Vezivo ženskih iskustava

Još svega nekoliko dana, do 12. rujna, u Galeriji Bernardo Bernardi, smještenoj na prvom katu zgrade Pučkog otvorenog učilišta Zagreb, može se pogledati izložba mlade dizajnerice Tane Jeić, jedne od sudionica našeg projekta Kako misliti urbanizam i javni prostor? (njezin završni rad pogledajte ovdje). U Galeriji Bernardi Tana je predstavila svoj diplomski rad na Studiju dizajna, naslovljen Prepletene, kojim kroz tehniku ženskog ručnog rada istražuje (ne)vidljivosti ženskog nasljeđa te pitanje kućanskog rada.

Kako u predgovoru izložbi Ivana Podnar piše, nastavljajući se na tradiciju ženskog ručnog rada, koji nastaje kroz druženje i razmjenu vještina, izlazi iz kućne sfere u javni prostor kojeg resemantizira. Na prvi se pogled to čini tek kao ljupko ukrašavanje zidova, bitno drukčije od grafiterskog vikanja, no taj mamac vabi na dirkanje, približavanje, pa onda i čitanje kodirane poruke koja zakiseli onaj prvi dojam. A sve se činilo lijepim.

Meka šarena vuna, zgodna za oko i ruku, traži dešifriranje. Kodove treba imati volje pročitati. Jezik neravnopravnosti lakše se uči nepisanim nasljeđem koje zbog tisućljetne navike držimo prirodnim. Tana Jeić zahtijeva ulaganje truda kako bi se mladići njene generacije prekodirali na nove postavke. Zahtijeva od njih da uče i rade, uvjeravajući ih u oplemenjujuće iskustvo osobnog rasta. Zavodi ih ljupkošću svojih ispovjednih tabletića koje taktički pozicionira u stanu i na ulici. Čak i kad viče “Operi si sam!”, dodaje tomu crvene cvjetiće ljubavi.

Prepletena u kontradiktorne koncepte osobne emancipacije i društvenog patrijarhata, nasljeđa i novog početka, ljubavi prema sebi i ljubavi prema drugome, slobode i služenja Tana Jeić istražuje pukotine iz kojih je moguća promjena. Heklanje nikad nije završeno, a svaki rub može biti i prvi red nekog novog uzorka.

Tana Jeić (Zagreb, 1997.) dizajnerica je vizualnih komunikacija orijentirana prema društvenom dizajnu i dizajn istraživanju. Diplomirala je na Studiju dizajna gdje je i dvostruko nagrađivana godišnjim priznanjem fakulteta. Dobitnica je nagrade u studentskoj kategoriji na Izložbi hrvatskog dizajna 23/24 za rad Prepletene. Radno iskustvo stekla je u studijima Studio Hrvatin i Šesnić&Turković te je dugogodišnja suradnica Mreže antifašistkinja Zagreba za koju 2023. i 2024. dizajnira vizualni identitet manifestacije Trnjanski kresovi. 2024. godine upisuje diplomski studij Social design na Dizajn akademiji u Eindhovenu gdje trenutačno piše svoj diplomski rad.

Više o Prepletenima čitajte u razgovoru koji je s Tanom vodila članica savjeta Galerije Bernardi, Marija Juza.

► Bilo bi zanimljivo podijeliti priču kako je ovaj rad započeo – bilo je vrijeme Covida, provodilo se puno vremena doma, uzela si godinu pauze na fakultetu, počela si heklati… Kada si se prvi put susrela s ovom repetitivnom tehnikom i kako si to naučila? Što si heklala prije nastanka ovog rada i o čemu si razmišljala u tom činu? Je li to bio prostor tvog bijega, razmišljanja, meditacije ili istraživanja?

Tana Jeić: Heklati su me, jednog ljeta, naučile partnerove mama i baka. Otkrile su mi cijelo jedno područje izražavanja, beskrajno sam im zahvalna na tome. Isprva me fascinirala autonomija u stvaranju – činjenica da mogu vlastitim rukama proizvesti odjevne i dekorativne predmete koje sam sama osmislila. Kasnije me zaintrigiralo povezivanje tipografije i heklanja. Na neki način, dijelovi ovog rada i jesu svojevrsni fontovi.

