O dizajnu i stvaranju emotivne ravnoteže

U Galeriji Bernardo Bernardi u Zagrebu ovih je dana otvorena izložba dizajnerice pod nazivom A Shortcut to happiness? industrijske dizajnerice Dorje Benussi. Izložba predstavlja rezultate opsežnog autoričina istraživanja na području emocionalne inteligencije i samoregulacije te utjecaja tih elemenata na dizajn. Razmatrajući utjecaj okoline na mentalno zdravlje, autorica istražuje možemo li i koliko dizajnom utjecati na emocionalnu ravnotežu.

U tekstu koji prati izložbu, kustosica Ksenija Foretić piše: “Dorja Benussi itekako je svjesna centralne uloge čovjeka, svjesna je važnosti prilagodbe dizajna proporcijama ljudskog tijela, ali i – uma. Kod sagledavanja fizičkog stanja upravo um i mentalni aspekt postavlja kao prioritet. Svjesna je ponajviše onog što čovjeka uvelike pokreće, ali i blokira: emocije. U svom radu predstavlja pogled na taj nevjerojatno složen mehanizam, cijeli spektar mentalnih impulsa koji stvaraju mnoštvo međusobnih veza, pokreću se motivirani unutarnjim životom, unutarnjim tjelesnim procesima, ali i vanjskim utjecajima. Pritom vanjski poticaji uključuju gotovo sve – sve što prolazi kroz naš centar za percepciju, kroz um, na bilo kojoj razini: taktilnoj, mentalnoj, svjesnoj, podsvjesnoj, sve ostavlja trag i oblikuje nas, dugo, postepeno, neminovno. Predmetni svijet koji nas okružuje funkcionalno nam je koristan, a svojim oblikovanjem, načinom korištenja, mogućnostima interakcije ostavlja i mentalni otisak, pobuđuje toliko važne emocije. Intenziviranjem osvještavanja važnosti upravo tog momenta Dorja Benussi postavlja toliko važno pitanje: ako svojom pojavnošću utječemo na oblikovanje, na dizajn, uzmimo u obzir i u kojoj mjeri možemo dizajnom utjecati na nas, korisnike, na mentalno pobuđivanje, na emocije, na kvalitetu života u mnogo dubljem smislu od pukog zadovoljavanja potreba. Možemo li ciljano utjecati na mentalno zdravlje i stvaranje emotivne ravnoteže? I možemo li dizajnirati/oblikovati svijet koji će svojim mentalnim otiskom utjecati i na stvaranje mentalne ravnoteže pojedinca?”

Izložba se može pogledati do 9. prosinca, a više o njoj doznajte iz razgovora što ga je s Dorjom Benussi vodila Ivana Fabrio.

 

*Dorja Benussi

 

Ivana Fabrio: Pratim tvoj rad još otkako si kao studentica zakoračila u područje samoregulacije i senzomotoričkog razvoja djece, sad je ozbiljan istraživačko-projektantski staž iza tebe. Strasti nikad nije nedostajalo, a otpočetka je bilo jasno da se tvoj profesionalni razvoj tijesno isprepliće s radom na sebi. Što dublje uranjamo u to područje, utoliko smo svjesniji koliko malo znamo, koliko se zapravo slabo poznajemo. Kako u odnosu na to tumačiš naslov: A Shortcut to Happiness? 

Dorja Benussi: Naslov je nastao slučajno, usput. Kad sam počela deducirati stvari, pisati tekst i pretipkavati natuknice iz gomile papira sa idejama i skicama, primijetila sam sitnim slovima “shortcut za sreću” i pomislila, hm, zanimljivo. Kasnije, u razgovoru s drugima, ljudi bi primijetili, čak i zapisivali tu frazu. Mislim da se već tada‘shortcut’ zacementirao bez da sam i donijela svjesno tu odluku. Sad, kad razmišljam o značenju, vidim da je precizan odraz cijelog procesa. Moje istraživanje emocionalne inteligencije i regulacije traje godinama. Većinu vremena nisam ni povezivala ta promišljanja sa dizajnom, pogotovo u tim egzistencijalnim, poetičnim, emotivnim sferama. Sad, kada s odmakom sagledam sve faze, vidim da sam cijelo vrijeme pokušavala pronaći prečac, provaliti tajni kod i preskočiti 10 stepenica. Uvijek žurba, osjećaj kašnjenja, nikad ništa nije dovoljno dobro. Ali mozak radi sto na sat, dakle, “apsolutno mora postojati neki prečac, samo ga ja ne kužim”. U nekom trenutku mislila sam da sam ga našla. Možda i dalje mislim. “What does it mean to be fully involved in life and non-attached?” Pitanje kroz koje Ram Dass zapravo objašnjava paradoks sretnog života u kojem smo potpuno prisutni i uključeni, ali ne projiciramo svoje potrebe na okolinu. Vidimo sve, volimo sve, ali nismo prikopčani, nismo ovisni o ničemu vanjskom. Možda je to pravi naslov. Pokušaj konstrukcije formule, uputa za upotrebu samih sebe uz pomoć okoline, dizajna, a pomoću kojih možemo lakše do te ‘uključenosti, a otkopčanosti’.  Čini se kontradiktornim u odnosu na cijelu priču o povezivanju s drugima, u kontekstu regulacije. Ali čini se točnim. Svakako, mislim da ne postoji prečac. Također mislim da je energetski aspekt toga kako živimo veliki dio balansa kojem svi težimo, a te teme se nisam ni dotakla u ovoj fazi. Ali ostaje pitanje; može li ovaj zemaljski, tjelesno-emotivni dio, malo pametnije, bolje, brže?

