INTERVJU ► Vlado Martek

Brojne su paralele oko nas, ali većina ostaje nezamijećena. Kada sam prvih godina novoga tisućljeća svakodnevno prolazila Krešimircem na putu prema srednjoj školi, nisam ni slutila da u obližnjoj ulici jedan od najvećih naših suvremenih umjetnika na prozirnom omotu (vjerojatno kutije cigareta) ispisuje pojam PRED-POEZIJA niti da na crvenoj karti Balkana umjesto imena gradova upisuje prezimena svojih kolega i svoje vlastito: Keser, Petercol, Kipke, Mangelos, Dobrović, Trbuljak, Knifer, Dimitrijević, Seissel, Gattin, Picelj, Stilinović, Delimar, Jerman, Ilić, Martek. Teško je danas reći što bi jedna tinejdžerka tada mislila o svemu tome, ali kako su me putanje idućih godina približile suvremenoj umjetnosti, tog sam umjetnika i njegov rad upoznala već krajem istoga desetljeća, i to na otvorenju njegove izložbe Poezija u akciji koju je Branka Stipančić kurirala u Galeriji Miroslav Kraljević. Petnaest godina nakon te izložbe, u njegovom nekadašnjem životnom, a danas radnom prostoru kraj Krešimirca, vodimo još jedan inspirativan razgovor o njegovoj umjetničkoj etici i poetici, ovog puta povodom nedavno mu dodijeljene Nagrade “Vladimir Nazor“ za životno djelo (link).

“Umjetnost je jako bitno područje“, govori mi Vlado Martek dok sjedimo za stolom, okruženi radovima koji se u gotovo horror vacui kompozicijama šire njegovim ateljeom, tvoreći tako kompresiran prostorni odraz povijesti Martekova “slučaja” i njegove umjetničke filozofije. “Umjetnost je primjerno područje ljudskog djelovanja, zaista se može prelijevati u druge i može puno dati.“ Pokazuje mi listić papira na kojem je sažeo svoju “nadindividualnu poetiku“ i kaže: “Moj je slučaj između riječi i slike.“

Na papiru piše:
1. Odluka (“Umjetnik se postaje odlukom“, pojašnjava mi.)
2. Što umjetnik misli o sebi
3. Naglasak (namjera) (“Nisam originalan. Ne radim ništa novo, samo naglašavam stvari. Originalan sam u namjeri da dajem naglasak na jednu stvar. Neki drugi umjetnik stavlja naglasak na neku drugu. Moja je poetika poetika naglaska.“)
4. Paralelnost (“Paralelan sam sa svime što me okružuje, no stvari se ne moraju dodirivati. Mogu ostati paralelne.“)
5. Svjedočenje (“Ja sam zapravo svjedok.“)

Ispod toga elipsastom linijom omeđena je sintagma osjećaj jedinstvenosti svih medija.
Na donjoj polovici papira ispisane su natuknice:
– nehaj (sprezzatura) (“Prema svojim radovima odnosim se s nehajem, nonšalantno, nije mi toliko do njih stalo.“)
– priprema
– podloga
– nereprezentativno (“Moji radovi materijalno su nesolidni, baš zato što ne cijenim klasičnu umjetnost. To je ono što me približava apstraktnoj filozofiji. Ne želim i ne težim tome da stvari budu solidne, materijalne.“)
– neverbalno (“Moja umjetnost pokušaj je razbijanja rešetke verbalnog i pokušaj izlaska u neverbalno. Neverbalno je jako bitno područje; svaka meditacija uključuje neverbalno – šutnju.“)
– tranzitivno (“Cilj mi je nešto što je izvan umjetnosti, a ne umjetnost sama.“)
– ouroboros (“Na nekim sam izložbama, uz vlastite radove, paralelno izlagao i alat, radni materijal – skalpel, gumice, olovke, papir, ljepilo, komad stakla ili platna. Treću grupu izložaka činili su katalozi i dokumentacija radova. To su tri agregatna stanja koja umjetnici najčešće uopće ne sagledaju. Svi se ti elementi spajaju u jedan krug i svi su mi jednako važni: materijal koji je prazan, čeka me, na neki je način svečan; radovi kao takvi, koje postavljam ravnopravno uz ostale dvije grupe; i naposljetku dokumentacija koju poštujem, koja predstavlja posljedicu razmjene mene sa svijetom. Stoga sam ih i izlagao kao radove, u vitrini ili na stolu. Iza te se ideje nalazi pokušaj detronizacije u umjetnosti, demistifikacije umjetničkog djela.“)

► U pojmu pripreme sadržan je etički sustav vaše umjetničke prakse. Tako ste, primjerice, jednu svoju knjigu nazvali Pripremanje za poeziju, a monografija posvećena vašim fotografskim radovima naslovljena je Pripremanje za fotografiju. U prvospomenutoj ste knjizi objavili i sljedeće riječi: Predpjesnički posao uključuje etičko breme, naime inzistiranje na pripremanju, pripremnom statusu, distanci koja uključuje eventualne skrupule subjekta, a tiču se proizvodnje i plasmana, iz sebe, pomoću sebe, za sebe. Kako se u pojmu pripreme ogleda vaše shvaćanje odgovornosti umjetnika i proizvodnje umjetnosti?

