U Galeriji Bernardo Bernardi u Pučkom otvorenom učilištu Zagreb, u četvrtak, 5. ožujka, u 19 sati otvara se izložba Hobby Art dizajnera Hrvoja Živčića. Kako u pratećem tekstu pojašnjava njegov kolega, Dario Dević, “iako će na ovoj izložbi predstaviti radove nastale u vrijeme dokolice a ne svoj profesionalni opus, čini se suvišnim isticati mjesto koje Hrvoje Živčić zauzima na hrvatskoj dizajnerskoj, ali i svjetskoj tipografskoj sceni – riječ je o nečemu što se zna. (…) Odlukom da kroz ovu izložbu publici ne pokazuje svoje profesionalne tipografske i dizajnerske proizvode i ne podsjeti nas na impresivne projekte, međunarodne klijente i brojne nagrade koje je kroz karijeru sakupio, Hrvoje demonstrira sigurnost u sebe i svoj rad (…). Njegovi su radovi još na zagrebačkome Studiju dizajna bili neupitne kakvoće i posjedovali su određenu staloženost, smirenost i nenametljivost koje su u prvi plan uvijek puštale nevjerojatnu dizajnersku kultiviranost i odlučnost – ništa se tu nije doimalo nesigurno ili slučajno. Kad Hrvoje nešto napravi, takvo je kako je to i zamislio. Zanimljivo je zato zaviriti u ovaj drugi rukavac njegova djelovanja, a koji popunjavaju djela koja se i dalje uglavnom nalaze unutar okvira grafike i slova, ali koja ne nastaju svrsishodno, kao primijenjeni ili naručeni rad, već hobistički, u vrijeme odmora, za dušu. Istraživanje sebe koje taj proces predstavlja (odgovarajući na pitanje ‘Što radim kad ne radim za nekoga drugog?’) rezultiralo je raznovrsnim artefaktima kojima se ipak mogu naći određeni zajednički nazivnici.”
Uoči otvorenja izložbe, član Savjeta Galerije Bernardi, Damir Gamulin, s Hrvojem je porazgovarao o njegovom dosadašnjem radu te, između ostalog, i svježe dobivenom priznanju – “Certificate of Typographic Excellence” udruženja Type Directors Club iz New Yorka.
*Hrvoje Živčić / foto: Bojan Mrđenović
Damir Gamulin: Možda da krenemo s onim što bih rekao da te određuje kao rijetku i vrijednu pojavu na dizajnerskoj sceni. Mislim da si ti jednako dobar tipograf kao i klasičan grafički dizajner. Kako ti sam gledaš na taj odnos u vlastitoj produkciji, odnosno misliš li da nešto prevladava?
Hrvoje Živčić: Za vrijeme specijalističkog studija dizajna pisma u Haagu želja mi je bila ostati grafički dizajner koji povremeno radi i fontove. Kroz vrijeme se to ipak okrenulo, pa se sada osjećam više kao dizajner slova koji povremeno radi i grafički dizajn. Trenutno najviše uživam u samom crtanju slovnih oblika, manipuliranju parametara koji ih definiraju ne bih li prenio određenu ideju i atmosferu. Kada je font gotov, imam potrebu vidjeti kako se ponaša u stvarnom svijetu i tako se vraćamo na grafički dizajn.
Mislim da je dobra pozicija za tipografa ostati jednom nogom u grafičkom dizajnu. Na taj način si u izravnijoj komunikaciji s onime što grafičkim dizajnerima treba za određene vrste projekata. Čini mi se da sam kroz vlastitu praksu dizajna knjiga, plakata i povremenog identiteta savladao kako da tipografija i njen tretman budu neizostavni dio identiteta. Dizajn slova za logotip ili cijelog pisma za identitet mi pomaže da preciznije dođem do određene ideje, atmosfere ili vizuala koji ne bi mogao dobiti s postojećim pismima. Bez takvog integriranog i paralelnog razmišljanja kroz slova i grafiku, neki bi projekti izgledali potpuno drugačije!
U svakom slučaju i dalje me zanima grafički dizajn, ali i korištenje tuđih pisma. Volim imati slobodu graditi identitet za pojedini zadatak s onim slovima koja najbolje odgovaraju projektu. Neki dizajneri, a koji su i tipografi, ograničavaju se isključivo na vlastitu tipografsku produkciju ne bi li izgradili prepoznatljiv stil.* Mislim da je to legitiman pristup, ali ima smisla jedino ako samo ti koristiš ta pisma. Meni je to manje zanimljivo jer želim da ih i drugi koriste. Fontovi su, između ostaloga, i alati namijenjeni za druge korisnike. Digitalna pisma u idealnom slučaju imaju dulji životni vijek nego klasični grafički dizajn i uvijek je zanimljivo vidjeti kako drugi koriste tvoja slova, pogotovo ako je na neki neočekivani način!
