Jedno je putovanje presudilo odluci Renate Poljak da se bavi umjetnošću kao pozivom i profesijom. Konkretno, radilo se o posjetu Firenci, gdje je gotovo transcendentalni susret s Botticcelijevom Primaverom potaknuo tadašnju splitsku srednjoškolku da se opredijeli za studij slikarstva. Uz fizičko, tjelesno pomicanje u prostoru – putovanje, dogodio se dakle i jedan simboličan pomak – pomak uma i emocije. Zanimljivo, upravo će pokret, putovanje i migracije prožeti Renatin autorski prosede, kako tematski, tako i problemski, pa su ju tako upravo potreba za pokretom i mogućnostima storytellinga sa slikarstva preusmjerili na video.
Nakon diplome na današnjoj Umjetničkoj akademiji u Splitu (tadašnjem Fakultetu likovnog odgoja), Renata Poljak kratko je radila kao asistentica Gorkom Žuveli i Damiru Sokiću, a potom nastavila svoje umjetničko obrazovanje na poslijediplomskom studiju u Francuskoj, u Nantesu. Profesionalni put odveo ju je na brojne rezidencije, između ostaloga u San Francisco, New York, Pariz i Beč, a njezini su radovi obišli svijet i posjetili neke važne institucije poput Kunsthausa Graz, Centra Georges Pompidou i Palaisa de Tokyo u Parizu. Tri su njezina filma dosad prikazana na Međunarodnom festivalu kratkometražnog filma u Oberhausenu, a s obzirom na ugled i povijesni značaj tog festivala za inauguraciju avangardne i eksperimentalne kinematografije, ta činjenica doista nosi težinu. Za svoj umjetnički rad i filmski opus osvojila je više nagrada i priznanja.
Suštinska i stalna preokupacija Renatine prakse je more. U njezinim radovima more, međutim, ne predstavlja puki ambijent ili geografsko-morfološku sredinu, već je uzdignuto na razinu simbola; pomoću mora, naime, govori o političkim, socijalnim, kulturološkim aspektima današnjice. Stoga je i razgovor koji slijedi u velikoj mjeri kružio oko mora, potom iz mora izronio u svemir, da bi iz svemira uronio u osobna i kolektivna sjećanja, u lokalno nasljeđe i obiteljske narative te blisku, ali i vrlo daleku povijest.
► U svom recentnom radu Pjesme za naše more tematizirate aktualnu ekološku krizu, ali i krizu čovječanstva koje uglavnom sa strane promatra kako primjerice Sredozemlje postaje masovna migrantska grobnica. Međutim, umjesto (očekivanog) diskursa o moru (prirodi) kao žrtvi, podarujete mu moćnu ulogu – more kao univerzum iz kojeg nastaje novi život i iz kojega mogu izrasti i nove, drugačije budućnosti. Možete li nam reći kako je nastao ovaj rad?
Renata Poljak: Posljednjih desetak godina fokusirana sam na temu migracija, kako suvremenih, tako i povijesnih, a kontekst u kojem se migracije javljaju nužno je vezan uz sukobe, političke i ekonomske. U mom su fokusu bile migracije vezana za more, jer je more rekurentan element i centar mog umjetničkog fokusa već duži niz godina.
Gotovo svi moji radovi zapravo kreću iz određenog konflikta, odnosno problema koji kroz rad nastojim osvijetliti ili razriješiti. Međutim, u slučaju ovog najrecentnijeg rada poželjela sam koncepcijski krenuti iz posve drugog, drugačijeg rakursa – ne iz drame, već iz lakoće, recimo pjesme. Tražila sam odgovor na pitanje možemo li moru pomoći, možemo li ga izliječiti ili barem malo oraspoložiti? Tako je krenula ideja za Pjesme za naše more, ali do završne artikulacije rada došlo je kada sam na Braču otišla na vođenu turu do Zmajeve špilje koja se nalazi u blizini mjesta Murvica kraj Bola. (Iz Bola na Braču korijene vuče i ženska loza moje obitelji.)