Vlado Martek: Citirat ću svoj rad iz 1976.: Svako uzimanje pisaljke u ruku čin je poštenja. To je doba obilježilo otvaranje mojih misli, u radnom smislu opterećenih etikom, i ideja da čovjek, kada nešto radi, mora biti jako kontekstualiziran, i s obzirom na samog sebe i s obzirom na okolinu. Trebalo bi dobro promisliti je li potrebno proizvoditi baš toliko ili ne. U mom slučaju uvijek postoji etička baza; moji radovi proizlaze iz etičkog pristupa umjetnosti, iako se danas generalno etika povukla, a u prvom je planu politika. Politika je zamijenila etiku, što je prilično zastrašujuće. S individualnog se plana prešlo na kolektivni, a kao što danas znamo, Marx je pogriješio kada je mislio da će se narod, tj. proletarijat, preporađati i krenuti u bitak. Rimbaud je pak imao pravo kada je rekao da sve počinje od individualnog preobraženja, od promjene pojedinca, a i mnogo su ranije mistici i slični pojedinci s duhovnim aspiracijama govorili da se treba mijenjati pojedinac, a ne mase. Ta svijest o važnosti individualne promjene duboko mi je usađena, a i inače su umjetnici – rekao bih u šali – ekstremni individualisti; mislim da većih individualista nema.

Pojam pripreme, kao i ideja o podlozi, aspekti su koji me zaustavljaju u instantnom djelovanju, traže osvještavanje, maksimalnu spoznaju i autoreferenciju. S obzirom na to da se danas inzistira na estetskim, tehnološki naprednim radovima, potreban je – po mom mišljenju – nekakav primjer, putokaz. Iako bismo mogli reći da je umjetnost igra i da je umjetnik homo ludens, umjetnici bi kroz svoju praksu trebali svjedočiti ozbiljnost toga što rade. Utoliko je neodgovorno raditi umjetnost baziranu samo na proizvodnji; umjetnik ima neku vrstu alibija i tada djeluje bez osvrtanja na to što radi.

Često kažem da je moja umjetnost pričanje o njoj. To je rekao još Lawrence Weiner, a ja potpisao tu njegovu izjavu koja je posve u stilu moje filozofije umjetnosti. A to pričanje o njoj bi zapravo trebalo pokrivati sve odnose, mene i drugih ljudi, sve eventualne plemenitosti koje sam dohvatio ili pak nisam dohvatio. Dakle, pojam pripreme ne podrazumijeva antagonistički stav, ne znači da se nečega odričem, jer ja nisam antiumjetnik poput Trokuta ili Mangelosa – ja sam predumjetnik, predslikar. Ja se pripremam; drugim riječima, stvaram etički prostor razmišljanja prije nego nešto napravim. Pa i kasnije, kad stvaram određeni rad, stvaranje nije u prvom planu. Pripremanjem zapravo želim naglasiti da je umjetnost sredstvo. Pripremanje je svojevrsno razgolićavanje, i ta se ideja prilično razlikuje od klasičnog poimanja umjetnosti.

Dolazi mi još jedna moja misao na pamet – umjetnost je dobro sredstvo, ali loš cilj. Ako je umjetnost cilj, onda imamo nesvjesnu proizvodnju, uz preuzimanje identiteta ovakvog ili onakvog umjetnika, što je često praćeno i težnjom za uspjehom, za mjestom u društvu, vanjskim potvrđivanjem. Na koncu konca, to je prilično jalovo, pogotovo za druge i za onu bitnu razmjenu između svijeta i umjetnika koje mora biti. Ali ako je umjetnost sredstvo, vrši se transformacija (više ili manje svjesna) čovjeka u jedinku koja svjedoči. To je težina europskog duha koju sam jednim dijelom utjelovio, da čovjek sam sebi – ako ima duhovne snage – postavlja prepreke, uvjete i na taj način stvara manje ili više dobre radove. Recimo, da bih mogao napisati pjesmu, moram otići na Island; da bih mogao napisati pjesmu, moram najprije pokupiti smeće s ulice. To su konstrukcije uvjeta, ali one ilustriraju moju opterećenost (da tako kažem, jer često moram koristiti negativne jezične termine – to je via negativa). Međutim, daleko sam od pesimista; u toj opterećenosti nalazim radnu sreću: podmećući samom sebi prepreke, usmjeravam se.

