pored ZKM-a gdje se održavao Tjedan suvremenog plesa. Dućan je bio otvoren kao svaki drugi, izvođačice su radile kao prodavačice, a POS uređaj komunicirao autorsku ideju između publike i izvođača. Spekulativni doseg nečeg naoko jednostavnog je uvijek pomalo kontroverzan.
► Tvojoj je umjetničkoj praksi svojstveno kombiniranje različitih polja interesa, ali i medija, što je vidljivo već u tvojim prvim radovima. Zajedno si s Martinom Nevistić razvila koncepciju za projekte “Silver” (2010.), “Blue” (2011.) i “Black” (2012.). Prvi dio trilogije čini interaktivna multimedijska instalacija “Silver” u sklopu koje ste nadzornim kamerama registrirale kretanje posjetitelja prostorom predvorja kina SC. Što ste ovim činom htjele istražiti? Jeste li bile nadahnute panoptičkom teorijom Michela Foucaulta? Nadovezuju li se druga dva projekta na koncepciju prvog rada trilogije?
Iva Korenčić: Baš je prošle godine BLACK, u pojednostavljenoj verziji postava, bio prezentiran u MMSU u sklopu Kinogibanja, pa sam imala priliku revidirat i taj dio autorskog djelovanja. U svakom djelu trilogije krećemo od semiotike određene boje. U SILVERU smo preko refletktivnosti srebrne i ideje zrcaljenja došle do pitanja odnosa drugosti i sličnosti.
Projekt mogu povezati s Foulcaultovom metaforikom panoptikuma jer smo tretirale nadzorne kamere kao koreografski alat i na taj način rekontekstualizirale medij društvenog sustava kontrole i moći.
Pogotovo unutar visoko estetizirane instalacije (sve je bilo srebrno!), nadzorna kamera sa svim svojim estetskim datostima i tehničkim nedostacima ima moć samostalno postavljati pitanja o našem odnosu prema kontroli. Također smo se htjele formalno odmaknuti od poimanja koreografije kao strukturiranja plesnog pokreta i razmišljati o ‘nevidljivoj koreografiji’ nametnutih društvenih alata.
► Zanimanje za eskepriment povezuje te s raznim umjetnicama zbog čega ti suradnje nisu strane prilikom umjetničkih istraživanja. Dvogodišnje istraživanje pokreta u suradnji s umjetnicom Andrejom Široki rezultiralo je multimedijskom instalacijom “Oda” (2014.) i eksperimentalnim filmom “Trip” (2015.). Je li ovo početak tvog istraživanja koreografije pokreta? Što ste sve istraživali tijekom dvije godine i do kakvih ste zaključaka došle ovim umjetničkim istraživanjem?
Iva Korenčić: Andreja Široki i ja bavile smo se prvenstveno istraživanjem autentičnog pokreta, a povezao nas je dugogodišnji pedagoški rad s plesačima-amaterima i djecom razne dobi. Na samom kraju istraživanja snimile smo srednjemetražni eksperimentalni film ‘Trip’ isključivo s djecom. Obzirom na limitirane produkcijske mogućnosti, napravile smo čudo. Snimale smo od Podravine pa sve do Istarskog Kamenjaka.
► Autorica si koncepta za audiovizualnu instalaciju “We talk simple language” (2015.). Navodiš da je multimedijska instalacija “idejno nastala kao reakcija na nerazumijevanje apstraktnih formi umjetnosti, kao i jezika tijela i neverbalnog izražavanja medijem plesa”. Zbog čega smatraš da su apstraktne forme u umjetnosti nerazumljive široj publici? Kako s vremenskim odmakom gledaš na problematiku nerazumijevanja suvremenog plesa? Je li se nešto promjenilo na suvremenoj plesnoj sceni od nastanka rada do danas?