Naime, Stari su Slaveni, prije kršćanstva koje je u Dalmaciju stiglo prilično kasno, oko 12. stoljeća, vjerovali da svijet ima formu stabla. Na vrhu tog stabla života nalazio se bog Perun, gromovnik, na dnu se nalazio Veles, bog zemlje, voda i podzemlja, a sredina je pripala ženskom elementu, odnosno boginji Mokoš. Čitav svijet i ritam života Slaveni su objašnjavali ovom osnovnom, bazičnom strukturom: Veles i Perun međusobno su ratovali kako bi zadobili Mokoš; ona bi na proljeće odselila gore kod Peruna, a svijet bi se zazelenio, dok bi zimi sišla kod Velesa u podzemlje i nastala bi tama, zima. Vrlo je znakovito što je moru uvijek dodjeljivana razorna, uništavalačka uloga, more je generalno u starim mitovima uvijek označavalo nešto loše. Činilo mi se nužnim pokušati promijeniti tu paradigmu, izmijeniti mit i vratiti moru njegovu stvaralačku snagu jer i znanstveno gledajući, život je potekao iz mora, a ne s neba. Iz te potrebe da se moru pomogne nastala je ideja da se ovim radom ispiše novi mit, ne bi li se time promijenila mitološka paradigma i stvorio prostor za novu kreaciju.
Na toj ideji nastaju Pjesme za naše more u kojima se more slavi kao kreator života, odnosno svemira. Paralelno, moj stalni suradnik, snimatelj Boris Poljak, upoznao me s 12-godišnjim dječakom Vanjom iz Splita koji je posljednje dvije godine potpuno fasciniran planktonima. Boris je Vanju snimao za potrebe jednog filma koji nikada nije ugledao svjetlo dana, pa mi je poslao Vanjinu snimku planktona i tu se ta poveznica između mora, života i svemira potpuno zaokružila, u jednoj spektakularnoj slici: crna pozadina, planktoni lebde posvuda, čitav svemir se otvara. U trokanalnoj instalaciji Vanjinu snimku planktona postavila sam kao kružnu projekciju, poput svojevrsnog mikroskopa, a u toj uvećanoj snimci planktoni se pretvaraju u svemirski, arhetipski, mitski ambijent postanka.
► U tom ste radu surađivali s glazbenicima Amirom Medunjanin te Alenom i Nenadom Sinkauzom, kao i pjesnikinjom Monikom Herceg. Kako je došlo do vaše zajedničke suradnje, kako se stvorila ideja da u radu povežete nekoliko snažnih autorskih ličnosti iz različitih polja, odnosno različitih disciplina suvremenog umjetničkog stvaranja?
Renata Poljak: Kada sam shvatila da se iza Pjesmi za naše more nalazi ideja o moru kao kreatoru života, odlučila sam da Pjesme mora pjevati netko tko nosi povijest u svom glasu. Stoga je odabir pao na Amiru Munjanin, a kako volim raditi s naizglednim kontradikcijama, željela sam Amirinom bremenitom glasu suprotstaviti glazbu posve drugačiju od one koju Amira inače izvodi. Znači suvremeni zvuk i eksperiment. U kombinaciji Amire, Nenada i Alena – drugim riječima, u spoju prošlosti i suvremenosti – nastala je nova kreacija, novi mit. U proces sam kao autoricu teksta pozvala i pjesnikinju Moniku Herceg, kojoj sam kao referentnu literaturu, između ostaloga, dala i knjige našeg glasovitog filologa Radoslava Katičića.
Susret svih tih elemenata – poetskog Monikinog teksta, Almirinog glasa i glazbe braće Sinkauz – bio je veličanstven, a sama izvedba rezultat je improvizacije, stvaranja pjesme u trenutku, procesa u kojoj nije ključan krajnji rezultat, nego građenje suodnosa i sinergije koja je u ovom slučaju funkcionirala besprijekorno. Trokanalna instalacija svjedočanstvo je tog procesa, a za planiranu filmsku verziju – koju smo nedavno u work in progress formi predstavili u Veneciji – vjerojatno ćemo koristiti samo zvučni zapis pjesme.
► Govoreći o vašim stalnim, dugogodišnjim suradnicima, nemoguće je izbjeći Borisa Poljaka.
