U četvrtak, 22. travnja u 19 sati, u Galeriji Bernardo Bernardi u Zagrebu otvara se izložba modne dizajnerice Mihaele Brajković pod nazivom CPR /9674/ MCT, na kojoj će autorica predstaviti istoimenu kolekciju nastalu pod mentorstvom izv. prof. art. dr. sc. Jasminke Končić na studiju modnog dizajna na Tekstilno-tehnoloskom fakultetu u Zagrebu. Naziv kolekcije sastavljen je od početnih slova Narodne Republike Kine na engleskom jeziku (People’s Republic of China), brojevi iz naziva kolekcije su preuzeti iz godina vladavine Mao Tse-Tunga 1949.-1976., a slova MCT su skraćenica od Mao Ce (fonetski) Tung. Ova kolekcija, naime, reinterpretacija je Mao odijela koje je popularnost steklo u okviru komunističkog režima u Kini.
“Riječ je o antimodnom odjevnom predmetu koji odražava fiksna, nepromjenjiva i kruta društvena okruženja sa strogo propisanim odjevnim kodovima. U Mao odijelu dominira funkcionalnost i nosivost, kroj je pojednostavljen, a ukrasi i boje izostaju. Međutim, Mihaela Brajković Mao odijelo promatra kao dio popularne kulture koja dopušta da se odjevni predmet predimenzionira, promjeni materijal i boju. Nudi nam ujedno i novu moguću vizualnu interpretaciju uniforme i drugačiji model discipline tijela. Njena Mao odijela gube primarnu utilitarnu funkciju, premašuju granice tijela i svojim volumenom ga u potpunosti preuzimaju i negiraju. Opterećena tijela istovremeno su i duhovita u svojoj nezgrapnoj i neuravnoteženoj pojavnosti”, piše u popratnom tekstu Lea Vene.
Jasminka Končić: U modnoj kolekciji CPR /9674/ MCT bavite se pop statusom Mao Tse Tunga. Kako objašnjavate njegov ikonički status i interes mnogih umjetnika za njegov lik? Tu prvenstveno mislim na Andy Warhola i kineskog umjetnika Sui Jianguo.
Mihaela Brajković: Ikonički status Mao Tse Tugna prvenstveno proizlazi iz kulta ličnosti koji se razvio za vrijeme njegove vladavine, čemu su posebno pridonijeli mediji političke propagande. Mao spada u 100 najpoznatijih ličnosti 20. stoljeća, a njegov lik je i danas u fokusu svaranja kineskih suvremenih umjetnika i plijeni pozornost širokih masa. Za oba spomenuta umjetnika zajedničko je da prikazuju duh vremena i političkih prilika. Andy Warhol prikazuje vrijeme hladnoratovskog odnosa Kine i SAD-a, zaintrigiran je likom Mao Tse Tunga kao vođe totalitarnog režima i njegovim službenim portretima koji se tada prikazuju u američkim medijima. Andy Wrhol u estetici pop arta prikazuje seriju Maovih portreta u tehnici sitotiska što je svojstveno za ovog umjetnika, a na isti nači prikazuje i portrete slavnih pop ikona zapda poput glumaca i glazbenika. Na taj način Warhol lik Mao Tse Tunga zapravo promiče u pop ikonu i tako ga približava publici zapadne popularne kulture. Umjetnik je uspio povezati politiku i popularnu kulturu, dok suvremeni kineski umjetnik Sui Jianguo svojim skulpturama Mao jakne u različitim dimenzijama i koloritu dočarava proživljenu maoističku prošlost kao izraz ideja i emocija. Odnosno, Sui Jianguo Mao jaknu doživljava kao ogrtač koji prekriva suvremenu Kinu i kao relikviju prošlosti jednog strogog totalitarnog režima. Umjetnik svoje skulpture vidi kao nasljedstvo iz prošlosti, ali i kao inspiraciju za suvremenu modu.
Jasminka Končić: Središnji dio postava izložbe pripada izlošcima ogrtača koji su inačica kultnog Maova odijela. Posežući za antimodnim Maovim odijelom bavite se pomodnjavanjemantimodne odjeće. Možete li nam pobliže objasniti kako ste pristupili Maovu odijelu i mislite li da u našoj percepciji Mao Tse Tunga Mao odijelo ima primarnu ulogu. Bi li Mao Tse Tung bio Mao da se u javnosti pojavljivao u nekom drugom odjevnom predznaku?
Mihaela Brajković: Mao odijelo kao antimodni totalitarni odjevni predmet jest simbol kolektivnog identiteta, odanosti režimu, poslušnosti Mao Tse Tungu kao vođi i instrument za kontrolu mase. Ovaj odjevni predmet je isto tako i simbol brisanja rodno-spolnog identiteta te je došlo do poistovjećivanja žena s muškarcima u izgledu i ponašanju. U ovom kontekstu pristupam odjevnom predmetu i nastaje kolekcija u kojoj su zastupljene i muške i ženske odjevne kombinacije. Odjevni predmeti u kolekciji su jednostavne i voluminozne forme. Moje promišljanje u nastanku ove kolekcije bilo je kako taj antimodni i totalitarni odjevni predmet približiti zapadnoj estetici i suvremenom izgledu. Ovo je postignuto kroz intenzivan kolorit i oversized formu. Namjera je bila omekšati mušku odjevnu siluetu koja je u Maovom totalitarnom režimu bila nametnuta kao jedina ispravna, a ženama je bila nametnuta kroz maskulizirani izgled. Zastupljen je intenzivan kolorit od roze, ljubičaste pa do crvene boje u muškim odjevnim siluetama, dok su u ženskim zastupljene plava, simbol radništva, i žuta boja kao simbol Kine. Da, Mao odijelo ima primarnu ulogu u percepcji Mao Tse Tunga, a isto tako mislim da je Mao Tse Tung gotovo nezamisliv u nekoj drugoj odjevnoj kombinaciji. Pogotovo ako ga zmislimo u zapadnjačkom poslovnm odijelu ili nekom ležernom izdanju. Za njega je isključivo vezano ovo odijelo, može se zaključiti da Mao bez odijela ili odijelo bez Maa jednostavno ne funkcionira.
