Radovi jednog od najproduktivnijih hrvatskih grafičkih dizajnera, Ivana Klisurića, predstavljeni su na aktualnoj izložbi u zagrebačkoj HDD galeriji. Izložba Točke u kretanju – grafički dizajn 2000. – 2024. zamišljena je kao mini-retrospektiva, a kroz pregled Klisurićevih radova ocrtava i neke zanimljive aspekte domaće kulturne i umjetničke scene u posljednja dva i pol desetljeća. Izložba obuhvaća radove u rasponu od plakata, preko knjiga, časopisa i vizualnih identiteta u području nezavisne, ali i institucionalne kulture te klupske i aktivističke scene, pa do različitih istraživačkih projekata itd. Izložbu možete pogledati još ovoga tjedna, zaključno s petkom, 15. ožujka.
U pratećem tekstu kustos izložbe i voditelj HDD galerije Marko Golub piše:
Od ranih 2000-ih kada stupa na scenu do danas, Klisurić je realizirao zavidan broj radova, koji uključuju i niz dugoročnijih kontinuiranih suradnji i serija, u širokom rasponu vizualnih komunikacija, od kompleksnih vizualnih identiteta i logotipa, preko knjiga, časopisa i publikacija, plakata, do manjih tiskanih materijala poput brošura, deplijana i letaka. Što se konteksta narudžbi tiče, Klisurić se manje-više konzistentno kreće u rasponu od klupske scene i aktivizma, preko rada za nezavisnu kulturu (G-MK, BLOK, Radiona, Bacači sjenki, M-ART, Clubture, Festival Željezara, Grad na drugi pogled, Analogni ured…), strukovna udruženja (ULUPUH, HDD, Hrvatski fotosavez…) do rada za kulturne i znanstvene institucije (MLU Osijek, Institut za povijest umjetnosti, MMSU Rijeka, MSU Zagreb, IPE – Institut za političku ekologiju…) često simultano.
Klis svima pristupa s jednakom količinom predanosti i pažnje – drugim riječima, jednako truda posvećuje minijaturnim projektima i onima velikog opsega, jednako snažne ideje i jednak trud zamjećuje se u oblikovanju presavijenog letka/plakata neke niskobudžetirane ali srčane nezavisne inicijative i u oblikovanju monografskih izdanja ili lepeze aplikacija vizualnog identiteta kakve velike manifestacije. Ipak, kroz čitavu karijeru nalazimo ga i u projektima čija načela i svjetonazor dijeli u takvoj mjeri da se u njih uključuje angažirano više nego drugdje, ne samo kao grafički oblikovatelj, nego kao svojevrsni suučesnik, sukreator njihovog diskursa, dakako, vizualnim sredstvima.
Što se tiče samog autorskog jezika, Ivan Klisurić u svom dizajnu ne ostavlja specifičan prepoznatljivi potpis, ne koristi dizajnerske narudžbe kako bi putem njih brendirao sebe kao dizajnera, već se od projekta do projekta služi točno onim sredstvima koja prepoznaje kao adekvatna za sadržaj kojim se bavi, tako često putem učeći i prenoseći usvojena iskustva na naredne projekte – tako se naizmjence služi elementarnim tipografskim pristupima (tipografija ostaje u središtu njegovog interesa kroz cijelu karijeru), pažljivim komponiranjem dinamike fotografskih/grafičkih priloga u dizajnu knjiga, jednostavnom, gotovo apstraktnom vektorskom ilustracijom, različitim vrstama rastera i mozaika, jakim kolorističkim akcentima, čak i infografikama na način da upreže kao narativno sredstvo.
U središtu Klisurićevog zanimanja, naime, jest sam sadržaj, i još specifičnije – informacija, tekstualna ili vizualna, oko čije težine i komunikacijske važnosti gradi svaki svoj projekt dizajna. To u nekim slučajevima znači da će se grafičko oblikovanje naizgled “skloniti” s puta sadržaju, a u drugima da će one informacije koje prepoznaje kao ključne prevesti u vizualan, grafički jezik i oko njih izgraditi čitave male sustave, nešto poput vizualne abecede projekta za koji dizajnira.