* Npr. David Rudnick od stranih autora, a Oleg Šuran sa svojim FZN Fonts od domaćih.
*Dizajn knjige “Umjetnost i vlasništvo danas” Johna Bergera i identiteta biblioteke Tendencija. Izdavač: BLOK
Damir Gamulin: Čini li ti se da na drugi način slažeš dizajn koristeći vlastita slova, u odnosu na korištenje tipografija drugih autora? Postoji li viša razina “čuvanja“ slova na kojima si grafičku ideju već počeo upisivati prilikom izvornog oblikovanja fonta?
Hrvoje Živčić: Ne doživljavam svoje fontove kao nešto sveto što treba paziti kao kap na dlanu. Dapače, često sam neobzirniji prema vlastitim pismima. Ne doživljavam ih kao black box, nego znam što sam kako napravio i lako primijetim stvari koje bih za određeni projekt mogao prilagoditi (proporcije, debljine, određena slova, nagib…).
Projekti za koje se rade custom pisma iz nule posebna su kategorija. Tada se paralelno projektira i font, i njegova upotreba, a slovni oblici postaju jedan od osnovih identitetskih elemenata. Takve projekte uvijek doživljavam nešto osobnije, pogotovo ako sam uključen i u razradu grafičkog dizajna kroz projekt.
Zapravo, od kada se primarno bavim oblikovanjem pisma, imam tendenciju prilagođavati i svoja, i tuđa pisma slobodnije nego ranije. Za knjigu Davora Konjikušića Naša kuća dizajnirao sam robusni serifni font koji sam htio upariti s nešto klasičnijim renesansnim italikom, za koji nisam imao vremena. Tome sam doskočio tako da sam jedan od postojećih Garamonda suzio, povećao mu nagib i doradio oblike kako bih dobio odnos između romana i italika kakav sam htio. Dok sam predavao na Studiju dizajna, načelno smo studentima branili tu vrstu deformacije slova, ali takva praksa je u suštini opravdana, dok god znaš što radiš!
*Dizajn knjige “Naša kuća” Davora Konjikušića i pripadajućeg pisma. Izdavači: Ured za fotografiju i Davor Konjikušić
Damir Gamulin: Slovo je osnovni gradivni element grafičkog dizajna, a pisana riječ osnova komunikacije u dizajnu. Kolika je nužnost šire tipografske edukacije u obrazovanju dizajnera? Misliš li da je moguće biti uspješan dizajner bez dubokog razumijevanja pisma, tehnički i konceptualno?
Hrvoje Živčić: U zadnjih petnaestak godina tipografska edukacija u Hrvatskoj i inozemstvu postala je puno dostupnija i generalno došla do visoke razine. Mislim da je sada dobila mjesto koje i zaslužuje u edukaciji. Dostupniji je i softver za oblikovanje fontova, pa nas ne treba čuditi boom koji se tipografiji dogodio u ovom periodu.
Uz svu kreativnost, ideje i vizije, dizajnerima su bitni i alati kojima sve to ostvaruju. Ako nemaju vještinu baratanja slovima, postavljanja hijerarhije, korištenja ekspresivnih potencijala tipografije, teško će se snaći u mnogim zadatcima. Tipografiju se često doživljavalo kao nešto konzervativno i tradicionalno. Ljudi je i dalje ponekad povezuju isključivo uz knjige. To je daleko od istine. Biti vješt tipograf izrazito je korisno u digitalnom okruženju gdje na malom ekranu moraš moći rasporediti puno informacija, a tipografija i boja primarna su izražajna sredstva.
Ali da odgovorim i na drugi dio tvog pitanja. Da, mislim da je moguće biti uspješan dizajner bez dubokog razumijevanja pisma. Pogotovo baviš li se industrijskim dizajnom, prostorom, konceptom… Tipografija tu može pomoći, ali nije presudna. I u grafičkom dizajnu neki se snalaze sasvim dobro i bez klasične tipografije. Pogledaj samo radove Braulia Amada ili Nejca Praha! Oni su fokusiraniji na ekspresivnu i ilustrativnu stranu dizajna i to je potpuno legitimno. Tipografiju koriste gotovo naivno (što ne znači da je ne razumiju), a radovi su im i dalje izvrsni!
*Plakat za Radio na cesti u organizaciji KLFM radija (lijevo); Samoinicirani plakat, tiskao Typonine u sklopu projekta Tipoplakat (desno)
Damir Gamulin: Sve češće nailazimo na to da se za potrebe izgradnje vizualnog identiteta razvijaju potpuno nova pisma koja u konačnici predstavljaju i osnovu specifičnosti cjelokupnog vizuala. Ti si u više navrata rješavao takve zadatke pa me zanima kako si pristupao sustavu slova kao identitetskoj odrednici te jesi li imao utjecaja na njihovu aplikaciju u kasnijim fazama?