Renata Poljak: S Borisom sam dugo htjela raditi, no u to sam vrijeme živjela u Francuskoj i sve do Partenze nije bilo prilike za to, jer mi se činilo da za rad s Borisom nemam dovoljno dobru ideju. Premda Borisa tada nisam poznavala, pratila sam njegov rad i način na koji on gradi sliku prepoznala kao vrlo blizak načinu na koji sam ja pristupala slikarstvu. Činilo mi se da dijelimo sličan senzibilitet i identičan stav o tome kako nešto treba snimiti. Budući da sam za Partenzu imala vrlo ograničen budžet, odlučila sam film snimiti u Bolu na Braču – to je moje misto, što je uvelike olakšalo i pojednostavilo logistiku. Tako je došlo i do prve prilike za suradnju s Borisom, i prvog dijela moje trilogije, odnosno sada već tetralogije, a na tom smo stvaralačkom putu razvili pravu autorsku sinkronost, zajedničku estetiku i sliku za koju vjerujem da je već prepoznatljiva. Ono što Boris snimi je punokrvni film, on kao da slikom priča, dok bi isti kadar u rukama nekog drugog snimatelja bio puka snimka digitalnom kamerom.
► U eksperimentalnim filmovima Partenza, Još jedan odlazak i Porvenir, koji čine svojevrsnu neformalnu cjelinu i koje ste u obliku višekanalnih instalacija predstavljali na zasebnim izložbama, bavite se pak temom migracija, a povijesne i suvremene migracije dovodite u vezu upravo preko mora. Partenza nastaje 2016., u vrijeme kada migracije dolaze u veći fokus javnosti i medija, zajedno s porastom ksenofobije diljem Europe. U svom filmu te suvremene migracije povezujete s lokalnim nasljeđem – povijesnim prekomorskim migracijama i osobnim pričama žena pomoraca. Zašto?
Renata Poljak: Iza Partenze nalazi se jedna vrlo osobna, ali istovremeno i vrlo općenita priča – ona o otiskivanju čovjeka morem u bolju budućnost i o ženi koja čeka njegov povratak. Tu priču koju je proživjela i moja prabaka, moja nona, smjestila sam na Zlatni rat s jedne strane zato što me s tom lokacijom veže obiteljska memorija, a s druge zato što upravo lokacija isturenog, usamljenog rta u slici nosi emociju. Film smo snimali zimi, na posve praznom rtu pa je emocija usamljenosti i atmosfera iščekivanja gotovo opipljiva. Žene koje smo snimali potomci su nona čije su sudbine nalikovale onoj moje none, a na crno-bijelim snimkama njihova tijela djeluju vremenski univerzalno, kao da pripadaju nekom drugom, ali neodređenom vremenu i prostoru.
To pitanje čuva li naše tijelo sjećanja naših djedova, odnosno baka, leži u ideji filma Porvenir, svojevrsnog nastavka Partenze. Stoga mi je bilo važno da je element tijela snažno prisutan filmu, a snimka leđa koja se pojavljuje u filmu direktna je poveznica s činjenicom da je moj nono umro od pneumonije na tom dalekom mjestu obećane budućnosti, na samom kraju svijeta, u mjestu Porveniru, tj. glavnom gradu Ognjene Zemlje, čije ime u prijevodu znači – Budućnost. Kada smo snimali taj film, shvatili smo i zašto je moj nono ondje umro od upale pluća: tamo toliko puše da nema ničega, gotovo ništa ne raste, a neko uporno stablo radi siline vjetra već od starta će rasti ukoso. Drugim riječima, ta Budućnost danas je mnogo siromašnija od Zlatnog rata koji je u to vrijeme, prije stotinjak godina, puno prije pojave turizma, bio tek komad hridi, soli i mora.
Pitanje bolje budućnosti, odnosno bolje životne lokacije bilo je jedno od temeljenih koje sam tematizirala u filmu Porvenir. Svi smo na istom brodu, svi smo u nekom trenutku naše obiteljske povijesti bili migranti ili ćemo tek postati, samo je pitanje vremena. Pritom mi je zanimljivo istražiti more kao element koji čuva sjećanja, kako fizička, tako i emotivna. More koje nije prazno, nije pusto – to mi je bilo bitno naglasiti.