Jasminka Končić: Kolekcija djeluje izrazito skulptralno. Kaputi poput monumentalnih totalitarističkih skulptura sugeriraju kult ličnosti. U kakvoj su vezi skulpturalnost i oversized modni kontekst kolekcije?
Mihaela Brajković: Inspiraciju crpim iz rada umjetnika Sui Jiangua koji izrađuje skulpture Mao jakni u različitim dimenzijam, koloritu i mediju, a što je bila nit vodilja da se izrade predimenzionirani odjevni predmeti u kolekciji. Zapravo nastaju oversized odjevni premeti kako bi se naglasio značaj totalitarnog nametnutog odjevnog predmeta, odnosno kolektivnog identiteta gdje pojedinac gubi vlastiti identitet i na taj način tijelo koje je uvučeno u voluminozno odjevno oplošje gotovo da je neprimjetno. U tom smislu je povezanost skulpturalnosti i oversizeda, odnosno spoj idelogije i umjetnosti.
Jasminka Končić: U oblikovanju odjevnih predmeta koristite nekonvencionalne tehnike preparacije tekstilija acetatnim silikonima. Koja je njihova uloga te kako oni utječu na nosivost i funkcionalnost odjevnih predmeta?
Mihaela Brajković: Koristim acetatni silikon kao premaz koji je ručno nanesen na filc debljine 1 mm za izradu muških i ženskih ogrtača. Kako sam već spomenula, inspiraciju crpim iz rada umjetnika Sui Jiangua, odnosno iz njegovih skulptura Mao jakne koje su izrađene u mediju stakloplastike, vrlo sjajne i glatke površine. Ovo me je potaknulo na promišljenje kako doraditi materijal, a pritom postići sličan efekt, zadobiti plastično sjajnu površinu. Moj eksperiment rezultirao je materijalom nove teksture, glatke sjajne i gumaste površine. U kontekstu teme kolekcije, ovim premazom se postigao materijal koji je znatno teži i pomalo gumiran, što pridonosi kompaktnijoj odjevnoj formi. Forma ogrtača je kompaktna i čvrsta, a budući da je predimenzionirana, tijelo je potpuno utopljeno u njen volumen. Materijal je podatan i savitljiv, nije krut, nije sklon pucanju na površini, silikonski premaz se zadržao na istoj. Ponajviše je istaknut pojačani kolorit i sjajna i glatka površina, što daje veću vrijednost materijalu, odnosno odjevnoj formi u estetskom smislu. Na ovaj način ne remeti se niti funkcionalnost niti nosivost odjevnog predmeta.
Jasminka Končić: Koje ste estetske, ideološke i sociološke elemente uvrstili u kolekciju i na koji ste ih način reinterpretirali u kolekciju suvremene modne odjeće?
Mihaela Brajković: Ova tri elementa reinterpretirana su u kolekciji kroz kolorit, jednostavnost forme i njenu voluminoznost i predimenzioniranost. Kolorit koji dominira u kolekciji crpim iz pop arta jer se referiram na rad Andya Warhola, naglašavajući estetiku vrlo jakih i ntenzivnih boja. Preuzimam s odijela elemente pout ovratnika i džepova koji imaju svoju simboličku vrijednost. Na pojedinim odjevnim predmetima vidljivi su predimenzionirani džepovi. Ženski i muški odjevni predmeti u kolekciji gotvo su isti, a što prizlazi iz činjenice da je Mao odijelo nametnuto od strane režima gdje su i muškarci i žene trebali izgledati potpuno isto, lišeni bilo kakvog ukrašavanja što bi bio znak zapada i kapitalizma, a prepoznaje se kao ideološki element. U sociološkom smislu to odijelo je simbol kolektivnog identiteta i velikog represivnog režima. Ovaj sociološki moment reinterpretiram u obliku oversized odjevne forme.
Mihaela Brajković živi u Zagrebu, završila diplomski studij modnog dizajna na Tekstilno tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Prije studija na Tekstilno-tehnološkom fakultetu završila modnu školu Profokus Zagreb. Dobitnica je nagrade na području modnog i odjevnog dizjna Hrvatskog dizajnerskog društva HDD19/20 u studentskoj kategoriji. Dobitnica Dekanovih nagrada za postignut izvrstan uspjeh tijekom studija. Za vrijeme studija sudjeluje na skupnim izložbama Zagreb design week 2015. godine i 2018. godine, u Galerija VN 2016. godine, u Galeriji Univerziteta u Mariboru 2017. godine i u Galeriji SC 2018.godine. Djeluje i radi na polju modnog dizajna.
Novosti vezane uz galeriju Bernardi pratite putem Facebook stranice www.facebook.com/galerijabernardi/.
Savjet galerije Bernardo Bernardi čine: Ivana Fabrio, Damir Gamulin, Sven Jonke, Jasminka Končić, Maša Milovac, Ana Mušćet
Intervju priredila: Maja Flajsig
Intervjue iz serije “Savjet pita” možete pronaći ovdje.
