Prije nekoliko dana, krajem prošloga tjedna, u sedamdeset i petoj godini života preminuo je legendarni hrvatski fotograf Josip Klarica, jedan od najznačajnijih domaćih umjetnika u polju fotografije.
Rođen 1946. u Beogradu, s fotografijom se susreće rano, pa već od 1961. do 1966. o ovom mediju stječe znanja u zagrebačkoj Školi za primijenjenu umjetnost. Studirao je na poznatoj praškoj akademiji – FAMU, jednoj od najstarijih i najuglednijih filmskih visokoškolskih institucija, gdje je diplomu stekao 1977. Nakon toga vraća se u Zagreb, gdje nastavlja raditi kao filmski snimatelj i fotograf.
*Josip Klarica / foto: Ivan Posavec (via: obscuranova.com)
Njegov je profesionalni interes posebno bio usmjeren na povijest fotografskih tehnologija i fotokemijskih procesa, s posebnim naglaskom na starim tehnikama, nastalima do početka 20. stoljeća. Koristio je često velikoformatne i panoramske kamere, a fotografije je pak uglavnom izrađivao kontaktnim kopiranjem. Zbog toga njegove fotografije, na kojima prevladavaju motivi pejsaža, portreta i mrtve prirode, odišu atmosferom nadrealnog i snovitog, a često su prožete i određenim melankoličnim ugođajem.
Kako o ovom autoru piše povjesničarka umjetnosti Iva Prosoli, voditeljica Zbirke novije fotografije i Zbirke foto opreme zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt, “izbor tehnologije, u njegovom slučaju, odražavala je svjetonazor autora: Na taj se način, prema njegovim riječima, ne bi izgubilo ništa od tonske vrijednosti snimke. Njegovu fotografiju karakterizira nepostojanje konkretnog vremena, neodređeni topos i unutarnja logika ‘događanja’, no unatoč tome, Klarica je pažljivom gledatelju dozvoljavao iščitati detalje, zbog kojih se prizori njegovih snimaka bez iznimke osjećaju duboko suvremenima. Klaričina fotografija prepuna je simbolike prepoznatljive pripadniku srednjeuropskog kulturnog kruga, a u temelju njegove naracije često leže priče Franza Kafke, koje i same vibriraju na tankoj granici između realnog i fikcionalnog.”
*Iz ciklusa “Mrtva priroda” / via: croatian-photography.com
Klaričine fotografije dio su fundusa spomenutog muzeja, a ondje je 1980. imao i samostalnu izložbu. Naš prominentni kustos i likovni kritičar, Radoslav Putar, u katalogu te izložbe zapisao je: “Karakteristika Klaričinog rada je da koristi fotoaparate 19. st., među ostalima kameru obscuru i repliku prvog panoramskog fotoaparata konstruiranog od Fridricha von Martensa 1845 g. u Parizu, kojeg je Klarica izradio kao idealnu repliku. Svoje negative Klarica isključivo kontaktno kopira. Što se sve našlo na fotografiama Josipa Klarice? Ne znam nije li još prerano govoriti o nekim ‘fazama’ njegova djelovanja. Svakako je jasno da novi krugovi interesa ne isključuju starije. Katkada kao da su posrijedi citati iz vlastitog opusa, a novi izbor motiva naslućuje se u nekom ranijem. Ipak, u vremenu kad je Klarica još posezao za crnom kutijom na kojoj je ulogu objektiva odigrala kalibrirana rupa na stijenki ‘kamere’, Klarica je snimao svoje rane mrtve prirode u kojima na posve neočekivani način u uvjerljivom jedinstvu djela traje neki čudni sklad između brutalnog i vulgarnog i – najsenzibilnije zamislive poezije bitka umrtvljenih bića i stvari.”
*”Staklena kugla na dlanu”, 2010.; “Staklena kugla na crnoj svili”, 2010. / via: moderna-galerija.hr
Samostalne izložbe imao je, između ostalih, i u glasovitoj londskoj Photographer’s Gallery te Galeriji Johannes Faber u Beču. Izlagao je u brojnim zagrebačkim galerijama i muzejima, a osim u MUO-u, radovi mu se nalaze i u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, Modernoj galeriji i Bibliothèque nationale u Parizu.
Izbor njegovih fotografija nalazi se i na portalu Suvremena hrvatska fotografija, a pogledati ih možete ovdje.