► Obilježje vašeg stvaralaštva je transmedijalnost; nemoguće je govoriti o likovnih aspektima vašeg opusa a da ne govorimo i o riječi, o jeziku. Naposljetku, svoj ste umjetnički put i započeli kao pjesnik, da bi postali predpjesnik, a onda i postpjesnik. Interes za jezik nedvojbeno je utjecao na vaš izbor studija – diplomirali ste filozofiju i književnost, a jezik i književnost ostali su dio vašeg profesionalnog puta. Danas, kako ste jednom prilikom rekli, bavite se i stvarate podjednako i poeziju, i predpeziju, i postpoeziju. No, kako se stvorio taj inicijalni impuls, ta strast prema jeziku, prema poeziji?

Vlado Martek: U djetinjstvu su mi govorili da ću sigurno biti pop, što je bilo uobičajeno reći za dijete koje puno govori. Nisam postao pop, ali sam postao umjetnik, pa na neki način ipak propovijedam. Nakon što sam diplomirao filozofiju i književnost, želio sam se baviti umjetnošću, ali na drugačiji način. Srećom, moj ulazak u umjetnost dogodio se u doba konceptualizma, koji predstavlja kulminaciju spoja književnosti, filozofije i likovne umjetnosti i čini idealan horizont za ovakve tipove poput mene.

Prije nekoliko godina napravio sam šablonu soneta koji govori o mojoj jedinci, taj se rad zove Karma: prvi katren u sonetu glasi family karma. Moj je tata bio mesar, dakle bavio se okrutnim zanimanjem. Htio je da ja to preuzmem i to je bila moja borba. Drugi katren je geokarma: Balkan – opet jedno izrazito patrijarhalno, okrutno područje. A zatim dolazi nešto bolje: treća strofa, tercina, glasi time karma. A to je vrijeme obilježio let na Mjesec, rock glazba, Woodstock… Četvrta karma je art karma: to je doba konceptualne umjetnosti, doba spajanja riječi i slike. Moja karma, dakle, nije sjajna: prve dvije strofe su mračne, no druge dvije su svijetle, pozitivne.

► Kako i vaša Karma kaže, umjetnošću ste se počeli baviti u doba konceptualne umjetnosti, kojoj je jezik bio ključan. Element jezika dosljedno koristite u svojoj praksi od samoga početka. Koje su intencije iza toga?

Vlado Martek: Književnost, odnosno poezija moj je matični medij. Ne postoji ni jedan moj rad, čak i kada su u pitanju slike ili fotografije, u kojem nema barem jedne riječi. Ali, kako je rekao Huxley, treba probiti kavez jezika. Tu sam potrebu osjetio već s 19-20 godina, kada sam počeo pisati vizualnu poeziju. Postao sam svjestan da ulazak u jezik znači i pristajanje na njegove konvencije, svojevrsno zarobljavanje. No, ako imaš duh koji ipak teži nečemu višem, većem, onda moraš to probiti. U mom je slučaju to značilo boriti se za vizualnu komunikaciju, a ne samo jezičnu. I tako je nastala ta velika, doista velika kombinacija riječi i slike kod mene, što je moja trajna tema – čak predtema. I tako sam napustio klasičnu poeziju i ono što me kod nje nikako nije zadovoljavalo s etičke strane: napišeš pjesmu, predaš je uredniku, objave se knjige koje se zatim samo slažu na policu. To je staromodno i jalovo, puko hranjenje taštine i ega. Htio sam se na neki način žrtvovati, izaći iz svega toga, pa sam počeo pisati pjesme na staklu, na ogledalu, eksperimentirati, baviti se dekonstrukcijom u poeziji. Često su me znali pitati: “pa dobro, Martek, jesi li ti slikar ili si ti pjesnik, što si ti?” No ta multimedijalnost meni je prirodna. Zašto? Vraćam se opet na filozofiju, na Duchampa – umjetnost je mentalna stvar.

Koristim različite medije – grafiku, sliku, skulpture – i uzimam onaj koji mi paše, ali ideja je uvijek glavna. Jednom ću neku ideju realizirati kroz fotografiju, drugi put u nekom drugom mediju. Meni su mediji sekundarne stvari. Ne njegujem pozitivno znanje medija; mediji meni služe za izražavanje ideje. Zato nisam nikad naučio akademski slikati, niti pisati sonete u rimama. To me ne zanima. Multimedijanost zapravo proizlazi iz stava da je umjetnost mentalni, duhovni i spiritualni posao.

Najveći geniji umjetnosti 20. stoljeća, poput Duchampa, Beuysa, Kandinskog – svi su oni bili ili antropozofi, alkemičari, rozenkrojceri kao Yves Klein ili pravoslavni mistici kao Maljevič. Kada se tako gleda na stvar – a ne na njih samo kao na umjetnike, postaje jasno da su oni stvarali umjetnost polazeći od vlastitog duhovnog stanja, od vlastite duhovne težnje.