U vrijeme Covida počela sam živjeti izvan roditeljskog doma, s tadašnjim partnerom. To je za mene, koja dolazim iz isključivo ženskog kućanstva, bio šok jer sam se prvi put, toliko direktno, susrela s rodnom podjelom poslova i dvostrukim očekivanjima. Uz stalni posao u studiju, kod kuće bi me redovito čekala i druga smjena, a manje ili više izravni komentari i implikacije o mojoj ulozi u vezi i kućanstvu dolazili su sa svih strana.

U istom sam se periodu razočarala i u posao grafičke dizajnerice u kontekstu današnjice. Nedostajalo mi je eksperimentiranje, istraživanje, igra, analogne tehnike… Heklanje je bilo bijeg od ekrana, novi kreativni medij koji je trebalo istražiti, način da uzmem vrijeme za sebe, prostor meditacije i refleksije za koju bi inače rijetko uspijevala pronaći vremena.

► Jesi li tijekom razgovora s prijatelji(ca)ma otkrila priče koje su te posebno dirnule ili iznenadile i koji je osobni trenutak bio presudan da započneš rad Prepletene?

Tana Jeić: Iz tih sam razgovora mnogo naučila – o samoj tehnici, pripremanju radionica, načinu poučavanja – i ono najvažnije – o iskustvima svojih prijatelj(ic)a. Istovremeno tužno, ali i dirljivo bilo mi je koliko smo se lako mogle poistovjetiti jedne s drugima. Svaka je na ovaj ili onaj način proživjela ili svjedočila sustavnoj devaluaciji ženskog rada unutar doma i šire. Bilo mi je zastrašujuće koliko često članovi obitelji i prijatelji – čak i kada su odnosi vrlo bliski – nisu spremni poduzeti previše da se taj rodni jaz smanji. Ispovijesti smatram ključnim segmentom ovog rada, a empatiju i razumijevanje glavnim vodiljama u borbi za jednakost.

Prepletene su nastale iz potrebe da se prostor doma tretira kao politički obilježen prostor u kojem o jednakosti treba razgovarati, za nju se boriti, a ako je potrebno – i protestirati.

► Koji ti je najdraži, a koji najmrskiji kućanski posao/aktivnost?

Tana Jeić: Najmrskiji kućanski poslovi su mi oni koje se naturalizira i rodno određuje, a najdraži oni koje se shvati kao kolektivnu odgovornost.

► Prepletene su susret tradicionalne tekstilne tehnike i suvremenog dizajnerskog promišljanja komunikacije. Veza pletenja i dizajna vizualnih komunikacija činila se u početnim trenucima nastanka ovog rada pretjerana i nemoguća, ali ti si ju uspjela pomiriti i uspostaviti kroz rodne odnose i kodiranje značenja. Možeš li objasniti na koji način publika “čita” tekstualne poruke u mediju vune? Na koji se način principi vizualnih komunikacija reflektiraju u tvom radu s heklanjem? Zašto su poruke ukodirane, umjesto da su možda izravnije?

Tana Jeić: Nalaženju ključeva kodiranja prethodilo je puno eksperimenata. Na kraju su nastala 4 različita ključa korištena u 4 segmenta rada. Šaltistike se čitaju kao grafovi, Meki plakati i Reakcije pak s lijeva na desno te od gore prema dolje, a Ispovijesti od sredine prema krajevima jer tako nalaže tehnika.

Heklanje dolazi s ograničenom kontrolom nad, primjerice, kompozicijom i dimenzijama, ali su ovi segmenti, kao i odabir boja, bodova, debljina vune, šablona i tekstura, ipak bili promišljeni. Od uspostavljanja vizualnog jezika pojedinih segmenata, preko dizajniranja šalabahtera za izradu radova, pa sve do prezentacije samog projekta – principi vizualnih komunikacija provlačili su se kroz svaki korak u nastanku ovog rada.