Iva Korenčić: To je moj prvi projekt u kojem sam autorski bila potpuno sama. Koncept TASKA u okviru festiva Platforma.hr je takav da autori prijavljuju projekte bazirane na jednom od TASK zadataka sa 7 koraka koje potom u 7 tjedana autori realiziraju u projekt. Uzela sam TASK Matije Ferlina i kroz tih 7 tjedana odlučila intervjuirati i dokumentarno snimati 7 plesnih umjetnica, u dvorani i prirodnom okolišu. Bavile smo se temama odnosa privatnog i autorskog i time što plesna umjetnica od privatnih preokupacija unosi u koreografski rad. Rezultat su 7 video radova (link) i 7 intervjua (link), pozicionirani u prostoru galerije Močvara. Posjetitelji intervjue slušaju preko slušalica koje slobodno vise u prostoru, a video radovi plesnih improvizacija pozicionirani su u prostor kao projekcije ili na ekranima. We talk simple language je zapravo poziv publici da sama odluči koji je njima jezik “jednostavniji”/razumljiviji – plesni ili govorni. Ne smatram da su apstraktne forme per se nerazumljive široj publici. Za to je odgovoran način na koji ih se kontekstualizira i prezentira što je usko povezano s edukacijom publike. ‘Otpetljavanje’ takvih pitanja i ‘opipavanje nedefiniranog trećeg prostora’ događa se u nešto dužim procesima umjetničkih istraživanja što je za sada više-manje luksuz. Autori moraju ‘čarobirati’ na producentskom polju vođenja projekta kako bi si omogućili bar dio tog luksuza.
► U sklopu festivala Platforma.hr si 2016. godine, zajedno s Dorom Đurkesac, predstavila projekt “Littleworks” u zagrebačkom Pogonu Jedinstvo. U ovom projektu ste “razvijale intuitivne strukture rada”. Koji koncept stoji iza ovog rada i od čega se rad sastoji?
Iva Korenčić: Reakcije na rad Littleworks su bile odlične. Taj projekt je nastao kao odgovor na poziv festivala Platforma.hr da autorski realiziramo projekt u kojem razvijamo i pratimo vlastitu metodologiju koju onda naknadno pretvaramo u TASK – svojevrsnu partituru za izradu projekta.
Naš projekt je realiziran kao interaktivna multimedijska instalacija u kojoj prezentiramo ‘Male radove’ koji su zapravo naši intuitivni i kratki odgovori na teme poput distrakcija, kompromisa tijela, vrijednosti grešaka, svakodnevne arhive itd. Te male radove pozicioniramo u prostor pogona Jedinstvo, a pored svakog rada stavljamo praznu bijelu ploču. Publika na ulazu dobiva set naljepnica s tekstualnim crticama iz našeg procesa te treba odlučiti kraj kojeg rada nalijepiti određenu naljepnicu. Na taj način osvještavamo ulogu gledatelja kao sukreatora umjetničkog djela.
► Projekt Field notes započeo razvio se upravo iz tvojih eskapističkih potreba. Tijekom godine dana si svakodnevno odlazila u prirodu i prepuštala se intuitivnom činu osmosatnog fotografiranja. Nešto što je započelo vrlo spontano je ipak rezultiralo zapaženim projektom u kojem se izražavaš putem medija fotografije i filma. Sedam godina poslije si ponovno odlučila pregledati snimljene fotografije nastale 2016./2017. Što te potaknulo na ponovni povratak golemoj digitalnoj arhivi? Je li ti ponovno vraćanje u emocionalna stanja od prije sedam godina predstavljalo izazov?
Iva Korenčić: Projekt Field Notes (link) je vrlo opsežan istraživački rad. Krajem prošle godine ponovno sam se vratila tim materijalima u izložbi Field Notes Revisited (link) u Galeriji Spot. Mislila sam da ću time uspjeti zatvoriti sedmogodišnji ciklus, ali sam si otvorila pitanje kako bi se taj materijal mogao ‘prevesti’ u medij fotografske knjige.
U umjetničkom radu me zanima procesualnost tako da (su)sazrijevanje s materijalom transcedentira osobnu priču i postaje dokaz kompleksnijih psiholoških procesa. Ono što je započelo od potrebe za dokumentiranjem osobne transformacije, preraslo je u opsežnije istraživanje. Provlačenjem tih materijala kroz razne projekte uspjela sam promotriti i usporediti odnos prema materijalnosti kroz razne psihoanalitičke teorije u suvremenoj umjetnosti.
► Sakupljačka priroda vidljiva je u umjetničkom radu “Prema fantazmi” (2018.) koji se koncepcijski nadovezuje na rad Field notes. Kakvi predmeti obično zapnu za tvoje oko i zbog čega ih prikupljaš? Što misliš o fetišizaciji pojedinih predmeta? Postaju li predmeti iz tvoje arhive fetiš u trenutku kada su sastavni dio umjetničkog rada?