► Kada smo kod jezika, vrlo bitan segment vaših radova čine potpisivanja – čin preuzimanja tuđih izjava koje potom supotpisujete kao svoje. Koja su polazišta toga?

Vlado Martek: Sve je materijal spoznaje i učenja ako čovjek posjeduje žar za time. Uvijek sam volio promatrati, uočavati analogije i povezivati stvari. Odatle i citiranje drugih: uzimam tuđe riječi kao svoje i supotpisujem ih. Evo na primjer, ova izreka, jedna od recentnijih na koju sam naišao: umjetnost koja se zaustavlja na slavlju svoga materijala. To je prije 120 godina napisao Oscar Wilde. Lijepim olovke, gumice na papir, kombiniram materijale – slavim materijal. Tu Wildeovu izjavu prepoznao sam kao zajedničku i potpisao sam na nju sebe kao predpjesnika. John Cage pak ima genijalnu izreku o grešci – o grešci nema ni govora. Ja sam to supotpisao, jer ju smatram točnom: pojam greške ne postoji u umjetnosti. Iza te se prakse istovremeno nalazi i moja svijest (koja postoji i kod Gorana Trbuljaka, primjerice) da nisam originalan i da tome ne težim, jer je meni umjetnost sredstvo, a ne cilj, nije mi važna originalnost.

Imao sam i čitavu jednu izložbu, Paralele, na kojoj sam predstavio svoje radove kao neoriginalne već u svom ishodištu. Sve je to dio jednog velikog zadatka, velike dekonstrukcije umjetnosti koju sam izveo u svom mediju, kao što je Demur sa svojim primarnim slikama izveo dekonstrukciju slikarstva, a Jerman s elementarnom fotografijom. Dekonstrukcijom smo se bavili ozbiljno i kroz to smo izražavali vlastiti politički stav. Nismo bili disidenti, već smo kroz svoje radove pokazivali što mislimo o socijalizmu, o marksističkom poretku svijeta. Tu smo bili radikalni, ali nisu svi to uspjeli prepoznati, pa su se događala kriva čitanja i tvrdnje da je Grupi šestorice glavna intencija bila ironija. Međutim, kod nas ironije nema; bili smo smrtno ozbiljni i iskreni. Mladen Stilinović bio je satiričar i sarkastičar, i u tom je smislu poseban i razlikovao se od nas ostalih; on je imao energiju za satiru. Ali to nema veze s ironijom onako kako se ona inače percipira. Građanska ironija, primjerice, postoji kod Gorana Trbuljaka. On je genijalan umjetnik, ali drugi tip umjetnika.

► Ključan moment u umjetničkoj praksi Grupe šestorice bio je izlazak na ulicu sredinom 70-ih, kada se prakse svih vas šestorice mijenjaju i definiraju. Među prvim akcijama bile su one na kupalištu na Savi. Kako vas je ulica, tj. okolina dočekala?

Vlado Martek: Impuls da kao mladi umjetnici izađemo na ulicu i ondje izlažemo bio je spontan, i radilo se o jednoj vrsti neposluha, nepristajanja na konvencije. Na primjer, na Trg Republike sam nosio sonete sastavljene od samo jedne riječi: stvarno ili duša. Kada bi me ljudi pitali kakva je to pjesma i znam li uopće napisati pjesmu, odgovarao bih: meni je ta riječ toliko jaka, toliko ju jako doživljavam da mi u tom momentu ne treba ni jedna druga riječ.

S jedne je strane to odraz našeg aktivističkog stava, a s druge i moje vlastite etike. Nikad nisam bio čovjek politike; smatram da sve kreće od pojedinca. Zato se vodim tom silnom željom i voljom da budem tranzitivan, da mi umjetnost služi za pokazivanje nečega što je izvan umjetnosti. Naravno, kroz čitavo to putovanje nastaju radovi, ostaje nekakav materijalan trag, ali u etičkom smislu to mi uopće nije bitno. Ono što mi jest bitno je da sam osvijestio sebe i svoj rad, to mi je najveće postignuće koje imam. Bitno mi je da sam se približio aspektima zena, kao što je to napravio i Kožarić koji je bio intuitivan zenovac.

Još nešto bitno: čovjek postane umjetnik prije nego napravi umjetničko djelo. Umjetnost je stvar odluke, a ne učenja umijeća. Ne možeš napisati pjesmu u stihu ako nisi u dubini sebe odlučio da to želiš, da se prepoznaš, da želiš biti umjetnik. Kad se sve ove ideje usporede s klasičnim shvaćanjem umjetnosti i konvencionalnim idejama o tome kako se umjetnici trebaju ponašati, može se reći da se dogodio svojevrsni kopernikanski obrat: ne okreće se sunce oko umjetnika kao u klasičnoj umjetnosti, nego se mi umjetnici okrećemo oko sunca. Mi se okrećemo oko umjetnosti, oko nečeg što volim nazivati najjačom razmjenom između nas i drugih. Daješ i primaš.

