U Kulturno informativnom cenru (KIC), u Galeriji na katu, do 29. rujna otvorena je izložba Sanje Bistričić. Naslovljena Mislim da se sjećam / I think I remember, izložba se bavi istraživanjem slike, zvuka i fragmenata sjećanja u formi dnevničkog zapisa kroz dokumentarno-eksperimentalni filmski jezik. Kod pokretne slike umjetnica koristi različite tehnike snimanja te intervenirajući na njima kroz metodu zrcaljenja, povećanja, umnožavanja u procesima snimanja i montažnih postupaka nastoji najbolje predočiti vlastita sjećanja kao fragmentirane isječke sanjivog senzibiliteta. U audio formi, koja kroz kolaž zvukova povezuje sve te slike u jedno tijelo, također koristi različite tehnike kao što su mini kompozicije, loopovi, šumovi, frekvencije, field recording, upotreba glasa kroz naraciju i pjevanje. Na ovaj način, koristeći i sliku i zvuk, nastoji dnevnički zapis oblikovati kako bi dobila najbolju prezentaciju onoga što sjećanje jest ili naš doživljaj sjećanja koje je često nalik na fragment ili san.
Izložba se može razgledati svakim danom od 16 do 20 sati, a petkom, subotom i nedjeljom do 22 sata.
U predgovoru kustosice izložbe Dine Pokrajac stoji:
“Autorica pred nas podastire vlastiti ‘imaginarni’ obiteljski arhiv sjećanja koji stalno iznova fragmentira, dekonstruira i zamućuje. Ona koja se sjeća i njezina prikupljena sjećanja stalno su u raskoraku iz kojeg bujaju hipnotični i senzualni međuprostori i međuvremena vodeći nas na neku vrst putovanja kroz vrijeme – iz sadašnjosti u prošlost, iz prošlosti u sadašnjost ali i u moguću budućnost. (…) Kroz različite tehnike kojima tretira pokretne slike poput zrcaljenja, povećanja, umnažanja kao da namjerno drži odmak prema vlastitim sjećanjima. Možda ne želi postati biće savršenog sjećanja poput Markerova Sandora Krasne – putnika iz budućnosti koji je izgubio sposobnost zaboravljanja te posljedično nosi sa sobom svu minulu nesreću koja se manifestirala u prošlosti. Svjestan kako slike koje snima u konačnici postaju surogat za njegova sjećanja Krasna radije izabire raditi popise stvari koje mu ubrzavaju srce.
I Sanja radi popise stvari koje joj ubrzavaju srce, na njemu se primjerice nalaze crne marte s 14 rupica, kivi koji joj je mama donijela u bolnicu, buket žutih narcisa ukradenih iz tuđeg vrta, ili pak zečevi koji po otočkoj noći izlijeću pred tatin auto. Njene slike-sjećanja gotovo isključivo potječu iz ranog djetinjstva i nadaju se kao mali šokovi ljepote – istovremeno smiješni i uznemirujući, okrepljujući i traumatični no sve ih vezuje intenzitet koji se gubi odrastanjem. Sanj(iv)a Bistričić zaigrano pristupa vlastitim sjećanjima i podriva Bergsonovu distinkciju između ‘čistog sjećanja’ (virtualne slike) i različitih mentalnih slika (slika-uspomena, snova ili sanjarenja). Sjećanja su za nju ‘proširene emocije koje nam dopuštaju da manipuliramo vremenom tako da smo istovremeno sada i ovdje, u prošlosti i u budućnosti.’ Zaigranost se očituje i u načinu na koji pristupa ‘vlastitoj imaginarnoj istini’ – vlastita sjećanja supostavlja sjećanjima drugih članova obitelji otvarajući pritom prostor za raznolike interpretacije. No zašto je autorica toliko zaokupljena vlastitim sjećanjima? Nije u pitanju samo propitivanje identiteta ili potreba za iscjeljenjem. Sjećanjima pristupa hauntološki a ne ontološki – zanima je ono nestvarno, nepostojeće i odsutno što poput sablasti progoni pitomu svakodnevicu.
Svoj istraživački proces Bistričić počinje čistim bilježenjem – snimanjem slučajnih događaja, susreta s obitelji i prijateljima i različitih spontanih životnih situacija. Autorica je na to potaknuta spoznajom da njezina obitelj nema mnogo zajedničkih fotografija i video-materijala te stoga u digitalnom i tehnološki naprednom dobu kao da ne postoji. No odlučuje da se tako nastali poetično-dokumentarni vizuali neće baviti aktualnim trenucima iz sadašnjosti već trenucima koji su se odavno već dogodili (primjerice iz vlastitog djetinjstva) koje oživljava i ponovno stvara. Aktualno-sadašnje mijenja sjećanjima koja kroz vizualno-virtualnu i narativnu interpretaciju ponovno postaju aktualna ali u stalnom dijalogu s prošlosti. Tako nastaje elipsa sjećanja koja neprestano teče i obnavlja se. Kako bi stvorila ‘vlastitu imaginarnu istinu’ Bistričić fragmentu slike nadodaje fragment pisane riječi – rečenice značenjski transformira i grafički oblikuje u kratke poetske fragmente. Istraživanje slike vodi je do teksta, a istraživanje teksta vodi je do zvuka – kroz audio-kolaž povezuje sve slike u jedno sanjivo tijelo. Pritom ponovno koristi raznovrsne tehnike kao što su mini-kompozicije, loopovi, šumovi, frekvencije, field recording, upotreba glasa kroz naraciju i pjevanje – u nastojanju da objedini fragmente sjećanja dodatno ih multiplicira i prigrljuje svoju umjetničku viziju sjećanja kao ‘sanjive forme.’”
Sanja Bistričić rođena je 1982. godine u Zadru. Nakon završenog Agronomskog fakulteta, diplomirala je i Nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Fotografijom se profesionalno počinje baviti 2009. godine. Njezine radove objavljuju mnogi hrvatski i strani časopisi kao i web portali za umjetnost, modu i fotografiju. 2014. godine izdaje svoju prvu knjigu pod nazivom 01 koja sadrži nekoliko njenih privatnih radova te radove nastale iz različitih samostalnih serija. Godine 2016. snimila je svoj prvi kratki dokumentarni film Ispred Zastava (ŠDF Restart) prikazan na festivalima u Hrvatskoj i u inozemstvu (Pula film festival, Balkan Beyond Borders, Zagreb Dox, Dani hrvatskog filma, Slobodna zona i mnogi drugi). U svome radu istražuje mogućnosti slike i zvuka u mediju filma, videa, fotografije i teksta. Trenutno se bavi osobnim temama, sjećanjem i percepcijom eksperimentirajući s dokumentarizmom, fikcijom i stvaranjem novog sadržaja dekonstrukcijom postojećeg materijala.