Iva Korenčić: Više ‘fetišiziram’ doseg asocijativnosti određenih materijala. Predmeti koji mi obično zapnu za oko imaju neku vrstu iskustvenih tragova na sebi, vrijeme, trenje, sila – materijal koji je dokaz pasivne prolaznosti ili pak intervencije, geste, događaja koji ostavlja vidljive ili nevidljive posljedice. S materijalima moram imati neku osobnu priču i suživot. Dosta toga sam naslijedila iz obiteljske arhive pa na ovaj ili onaj način interveniram u te materijale. Na to gledam metaforički, kao na intervenciju u odnos s tim osobama. Kroz takav proces dotaknula sam se i simboličkog dosega određenih predmeta i činjenice da svaki predmet drugačije komunicira s publikom iz različitih društvenih konteksta, a ponajviše zavisi o individualnim slojevima asocijativnosti. Sve to zavitla autorsku kontrolu nad temom reprezentacije. Ono čime se ja bavim fokusira se više na taj vrtlog privida autorske kontrole i sistematizaciju posljedica, a ne uzroka takvih pojava.
Iz razloga jer stavljam naglasak na procesualnost, pa je i nekolicina projekata on-going prirode, imam taj pristup kategoriziranja materijala prema projektima. Bilo bi fora imati sobu ili garažu za svaki projekt pojedinačno gdje materijali stoje nezapakirani. Za sad svoju zasebnu loše izoliranu šupu imaju samo materijali iz SVEJEDNOGPROSTORA jer njih namjero ostavljam uvjetima i vremenu da ih nagriza.
Da se vratim na pitanje fetiša. Kamenje prikupljam, i privatno i profesionalno na pomalo fetišistički opsesivan način. Kad ugledam neki kamen, moram ga dotaknuti, moram ga imati. Najteži komad sam donijela sa snimanja eksperimentalnog videa Atmosfere (suradnja s Dorom Đurkesac) iz jednog Istarskog kamenoloma.
► Intenzivno bavljenje psihoanalitičkim teorijama vidljivo je u radu “Sve što ti ne treba možeš ostaviti ovdje”. Kako navodiš, baza rada je skulptura u kojoj su “zakopani” svakodnevni osobni predmeti koji predstavljaju bolne uspomene iz propalih emocionalnih veza. O kakvim je najčešće predmetima riječ?
Iva Korenčić: Riječ je o predmetima poput primjerice plišanog medvjeda, mobitela, izolacijske cijevi, parfema, cd-a, bilježnice,… Tu je i lutak na koncu iz Praga i razni drugi svakodnevni objekti koji su od osobnog značaja.
► Što je, prema tvojem mišljenju, teže otpustiti – fotografiju koja prikazuje osobu koju smo izgubili ili predmet koji nas podsjeća na istu osobu?
Iva Korenčić: Mislim da je najteže otpustiti zamjeranja sebi vezana uz odnos s osobom koju smo izgubili. Predmeti i geste, na materijalnoj razini, (re)definiraju pristup tom odnosu kojeg više nema – izmještamo ga u nešto što je opipljivo na drugačiji način i na taj način rematerijaliziramo izgubljene odnose.
► Instalacija “Raštimavanje / Fantazme” (2019.) ispunila je black box zagrebačkog Pogona Jedinstvo. Kako je došlo do suradnje s umjetnicom Teutom Gatolin i kojim ste pitanjima bile zaokupljene prilikom rada na ovom projektu?
Iva Korenčić: Suradnja s Teutom Gatolin spontano je izrasla iz zajedničkog interesa za eksperiment, a realizirana je u sklopu projekta Pogonova participativna sezona. Ideja je bila spojiti dva rada, Teutino ‘Raštimavanje’ i moj ‘Prema fantazmi’. Specifično je bilo to da smo u sklopu procesa napravile radionicu na kojoj su polaznici, sukreatori instalacije, ušli s nama u proces. S odmakom, mislim da je naglasak tog rada bio na eksperimentalnoj kolektivnosti – okupljanje oko nejasnosti pa tako i ranjivosti vlastitih pozicija unutar procesa, dijeljenju prostora, ideja, osluškivanju sebe i drugih…
U pedagoškom radu sam od samih početaka umjetničkog djelovanja i oduvijek me zanimalo promišljanje raznih načina dijeljenja vlastitih metodologija. Mislim da je ovo prvi kolektivni procesa nakon kojeg je moj pedagoški rad dobio novu dimenziju te sam našla samopouzdanje da razvijem pedagoški pristup koji omogućava organski razvoj metodologije koji je u tom trenutku ‘najtočniji’ za određenu grupu polaznika. Pedagoški sam tu da kuriram, koreografiram proces, i potičem studente da osvještavaju i uočavaju mikro i makro razine procesualnih struktura. Razmišljam na glas, prihvaćam poziciju ranjivosti da nekad ni sama ne znam, a također potičem na ‘hands on’ pristup – napravi, isprobaj, otjelovi ideju, izbaci je iz glave, tijela. Ništa nije točno, ništa nije krivo.