► Izlazak “iz knjige” na “ulicu”, odnosno put od poezije u predpoeziju dogodio se sredinom 1970-ih. Danas to možemo promatrati kao važno “svjedočenje trenutka” u kontekstu konceptualne umjetnosti, ali zanima me kako su izgledali ti počeci vaše potrage koja je poeziju donijela ulici, svakodnevici?

Vlado Martek: Kao student odlazio sam svaki drugi dan u neku od knjižnica. Bio sam upisan u pet knjižnica, stalno sam posuđivao knjige. Naknadno se ispostavilo i da sam čitav svoj radni vijek proveo u knjižnici. I primjećivao sam da se knjige poezije rijetko posuđuju, da su mrtav kapital. Kasnije mi se to u životu i potvrdilo, dok sam radio u knjižnici: na tisuću posuđenih knjiga, jedna bi bila zbirka poezije. Shvatio sam da je to besmisleno – autor piše za sebe, knjigu pročitaju prijatelji, a ta poezija onda spava u knjigama.

Istovremeno sam proučavao vizualnu, konkretnu poeziju, inspirirao se fenomenom Majakovskog koji je pisao po vagonima, po fasadama. Uzbuđivala me ideja da poezija može ići ususret publici, ljudima. Kada se stvorila prilika da se to napravi na ulici, pokušao sam poeziju posredovati tako da bude prisutna na ulici, da bude maksimalno vizualizirana, da ne ostane u mraku knjige. Ta želja da poezija bude konkurentna, da bude u prostoru, na ulici, da bude čitana, bila mi je ključna.

Nikada nisam bio sistematičan tip, pa sam mnoge stvari u tom procesu tek naznačio, ali ne i proveo do kraja. S jedne strane zato što nisam takav, a s druge zato što ne vjerujem u gotove stvari. Stvari uvijek moraju biti nedovršene. Čovjek istinski ne teži savršenstvu, već iskrenosti i istinitosti, pokazivanju svojih rana, kako bi to Beuys rekao. Utopijski horizont umjetnosti, koji je postojao npr. u ruskoj avangardi i nadrealizmu, prisutan je u mojim radovima. Teško je točno definirati što to jest, ali se može osjetiti. U radu koji je kompletno dovršen, publika više nema putokaz u kojem smjeru da učini korak dalje, može samo estetski uživati u njemu. No, ako se u radu sačuva energija utopije, to ima nekog smisla. Prilično mučne 1981. godine definirao sam samog sebe izrekom koja glasi: sposoban za idealizam. Tko sam ja? Onaj koji je sposoban za idealizam.

Idealizam i romantičnost moje su teme, kategorije koje neprestano preokrećem. Godine 1979. sam s Jermanom napravio Romantični ukaz o umjetnosti, gdje odbacujemo eksploatiranost pojmova “duša“, “ljubav“, “bog“ itd., a kasnije sam napisao i tekst Umjetnik kao o romantičnan muškarac, preveden i na engleski i francuski. Pokušao sam neutralizirati neke tipično muške, patrijarhalne aspekte koje sam dobio kroz odgoj i društvo. Tako sam prije 10-ak godina došao i do definicije sebe kroz dupli oksimoron – ja sam odrasli ženski dječak.

► Ješa Denegri pisao je o vama kao nastavljačima umjetnosti druge linije, onima koji kritički reagiraju na mainstream i “teže radikalizaciji pojma umjetnosti i ponašanja umjetnika, na što sredina u kojoj su se takvi zahtjevi isticali nije bila pripremljena ili naprosto nije željela olako pristati”. Možemo li razmišljati o umjetnosti treće linije i kakva bi takva umjetnost bila?

Vlado Martek: Treća linija, rekao bih, trebala bi naglašavati svu kompleksnost umjetnosti koja je istovremeno i duhovna stvar i materijalna proizvodnja. Ta je ideja već pomalo prisutna i u historijskim avangardama. Umjetnost bi trebala biti spiritualna i duhovna, pri čemu ta duhovnost nema veze s institucionaliziranim religijama. Umjetnost bi trebala stremiti vertikalnom, kao što to čini u primjerima genijalaca poput Kandinskog, Mondriana, Maljeviča. Velik dio postojanja zapravo je nevidljiv, a umjetnost bi to trebala svjedočiti.

