Oboružana diplomama dvaju fakulteta (modni dizajn na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i Akademija likovnih umjetnosti) Ivana Mrčela razvija prepoznatljiv i delikatan rukopis. Stvara vizualno snažne cjeline, privlačne na prvu, prepune fino izbalansiranih slojeva koji uvlače publiku u priču. Instalaciju ŠAVOVI osmislila je za prostor Galerije Bernardo Bernardi, potaknuta naličjem tekstila i tekstilne industrije, ali i širim društvenim kontekstom u kojem se reflektira ta grana gospodarstva. U prvi plan postavlja one koje obično stoje u pozadini, tekstilne radnice. Šavovi su njihov svakodnevni posao, a dok ih stvaraju, povezujući cjeline nitima, u njihovim se životima pojavljuju pukotine izazvane teškim uvjetima rada i nesigurnom ekonomskom situacijom, pukotine koje treba spojiti nekim drukčijim šavovima.
Atraktivnim i promišljenim postavom umjetnica daje dignitet tekstilnim radnicama, pritom apelira na socijalnu osjetljivost, a publiku koja želi ući u priču doslovno je izula iz cipela.
Izložba je otvorena do 3. lipnja, radnim danom od 8 do 22 sata, subotom od 8 do 15 sati. Ulaz je besplatan.
U nastavku pročitajte razgovor koji je s Ivanom Mrčelom vodila u ime Savjeta Galerije Bernardi vodila Koraljka Kovač.
Koraljka Kovač: Šavovi predstavljaju novu priču u tvom opusu. Kako je nastala ideja za novu izložbu u Galeriji Bernardo Bernardi?
Ivana Mrčela: Ideja je nastala čitanjem knjige Ivane Biočine Proizvedeno u Hrvatskoj koja se bavi istraživanjem socijalne i ekonomske povijesti tekstilne industrije u Hrvatskoj.
Struktura tvornica mijenjala se s ubrzanim tehnološkim razvojem i žene postaju najtraženiji zaposlenici. Izložene su teškom radu i spremne su podnijeti sve kako bi zadržale posao i prehranile obitelj. Nastavak razvoja tekstilne industrije lomi se upravo na njihovim leđima. Uz razne sudbine radnika iz tvornica pažnju su mi privukla lica žena radnica koja pričaju mnoge priče.
Inspirirale su me fotografije iz tvornica tekstila na području Hrvatske (Dalmatinka, Vesna, Čateks, Nada Dimić, Kamensko…). Nisam se zamarala vremenom kada su nastale, bitno mi je bilo izdvojiti ženske likove sa svih pronađenih fotografija i napraviti rad koristeći se sredstvima koja su i one svakoga dana koristile na svom radnom mjestu. Pomoću tkanine, konca i šivaće mašine “crtam” njihove cijele figure. Sve je u crno-bijeloj priči – poput starih fotografija. Figure su uvećane, svaka je visoka oko 2,30 metara i postavljene su u galerijskom prostoru poput silueta. Svaka figura stoji zasebno i priča neku svoju priču. Izvitoperenost figura oslikava surove uvjete tog posla.
Koraljka Kovač: Priča koja nosi cijelu izložbu vrlo je zanimljiva, višeslojna i aktualna. Pred tobom je bio proces istraživanja, proučavanja i traženja idejne podloge koja nosi tvoju izložbu. Koliko dugo je trajalo to istraživanje?
Ivana Mrčela: Uživala sam istražujući svu tu ekonomsku i socijalnu tematiku i zapravo mi je teško reći koliko je istraživanje trajalo jer se odvijalo u više etapa. Tematika tvornica tekstila, tj. njihovo propadanje godinama je prisutna u medijima, tako da je bilo puno materijala koji su mi pomogli u istraživanju. Od fotografija iz tvornica, priča radnica, izložbi posvećenih tvornicama tekstila, participativo kulturno-umjetničkih projekata koji su se bavili problematikom u tekstilnoj industriji. Osobito me dirnuo film Kreše Golika Od 3 do 22 iz 1966. koji dokumentarno prikazuje živote radnica u tvornici tekstila “Pobjeda”. Smilja Glavaš iz Sesveta je 22-godišnja tvornička radnica, udana i majka malog djeteta. Protagonistica nas vodi kroz svoj beskrajan radni dan: ustaje u tri ujutro, a liježe tek u deset navečer. Film predstavlja širu sliku društva i njegovih vrijednosti, a one su bile i ostale takve da deblji kraj najčešće izvuku upravo žene.
Nakon pronalaženja i selektiranja fotografija slijedilo je izoliranje svake ženske figure ponaosob i prenošenje na papir pa na tkaninu. Istraživanje dobivenog tekstilnog materijala iziskivalo je dosta vremena jer se tekstil nije ponašao kako sam zamislila: trebalo ga je “ukrotiti” i pronaći najbolji način da se ideja na materijal prenese pomoću šivaće mašine.