 

*Postav izložbe “A Shortcut to happiness?” / foto: Petra Slobodnjak

 

Ivana Fabrio: Znamo koliko je zahtjevno žonglirati aktivnosti vezane za profesionalni razvoj s privatnim životom, a posebice kad paralelno doslovno uhodavaš i dijete i posao. Što te život sa Zimom (kćeri) naučio kad je posao u pitanju?

Dorja Benussi: Čini mi se da mi je roditeljstvo prvenstveno utjecalo na kapacitet. S jedne strane ga je proširilo, a s druge potpuno suzilo. Kad se suočiš s tim da nisi više sama sebi centar, prioriteti se nužno preslože. Valjda. I onda u kontekstu posla, u prvom periodu je bilo prilično kaotično jer sam odlučno bila ‘full-in’ što se Zime tiče. Svuda je plazila sa mnom. Iako je cijeli taj pristup prilično usporio planirani razvoj posla, i sa studijske i sa start-up strane, prisilio me da jasnije postavim vlastite granice i nastavim propitivati prioritete. Mislim da je to u poduzetništvu nužno, pogotovo ako se boriš s potrebnom da želiš sve i sve odjednom pa svako malo udariš u zid. Shvatila sam na teži način onu izreku da je poslovni rast maraton, a ne sprint. S druge strane, obzirom da sam krenula sa Tink Things kao dječjim brandom, pokusni kunić kod kuće dosta dobro dođe, pogotovo kod promišljanja metodologije i filozofije koja iza svega stoji. Zima je vjerojatno i razlog što nastavljam gurati tu dječju stranu, jer mi je tema bliska pa je proces prirodniji. U konačnici, mislim da je roditeljstvo u mom slučaju bilo katalizator za bavljenje intimnim, ljudskim, emotivnim temama na način koji me na kraju nesvjesno doveo do svih ovih tema i novog osobnog projekta. Pa zato, iako žonglirati nekad nije lako, vrijedi.

 

*Postav izložbe “A Shortcut to happiness?” / foto: Petra Slobodnjak

 

Ivana Fabrio: Više smo se puta dotakle sprege podražaja iz prostorne i predmetne okoline i samoregulacije, to se nekako provlači i u osnovi tvog dizajnerskog djelovanja. Kako zamišljaš idealno opremljen prostor u kojem dijete raste? 

Dorja Benussi: Idealno opremljen prostor su zapravo šuma, planina, livada, ulica. Problem promišljanja interijera je u tome da se pristup, idealno, potpuno razlikuje ovisno o kontekstu. Treba li na isti način opremiti dječji prostor, koji ima staklenu stijenu i direktan, neometan i fleksibilan pristup nedirnutoj prirodi – i gradsku dječju sobu? U prvom slučaju, unutarnji prostor bi morao biti lišen intenzivnih inputa, dinamike, biti minimalan i usmjeren na mir, opuštanje i odmor. U slučaju uređenja dječje sobe na vrhu nebodera u prometnom dijelu grada, rješenje bi moralo ići u smjeru maksimalnog osjetilnog poticanja. Dakle, dinamika, mnošto mogućnosti i opcija za pokret i igru. Logično bi sad zvučalo da je ideal neka zlatna sredina, ali mislim da univerzalnog u ovom slučaju nema. Pitanje je konteksta i različitih potreba, ali pokret bi uvijek morao biti prioritet.