Ta volja za istraživanjem, strastvenim zaranjanjem u temu onog čim se bavi ima u njegovom slučaju i biografski oslonac, ili točnije, taj znatiželjni stav, pa i osobita naklonost kulturnim i društvenim inicijativama koja ga kao dizajnera pozicionira kao “suborca” u takvim projektima, nešto je s čime je od početka sazrijevao. Klisurić je odrastao u Osijeku, gdje je svoje prve radove kao tada još formalno ne-educiran dizajner realizirao u kontekstu lokalne alternativne i civilne scene, između ostalog i na projektima koje je sam pokretao s generacijskim kolegama.
Prvi direktni utjecaji tako dolaze od preživjelih aktera osječke multimedijske umjetnosti osamdesetih, među njima i Goranom Lišnjićem (kojemu je prije nekoliko godina sam priredio izložbu dizajna u HDD-u), te posredno od pojava koje je prepoznao kao srodne, prije svega dizajna Arkzina, njegove prethodnice NEP / Nove Evrope, osječkog dizajnera Predraga Došena, a potom putem razmjene knjiga i informacija o radovima istaknutih dizajnera poput Petera Savillea, Davida Carsona i Nevillea Brodya, Mirka Ilića i drugih. Premda već aktivan kao dizajner, upravo glad za znanjem dovela ga je na Studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu. Prvih godina u Zagrebu uspijeva se priključiti upravo na iste takve tokove gdje se presijecaju aktivizam, grafički dizajn i vizualna umjetnost, grafički uređujući u to vrijeme vrlo utjecajan Megazin za hakiranje stvarnosti 04, te vrlo brzo hvatajući poslove za bujajuću mladu scenu, primjerice TEST! – Festival studentskog kazalište, i oblikujući uređivački, i zahvaljujući njemu i dizajnerski ambiciozne studentske publikacije.
Novo značajno iskustvo stječe i dvogodišnjim suradnjom u studiju Pinhead 2007 – 2009., u suradnji s Igorom Kuduzom, gdje mu se s jedne strane otvara prostor za grafički dizajn za ugledne kulturne institucije kao što je Muzej suvremene umjetnosti (primjerice katalog retrospektive videoumjetnosti u Hrvatskoj “Insert”), Hrvatski filmski savez (Tomislav Gotovac – Performance Tapes, Preko sedam mora i sedam gora) i niz drugih, a s druge strane ponovno otkriva i same inovativne procedure i trikove u oblikovanju koje je Kuduzov studio Pinhead primjenjivao ne bi li i u najlošijim financijskim uvjetima kreirao maksimalne rezultate (dvobojni tisak, plakati koji se režu u letke, nestandardni načini uveza itd).
Od tada nadalje Klisurić ostavlja trag u gotovo svakom zakutku likovne scene, radio je i za najznačajnije aktere nezavisne kulture poput G-MK (Galerija Miroslav Kraljević), Kustoske platforme, [BLOK] – Lokalne baze za osvježavanje kulture, Festivala Željezara u Sisku (za koji radi i čitav vizualni identitet), za produktivne strukovne organizacije (HDD i Ulupuh), za projekte u kojima je sam aktivni sudionik/suučesnik (primjerice, kratkotrajan ali iznimno važan projekt Tajne izložbe (dizajnerski u suautorstvu s Robertom Čankom), vlastite istraživačke projekte (najčešće u suradnji s još jednim dizajnerom komplementarnog senzibiliteta, Damirom Prizmićem), te za velike kulturne i znanstvene institucije – osim već navedenih tu je i Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku te sada već višegodišnji rad na grafičkom uređivanju časopisa “Život umjetnosti” Instituta za povijest umjetnosti.