Koraljka Kovač: Izložba između ostalog problematizira položaj žene u društvu; definitivno je vidljivo i onima koji se ne bave tom temom, bilo sociološki ili kroz umjetnost, da uloga žene u odnosu na muškarca nije ravnopravna. Na koji način ti tu temu aktualiziraš i zašto je ona vrlo važan dio tvog rada?
Ivana Mrčela: Sve je započelo radom Just a girl, izloženim na XIV. trijenalu hrvatskog kiparstva, smještenom između stupova Meštovićeva paviljona. Izrezani oblik poprsja žene u rozoj boji, okrenut naopačke, bavio se temom seksizma i rodne jednakosti. Nakon toga su nastali radovi na svinutom pleksiglasu “Just a girl – stop bending me”, koji se bavi poimanjem žene u današnjem društvu i propitkuje, što znači biti pripadnicom drugoga spola koji je toliko “gužvan” sa svih strana i označen svojim nepripadanjem te se ženu uopće ni ne poima, osim u odnosu na muškarca.
Ova mi je tema iznimno važna jer smo u posljednje vrijeme svjedoci činjenice da je borba za ženska prava i jednakost spolova posebno bitna u društvu koje nastoji vratiti žene i njihova prava u neka prošla, tamnija vremena. Ti događaji pobuđuju u meni aktivizam koji nastojim prikazati u svojim radovima.
Koraljka Kovač: Vrlo važan segment tvog istraživanja je i reciklaža. Kako promišljaš tu temu?
Ivana Mrčela: Tkanina na kojoj sam intervenirala nije kupljena, dobivena je od kćeri nekadašnje tekstilne radnice. Bilo mi je zanimljivo koristiti tekstil koji je bio namijenjen za drugu svrhu. Kad god mogu i kada mi to tematika kojom se bavim dozvoljava, volim unijeti reciklažu u svoj rad. Bitno mi je da to možda nikada ne bude vidljivo na prvu. Rad mi time dobiva i neku novu dimenziju.
Koraljka Kovač: Ovaj novi ciklus vizualno se nastavlja na jedan od tvojih prethodnih ciklusa u kojem je podloga siluetama bio najlon, dok je u ovom ciklusu podloga tekstil. Kako je izgledao sam proces izrade radova?
Ivana Mrčela: Rad Does it look good on me? na 52. zagrebačkom salonu dobio je Nagradu za mlade autore do 35 godina starosti. Na prozirnom najlonu tada sam crtala komade odjeće koji nisu bili izrađeni, već postavljeni u prostoru i posjetitelji su ih mogli ispobati. Time sam ih navodila na promišljanje o odnosu prema odjeći, posebno onoj koja poprima performativni potencijal. Taj mi je rad kasnije donio suradnju s brandom H&M i tom smo prilikom sličnu priču napravili u Ljubljani i Zagrebu, na predstavljanju nove kolekcije.
U ovom radu krećem od tvoraca odjevnih predmeta, tekstilnih radnica. Materijal koji koristim sada je sasvim drugačiji i cijela je priča izvedena u tekstilu. Bijela, prozirna tkanina je pozadina na kojoj pomoću šivaće mašine “crtam” figure tekstilnih radnica. Proces je složeniji jer je poliester prvo trebalo “ukrotiti” da bude što podatniji u zahtjevnom procesu šivanja. Prikupljene materijale sam prvo štirkala i sušila na suncu. S obzirom da se radi o umjetnom materijalu, štirka nije mogla odraditi svoj posao, ali je materijal postao podatniji i pogodniji za intervenciju. Nakon šivanja slijedilo je rezanje svake figure, zatim obrubljivanje žicom kako bi dobile prostornost. Figure djeluju prilično fragilno, izvitopereno, poput nekih gotovih tekstilnih predmeta izloženih u trgovinama. Zapravo možemo reći da tekstilne radnice postaju taj predmet koji su izradile i ništa drugo, jer ih se ne cijeni i ne vrednuje. Na svakoj je figuri ušivena i etiketa s imenom radnice.
Crtanje mašinom zapravo je krenulo 2015. godine. Tada na XII. trijenalu kiparstva izlažem rad Moja odjeća gospođe M.D., na prozirnim zaštitnim vrećama za odjeću pomoću šivaće mašine iscrtavam odjevne predmete koji su u četrdesetim godinama prošloga stoljeća pripadali gospođi M.D., a sada su u mojem vlasništvu.
Koraljka Kovač: Je li se kroz proces istraživanja, a onda i nakon realizacije radova, pojavila neka poruka ili misao koja nosi cijelu izložbu i koju želiš podijeliti?
Ivana Mrčela: Rad problematizira odnos prema radnicama u tekstilnoj industriji, industriji koja je u Hrvatskoj na klimavim nogama. Citat autorice I. Biočine savršeno dočarava duh “suvremene” tekstilne industrije kojoj danas svjedočimo: “Tekstilna industrija, prema tome, može biti lijepa, inspirativna i golema, ali i okrutna, nepoštena i nečasna”.
Intervju priredila: Ksenija Foretić
Intervjue iz serije Savjet pita možete pronaći ovdje.
Novosti vezane uz galeriju Bernardi pratite putem Facebook stranice www.facebook.com/galerijabernardi/.