► Još jedan odlazak (2018) bavi se pak političkom i socio-kulturološkom poviješću preko motiva mora: preplitanjem priče o brodu Vis, bivšem admiralskom brodu jugoslavenske mornarice koji je potopljen u podmorju ispred Brijuna gdje ga danas obilaze ronioci-turisti, s osobnom pričom žene pomorca prepliću se političko i osobno, kolektivno i intimno sjećanje. Rekla bih da u filmu postavljate jednu čvrstu paralelu: potop jedne države označio je i smrt utopijske ideje o socijalizmu, kao što i vječna pozicija iščekivanja žene pomorca ukazuje na vječno iščekivanje realizacije obećanja o novom, boljem životu, to obećanje se uvijek tek treba ispuniti. Možete li pojasniti kako ste gradili ideje za taj film?
Renata Poljak: Još jedan odlazak potaknut je reportažom o potapanju broda Vis koju sam sasvim slučajno uhvatila na TV-u. Naime, admiralski brod Vis bio je najopremljeniji i najsuvremeniji brod jugoslavenske ratne armije, a era Jugoslavije jedna je od mojih tema (Sjećanja (Tito, tata); Režija glumca – režija vjerovanja (Boško Buha)). Kada je počeo rat, imala sam gotovo 18 godina, i već mi je tada bilo nevjerojatno i nezamislivo tako drastično okretanje vrijednosti. Počela sam se pitati što je to u što vjerujemo, kako su naša vjerovanja konstruirana, što činimo s njima? Naime, odrastala sam na vrijednostima socijalizma, jednakosti, bratstva i jedinstva, a odjednom dolazi kapitalizam i sve te vrijednosti iste sekunde padaju u vodu.
Emitiranje reportaže o potapanju Visa koincidiralo je s održavanjem moje izložbe Partenza u Puli, pa sam odlučila iskoristiti priliku i naći se s vlasnikom broda, Puležaninom Arsenom Brajkovićem. Riječ je o vrlo specifičnom karakteru, kreativnom i karizmatičnom, koji voli davati novi život starim stvarima. Kada je doznao da se Vis prodaje, otišao je u Crnu Goru i kupio brod, zatim ga odveo u Pulu s namjerom da ga uz pomoć europskih sredstava rekonstruira u luksuzni brod za bogate turiste. Međutim, upravo tada Europska je unija ukinuli fond, a dok je Arsen pokušavao naći druga rješenja za njegovu sudbinu, troškovi su vrtoglavo rasli. Dakle, iza njegove ideje o potapanju broda krila neka posve drugačija namjera od one o turističkom eksploatiranju komadića prošlosti koja je servirana kroz medije; on je, naime, brod namjeravao potopiti kako bi ga spasio, kako bi Vis na neki način i dalje živio, makar i kao atrakcija za ronioce. Nakon brojnih peripetija i ishođenja dozvole, brod je potopljen, i to nedaleko Brijuna. Na toj sam intrigantnoj točki odlučila graditi priču o Još jednom odlasku: za ulogu sam angažirala istu glumicu kao i u Partenzi, Dajanu Čuljak, zaokružujući priču o sudbini vječnog čekanja i promatranja života i godina koje prolaze, sistema i vjerovanja koja se mijenjaju, dok mi gledamo. Na taj sam način spojila Partenzu, Još jedan odlazak i Porvenir: ženski lik u sva tri filma fizički ostaje isti, nepromijenjen, kako bi ju njezin suprug (odnosno, moj pradjed) mogao prepoznati kada se jednoga dana vrati. U gotovo svakoj migrantskoj priči krije se i jedna ljubavna.
► U filmu Porvenir (2020) fenomenu migracija pristupate pak uz naglasak na kategoriji budućnosti puno više nego na prošlosti, premda u Porveniru zapravo polazite od obiteljske povijesti i činjenice da je vaš djed emigrirao u Čile, gdje ste film i snimali. Kako se dogodio taj koncepcijski pomak – od prošlosti prema budućnosti?
