O Marlen Ban i njenom radu imao sam prilike slušati od našeg zajedničkog prijatelja, vizualnog umjetnika i programskog koordinatora GMK-a Petra Vranjkovića. Kada mi je pričao o tomu da su je ugostili u GMK-ov rezidencijalni program, bilo mi je drago da se napokon možemo upoznati. Tijekom našeg prvog dopisivanja shvatili smo da imamo puno toga zajedničkog u vezi naših poimanja romantičnih odnosa, pa tako i poimanja umjetnosti koja je intimna i jaka u svom emocionalnom izričaju. Kako sam pokupio sezonsku hunjavicu, čuli smo se ipak online. Marlen je, javljajući se iz galerijskog prostora u kojem je unatoč kasnim satima s kustosicom i voditeljicom GMK-a Majom Pavlinić radila na realizaciji izložbe, mojim pitanjima pristupala s vedrinom i entuzijazmom.
Marlen Ban (1999.) studentica je Odsjeka za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu te studija Javne uprave Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Kroz umjetničku praksu proučava društvene i osobne odnose te vlastita stanja i strahove. Sudjelovala je na kolektivnim i samostalnim izložbama u Hrvatskoj od kojih se izdvajaju izložbe Monokromije (Galerija Juraj Klović, HDLU Rijeka, 2022.) i VGA03 (SKC, Rijeka, 2021.) te prodajna izložba Plati i nosi (Dom HDLU, Zagreb, 2022.). Radovi joj se nalaze u publikaciji Akademije likovnih umjetnosti Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu i nasljeđe zenitizma, 2022. te fanzinu Kulturni identitet Istrijana, 2022., Udruge Forma.
► Na GMK-ovoj si se rezidenciji, uz produkciju umjetničkog rada No More I’m Sorry, bavila i istraživačkim dijelom umjetničkog rada. Što je tvoj istraživački proces sadržao, kojim si se temama bavila i kojim instrumentima si se služila u istraživanju?
Marlen Ban: Proces je započeo okidačem kojeg sam doživjela 2021. godine, a koji nisam mogla otpustiti pa sam ga vidjela kao priliku za umjetnički rad. Propitivala sam sebe, razgovarala sam s ljudima, etičkim povjerenstvom, odnosno psihologinjom i osobama koje su već radile i provodile ankete ovakvog tipa. Tema je bila potaknuta vrlo jednostavnom realizacijom – svi ljudi pate zbog ljubavi. Zanimalo me zašto je to tako pa sam pokušala proučiti neke uzorke koje sam opazila kod sebe te sam zbog toga izabrala početak, razvoj i prestanak romantičnog odnosa kao polazišne točke. Usredotočila sam se na osobni doživljaj pojedinca jer mi je to bilo primamljivije, no ipak sam temu stavila u domenu javnosti tako što sam tražila zainteresirane skupine koje bi sudjelovale u produkciji. Nakon toga je krenuo onaj dio koji stavlja rad u prostor, a koji me je doveo do radionica i komunikacije, odnosno suradnje s koautoricama projekta. Morala sam nekako odvojiti privatan život od poslovnog. Koliko se umjetnost može nazvati poslom, to ostavljam vama da odlučite. Meni se čini da je. Ovu distinkciju spominjem jer nisam mogla dozvoliti da me osobna stajališta i emocije vode kroz tuđe priče, a u isto vrijeme sam morala imati tu empatiju i razumjeti što mi se kroz osobne priče sudionica otkriva. Pronašla sam i vanjsku tehničku podršku. Kroz sve ovo postojala je potpora u obliku sastanaka s timom GMK-a koji su koordinirali sve što se zbiva i ono što će se razviti. Tehnički gledano sam morala pripremiti predloške tekstova za vezenje, izabrati materijale i rješavati ostala pitanja koja grade fizičku strukturu rada.
► Dio tvog istraživačkog rada bila je i izrada upitnika. Na koji ti je način upitnik pomogao u istraživanju, kojim metodologijama si se koristila u oblikovanju upitnika i kako si pristupala sudionicama upitnika?