Treća linija, dakle, bila bi linija umjetnika koji svjedoče nevidljivo. No danas su mladi umjetnici općenito sve dalje od toga, jer pomoću tehnologije neprestano svjedoče samo ono vidljivo. Sve se vrti ukrug, sve je manje dirljivih radova, dirljive umjetnosti. Dirljive u smislu da može potaknuti mogućnost neke individualne promjene, ma koliko naizgled malene. Još je Friedrich Schelling rekao da bi umjetnost trebala biti nova mitologija – mitologija koja bi pozlatila ljudske odnose. A danas kronično nedostaje empatije. Netko bi sad mogao reći: “pa Martek, ne može umjetnost biti sluga drugim stvarima.” Točno, ne može; loše je kad umjetnost postane sluga sociologije ili tehnologije. Umjetnost se, kako je rekao Maljevič, treba baviti sama sobom, ali u njezinoj je zadaći nešto što zahvaća izvan nje same, a što umjetnik usmjeruje i proširuje. Tada će automatski umjetnost biti ono što treba biti – svjedočenje. Da citiram stare Rimljane koji su imali izreku Libertati viam facere: umjetnost je oslobađanje puteva slobode. Umjetnost treba služiti širenju slobode. Susprezanjem, suzdržavanjem pokušao sam kroz svoju poetiku skrenuti pažnju na spiritualno. Ne na ono što zarobljava, nego na ono što što oslobađa.

► U procesu pripremanja za umjetnost, umjetnost “rastavljate” na elementarne dijelove; drugim riječima na njene materijalne (ali i misaone) preduvjete, a podloga je pritom u vašim radovima krucijalan dio sadržaja. Možete li reći nešto o svojim izborima podloge – osim papira, to su npr. ogledalo, staklo – iza kojih se zasigurno krije simbolika?

Vlado Martek: Papir je neutralan. Međutim, ako pišete po podlozi koja je neobična, koja traži duplu komunikaciju, događa se nešto zanimljivo: ako čitate stihove na ogledalu, vidjet ćete čas stihove, čas sebe. Ako je poezija napisana na staklu, onda vidite kontekst iza stakla, a ako vam je fokus pogleda na stihu, čitate tekst. Dakle, ta igra okoline i čitanja za mene je velik dobitak. U poeziji je to bio kvantni skok. Pomoću toga i postupaka kao što je lijepljenje olovaka na podlogu, na vidjelo izlaze materijalne dionice koje se inače automatski podrazumijevaju. Kada sam 1970-ih počeo pisati, zapitao sam se o onome o čemu se generalno ne zapituje – odjednom mi je npr. olovka upala u oči kao važan element koji se podrazumijeva. Zašto se onda ne bih zaustavio na toj olovci i na tom papiru, na toj podlozi, kako bih osvijestio poeziju generalno? Danas bih se zadržao na pojmu tipkovnice. To je sve služilo dekonstrukciji poezije, odnosno jednom drugačijem gledanju na stvari, a ne na poeziju kao na sistem jezičnih znakova i konvencija, naigled neutralnih.

Eh, a ja sam htio da to ne bude neutralno, da ima jedan mali vizualni skandal, da pažnju plijeni sama ta materijalna izvedba, a da pritom to ne bude više vizualna, konkretna poezija. Vizualna poezija, puko kombiniranje slova, za mene je bilo pseudonapredno, i vrlo sam brzo to ostavio. Konkretna poezija gubi se u nekim postavkama instalacija, što je za mene previše likovno. Zato sam krenuo istraživati podloge kao krucijalnu stvar.

Sve je to dio pokušaja da pobjegnem od klasične poezije. U Podgorici je proljetos otvorena moja izložba Departmani poezije: papir, ogledalo i fotografija. Departmani, tj. podloge na kojima ja radim poeziju, to su stanovi poezije, vizualni stanovi poezije. Problematiziranje podloge intuitivno sam prihvatio kao nešto jako važno.

► Geografske karte – koje su i posvuda oko nas u prostoru u kojem vodimo razgovor – također su važan element u vašem radu.

Vlado Martek: Već sam kao osnovnoškolac bio opčinjen geografskim kartama. Dugo, dugo nakon toga počeo sam u nekim radovima raditi konture kontinenata ili država, koje su iz nekih geopolitičkih razloga bile važne – konture Jugoslavije, Europe, SAD-a. Međutim, toponimima bih mijenjao imena, pa bih umjesto imena grada stavio prezime umjetnika. Na taj sam način dekonstruirao geografiju. Može se uvjetno reći da je to jedna vizualna mala pobjeda, a zapravo pokazuje i moje stavove prema SAD-u. Npr. na jednoj karti unutar kontura SAD-a piše pubertet. Ne piše SAD, niti Balkan, već piše pubertet, jer to je društvo koje je nezrelo, instant civilizacija. Mijenjanje zadatosti, pa i geografskih, moja je stalna inspiracija i preokupacija.

