Skulpture, instalacije i site-specific intervencije osmero pozvanih umjetnika različitih generacija – Kristiana Kožula, Vedrana Perkova, Viktora Popovića, Gaie Radić, Igora Rufa, Sare Salamon, Tanje Vujasinović i Vlaste Žanić – okupljene su na izložbi Nakon prvog puta u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti. Kustosica izložbe otvorene do 31. kolovoza je Ksenija Orelj, uz suradnicu Ivanu Meštrov, dok dizajn potpisuju Ana Tomić i Marino Krstačić-Furić.
Skulpture koje ćete sresti na ovoj izložbi nisu monumentalne, niti su nužno uspravne i trajne. Ne zamaraju se pitanjima o izvornosti materijala i umjetničke geste, kako se skulptura uobičajeno definira i kao takva najčešće nalazi u muzejskim zbirkama. Skulpture umjetnika koji žive ili rade u sredinama Split – Rijeka – Ljubljana – Zagreb migolje se kroz različite medije, od svjetlosti, pokreta, teksta, zvuka i videa do ready-madea. Protežu se od dvorišta Benčića, uključujući i njegov potok i muzejsku fasadu, do same unutrašnjosti Muzeja.
Posvećeni istraživanju granica ravnoteže i kontrole tijela, radovi na ovoj izložbi ne nude stabilnost – nude rad s nestabilnošću. Baš obratno od forsirane kulture individualizma i samodostatnosti, intrigiraju nas na pitanja kako se nosimo s tijelom u današnjem dobu? Kako, umjesto reprezentativnih modela, istaknuti njegovu neuravnoteženost i svakodnevno suočavanje s ograničenjima? Kako na neverbalan način posredujemo da smo ispali iz ravnoteže i nastavljamo bez nje?
Umjesto jedinstvene narativne linije, izravnosti sadržaja i društvenog angažmana, radovi su refleksije o našoj zapetljanosti u simultane krize koje nameću oblike stvaranja, ali i potiču metode izmicanja iz uskih načina funkcioniranja. Gaia Radić evocira skulpturu kao drevno biće koje izranja iz supstrukture prostora – potoka u Benčiću. Vedran Perkov koristi tekst i svjetlo kao nesigurne oblike samopomoći na muzejskoj fasadi, gdje svaka rečenica vibrira između banalnosti i urgentnosti. Kod Igora Rufa skulpture se komešaju između odbačenog i novog prostora upotrebe, željenog i zbiljskog, a visoka kultura preobraća se u svoje svakodnevno okrilje gdje je apsurd glavna sastavnica. Sara Salamon proizvodi dodatni prostor koji se „pretvara da je dio postojećeg“ – lažnu vertikalu, prostorni glitch. Tanja Vujasinović poseže za kolekcijom Muzeja, kroz svjetlosnu skulpturu reintepretirajući misao Ivana Kožarića. „Malo duha, malo materije“ ovdje ne sadrži pojmove suprotnosti, već označava istovremene uvjete. Viktor Popović otkriva arhiv muzeja kao mehanizam zaborava – konstrukciju u kojoj svjetlost sablasno usporava pogled. U instalaciji Vlaste Žanić susrećemo se s neprekidnom petljom, kolažem osobnih bilješki, odbačenih materijala i arhivskih tragova. Instalacija postaje arhitektura nevidljivih procesa – dnevničkog zapisivanja, emocionalnog usporavanja, ponovnog pogleda. Kristian Kožul gradi tijela u rastavljanju i međusobnom nadomještanju, kao protetiku koja ne skriva ranjivost nego je ističe. U medijskom tj. skulpturalnom, individualnom, kolektivnom, ali i institucionalnom smislu, radovi sagledavaju i reinterpretiraju uspavane i odložene funkcije i uvode pitanja: što znači stajati? Koga se isključuje da bi se nešto održalo? Gdje se nalazi težina, a gdje rasterećenje?
Umjesto perfekcionizma, trajnih i stabilnih formi, vječnosti kao vrijednosne opsesije (muzejskih) institucija, na izložbi Nakon prvog puta istražuje se lomljivost, ranjivost i stanja ispadanja iz ravnoteže kao način da ju ponovno oblikujemo. Nasuprot slavljenju kulta novog, dosezanja ranije nepostignute granice, pri čemu je gratifikacija često odgođena, u fokusu su procesi popravljanja predmeta i uštimavanja subjekata. Tako vokabular izložbe, pored nesavršene tjelesnosti, čini potraga za nehijerarhijskim modelima pridruživanja i organizacije koja otpušta potisnute energije i tjeskobnosti pred neuspjehom kroz igru, eksperiment i humor.
O tome progovara i naslov izložbe koji težište s postignuća prvaka, vođe, vladara, ali i umjetnika ili kustosa kao mističnog tvorca koji tobože stvara ex nihilo, prebacuje na svakodnevno životno tkanje, skrojeno iz uzajamnosti i često nevidljive podrške.
