U Galeriji Kranjčar u Zagrebu do 9. ožujka može se pogledati izložba Mentalne slike umjetnika Mirana Šabića. Jedan od istaknutijih autora domaće scene publici predstavlja ciklus slika nastalih u proteklih pet godina, izvedenih u tehnici ulja na platnu i ulja na dasci.
Slijedi tekst kustosa izložbe Mladena Lučića:
Premda je u javnosti poznat i cijenjen kao umjetnik izuzetne grafičke osobnosti, Šabić se već duže vremena izražava u slikarskim tehnikama proširujući na taj način svoje metijerske interese u drugi medij, čijim je zahtjevnostima vješto prilagodio svoj grafički prepoznatljiv izraz. Ikonografski, Šabić nastavlja priču koja ga već duže vrijeme zaokuplja, a to je odnos pamćenja, percepcije i stvarnosti. Geneza te tematike kreće od prirode, odnosno od samih početaka naše evolucije što Šabić problematizira serijom More, Šuma, Planina. Ciklus se temelji na istraživanjima djelovanja prirode (točnije tri Talesova elementa: vode, zemlje i zraka), na grafičke matrice, odnosno uključivanju prirode u proces stvaranja umjetničkog djela. Autor taj proces duhovito ilustrira s tri kratka video filma gdje će u prvom grafičku ploču spustiti na morsko dno, u drugom će je zakopati u zemlju, dok će je u trećem uspeti na vrh planine. Nakon nekoliko dana uzeti će je i vratiti istim putem kojim ju je pohranio na ta mjesta. U video snimkama sve su radnje ubrzane što filmovima daje karikaturalni karakter te dovodi u pitanje razlog i smisao tog postupka. Ti video radovi jasno govore o Miranovoj duhovitosti kojom omalovažava svoj autorski čin, ali i relativizira sam smisao današnje umjetnosti. Bez obzira na grotesknost ovih video radova u kojima Šabić autoironijski propituje razloge svoje umjetnosti, njegovi su eksperimenti duboko ukorijenjeni u poznavanju i samoj interpretaciji medija što se očituje u nadahnutim i inventivnim bakropisima organičkih motiva. Šabićeva sklonost prema biologiji i muzeološkim prezentacijama biljnih i životinjskih primjeraka tipičnih za prirodoslovne muzeje kraja 19. st. očituje se i u seriji akvarela koje potom prenosi na grafičke listove. U tim grafikama evocira muzejske predmete botaničkog porijekla kako su bili prezentirani u ono vrijeme, potvrđujući svoju sklonost arhiviranju te fizičkom i mentalnom čuvanju muzejskih, ali i običnih svakodnevnih predmeta. To je jasno deklarirao svojom doktorskom disertacijom Arhiviranje memorije – na granici života i smrti, obranjenom i prezentiranom na izložbi u Muzeju suvremene umjetnosti 2017. godine. Upravo je u arhivskom postupku Šabić našao inspiraciju za svojevrsno mentalno čuvanje predmeta koje je ranije prezentirao na svojim grafikama, a sada na slikama, gdje po pamćenju interpretira zapamćeni prizor. Ti su fragmenti njegovog sjećanja najčešće neuralgične točke našeg današnjeg života, a odnose se na ekološko zagađenje, propadanje industrijskih i hotelskih kompleksa ili nasilja nad urbanim tkivom. U bezvremenskoj simbiozi stvarnosti i sjećanja Šabić slika prizore iz naše neposredne okoline koje je upamtio, a koje nam koji puta prenosi kao cjelovito sačuvanu realnu situaciju, ali češće to čini fragmentarno gdje je subjekt slike izmješten u drugačiji prostor percipiran i zapamćen u drugom realitetu. Gotovo je nemoguće detektirati koja je lažna, a koja stvarna slika Mirana Šabića, kao što je to nemoguće učiniti sa slikom našeg današnjeg okružja pošto su prizori naše urbane svakodnevnice i nasilja nad prirodom sami po sebi nadrealni. Čovjek, premda nije fizički prisutan, itekako postoji na Miranovim platnima, jer on je onaj generator koji je svojim ishitrenim i (ne)promišljenim postupcima doveo našu civilizaciju na rub egzistencijalnog opstanka. Stoga su otuđenost i odsutnost objedinjujuće zajedničke teme ovog Šabićevog višegodišnjeg ciklusa kojim uspostavlja inverziju realnosti kojom se jasno referira na svijet u kojem živi. Premda svojim platnima dokumentira i potencira nadolazeću ekološku kataklizmu, autor metaforično progovara i o općoj inferiornosti duha prema materijalnim dobrima. Možda se stoga i izražava u slikarskom mediju jer današnje vrijeme, potpomognuto novim tehnologijama, sustavno radi na odumiranju umjetničke kreativnosti i intelektualne misli, a time i na dokidanju slikarstva. Ima nešto od kieferovske atmosfere u Miranovim slikama, posebno u partijama slikanja tla slojevitim nanošenjem boje koja svojom gustoćom koji puta prerasta u reljef. Takovo tretiranje slikanja zemlje ili kamena govori da je autor i u svojem slikarstvu ostao odan prirodi akceptirajući je kao neminovnost od koje sve počinje i bez koje se ne može, te predmetni subjekti njegovih slika postaju strana tijela koja svojim agresivnim impostiranjem narušavaju ne samo njen sklad, već i tekovine civilizacije koja je stoljećima živjela u suživotu s prirodom. Gotovo grafičkim postupkom slikanja, gdje tekstura zatomljuje slikarsku gestu, Šabić akcentira narativnost svojih prizora, odnosno nadrealnih situacija koje su produkt autorove mentalne projekcije stvarnosti. Budući da je memorija relativan pojam, i Šabićeve slike nisu dokument vremena nego, kako sam kaže, kolaž mjesta i predmeta iz vlastitih doživljaja… Svojim slikama Šabić relativizira vrijeme i prostor, a podređujući fizičko mentalnom propituje je li stvarnost doista stvarna.
Miran Šabić rođen je 17. prosinca 1986. u Brežicama, Slovenija. Osnovnu školu pohađao je u Samoboru, a maturirao je na Grafičkom odjelu Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Diplomirao je 2010. na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Frana Pare, gdje je doktorirao 2017. godine pod mentorstvom red.prof.art. Ante Rašića i izv.prof.dr.sc. Leonide Kovač. Od 2019. godine kontinuirano izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu te je do sada održao 28 samostalnih i sudjelovao na 130 skupnih izložbi. Sudjelovao je na 6 rezidencijalnih programa u Hrvatskoj, Europi i SADu. Za svoj rad osvojio je 15 nagrada i priznanja u Hrvatskoj i svijetu. Izvanredni je profesor na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Živi i radi u Samoboru i Zagrebu.
