Peti trijenalni festival Ekstravagantna tijela danas, u četvrtak, 10. listopada u 21 sat zatvara vrata performansom jednog od najprovokativnijih hrvatskih performera – Josipom Pinom Ivančićem. Festival je otvoren 18. rujna u HALI V Tehničkog muzeja Nikola Tesla u Zagrebu međunarodnom izložbom Ekstravagantna ljubav koja je prezentirala 23 rada hrvatskih, regionalnih i međunarodnih umjetnika. Izložbu su kurirali Stahl Stenslie, Klara Petrović i Luja Šimunović, dok je izložbeni prostor dizajnirao arhitekt Marko Gusić. Njegov je zadatak bio transformirati prostor upečatljivim dizajnom koji na nenametljiv način komunicira s radovima. Zanimljiva scenografija razlog je zbog koje smo kustosicu Luju Šimunović i arhitekta Marka Gusića pozvali na razgovor u industrijski prostor, kako bismo iz prve ruke otkrili proces dizajniranja prostora za izložbu koja je potaknula kritičko razmišljanje i propitkivala naučene norme ljubavi.
*Marko Gusić / foto: Sanjin Kaštelan
Luja Šimunović: Bok Marko! Nalazimo se u Hali V Tehničkog muzeja gdje se trenutno održava festival Ekstravagantna tijela: Ekstravagantna ljubav. Radi se o prostoru koji je ujedno polazište naše suradnje: tebe kao arhitekta, koji si dizajnirao prostor za izložbu, Klare i mene kao kustosice izložbe, a konačno i cijelog produkcijskog, tehničkog i dizajnerskog tima. Ideja postavljanja izložbe u prostoru Hale V za nas je bila od početka uzbudljiva, ali smo bili i svjesni izazova.
Marko Gusić: Pa da. Glavni izazov izlaganja u Hali V, s kojim vjerujem da su se susreli i svi drugi koji su tamo organizirali svakojake događaje, upravo je nedostatak infrastrukture za održavanje izložbi, evenata i sličnih događanja. Sama Hala V nikada nije bila projektirana kao izlagački prostor niti je adekvatno opremljena. Kada kažem neadekvatno opremljena, primarno mislim na nedostatak rasvjete te na dosta lošu prostornu akustiku. Također, zadnje preuređenje u supermarket je dovelo do nekih čudnih prostornih situacija unutar zgrade. Tijekom projektiranja postava, čitavo vrijeme razmišljao sam o tome koliko bi dobro bilo zapravo obnoviti zgradu, a ne samo raditi privremena rješenja. Kada općenito sagledam situacije Hale V, ona ima stvarno fenomenalan potencijal zbog lokacije. Ukoliko bi se obnovila i revitalizirala, uređenje iste bi mogao biti katalizator uređenja cijelog tog najzapuštenijeg sjeverozapadnog dijela trokuta između tri pruge, praktički u centru Zagreba. Taj trokut se urbanistički, s cijelim sklopom Studentskog centra, Haberlovim Tehničkim muzejom, Cibonom i Halom V, trebao bi se sagledavati kao jedinstvena urbanistička cjelina društvenih sadržaja u centru grada. Brojni sadržaji i događanja već postoje, ali uređenje je krajnje neadekvatno. Mislim da je tema same zgrade i cijelog tog prostora dosta zanimljiva, ali vratimo se na temu postava i izložbe.
*Izložba “Ekstravagantna tijela: Ekstravagantna ljubav” / foto: Anton Mažuranić
Luja Šimunović: Razmišljajući upravo o arhitekturi Hale V, kako bi opisao današnje stanje zgrade i polazište za razmišljanje o postavu izložbe?
Marko Gusić: Hala V ima klasični industrijski tlocrt s pravilnim rasterom stupova i galerijama koje dominiraju prostorom. Prije ulaska u prostor, imao sam svojevrsnu sliku u glavi i jedino čega sam se sjećao je da nešto s tim prostorom ne funkcionira baš najbolje. Neovisno o dizajnu postava, nekoliko glavnih problema je bilo potrebno riješiti. Jedan od njih je da postojeća rasvjeta nikako ne odgovara radovima te da će se trebati provesti u potpunosti nova rasvjeta. Drugo, akustika je krajnje neprihvatljiva za neke tihe i intimnije radove, a treći je problem što takav open space prostor ne odgovara izlaganju radova. Glavni inputi od KONTEJNER-a su bile želje za potpunom transformacijom prostora, za međusobnim odjeljivanjem radova te nenametljivost dizajna. Primarno se trebalo voditi idejom na koji način uopće bilo što napraviti s tim sredstvima na gotovo 3000 m2.