Renata Poljak: Posljednjih se godina mnogo govori o nomadizmu, a Porvenir nastaje u trenutku kada naši ljudi masovno sele u Irsku. Porvenir me pak odveo na mjesto gdje je moj nono otišao, uz pokušaj da odgovorim na pitanje: što je ta obećanja zemlja (danas, ali i ranije)? U Porveniru, međutim, nailazim na ništa, ali to ništa vrlo je teško snimiti. Kada smo Boris Poljak i ja ondje došli, postalo nam je jasno da to doista jest kraj svijeta. Boris mi je tada rekao: “pazi da se ne naviknemo, jer za par dana ovo će nam izgledati normalno, moramo sačuvati svježe oči”. I tu nam se, posve neočekivano, nakon pet dana snimanja dogodio prizor koji je zapečatio film – Boris je snimio ogroman brod koji poput kakvog ukletog Holandeza polako, kroz visoke valove, ulazi u kadar dok usamljena žena (ja) na plaži promatra taj prizor u dimu pijeska podignutom od vjetra i valova. Sve nalikuje kakvoj fatamorgani, ili čak photoshopu, ali riječ je o dokumentarnoj snimci i, naravno, kameri Borisa Poljaka. Ta je scena zaokružila čitavu priču – priču o odlascima i dolascima, o prošlosti i sadašnjosti, o utvarama budućnosti. Na jugu Čilea klimatska je kriza vrlo očigledna, njezine se posljedice mogu vidjeti golim okom; snijegom i ledom prekriveni krajolik mijenja se i nestaje gotovo iz dana u dan, pa je pitanje budućnosti zaista jako i direktno prisutno. Ti su prizori potaknuli najprije i moj ciklus crteža Vijesti, a zatim i Pjesme za naše more.
► Osim što je povijest vaše obitelji vezana uz emigraciju, i sami posjedujete iskustvo života u drugim državama i stranim sredinama. Rođeni ste u Splitu, najvećem našem putničkom lučkom gradu – dakle, gradu kojem i povijesno pripada ta konotacija tranzita, putovanja. Živjeli ste u Francuskoj, u Parizu i Nici, zatim i u Beču, a posljednjih je godina vaša stalna adresa u Zagrebu.
Renata Poljak: Tako je, posljednjih godina živim u Zagrebu, što je rezultat svjesne odluke da se pokušam zadržati uz jedan grad. Međutim, u Zagrebu mi ekstremno nedostaje suvremene umjetnosti, ima je vrlo malo, a i mali broj ljudi ju prati. Nedostaje kvalitete, internacionalnih izložbi gotovo da ni nema, ne postoji galerijska scena – postoje naznake, izolirani primjeri, ali ne i sustav. Zbog te svojevrsne dosade ovdje se mnogo više nego npr. u Parizu bavim vlastitim radom; orijentirala sam se u najvećoj mjeri na filmski medij, tako da razvijam ideje, okupljam ekipu, pribavljam sredstva, a zatim radimo film. Još su uvijek moje ideje primarno u polju domeni vizualnih umjetnosti, iako sada fokus dosta stavljam na kvalitetnu produkciju filma, sve zahvaljujući HAVC-u.
► Obiteljsko nasljeđe, ali i kolektivna memorija našeg kulturnog kruga, zajedno s elementima usmene tradicije (priče, poezija, mitologija), važan je izvor inspiracije u vašem radu, a zanimljivo je kako takvu vrstu sadržaja uvijek uplićete vrlo suptilno, prilično neizravno. Kako u radnom procesu pristupate toj vrsti građe?
Renata Poljak: U travnju je na ZagrebDoxu premijerno prikazan moj prvi dugometražni film, dokumentarac Šume šume. Vjerojatno se nikada ne bih na to odvažila da nije stigao poziv voditeljice Documente, Vesne Teršelić, koja me pitala bih li režirala film o partizankama. Kao i u slučaju broda Vis, osjetila sam da je to moja tema. U filmu se bilježe svjedočanstva još uvijek živućih partizanki, Hilde i Marije, što je za mene kao autoricu vrlo specifično iskustvo stvaranja novih odnosa koji ostaju zabilježeni pred kamerom. Hilda je baš nedavno napunila 106 godina, a tijekom Drugog svjetskog rata radila je kao kustosica u osječkom muzeju i kao špijunka kodnog imena Boris partizanima dojavljivala informacije o tome gdje se kreću njemačke trupe. Zdenka ima 96 godina, a partizanima se pridružila kada je imala 15. S njima je odrastala, sviranjem gitare dizala moral četama. U partiji je ostala i nakon rata, boreći se za pravdu iako, kako kaže Zdenka, nekima to nije odgovaralo.