Hrvoje Živčić: Na takvim zadatcima se na jako dobar način isprepliću istraživanje, koncept, grafički dizajn i tipografija. Rezultat je da niti jedan dio tako osmišljenog identiteta nije višak. To mi se jako sviđa. Sve što se dalje radi s tako postavljenim identitetom ostaje autentično. U slučaju ovakvih projekata specifičnost je da od početka puno jasnije znaš namjenu tog pisma. Slovni oblici ne budu definirani samo mojim idejama i porivima, nego je na meni da određeni koncept i vrijednosti prevedem u digitalno pismo. Mislim da je u tom “prevođenju” vrijednost tipografa. Klasični grafički dizajneri često ne barataju toliko dobro svim aspektima slovnih oblika i ne uzimaju u obzir sve suptilnosti koje u zbroju mogu puno promijeniti ukupni dojam projekta.
Radio sam na nizu takvih zadataka, ali nisu svi bili realizirani. Jedan od prvih, koji je bio realiziran, identitet je i signalizacija Bazenskog kompleksa Svetice u Zagrebu gdje su me u tim uključili Narcisa Vukojević i Damir Bralić, a moj je zadatak bio dizajnirati identitetsko pismo. Arhitekti Vjera Bakić i Matthias Kulstrunk svoj su projekt bazirali na naslijeđu modernizma, a proporciju olimpijskog bazena (2:1) prenijeli su kroz cijelu zgradu. Moj pristup bio je da jednostavno nastavim s tom logikom, tako da je rezultat jednolično spacionirano pismo (monospace) čija su slova u proporciji 2:1. Potezi su geometrijski, ali određeni spojevi napravljeni su na način da podsjećaju na secesijske natpise koji se mogu naći u arhitekturi zagrebačkog Gornjeg i Donjeg grada.
*Identitetsko pismo za Bazenski kompleks Svetice.
Drugi primjer natječajni je rad za identitet Kneževe palače u Zadru iz 2016. godine na kojem sam radio zajedno s Nikom Mihaljevićem (grafički dizajn) i Ivom Mariom Jurić (arhitektura, postav). Sustav pisama koji smo osmislili bio je ključan element identiteta. Sastoji se od nekoliko različitih a kompatibilnih stilova, koji na apstraktan način pričaju priču nadograđivanja i stalnih promjena, kroz koje je prošla zadarska Kneževa palača. Tako je započeto pismo Rector i odmah sam imao dojam da na njemu vrijedi nastaviti raditi. Četiri godine kasnije porodica pisama proširena je na 16 stilova, a prošli mjesec dobila je nagradu “Certificate of Typographic Excellence” udruženja Type Directors Club iz New Yorka, a javno će biti dostupna kasnije ove godine preko francuskog foundryja Production Type.
*Pismo Rector razvijeno iz natječajnog rada za identitet Kneževe palače u Zadru.
Zadnji primjer koji bih izdvojio natječajni je rad za identitet Dubrovačko-neretvanske županije, na kojem sam 2017. radio s Lanom Cavar i Narcisom Vukojević. Na natječaju smo dobili treće mjesto, ali mislim da smo uspješno osmislili identitet koji je suvremen, a konceptualno potpuno utemeljen na tradiciji toga kraja. Samo pismo interpretacija je klesanih slovnih oblika, kombinirana s nekom vrstom digitalnog brutalizma. Na ovom pismu sam također nastavio raditi, proširio ga s kurentima, tanjim i debljim rezom te kurzivom. Trenutno sam u pregovorima da i njega objavim za jednog stranog izdavača. To je jedna od prednosti bavljenja dizajnom pisama – ako projekt za koji radiš i propadne, slova možeš nastaviti razvijati i ona dobivaju neki svoj život.
U zadnjih nekoliko godina pojavio se problem oko ovakvih projekata. Što je naručitelj veći, to generičkiji font želi. U tom slučaju, cijela priča o autentičnosti koja se gradi kroz slova, pada u vodu. Kroz vrijeme tipografi su postali glasniji u kritici te situacije, iako nisam siguran da će to polučiti neku promjenu.
*Identitetsko pismo za Dubrovačko-neretvansku županiju.
Damir Gamulin: Kao i klasični grafički dizajn, oblikovanje slova mora se razumijevati kroz povijesni i tehnički kontekst. Često suvremene tipografije imaju izvornike čije su bliske ili udaljenije digitalne izvedenice. (Gill Sans / Johnston / Bliss / FF Yoga, Baskerville / Mrs. Eaves, Akzidenz-Grotesk / Helvetica / Neue Haas, Bodoni / Parmigiano…) Kakav stav i iskustva imaš prema (ne)mogućnosti suvremene tipografije da gradi nedvosmisleno suvremene forme i koncepte, naravno izostavimo li postmoderni nered iz vremena Emigrea, ili je to potpuno pogrešno pitanje i procjena?