*Luja Šimunović u razgovoru s Markom Gusićem / foto: Sanjin Kaštelan
Luja Šimunović: U kontekstu festivala, ali i KONTEJNER-ovog dosadašnjeg rada – izložbi koje je prethodnih godina dizajnirao umjetnik i dizajner William Linn – s naše strane svakako je bila ideja transformacije prostora, jake i izražajne intervencije koja istovremeno ne prodire u umjetničke radove. Kako bi opisao tu želju za balansom upečatljivog dizajna, koji istovremeno odgovara na temu, a funkcionira i s umjetničkim radovima?
Marko Gusić: Cilj mi je bio stvoriti svojevrsnu neutralnu scenografiju koja se gotovo ni ne primijeti. Za sve radove s jednakim uvjetima za sve umjetnike. Kroz prostor je postavljena dosta tvrda ortogonalna mreža pregrada koja od svakog rastera stupovlja čini jednu sobu za umjetnika. Komunikacija kroz mrežu je postavljena osno i simetrično s idejom da posjetitelju jako suptilno daje osjećaj izložbenog prostora asocirajući ga na enfilade u velikim baroknim i renesansnim zgradama europskih muzeja. Tamo se umjetnost sagledava na sličan način: iz sobe u sobu. Takvo klasično kretanje kroz prostor trebalo je biti kontrast suvremenoj umjetnosti koja se izlaže te na taj način maknuti naglasak s dizajna postava na same radove. S time na umu, kao materijal za pregrade odabrano je bijelo translucentno platno koje difuzno rasprši rasvjetu, a ujedno akustično popije puno zvuka. Njegova translucentnost i izbjegavanje nekog težeg ili čvršćeg materijala pružila je međusobnu interakciju susjednih soba te osjećaj cjelovitosti cijelog prostora.
Luja Šimunović: Uz to, trebalo je voditi računa o više stvari: prostorno kretanje, odnos među radovima – zapravo nesigurnost hoće li radovi samostalno funkcionirati u tako velikom prostoru, a zatim i prostor koji ostaje za popratni program – na katu. Što misliš o tom odnosu, od čega si polazio i kako bi komentirao finalni produkt, odnosno realiziran dizajn i prostorni raspored?
Marko Gusić: Međuodnos radova te raspored umjetnika u prostoru je u potpunosti prepušten vama kustosima. Mislim da vam je ta sloboda igre unutar zadane mreže prostorija omogućila da optimalno rasporedite radove te ih prezentirate javnosti u redoslijedu kojim vi želite. Time se svatko mogao optimalno koncentrirati na svoj dio posla. Neki radovi su, naravno, imali neke ozbiljnije zahtjeve poput prostorije za štence Maje Smrekar te su takvi radovi smješteni na katu u zasebnim prostorijama. Odluka da se svakom radu dodijeli gotovo identična soba neovisno o veličini rada je bila malo riskantna, naročito jer smo znali da se neki radovi sastoje od izložaka veličine knjige, dok drugi popunjavaju čitavu prostoriju. Jako sam zadovoljan realiziranim projektom, a naročito s atmosferom i ugođajem u prostoru koji se možda fotografijama teže prenese.
*Izložba “Ekstravagantna tijela: Ekstravagantna ljubav” / foto: Sanjin Kaštelan
Luja Šimunović: Inače radiš u arhitektonskoj firmi koja se bavi projektiranjem ozbiljnih, velikih zdanja s nemjerljivo većim budžetom nego što govorimo u slučaju dizajna izložbe. To si već spomenuo, kontekst malog budžeta – a velikih želja i velikog prostora. Možda bi bilo zanimljivo razmisliti o tome, o odnosu posla kojeg inače radiš, tom pristupu i radu kao dizajnera izložbe na nezavisnoj sceni?
Marko Gusić: Pa što se cijena tiče – definitivno sam navikao na stavke većih građevinskih radova. Za postav cijele izložbe se potroši manje nego na prosječnu veću staklenu stijenu. Naravno, to je gotovo uvijek tako kada se gleda odnos trajnosti izložbe ili građevine/konstrukcije, ali navede čovjeka na razmišljanje. Upravo ta privremenost postava i brzina izvedbe je zanimljiva jer veoma brzo možemo vidjeti čitav projekt realiziran. Ovaj puta je iz zahtjeva za velikom brzinom postavljanja izložbe proizašao i konačni izgled i dizajn samog postava. Zbog odnosa veličine građevine/hale i budžeta, razradio se modularni sistem identičnih panela (njih 150) te se tih 800 m2 izgradilo u samo nekoliko dana. Pristup projektiranju od većih do manjih mjerila je zapravo veoma sličan. Uzima se potrebni program te smješta u prostor, neovisno o veličini i sadržaju programa. Ono što me ovdje veselilo i što je drugačije, jest to što projektantski program zapravo sačinjavaju radovi umjetnika, za razliku od nekog generičkog programa poput x broja stanova ili slično.
*Luja Šimunović u razgovoru s Markom Gusićem / foto: Sanjin Kaštelan
Više o ovogodišnjem izdanju trijenalnog festivala Ekstravagantna tijela možete saznati na službenoj internetskoj stranici.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2019.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