Dokumentarni dio praćen je snimkama šuma, voda, spomenika i njihovih tijela danas – ruku, kože – što je u snažnom kontrastu s onime o čemu pričaju, o tome što je mladost nekada, a što je danas. Pritom se opet ovdje provlači pitanje koje me okupira: ostaju li sjećanja zabilježena u materiji, u tijelu. Drugi dio film čine arhivske snimke, otkupljene od HRT-a i Jugoslavenske kinoteke, koje prikazuju život partizana. Te snimke prati voiceover sada pokojne Marije Pipek, Hvaranke koja se partizanima pridružila kao mlada djevojka i koja je sudjelovala u povijesnim bitkama na Neretvi i Sutjesci. Budući da postoji velika vremenska distanca između Hilde i Zdenke danas i njihovih sjećanja, smatrala sam esencijalnim u film uključiti i arhivski materijal. No, ono što mi je još nedostajalo su ljubavne emocije-priče. A one su se pojavile s pronalaskom dnevnika 18-godišnje partizanke Nanice, čiju mladenačku ljubavnu priču pratimo kroz dnevničke zapise. Nanica se, naime, zaljubljuje u komadira čete, Žuću, a kada se dogodio njihov prvi poljubac, Nanica je, piše ona, vidjela zeleno nebo. Daljnjim čitanjem dnevnika, postaje jasno da nebo u njezinim očima nije bilo zeleno radi zaljubljenosti, već zato što je oboljela od pjegavog tifusa. Ta se tri dijela filma isprepliću u cjelinu, a glazbu i ovaj put potpisuju braća Sinkauz.
► I u vašoj umjetničkoj praksi dogodila se tranzicija, ona u pogledu medija: od slikarstva prema filmu. Kako je došlo do nje i zašto ste upravo u filmu pronašli optimalan medij za vlastite umjetničke preokupacije?
Renata Poljak: Moj prelazak iz slikarstva u video dogodio se zbog kontradikcije koju sam osjećala i htjela prikazati, no u slikarstvu nisam uspijevala. Pri kraju studija slikarstva, mjesecima sam slikala platna na temu domaćice, tj kućanskog rada – preokupaciju koja me u to vrijeme jako zanimala. Slikala sam razne motive – žene koje rade, trudnice; puno sam radila na prikazivanju pokreta i na tehnikama slikanja; koristila sam i velike i male formate. No, generalno su me te slike činile jako nezadovoljnom jer njima nikako nisam uspijevala zabilježiti tu kontradikciju, ta suštinska pitanja koja su me mučila. Te su slike doslovno bile still images – zamrznute slike, zaustavljene situacije. Ali to je odvlačilo u drugom pravcu, dalje od onoga o čemu sam zapravo željela razgovarati.
Na samom kraju studija, profesor Gorki Žuvela sugerirao mi je da odem na radionicu kod Ive Dekovića u Ražanj i da snimim video. Tada nisam znala kako se snima video, ali u činjenici da je to medij pokretnih slika vidjela sam potencijal. Tako sam uz polaznike radionice koji su bili vični u podvodnom snimanju jako brzo razvila osnovnu ideju: u filmu će kućanica čistiti, spremati i peglati, ali ispod morske površine, što će biti suludo (senseless), jednako kao i bijes, pobuna protiv kućanskog rada. Pitanja koja sam si postavljala dok sam osam mjeseci svakodnevno slikala i nalazila se ispred bijelog platna tada su našla pravo mjesto i formu – napokon sam mogla ispričati priču. Sada kad gledam unatrag, shvaćam da je more već od prvog mog rada bitan element moje prakse, kao i važan saveznik u rješavanju konceptualnih problema.
Razgovarala: Jelena Pašić / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Fotografije (portreti): Maja Bosnić
Tekst je dio Vizkulturine serije “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo te Hrvatski audiovizualni centar.