Hrvoje Živčić: Primjeri koje navodiš kao prethodnike i sami su imali vlastite prethodnike. U tipografiji se rijetko (ili nikad) nešto dogodi u vakuumu, bez referenci ili utjecaja postojećih primjera. Vjerojatno je tako jer je tipografija utilitarna disciplina čija korisnost ovisi o tome da slovo A izgleda kao slovo A. Prostor za manevar nije velik, ali postoji. To može zvučati ograničavajuće, ali je snaga tipografije baš u tome što se ona kroz vrijeme ne izmišlja na novo, nego sustavno nadograđuje.
Tipografija se od svojih početaka u 15. stoljeću cijelo vrijeme postepeno razvija. I sama je temeljena na radovima pisara, a prve tiskane knjige bile su tek imitacija ručno ispisanih svezaka. Kada se pojavila, predstavljala je primarno tehnološki (i ekonomski) pomak, a ne estetski ili konceptualni. Na sličan način nastavila se razvijati do danas. Svaka nova tehnologija donosila je nove zahtjeve pred dizajnere. Od ručnog i strojnog slaganja, preko fotosloga do današnjeg digitalnog oblikovanja pisama i typesettinga. Svaka od tih faza je malo proširila značenje i mogućnosti tipografije, što se odražava i u estetici. Danas se to događa s varijabilnim fontovima. (Iako je ta ideja stara 30-ak godina.) Grafički dizajneri su svjesniji kako se slova mogu koristiti na dinamičniji i interaktivniji način. Promjene koje se događaju tako postepeno nisu lako vidljive na prvu, ali to ne znači da napredak ne postoji!
Što se tiče suvremenosti u tipografiji, čini mi se da je slično kao i u drugim kreativnim poljima. Današnji trenutak karakterizira miješanje žanrova, veća sloboda u izražavanju, proliferacija novih pisama, pristupačnost novih tehnologija, dostupnost arhivskih materijala, novi načini distribucije fontova (Fontstand, Future Fonts, Adobe Fonts, Type Network) i funkcioniranja digitalnih slovolivnica… Na neki način čini mi se gotovo nemogućim u 2020. godini napraviti nešto što barem na neki način nije suvremeno i odražava današnji trenutak. Čak i da radiš klasični revival. Dobar primjer su Commercial Classics ili nešto više istraživački nastrojeni Forgotten Shapes. Od više autorski nastrojenih suvremenih dizajnera tu su Schick-Toikka, R-Typography ili neizostavni Dinamo Typefaces koji pomiču granice, što znači biti firma koja izdaje fontove. Neki izdavači fokusirani su na estetiku današnjeg trenutka. Među uspjelijima tu su definitivno Swiss Typefaces, zatim ruski Type.Today i njihov sestrinski projekt Type.Tomorrow. Postoji i puno manjih foundryja (pogotovo čeških, švicarskih i francuskih) koji su opušteniji oko neke tipografske tradicije ili uvriježene prakse, a više guraju neki estetski zeitgeist. Kod takvog pristupa postoji zamka da želja za suvremenošću završi kao površna imitacija estetike koja će proći za dvije godine, a te fontove više nitko neće ni pogledati!
*Realizirana originalna pisma nastala za različite klijente: američku konzalting kompaniju State Street, Maistra Hospitality Group, Umjetničku galeriju Dubrovnik.
Hrvoje Živčić (1986., Zagreb) diplomski studij završava 2010. na Studiju dizajna u Zagrebu, a postdiplomski studij oblikovanja pisma 2012. godine na Kraljevskoj akademiji umjetnosti u Den Haagu, Nizozemska. Od 2013. do 2016. godine radi kao asistent na Studiju dizajna u Zagrebu. Uz povremene angažmane grafičkog dizajna u domeni kulture, primarno radi kao dizajner digitalnih pisama gdje surađuje s domaćim i stranim naručiteljima. Dobitnik je nagrade njujorškog magazina Print “20 under 30” (2011.), te “Ascenders” (2018.) i “Certificate of Typographic Excellence” (2020.) američkog Type Directors Cluba. Živi i radi u Zagrebu.
Novosti vezane uz galeriju Bernardi pratite putem Facebook stranice www.facebook.com/galerijabernardi/.
Savjet galerije Bernardo Bernardi čine: Ivana Fabrio, Damir Gamulin, Sven Jonke, Jasminka Končić, Maša Milovac, Ana Mušćet
Intervju priredila: Ana Mušćet
Intervjue iz serije “Savjet pita” možete pronaći ovdje.