► Diplomsko istraživanje pod mentorstvom Nicole Hewitt rezultiralo radom SVEJEDANPROSTOR koji je izložen u obliku prostorne instalacije. O kakvom je istraživanju riječ? Je li proces ovog istraživanja bio iscrpan? Do kakvih si zaključaka došla?
Iva Korenčić: Istraživanje diplomskog rada SVEJEDANPROSTOR (link) započeo je s temama topoanalize i odnosa memorije prostora i prostornosti memorije.. Zbog potresa i pandemije dobili produženje za izlazak na diplomski od godinu dana tako da je istraživanje zaista bilo vrlo iscrpno. Meni je potres, a potom i lockdown u to istraživanje odnosa s prostorom donio puno novih elemenata.
Također sam tijekom rada na diplomskom razvijala praksu tzv. somatskog crteža, a najznačajnije što mi se dogodilo unutar procesa je osjetna promjena odnosa prema galerijskom postavu. Postav rada u prostoru galerije postao je integralni dio procesa, a ne nužnost prezentacije.
Moj odnos prema materijalima sazrijeva tijekom vremena, a istraživani odnosi prema materijalnosti prostora preslikavaju se u postav. Iz istog razloga, postav materijala mijenja se kroz vrijeme te u drugačijim izložbenim prostorima rezultira drugačijim likovnim rješenjima i situacijama. Reorganizacija materijala događa se i radi direktnog odnosa s novim prostorom tako je od postava u galeriji Siva do postava u Osječkom Kazamatu materijal sazrio do drugačijeg prostornog rješenja. Izlaganje tog rada prijavljujem isključivo obzirom na specifičnosti određenog galerijskog prostora, a zadnje mi je za oko zapeo skladišni prostor MMSU-a.
► U svojoj dosadašnjoj izlagačkoj praksi bilježiš i sudjelovanje u Galeriji Siva u sklopu Antisalona u listopadu 2020. gdje si se predstavila s instalacijom “No home for you here” (2020.). Ovim radom otvaraš pitanja obiteljskih i partnerskih odnosa. Na koji način su istaknute teme utkane u tvoj rad?
Iva Korenčić: Danas na taj rad gledam kao na svojevrstan viseći most između ‘Field Notes’ i ‘A rogue phi’ istraživanja. Rad poput ovog definirala bi kao intuitivnu gestu. Tek vremenom postaje jasnije da premošćuje, da istovremeno šiva i rasparuje dva naoko različita procesa. Zakrpe i spojnice, poput ovog projekta, tek s vremenskim odmakom dobivaju jasniju poziciju u kolažu umjetničkog kontinuiteta. ‘No home for you here’ je uvertira u istraživanje odnosa osobnog i kolektivnog.
► Potpisuješ i umjetničku knjigu ISTOVREMENO (2019.) u kojoj propituješ međuljudske odnose. O kakvoj je knjizi riječ? Koje ti mogućnosti nudi knjiga kao medij za umjetničko izričaj?
Iva Korenčić: Umjetnička knjiga ISTOVREMENO nastaje 2019. godine u Dubrovniku, a tri godine kasnije, u Galeriji Šira prezentiram istoimenu prostornu instalaciju koja nastaje kao reakcija na knjigu. Za mene je medij knjige vrlo intiman, jedan na jedan. Način na koji sam pristupila pisanju o međuljudskim odnosima bio je vrlo osoban, pisanje je formalno započelo kao ulazak u dijalog sa samom sobom odnosno dijelovima sebe koji su nastali pod snažnim tuđim utjecajem. Ono što se u knjizi dešava je to da se i na sadržajnoj i na formalnoj razini pitanje odnosa stalno transponira iz osobnog, u tuđe, u kolektivno. Sadržajna skokovitost i strukturalno prerasta u format interaktivnog sučelje za čitatelja – interakcija se nalazi u mogućnosti da čitatelj odabire vlastiti put kroz knjigu, određene fusnote otvaraju čitatelju mogućnost da nastavi na drugom dijelu knjige ili da pak prigrli klasičniji linearni prolazak kroz knjigu.