Radovi s ukodiranim informacijama nastoje pozvati na dekodiranje poruka skrivenih u vuni, ali i onih skrivenih u sferi bliskih odnosa i svakodnevnog života. Šareni tabletići i plakati upozoravaju na ne tako šarenu realnost. Dok nam se prodaje slika obiteljskog doma kao ugodnog i sigurnog mjesta, istovremeno se najveći broj femicida u Hrvatskoj dogodi upravo u vlastitom domu i to od strane intimnih partnera. Poruke ukodirane u ponašanja, geste, komentare s kojima se žene susreću unutar i izvan doma često reflektiraju i perpetuiraju sistemsku opresiju. Bitno je da ih se trudimo iščitati, kao i da promišljamo o porukama koje sami šaljemo.

Činjenica da je heklane radove moguće rasplesti i ponovno koristiti istu vunu sugerira nadu i mogućnost za simbolično i doslovno redefiniranje upisanih značenja.

► Ima li ovaj rad neki nastavak, budućnost koju zamišljaš?

Tana Jeić: Prepletene su bile uvod u cijelu jednu sferu koja mi je i danas primarno područje interesa. Trenutno na programu Social Design u Eindhovenu pišem diplomski rad u sklopu kojeg istražujem devaluaciju ženskih kućnih rukotvorina u kontekstu povijesti umjetnosti i dizajna, te percepciju kućanice kroz motive i tekstove vezenih kuhinjskih krpa – zidnjaka.

Vjerujem da ću se u kreativnom radu često vraćati temi, metodama, tehnikama i pričama kojih sam se dotakla kroz Prepletene.

► Na koji način vidiš potencijal ručnog rada i dizajna kao oblika političkog otpora te kako bi opisala utjecaj tvog rada na mlade? Primjećuješ li da mladi ljudi, upoznati s tvojim radom, intenzivnije moderiraju svoje obaveze u kućanstvima i promišljaju teme rodnih nasljeđa?

Tana Jeić: Ručni je rad, pogotovo onaj tekstilni, kroz povijest nerijetko bio kanal ženske autonomije – izrada i prodaja radova mogle su omogućiti financijsku neovisnost i praktičnu samodostatnost. Takvi su predmeti često nosili i veliku emotivnu vrijednost, a prakse kolektivne izrade bile su način za umrežavanje ženskog iskustva. U kontekstu u kojem dominira patrijarhalno bilježenje i čitanje povijesti, pričati o vrijednosti ručnih radova i ženskom doprinosu za tekstilne rukotvorine samo po sebi politički je čin. Brisanje, negiranje i ignoriranje ženskog angažmana – kako u povijesti umjetnosti i dizajna, tako i u kontekstu kućanstva – oblik je diskriminacije.

Čak i ako pravedno raspodijelimo fizičke poslove unutar kućanstva, velik dio poslova ostaje neprimjetan – briga za obiteljske odnose, odgovornost, pamćenje, preuzimanje emocionalnog tereta… Takve je stvari teško mjeriti. Više prijatelja koji su upoznati s radom komentiralo je kako nisu bili svjesni do kojih razina ide zanemarivanje ženskog angažmana u kućanstvu. Nadam se da će takvo osvještavanje pratiti i proaktivnost.

► Što bi htjela da publika osjeti dok promatra tvoje “preplitanje” priča i konaca? Što želiš da posjetitelji ponesu sa sobom nakon posjete tvojoj izložbi?

Tana Jeić: Voljela bih da pronađu sebe u nekom citatu, čvoru, rečenici, teksturi i da kritički promisle o svojim bliskim odnosima, svojoj svakodnevici i interakcijama u svom domu, o tome kako konkretno sami mogu pridonijeti pravednijoj atmosferi. I da se zapitaju što nesrazmjer u očekivanjima, vrednovanju rada i angažmana na rodnoj bazi govori o vrijednostima društvene klime u kojoj živimo.

Također se nadam da će Prepletene inspirirati na kreativno eksperimentiranje, igru i ručni rad.