Marlen Ban: Upitnik je imao funkciju popunjavanja nedostatka komunikacije i uključivanja šireg kruga žena u proces jer sam znala da bi u radu htjele sudjelovati i zainteresirane žene koje nisu mogle fizički prisustvovati našim druženjima jer su stanovale van Zagreba. Ovo je bio logičan način povezivanja. Sastavila sam pitanja koja su po mom mišljenju dovoljno općenita da budu jasna i široko primjenjiva. Pitanja su prilagođena i pisana u skladu s uobičajenim pisanjem anketa te uz opće podatke o ispitanicama obuhvaćaju seriju pitanja vezanih uz temu na kojoj su sudionice mogle na skali od 1 do 5 definirati koliko se slažu s pojedinom tvrdnjom te u jednom dijelom odgovoriti na ”da” ili ”ne” pitanja vezna uz specifična iskustva. Sama pitanja odnose se na osobni odnos prema romantičnim vezama, dosadašnjim iskustvima te situacijama koje su uznemiravajuće te bi se vrlo široko govoreći mogle okarakterizirati kao ugrožavajuće po sigurnost osobe – kako fizičku, tako i emocionalnu. Uz to, pojedine sudionice radionica nisu se osjećale spremno podijeliti svoja iskustva s ostalima, a kako njihov glas ne bi ostao irelevantan, ja sam im kroz anketu ponudila anoniman način da kontribuiraju cijelom radu.
► Koje su bile prepreke na koje si naišla u fazi istraživanja i na koji način si ih riješila?
Marlen Ban: Istraživanje sam započela već prošle godine kada sam s timom GMK-a komunicirala oko prijave za natječaje za financiranje pa smo u procesu razgovora oblikovali moju inicijalnu ideju i odlučili proširiti rad u sferu sudioničkog stvaranja. Nadalje, ideja je bila uključiti i osobe koje su dijelom Ženske autonomne kuće, međutim zbog obima njihovog posla odluka je bila proširiti prostor rada na sve zainteresirane. S obzirom da je publika GMK-a uglavnom mlada, a jednako tako i moji osobni kanali zahvaćaju mlađu populaciju žena, pokušala sam proširiti istraživanje uključivanjem žena svih dobi, ali to nije prošlo najuspješnije. Ispitanice i koautorice nisu bile starije od 60 godina, no kako društveno kontinuirano radimo na egalitarnosti, generacijski presjek može biti bitan kao daljnji motivator za nastavak rada na aktivnom poticanju jednakosti, a u isto vrijeme susret sa stvarnosti koliko je još rada na tom polju i dalje potrebno. Posebno kada govorimo o temama koje se doživljavaju i dalje dosta zdravo za gotovo poput romantičnih odnosa i izbora samotnog života kao mjerodavnog u kontekstu osobnog samoostvarenja i ispunjenja svojih potencijala. Ujedno sam morala i svoju osobnu percepciju u kontaktu sa sudionicama pokušati staviti postrani i u potpunosti dozvoliti sebi da različitost viđenja istraživanja, pa onda i ne slaganje, budu jednako zastupljeni i da doista kreiram prostor konstruktivnog dijaloga kolektivnog i individualnog mišljenja, stavova i iskustava. Zbog toga je glavni dio istraživanja za ovaj rad bio rad na sebi.
► Tvoj se rad dotiče i tema emancipacije i diskriminacije, na koji način se u svom radu vizualno dotičeš tih tema i zbog čega su ti one važan dio rada?
Marlen Ban: Volim govoriti da se bavim tihim aktivizmom zbog čega je u radu vizualni dio suptilan, ali kontinuirano prisutan i nemoguće ga je izbjeći. Kako se rad temelji na osobnom iskustvu u kojem ja nisam nužno osjećala neposrednu diskriminaciju, teško mi je govoriti baš u tim kategorijama, međutim u sudioničkom dijelu procesa rada svakako sam se susrela s dijeljenim iskustvima kojima je diskriminacija zajednička poveznica. Konkretno, diskriminacija na razini spola u onom najskrivenijem dijelu odnosa i emancipatorskih politika – osobnim odnosima, odnosima u četiri zida između partnera koji su i dalje vrlo često izdvojeni od javnog komuniciranja spolne diskriminacije u javnosti, politici, na radnom mjestu i tako dalje. Uzimam u obzir da je riječ o kompleksnom i slojevitom stalnom djelovanju mnogih skupina gdje je važno stvoriti pritisak na one koji su u pozicijama moći, no željela sam ovim radom baciti svjetlo i na pojedinačne situacije koje je teško obuhvatiti i koje jednostavno u moru borbi nekada ostanu zanemarene. Emancipacija je stoga u mom radu rezervirana za osobnu kontemplaciju pri susretu s radom i na vrlo nježan pokušaj validacije prestanka odnosa kao najbolje odluke za vlastitu samoodrživost.
► U izložbenom prostoru gradiš svojevrsni baldahin kojeg sačinjavaju plahte s izvezenim tekstovima. Odakle crpiš tekstualni materijal za vez i zbog čega si se odlučila na ovakvu konstrukciju i oblikovanje baldahina kao osnovne gradbene jedinice svog rada?
Marlen Ban: Izloženi tekst sastoji se od rečenica koje sam poslala osobi za koju nisam bila romantično zainteresirana prije dvije godine. Zanimljivo mi je bilo pratiti razvoj tog rada koji je otišao toliko daleko od prvobitnog koncepta. Sastojao se od dijaloga, ali je završio kao monolog jer sam shvatila da sam u svemu tome ja ona za koju se treba pobrinuti. Volim razmišljati o svojim projektima kao o nekoj kružnoj formi, ciklusu koji krene vrlo nevino i prazno, a završi težinom. Sve se vrati ili akteru koji je poslao ili onome koji je primio određenu informaciju. Na privatnom planu nedavno sam čula ono što sam sama izgovorila spomenutoj osobi pa sam na vlastitoj koži doživjela taj puni krug praznih rečenica koje koristimo kada nismo voljni provoditi vrijeme s nekime tko nam je na prvu djelovao kao solidna opcija. Bilo mi je teško suočiti se s tekstom dok sam radila nacrt za projekciju na platna, zato što mi je djelovalo kao da me proganja jednaka argumentacija koju sam servirala nekom drugom. Isto bih rekla da je postojao i odgovor traume koja se probudila kada sam shvatila da imam potrebu ispričati se ljudima koji bi se meni trebali ispričati ili da postoji taj uzorak ponavljanja tuđih pogrešaka na nekome tko nije ispunio očekivanja od prethodnog romantičnog odnosa u sljedećoj situaciji.
Rad je sačinjen od isprekidane ispune slova, ali samo su dvije rečenice na kraju teksta potpuno ispunjene i to one koje kontriraju naslovu i u kojima se ipak ispričavam osobi koju sam eksponirala javno izlažući sve što sam rekla, bez obzira što sam naglasila da “nema više oprosta”. Izvezeni naslov nalazi se na podu kao znak gaženja svojih riječi. Tekst je manipulativan, zavodljiv, odaje neku nelagodu. Shvaćaš da si sigurno i ti bila grozna osoba koja je nekome rekla da ne želi nešto što joj nije zanimljivo. Razbacan je jer daje taj konstrukt u kojem imaš poniznost, ali dobivaš osjećaj prosječnosti u tome jer možeš uvidjeti svoju sebičnost. Baldahin me opet podsjeća na sigurno mjesto koje povezujem s djetinjstvom. Gledala sam puno televizije zbog koje sam imala priliku vidjeti te lijepe bijele prekrivače iznad kreveta koje nisam imala u svojoj sobi. Podsjećaju me na neko sigurno mjesto, na nešto skriveno što ne bi trebalo biti taknuto, nešto nježno i čisto. Moja verzija napravljena je od mekanog pamuka koji je toliko tanak da asocira na gazu za prematanje rana, a svaki konac je jedan šav koji skriva baš te rane. Svidio mi se kontrast nečeg jako bolnog i nevinog. Bijela boja omogućava takav doživljaj. Spužva postavljena na pod galerije nudi osjećaj uranjanja u sadržaj. Sve je delikatno i vjerojatno anksiozno. Kad je netko stavljen u tako čist prostor smatram da se svatko pita bi li trebao biti tamo i što boravkom u tom prostoru otkriva o sebi.
► Za potrebe realizacije rada uključivala si žene iz različitih socijalnih slojeva u svojim radionicama i učila ih pritom osnovama vezenja. Kako su druženja i raspodjela rada organizirani na radionici, kakva je bila dinamika unutar radioničkog formata?
Marlen Ban: Radionice sam moderirala sama. Tehničku i moralnu podršku pružila mi je primarno producentica GMK-a, Tea Matanović, tako što mi je davala sigurnost kada bih se osjećala obeshrabreno i preispitivala se zašto ja sad sve ovo radim i je li to ikome, a i meni samoj, potrebno. Kad krenu susreti, vidim da je ipak svrha svega uklanjala sumnje koje bi se javile zbog, pretpostavljam, nedostatka samopouzdanja u kontekstu toga da bi netko htio, od svih ljudi, biti sa mnom te subote ili nedjelje i dijeliti ono što im je na umu. Bilo mi je važno da se polaznice ne osjećaju kao da ih iskorištavam za podizanje svog kredibiliteta u umjetničkoj zajednici pa je tako i dinamika varirala ovisno o skupini. Uvijek bih predstavila što će se raditi i koja je moja ideja rada općenito, a daljnji razvoj nikad nisam mogla predvidjeti. Kad bih se upoznala sa svima i kada bi prošlo desetak minuta, mogla sam na temelju tog iskustva i oblikovati svoj pristup. Neke su polaznice htjele biti u miru i završavati svoj dio veza, s drugima bih pričala o kozmetici ili o avionskim kartama za Englesku, treće bi došle kako bih ih naučila nešto što kasnije mogu monetizirati, četvrte bi komentirale točno ono što sam napisala u programu, a pete su htjele sve odjednom uz čašicu rakije jer nam je tako bilo potrebno u tom trenutku. To je ono što mi je davalo motivaciju za realizaciju projekta. Ta raznovrsnost, iako je sve bilo jako bijelo. Kako bi izbjegli monotoniju, inzistirala sam da žene nastavljaju vez druge kolegice pa su kroz rad bili prožeti razni karakteri žena i njihovi pristupi vezu. Povezala sam ih i s radom žena iz prethodne ili sljedeće grupe bez da su tog bile svjesne.
► Budući da se u radu baviš emocionalnom prerađivanju osobnih tema, smatraš li da je rad na neki način terapijski djelovao na tebe i druge te da u radu postoji potencijal da on može djelovati iscjeljujuće i za druge koji se u njemu pronađu?
Marlen Ban: Svaki rad koji donosim djeluje terapijski na mene budući da osnove pronalazim upravo u sebi. Obično tražim odgovore na pitanja koja ne razumijem najbolje ili teme koje želim otpustiti i ostaviti u prošlosti. Sigurno da se i drugi pronalaze u bar sličnim mislima kao i ja, to je nekako nešto zajedničko što nas obilježava. Svi patimo zbog istih osjećaja, ali posljedice i reakcije manifestiramo drukčije. Neki plaču, drugi viču, ja izvezem oko 500 metara platna s 30 ljudi kako bih bila spremna završiti poglavlje svog života.
► S obzirom na to da si sudjelovala na rezidencijalnom projektu, što bi izdvojila kao neke od najvećih utisaka s rezidencije i koje su to točke u razvoju rada u kojima si prepoznala svoj daljnji rast i razvoj prema svojim ili drugim umjetničko- istraživačkim temama i idejama?
Marlen Ban: Najveći utisak bila mi je vjerojatno sama produkcija rada koja mi je svakim putem otvarala novu ideju što se može napraviti i da su limiti na neki način ne prisutni ako postoji volja da se sruše – od detalja koji su prividno jasno isplanirani, do situacija u kojima se javi kriza i cijela skupina suradnika traži rješenje. Koliko god nepredvidiv, toliko je i predivan osjećaj biti svakodnevno s ljudima koji stvarno žele napraviti najbolje što možemo. S dobrim prijateljima koje neću zbog privatnosti imenovati, a oni znaju tko su i koliko sam im zahvalna, s dizajnerom svjetla Tonijem (Antonom) Modrušanom, s modnom dizajnericom Klaudijom Solenički i kustosicom Majom Pavlinić bez kojih mislim da bih izgubila glavu u cijelom procesu jer su mi istinski davale vjetar u leđa. Došle smo do toga da i bez pretjeranog objašnjavanja znamo što želimo i kuda idemo i djelujemo kao jedna osoba u svemu tome. Najljepše mi je bilo pronaći osobe koje ne misle da sam luda jer ću kupiti ogromnu količinu platna, konca i spužve i napravit jedan čitavi svijet u tih 35 kvadrata. Nakon ovog iskustva poprilično sam sigurna da imam više discipline i snage za nove projekte koji dolaze, koji će i dalje biti tako, usudila bih se reći, megalomanski. Neki kažu da sam blesava, ali meni je baš napeto tako raditi, veća je satisfakcija. To mi dođe kao nekakva droga, ako jednom ideš malo izvan dozvoljenog, teško da ti takvu ekstazu može dati nešto jednostavnije. Nisam probala droge, ali tako sam čula.
► Što bi kao umjetnica s iskustvom dala kao prijedlog onima koji se na rezidencijalnim programima odluče baviti sličnim temama emocionalne i intimne prirode poput tvojih?
Marlen Ban: Teško pitanje – baviti se emocionalnim i intimnim temama je vrlo osobno i motivacija za rad je možda najvažniji dio jer te tjera da kontinuirano nastaviš kopati, tražiti i raditi na sebi. Istovremeno bih možda predložila da pričaju o svojoj temi što više mogu jer se neke misli iskristaliziraju upravo kroz razgovor s drugima. Osim toga, važno je biti svjestan odgovornosti koju nosimo prema samima sebi, a onda i prema drugim sudionicima kada se bavimo emocionalnim temama. Radovi mogu i često jesu mjesta emocionalnog susreta i mogu rezultirati katarzičnim procesima te je stoga odgovornost za vlastitu emocionalnu stabilnost i/ili svijest o potrebi za traženjem podrške izvana nepobitan dio rada.
► Koji su sljedeći projekti o kojima promišljaš, imaš li još što u planu za narednu godinu?
Marlen Ban: Moram završiti jedan portret koji radim od perlica. Naravno, jako je velik, stoga će mi trebati malo energije da se završi. Postoji još jedan vez, a on će bit zasigurno monokroman. Koje su boje u pitanju, saznat ćemo, nadam se, uskoro, neću previše otkrivati u slučaju da se predomislim. Tema je intimna, drugačije izričaje za sad, čini mi se, ne znam formirati. Ne volim davati prazna obećanja ili otkrivati što je sljedeće jer mi je umarajuće opravdavati nešto što ipak nisam jer nemam taj žar oko nečega koji bi me natjerao da to detaljnije razradim. Postoji i jedan film koji se mora realizirati. Kažu, sve u svoje vrijeme, pa onda tako kažem i ja. Mislim da je bitno da se radi kontinuirano, a toga kod mene sva sreća nikad ne nedostaje. Uvijek je nešto u pripremi, samo čeka da kolabiram od umora pa javim svima da sam završila.
Razgovarao: Leopold Rupnik / tekstove ovog autora potražite na linku
Izložbu je moguće pogledati u Galeriji Miroslav Kraljević do 2. prosinca 2023. na adresi Šubićeva 29 u Zagrebu od utorka do petka od 14 do 20 sati i subotom od 10 do 15 sati.
Intervju je nastao u suradnji Vizkulture i Galerije Miroslav Kraljević u sklopu rezidencijalnog programa za 2023. godinu.
Više informacija o radu i projektima GMK potražite na linkovima:
g-mk.hr
facebook.com/GalerijaMK
instagram.com/galerija.mk