U knjizi ISTOVREMENO, vrlo osobni dijalog prenosim na formalni dijalog, pregovaranje s čitateljem o tome je li način na koji odlučujemo čitati (određeni odnos) zapravo preuzimanje odgovornosti za definiranje vlastitog narativa.
► Multimedijski projekt “A ROGUE PHI” dio je višegodišnjeg umjetničkog istraživanja koje u fokus postavlja tehniku asamblaža. O kakvom je projektu riječ? Na koji način pristupaš tekstilu kao sastavnom dijelu umjetničke instalacije? Prakse izrezivanja i kolažiranja se nerijetko tumače s pozicije feminističke kritike zbog manualnog rada za koji je stereotipno shvaćeno potrebna preciznost ženske ruke (slično kao i šivanje). Što misliš o toj tezi? Gledaš li na ovaj rad kao izrazito feministički zbog korištene tehnike ili je ona bila puko sredstvo za realizaciju ideje?
Iva Korenčić: ‘A ROGUE PHI’ vrlo je opsežan i kompleksan projekt. Na nekoliko nivoa istražujem strukturu borderline ličnosti, kroz tehniku asamblaža, a kroz medije poput tekstilne skulpture, artist book-a, video montaže, crteža i intervencije u svakodnevne objekte,… Trenutno sa suradnicama prevodim strukture i metodologije koje kontinuirano nastaju od 2021. godine u strukturu improviziranog audio-vizualnog performansa. Na taj način ‘šivamo’ tzv. audio skulpturu. To je faza projekta kada se metodologija nastala iz potrebe za razumijevanjem kompleksnosti identiteta pojedinca preslikava na strukturiranje kolektivnog identiteta i njegove fluidnosti.
Iako se direktno ne bavim feminističkim temama, rad bi se sigurno mogao gledati iz perspektive feminističke kritike zato jer sam žena koja emancipirano, kroz novomedijske forme istražuje i progovara o mentalnom zdravlju. Tekstil koristim u radu isključivo zbog specifičnosti materijala, a načini na koji se njime može manipulirati su najbliži mom promišljanju formiranja kompleksnosti identiteta. Modni dizajn/kostim koreliran je također s ljudskom potrebom za reprezentacijom. Vrlo spontano sam počela kompleksna emocionalna stanja kolažirati u mediju tekstila. Takav pristup se razlikuje od tematiziranja određenog nasljedstva i stereotipa koji se vezuju uz određenu tehniku pr. ručnog rada ili materijala, ali također mislim da treba biti svjestan upisanosti kulturne gramatike feminizma u određeni medij ili tehniku.
► Kakvi su ti planovi za budućnost? Radiš li na nekim novim projektima? Pripremaš li već neke nove izložbe?
Iva Korenčić: Za ožujak pripremam samostalnu izložbu A ROGUE PHI u HDLU-u koja će biti popraćena audio-vizualnim performansom KONCERT ZA TKANINU kojim gradimo svojevrsnu audio skulpturu. Na tome trenutno surađujem s autoricama i izvođačicama Lanom Hosni, Ninom Maštruko i Teutom Gatolin.
Za drugu polovicu godine planiram nastavak autorskog rada na ongoing projektima, ali također bih htjela prijaviti neke od postojećih radova za ponovno izlaganje. U budućnosti priželjkujem pronaći neki odgovor na pitanje održivosti hibridnog rada A ROGUE PHI koji zbog svog medijski razgranatog sučelja ima potencijal zaživjeti kao kreativna suradnička platforma.
Iskreno, teško mi je stati na autorsku loptu te se posvetiti promociji i (post-)produkciji. U idealnom svijetu bi to radio netko drugi, a u mom svijetu mašte, dok autorski dio mene spava, producentski alter ego cijelu noć prijavljuje rezidencije, višegodišnje europske projekte i piše izvještaje.
razgovarala: Tena Starčević (sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pronađite ovdje)
portreti i fotografije iz ateljea: Maja Bosnić
urednik projekta: Ivan Dorotić
više o radovima Ive Korenčić pratite na instagram.com/ko.i/ i ivakorencic.wordpress.com
zahvaljujemo Ivi na ustupljenim vizualnim materijalima
Intervju je dio projekta DIJALOZI S UMJETNIČKOM SCENOM Udruge Vizkultura koji je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba
