Na izložbi u Galeriji Bernardo Bernardi, smještenoj na prvom katu zgrade Pučkog otvorenog učilišta Zagreb, do 4. listopada predstavlja se novi slovenski brend koji produkt dizajnu pristupa na svjež način. Osnovan u Ljubljani 2025. godine, Agogo je suradnički projekt dizajnera, umjetnika i kulturnih djelatnika koji istražuju nove načine kreariranja multifunkcioalnog namještaja koji se može prilagoditi, potrebama krajnjih korisnika, dinamizirati i opstati. Iza projekta stoje umjetnik Tobias Putrih i Jure Ponikvar te Matena Bassin i Marjeta Lavrič, zadužene za menadžment.
Iako je Galerija Bernardo Bernardi još od 2012. godine fokusirana na djela suvremenog hrvatskog dizajna, izložbom tima iz Slovenije – prvom na kojoj su predstavljeni autori iz neke druge države – istražuje potencijale susjednih nam zemalja, bliskog kulturnog kruga s ipak vlastitim rukopisom. Suradnja s menadžericom u kulturi, Tomislavom Blatnik, dovela je do Tobiasa Putriha, multidisciplinarnog umjetnika sa širokom lepezom interesa i radovima koji istražuju suvremene estetike i promišljenim prostornim instalacijama. Projektom Agogo Putrih ulazi u izazovno područje industrijskog dizajna, istražuje i stvara zajedno s dizajnerom Jurom Ponikvarom, a uz neophodnu podršku kulturnog menadžmenta, Matene Bassin i Marjete Lavrič. Jer umjetnost oblikovanja nije dovoljna na kompleksnom području povezanosti dizajna i industrije, na putu do krajnjeg korisnika. Tim iz Slovenije krenuo je od likovnog rješenja, skulpturalne instalacije stvorene rukopisom Tobiasa Putriha. Jure Ponikvar, industrijski dizajner, vizualu daje funkcionalnost i stvara svjetiljku koju je izborom dodataka, sjenila, moguće mijenjati i prilagođavati prema željama korisnika.
O Agogu je s Tobiasom Putrihom razgovarala voditeljica Galerije Bernardi, Ksenija Foretić.
► Kako je izgledao nastanak projekta Agogo? Odakle inicijativa i što je određivalo smjer razvoja?
Tobias Putrih: Ideja o razvoju isključivo komercijalnog brenda pojavila se još ranije, ukorijenjena u pomalo naivnom vjerovanju da bi komercijalna aktivnost mogla pomagati manje komercijalnim projektima. No kako smo napredovali, postalo je jasno da izgradnja brenda ne može ostati tek sporedni projekt. Prije otprilike dvije godine ponovno smo pokrenuli inicijativu, ovaj put oblikovanu kao izravnu poslovnu ponudu.
Osnovni koncept je jednostavan: inspirirani projektom Autoprogettazione Enza Marija, želimo ogoliti dizajn do njegove osnove. Standardizirani elementi od tvrdog drva, proizvedeni financijski ekonomično. Open-source strukture. Sustav u kojem svatko — korisnici, drugi dizajneri, pa čak i potpuni amateri — mogu kreirati vlastite dodatke: sjenila, nastavke, pribor. Cilj nije glorificiraiti dizajn, već ga fragmentirati ili čak u potpunosti zaobići.
Kako bismo pokazali koncept, započeli smo s oglednim primjerom — lampama koje ovdje vidite. Četiri konstelacije lampi, nekoliko sjenila, dodaci. No ovo nije kolekcija u tradicionalnom smislu; to je dokaz koncepta. Vizija koja stoji iza toga jest da bi kupci jednoga dana mogli kombinirati i usklađivati bilo koje dostupne dijelove, pa čak i kupiti samo drvene kosture i osmisliti vlastite dodatke kako bi personalizirali svaku lampu.
Konačni cilj je izbjeći samu ideju do kraja definiranog, statičnog dizajna. U idealnom slučaju razvili bismo tržište izmjenjivih dijelova — komponenti za sastavljanje lampi, stolaca, polica i još mnogo toga. U tom smislu, ono što predlažemo manje je stvaranje gotovih predmeta, a više eksperimentiranje s potpuno novim poslovnim modelom.
► Na projektu je istaknut tim od četiri sudionika. Koliko je važan sastav tima i kako je izgledalo vaše ekipiranje? I kako su podijeljene uloge unutar tima?
Tobias Putrih: Četvero nas je. Marjeta i Matena uglavnom se bave logistikom i poslovnim dijelom, dok se Tobias i Jure fokusiraju na dizajn i proizvodnju. Ipak, u ovoj fazi svi radimo pomalo od svega. Teško je strogo odrediti podjelu rada izvan nekoliko specifičnih odgovornosti oko kojih smo se dogovorili.
► Izlažete u vrlo specifičnom prostoru s tradicijom industrijskog dizajna i u kontekstu total dizajna. Kako se u tu priču uklapa Agogo? Koliko ste razmišljali o prostoru u koji dolazite, ikoničkoj zgradi s mobilijarom koji predstavlja početak službene afirmacije dizajna u Hrvatskoj?
Tobias Putrih: Vrlo smo skeptični prema samoj ideji “dizajna”. U suvremenoj kulturi života gomila se jeftin, masovno proizveden namještaj i stvara neodrživ i estetski problematičan nered, dok je ono što se često slavi kao “dizajn” u mnogim slučajevima tek elitistički hobi. Naravno, odnos prema materijalnosti i izradi značajno varira u različitim kulturama — neke imaju daleko sofisticiraniji odnos prema obrtništvu i proizvodnji od drugih.
U kontekstu bivše Jugoslavije, primjerice, industrija namještaja bila je iznenađujuće agilna, osobito tijekom kasnih 1950-ih i 60-ih, kada je se dizajn intenzivno poticao. Autori poput Nike Kralja i Saše Mächtiga u Sloveniji te Bernarda Bernardija i Vjenceslava Richtera u Hrvatskoj pokazale su kako su poduzeća pomicala granice sustavnog dizajna. Ipak, regija nikada nije napravila odlučan iskorak izvan izoliranih slučajeva.
Jedan od glavnih razloga bio je izostanak nacionalne industrijske politike koja bi integrirala dizajn na svakoj razini obrazovanja i proizvodnje. I Hrvatska i osobito Slovenija ostale su previše konzervativne da bi u potpunosti prihvatile kibernetičke temelje samoupravnog socijalizma, gdje se industrijski dizajn zamišljao kao ključni pokretač inovacija.
► Slovenija je vrlo bliska Hrvatskoj u mnogim povijesnim i razvojnim dijelovima. Ipak, dizajn je posebna priča. Kakva je situacija u Sloveniji – osobito na području vrlo zahtjevne kategorije industrijskog dizajna? Kako funkcionira odnos dizajna i industrije?
Tobias Putrih: Nismo uvjereni da su ljudi na Balkanu ikada uistinu naučili graditi brendove. U bivšoj Jugoslaviji postojale su velike, na kupce usmjerene tvrtke sa snažnim identitetima, no ta je baština uglavnom nestala. Danas brendiranje na tom području često djeluje improvizirano, reaktivno — rijetko kao dio šire, dugoročne vizije.
U malim državama održivo brendiranje i rast zahtijevaju konsenzus, strategiju i industrijsku politiku koja tretira dizajn kao više od dekoracije — kao stvarnu dodanu vrijednost. No politika u regiji fragmentirana je gotovo do točke paralize; nema zajedničke vizije, samo kratkoročna rješenja. EU fondovi pomažu, ali to je zamjena za viziju, a ne njezin izvor. Naravno, postoje i iznimke — tvrtke koje uspijevaju unatoč tim sustavnim ograničenjima. No u većini slučajeva regija se i dalje bori kako pretvoriti kreativnost u trajni identitet.
► I neizostavno pitanje: kakvu budućnost ima Agogo? Postoji li smjer razvoja ili bi iz ove priče mogla proizaći neka posve nova? U industrijskom dizajnu, nekoj drugoj grani dizajna ili općenito?
Tobias Putrih: Kao što smo spomenuli, ovaj projekt doživljavamo kao eksperimentalnu poslovnu ponudu unutar neumoljive ekonomije pažnje — sredine u kojoj ništa nije fiksno, a sve se stalno reinterpretira, prepakirava i konzumira. Na neki način, projekt testira kako dizajn, proizvodnja i trgovina mogu postojati u ekosustavu u kojem je stabilnost gotovo nemoguća.
No mi smo još uvijek na samom početku, pokušavamo pokrenuti posao u uvjetima nesigurnosti, bez iluzija o brzom uspjehu. Zasad je naš cilj jednostavan: dovršiti nekoliko proizvodnih ciklusa i učiti iz tog procesa. Nakon toga planiramo surađivati s umjetnicima i dizajnerima kako bismo omogućili njihove vlastite intervencije i prijedloge, otvarajući sustav većem broju glasova i eksperimenata.
Sljedeći korak je izgradnja snažnije digitalne prisutnosti — sofisticiranije web stranice, online konfiguratora i alata koji korisnicima omogućuju da sami remiksiraju, prilagođavaju i reinterpretiraju elemente. Na neki način, mi ne izrađujemo samo predmete; testiramo što znači dizajnirati — i postojati — unutar ekonomije koja stalno zahtijeva reinvenciju.
Razgovarala i priredila: Ksenija Foretić
Intervjue iz serije Savjet pita možete pronaći ovdje.
Novosti vezane uz galeriju Bernardi pratite putem Facebook stranice www.facebook.com/galerijabernardi/.