Jedna moja grafika, Shakespeare među nama, prikazuje konture Balkana pri čemu su glavni gradovi balkanskih država označeni imenima Shakespeareovih junaka. Shakespeare je, dakako, pisao o krvavoj povijesti, a na ovom našem području povijesti i krvi ima i previše. U jednom radu na karti Jugoslavije umjesto naziva njezinih šest republika upisao sam prezimena umjetnika iz Grupe šestorice, a na drugom su njihova prezimena ucrtana na mjesto velikih gradova na karti SAD-a, pa je tako Chicago postao Stilinović, a New York Jerman. Geografske karte postale su mi dobar poligon za pokazivanje nekih mojih vlastitih društveno-političkih stavova.

Prva izložba koja je okupila isključivo radove bazirane na geografskim kartama održana je 1996. u Umjetničkom paviljonu, kurirao ju je Želimir Koščević, a jedna od najinteresantnijih bila je na Geodetskom fakultetu u Zagrebu. Na INmusicu se pak ljetos na ekranima projicirao moj rad s konturom Europe na kojoj, umjesto naziva kontinenta, piše čovjek je čovjeku Spinoza. Zašto Spinoza? Spinoza je bio prvi filozof koji je pisao o toleranciji, o nečemu što je baza one najbolje demokracije koju je Europa naslijedila, a koja danas – ako uopće i postoji, postoji u defenzivi. To znači da čovjek čovjeka može inspirirati na pravedan odnos, na neki dobar suodnos, suživot.

► U monografiji posvećenoj vašem radu Miško Šuvaković napisao je da ste unuk Duchampa i sin Mangelosa. Na svoje pjesničke, umjetničke pretke često ste se referirali, bilo svojim agitacijama, bilo akcijama potpisivanja njihovih citata. Međutim, čini mi se da je važno istaknuti da ste u nekim akcijama s njima i raskrstili, npr. s Krležom?

Vlado Martek: Još u vrijeme studentskih dana puno sam čitao Krležu, stalno sam njegove knjige imao u rukama i čitao ih u pauzama između seminara. Čak su me i nazivali krležijancem. Kada sam bio apsolvent, u Zagrebu je objavljen komplet djela Alberta Camusa. Postao sam fasciniran Pobunjenim čovjekom i Mitom o Sizifu. Tada sam shvatio koliko je Krleža, uz sve svoje vrijednosti, bio ograničen. Krleža je ostao komunistički pisac, ograničenog dometa, bez obzira na svoj talent i energiju svog pisanja. Zato i nije prevođen u Europi, zato nije nikada došao ni blizu Andrićeve popularnosti. Bio je boljševik, pisac u službi politike i to se vidi. Na njegov sam sprovod otišao s Jermanom i sve svoje Krležine knjige, koje sam imao još od faksa, stavljao sam okupljenim ljudima pod noge, malo pomalo, dok smo svi ondje stajali. Tako sam napravio drastičan rastanak s njime. Poslije, kad mu je podignut spomenik, na crvenom A4 papiru crnim slovima ispisao sam parole poput: zaboravite Krležu. Uglavnom, oštro sam se obračunao, kako bi rekao Enes Čengić – laku noć, Krleža. Bez obzira na to što netko ili nešto čovjeku znači, moraš znati ostaviti, pustiti. Tako sam pustio i Bretona. Imam jedan rad – Martek voli Bretona. U nekom sam momentu bio fasciniran nadrealizmom i njegovom Nadjom. No, kasnije sam shvatio da je on bio autoritaran tip, nemoguć, iako je njegova poezija divna. U svoju je grupu uključivao i isključivo članove kako je htio, a ženu koja koja mu je bila glavna inspiracija za njegovo najveće remek-djelo, Nadju, tretirao je bezdušno.

Mangelosov koncept antiumjetnosti meni je potpuno stran. Svoje je radove proizvodio krećući od podcjenjivačkog stava prema umjetnosti, od cinizma, smatrao je da je umjetnost zapravo promašena i da je doba umjetnosti prošlo. Ja, s druge strane, djelujem iz vjere da umjetnost može postati snaga, iako je Bašičević mene simpatizirao i napisao krasan tekst o mom radu, a 1979. čitavu je jednu izložbu Grupe šestorice iz Podrooma preselio u svoj dom gdje ju je mjesec dana proučavao, bila mu je čudesna. Moju izjavu da se odričem metafore, međutim, pročitao je na krivi način; mislio je da sam nekakav materijalist koji se žestoko obračunava s marksizmom. No, ja nisam taj. Ja djelujem u ime nečega drugoga, što će biti još više sublimno i simbolično. Ja ne desimboliziram stvari. Mangelosova je umjetnost čista desimbolizacija. A moja je obrnuta, ja idem prima simbolizaciji. Zato mislim da i nije baš najzgodnije da je Šuvaković to tako apostrofirao za Mangelosa.

