Rijeka Sava jedna je od ključnih neuralgičnih linija za Zagreb. U urbanističkom smislu, obale Save – premda kontinuirano korištene kao prostor za rekreaciju i relaksaciju (a ne zaboravimo da ondje djeluje i kultna Močvara) te mnogo puta studiozno istraživane i promišljane – i dalje nisu zaživjele kao urbani prostor, kao integralni i interaktivni dio grada, a brojni ekološki problemi i problemi upravljanja rijekom situaciju čine još kompleksnijom. Pritom je potencijal ovog područja i više nego prepoznat, ali otužni primjeri poput nedavnog neuspjelog ljetnog kulturnog programa samo daju naslutiti da se u dubinama rijeke “utapaju” i “peru” privatni interesi. Upravo od Save i njezine obale polazi prostorno-ambijentalna urbanistička instalacija Sava Ekspres arhitekata Dafne Berc i Dine Belamarića, koji se u svom radu, između ostalog, bave prevođenjem koncepata skriptiranog prostora, nejasnog terena i prostora slobode u formate urbanističkih instalacija i u rad na analitici ozdravljivanja teritorija. Instalacija je dio ovogodišnjeg programskog ciklusa Collapse on Hold Galerije Močvara, kojeg kuriraju Lovro Japundžić, Ana Kovačić i Lea Vene, a publici će biti predstavljena u petak, 13. rujna (od 19 do 20 sati) te u subotu, 14. rujna (od 15 do 16 sati) u velikoj dvorani Pogona Jedinstvo.
Berc i Belamarić u promišljanje instalacije kreću ekstenzivnim terenskim istraživanjem duž obale Save u Zagrebu, od napuštene Sveučilišne bolnice do Mosta mladosti. Putanja istraživanja rekreira se kao imaginativna vožnja brodom koja simulira raznolikosti i kontradiktornosti zatečenih urbanističkih epizoda. Životnost epizodama daju dva glasa narativa koji isprepliće problematiku skriptiranog prostora sa svakodnevnim stanjem iščekivanja kolapsa na pomolu. Nevidljivi subjekt ove performativne izvedbe je nasukani brod koji u viziji autora postaje ploveće gradsko sastajalište, kao jedna od mnogih neiskorištenih mogućnosti.
Arhitekti čitaju specifičan, transnacionalni savski ekosistem kao naelektrizirano polje fantastičnog balansa umjetnog i prirodnog. Performativni karakter te značajne gradske praznine omogućava formaciju i egzistenciju staništa usustavljenog prostora slobode kojeg arhitekti shvaćaju kao općeprostorni koncept za tjelesni odmor i rekreaciju duha. Prostor slobode analiziraju kao mentalnofizički konstrukt unutar kojeg možemo uspostaviti interakciju s okolinom u kojoj se nalazimo i koji nam istovremeno omogućuje izmještanje iz kolotečine svakodnevnog funkcioniranja i dopušta nam da se prepustimo refleksiji, kontemplaciji, imaginaciji, transgresiji, emancipaciji i drugim analitičkosintetičkim stanjima duha i tijela. Rijeka Sava i pripadajuća savska inundacija čine urbanistički ekosistem nastanjen između različitih komadića urbaniteta različitih karaktera i funkcija, u prostranom gradskom voidu karakterističnih nebopisa sjeverne i južne obale rijeke. Daljnja analiza voida otkriva prostornu kohabitaciju ljudi koji taj prostor koriste (rekreativa i kontemplacija), mikroorganizama, infrastrukture, vode i uglavnom niskog raslinja.
*foto: privatna arhiva Dafne Berc / via Facebook
Primjenjujući takav analitički aparat na savski biotop, arhitekti izdvajaju jedan od zatečenih elemenata tog ekosistema – brod nasukan na naplavnoj ravni između korita rijeke i nasipa. Specifičnost analiziranog zapuštenog riječnog plovila, koja proizlazi iz njegove identitarne prepoznatljivost i kontekstualne pripadnosti, čitanje je tog broda kao predmeta programske nadgradnje u inkluzivno i alternativno gradsko sastajalište s muzičkom slušaonicom. Pritom se i forma broda organski prilagođavala novom hibridnom korištenju; omogućujući korisniku atmosferičnu plovidbu uz neobavezno druženje kad već stvarna plovidba riječnim koritom nije moguća. Na vizualno-perceptivnoj ravni, nasukani, napušteni, muzički brod koji nikako da zaplovi i ostaje zarobljen u petlji iščekivanja i prepuštenosti, arhitekti shvaćaju kao gotovo idealnu ilustraciju kustoskog koncepta kolapsa na pomolu. Upravo na toj konstelaciji počiva koncept placemaking uprizorenja instalacije.
Slijedeći metodološki princip rada “na lokaciji s lokacijom samom”, arhitekti poistovjećuju prostor dvorane Jedinstvo s tipologijom nasukanog muzičkog broda utilizirajući njene performativne karakteristike; galerija kao crna kutija omogućuje brisanje senzorijalnih granica između galerijskog interijera i savskog eksterijera u čijem metafizičkom rezonantnom polju se nalaze i muzički brod i galerija. Novokomponirani, privremeni konstrukt brod-galerija se audiovizualnim umjetničkim alatima fikcijski izmješta u korito rijeke i pušta se u plovidbu isprojektiranom rutom. Atmosferu sintetskog uprizorenja plovećeg broda-galerije arhitekti postižu komponiranjem videa, glazbe, svjetla, teksta i scenografskih artefakata. Pokretanje broda-galerije ekstrapolacija je i alegorija nikad ostvarenog potencijala savskog prostora, koji zbog svog aktualnog kvantitativnog vrednovanja nikad neće biti razmatran kao zdrava gradotvorna mogućnost.