 

*Postav izložbe “A Shortcut to happiness?” / foto: Petra Slobodnjak

 

Ivana Fabrio: Znam da je ovo pitanje teško, ali vjerujem da će tvoj odgovor potaknuti razmišljanja koja nisu tipična za našu sredinu, u kojoj još uvijek postoji značajna razina navezanosti na ideju posjedovanja, na korijenje; Dorja što/gdje je za tebe dom?

Dorja Benussi: Bavim se tim pitanjem fluidno već godinama i nisam sigurna da imam zaključak. Puno sam se selila, a jednako teško puštam korijenje koliko ga teško čupam. I onda u kombinaciji s mojom melodramatičnom prirodom, svaka selidba je bila potres sistema. Blago ljudima koji žive s onom “home is where the heart is”, jer moje je na sve strane. Jednako su mi nejasna pitanja ljubavi i pitanja doma. Obje pojave mogu biti i imenice i pridjevi i prilozi i glagoli. Opet ja s citatom, ali, kako bi rekla Eniafe Isis Adewale: “What is home. A heart. A body. A person. A box. A solace. A safety. A location. A lost story. A stolen land. A moving point. A color. A people. A fable. A war. A wreckage. A page. A human. A prayer.” Za mene je i sve to, i ništa.

 

*Postav izložbe “A Shortcut to happiness?” / foto: Petra Slobodnjak

 

Ivana Fabrio: U zaključku tvojeg teksta provlači se sprega međusobne povezanosti i ljubavi prema sebi, kao što bi Jeremy Rifkin rekao, mi smo ’empatijska civilizacija’. Ideja neraskidive povezanosti koja se proširuje na ljubav prema svemu što čini živi svijet, vizija je kojom na razne načine nastojimo dokinuti štetne prakse koje nam se danas više nego ikad vraćaju u formi raznih kriza. Vidiš li kako to komunicirati kroz svoj rad?

Dorja Benussi: Da, važna i uvijek aktualna tema ljubavi i povezanosti, pogotovo sad kad se istovremeno još više fizički odvajamo. Zanimljivo mi je promatrati pojam ljubavi kroz kulturu u kojoj je bitno da smo cool i nedodirljivi pa i odnos prema ljubavi polariziramo i pojednostavljujemo. Teško je na hrvatski prevesti taj ‘loving act’. O tome sam pričala u tekstu A Shortcut to Happiness?, u kontekstu biološke potrebe čovjeka da se regulira prvenstveno kroz povezivanje s drugima, kroz ko-regulaciju. Većini nas je ljubav emocija usmjerena na osobe sa imenom i prezimenom. Ne razumijemo da je povezanost sa svima način života koji nam je urođen. Naš živčani sustav je ‘wired for connection’. Načini na koje to pokušavamo izignorirati, iz straha od povrede, uključuju i skoro narcisoidno pumpanje ljubavi prema samom sebi. Pogotovo od pandemije, bombardiramo jedni druge ‘self-help’ i ‘self-love’ savjetima i samo dodatno jačamo individualizam. Istovremeno smo na emotivnoj razini itekako svjesni koliki nam je zajednica imperativ. Taj ‘loving act’ bi nam trebao biti autopilot; usmjerenost i na zajednicu i na samog sebe istovremeno. Ne zato što treba stavljati tuđe potrebe ispred svojih, već zato što arhitektura ljudskog mozga nalaže da je povezanost sa zajednicom prva linija obrane, a sav ostali‘self-management’ dolazi na red tek ako prvi korak ne uspije. Mi ga preskačemo jer “možemo sami”, jer nas je strah, jer nas je sram, jer zapravo ni ne znamo kako se osloniti na druge a bez da im vadimo mast na slamku. Dosta je tu obrazaca koje kao društvo trebamo izbrisati i reprogramirati. Vjerujem da je prvi korak razumijevanje i regulacija vlastitog tijela, vlastitog sistema, u odnosu sa okolinom. To je i zadaća strukture koju pokušavam izgraditi. Zadala sam si zadatak komunicirati sve te ideje kroz dizajn, i predmetni i metodološki. Koliko će to biti uspješno, vidjeti ćemo.

 

*Postav izložbe “A Shortcut to happiness?” / foto: Petra Slobodnjak

 

 

Publikaciju možete preuzeti ovdje.

 

Novosti vezane uz galeriju Bernardi pratite putem Facebook stranice www.facebook.com/galerijabernardi/.

Intervjue iz ciklusa Savjet pita vode članovi/ice Savjeta galerije Bernardo Bernardi s izlagačima/cama.

Intervju priredila: Ksenija Foretić

 

Intervjue iz serije “Savjet pita” možete pronaći ovdje.