Umjetnici se razlikuju baš po tome jesu li vertikalni ili horizontalni, koliko su romantični ili neromantični, jesu li cinični ili su nježni. To se odmah vidi u radovima, ne može se sakriti. Za izložbu Nova hrvatska umjetnost 1993., koju je kurirao Igor Zidić, napisao sam tekst Topli i hladni umjetnici koji je i objavljen u katalogu. Drugim riječima, romantični i neromantični umjetnici, umjetnici kojima je umjetnost sredstvo i umjetnici kojima je umjetnost cilj. Time ne želim odjeljivati umjetnike, niti reći da je jedan tip umjetnosti vrjedniji od drugoga.

► Dobro je poznata vaša izjava da ste 10 % umjetnik (10 % susjed, 10 % otac itd.), no listajući vaše sonete u Sonetomaniji uočila sam da ste u jednom napisali da ste 10 % nitko. Tko je Martek koji je nitko? Je li on, u duhu zena, onaj koji nema potrebu biti (specifično) netko?

Vlado Martek: Taj 10 % nitko mene zapravo je onaj koji je nešto postigao, a sve mu je ravno – zenovski. Jer čovjek je najslobodniji kada je nitko. Naravno, ne nitko u smislu prazan, dosadan, izgubljen, nego nitko u smislu da si mnoge stvari apsolvirao i shvatio; tada postaneš nitko, jer više ništa ne forsiraš. To bi zapravo trebalo ilustrirati moj domet, moju spoznaju – koja je prilično slična, recimo, misticima, što ja nisam. Mistici govore da kada si nitko, tada si sve. A kada si netko, onda si samo parcijalan čovjek. Međutim, današnjem je društvu najvažnije materijalno i vidljiva validacija. Nitko ne cijeni nevidljivo, a ovih mojih 10 % nikoga, nevidljivo je. No, i nevidljivo postoji kao što postoji vidljivo.

► Bit ću sretan kada ne budem trebao umjetnost, kako ste napisali. Je li to također na tragu ideje o krajnjoj slobodi?

Vlado Martek: Sramim se što još moram pisati poeziju. To je podnaslov jedne moje knjige. Ni to nije originalno; svojevremeno je Matica hrvatska izdala knjigu Usputni psić poljskog pjesnika Česlava Miloša, nobelovca. On je rekao, što sam tek naknadno vidio i prepoznao kao još jednu paralelu u nizu: sramota je da moram pisati poeziju. Što je iza tih riječi? Shvaćanje da je život pun falinga, nedostatan, nepravedan, kao i to da bih u idealnom društvu i ja bio bolji, da ne bi postojala potreba da pišem poeziju. Naime, poezija ipak nastaje iz jednog nedostatka, svjedočenja nečeg dubljega, čega u životu nema. I u tom smislu, sramim se, žalim što još moram pisati poeziju.

Da, u jednom boljem društvu i Martek bi bio bolji. Tu sad parafraziram i pjesnika Konstantina Kavafisa. A poezija je ipak jedan tužan višak koji nastaje zato što nešto fali, zato što primjećujemo da nešto ne štima. Ja to gledam iz duhovnog rakursa. Kada se te riječi tumače svjetovno, onda su apsurdne, što su mi često nabijali na nos: “ako se sramiš, zašto onda pišeš poeziju, zašto si mazohist?“ Zato što je to je odraz unutarnjeg duha i volje da se baviš poezijom, a pritom znaš da je ona zapravo, kako bi rekao Breton, jedan od najtužnijih puteva koji vode do svega.

Inzistiranje na etičkom inzistiranje je na nevidljivom. Političko je jako vidljivo, ali etičko je nevidljivo. Pristajem na metaforu pripreme. I taj materijalni dio, ta olovka ili pastela zalijepljena na podlogu, taj materijalni aspekt u ravnoteži je s apstrakcijom metafore pripreme. Na primjer, na jednom mom radu koji sam napravio puno prije ove aktualne agresije na Ukrajinu i Palestinu – na geografskoj karti Europe napisao sam Sve više se sramim poezije. Sve se više sramim poezije, sve se više sramim Europe čija je pozicija pala, Europe koja se danas čak ni za mir ne može zalagati jer bi to značilo njenu kapitulaciju.

Pogubno je kad se stvari podrazumijevaju. Protiv toga sam se borio, protiv podrazumijevanja da se poezija objavljuje u knjigama, da se olovkom piše pa ju se naprosto makne, da je nevažna; ma, važna je! Automatizam je poguban, jer vodi u površan život i od ljudi radi dobre prilike za manipulaciju. Neprestano preispitivanje jedini je način za spoznaju.