Otvorenjem izložbe prominentne talijanske vizualne umjetnice Rose Barba u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, koja donosi izbor njezinih skulpturalnih filmskih instalacija, u utorak je započeo ovogodišnji 25 FPS – festival eksperimentalnog filma i videa, što smo najavili ovdje. Sve do subote, 27. rujna, zagrebačko kino Kinoteka ugošćuje filmski dio programa koji, uz posebno kurirane blokove i audiovizualne kino-performanse, uključuje i 25 naslova u međunarodnom natjecateljskom programu te 5 ostvarenja u hrvatskom natjecateljskom programu Refleksi. Uoči projekcije domaćih filmova, zakazane posljednjeg festivalskog dana, 27. rujna u 16 sati, njihovim autoricama i autorima – Mariji Georgiev, Vladislavu Kneževiću, Maji Ležaić, Karli Mesek i Tinu Žaniću – postavili smo nekoliko pitanja.
Filmska autorica i scenaristica Marija Georgiev predstavit će Balkon na ulicu, film o granicama pogleda, kako stvarnim, tako i onim zamišljenim te o onome što želimo ili ne želimo vidjeti.
► Koja je osnovna ideja tvog filma?
Marija Georgiev: Film je nastao iz osobnog iskustva, iz situacije kojoj sam svjedočila, a nisam znala kako reagirati. Željela sam otvoriti dijalog o tome sa samom sobom, ali i s gledateljima.
► Kako ističu selektorice festivala, ovogodišnjim programom dominira tema kraja svijeta koji smo sami uzrokovali. Kako se tvoj film uklapa u tu poveznicu?
Marija Georgiev: Osjećaj nemoći dok svjedočimo nasilju nam je zajednički.
► U sklopu ovogodišnjeg 25 FPS-a održat će se panel Gledatelji bez kina kojim će se, između ostaloga, otvoriti i pitanje o budućnosti festivala kao ključnih prikazivačkih platformi. Kako vidiš važnost ovakvih festivala na lokalnoj, ali i široj razini?
Marija Georgiev: Mogućnost prikazivanja filma na ovakvom festivalu važna mi je zbog susreta s publikom u opuštenoj i prijateljskoj atmosferi. Za razvoj domaće filmske scene takve platforme su ključne. 25 FPS, osim toga, pruža i međunarodnu vidljivost filmovima. Brzo nakon objave programa, javio mi se francuski festival zainteresiran za film!
► Osim premijeri svog filma, čemu se još na ovogodišnjem 25 FPS-u posebno veseliš?
Marija Georgiev: Filmski program 25 FPS-a uvijek je uzbudljiv i drugačiji od svega što nam je inače dostupno.
Doajen eksperimentalne scene, Vladislav Knežević, filmom Exterminata stvorio je novo sveprožimajuće iskustvo svjetlosti, rastakanja i rastvaranja jezika.
► Koja je osnovna ideja tvog filma?
Vladislav Knežević: Pored sasvim očitih tektonskih udara povezanih sa stanjem okoliša, neizvjesnosti koje generiraju vojno-političke elite i problematike nepredvidivog razvoja izvanljudskih entiteta, povijesno sveprisutna, eshatološka ideja nekog mogućeg kraja u filmu Exterminata izmaknuta je u sferu mogućeg. Kroz bjelinu scena, u ostacima svakodnevnice trenutak gubitka emocija stvara stanje apsolutne ravnodušnosti prema različitim aspektima života. Fragmentirani tekstovi izgovoreni na deset jezika uspostavljaju semantički okvir začudnog procesa nestajanja. Ako smo oduvijek mitski promišljali moguću pojavu “neznanca” kao zoomorfnu ili antropomorfnu, gotovo uvijek karnalnu, u ovom slučaju formalno sasvim nenasilna, potencijalno ekstraterestrijalna, kvantna aktivnost uzrokuje kolaps. Film u značenjskom i doživljajnom smislu radikalno rekonfigurira odnose, motive i dramaturške obrasce poznate u kontekstu znanstvenofantastičnog i horror žanra, pokušavajući uspostaviti specifično iskustvo gledanja u otvorenosti za interpretaciju.
► Kako ističu selektorice festivala, ovogodišnjim programom dominira tema kraja svijeta koji smo sami uzrokovali. Kako se tvoj film uklapa u tu poveznicu?
Vladislav Knežević: Nameće se pitanje tko smo to MI? Može li individualno utjecati na kolektivno? Je li društvena struktura stroj koji drobi i formira nečije poželjno? Postoji mogućnost i da su, po principima ruskog kozmizma, aktivnosti na suncu toliko intenzivne da utječu na neku vrst evidentne društvene nestabilnosti koju mnogi pojedinci instiktivno osjećaju, ali u mnogim slučajevima nažalost i proživljavaju. Vrlo je izvjesno da ustroj društva, nasljeđe, ekonomski parametri, ideologija potrošačke histerije uzrokuju ekstremne nepredvidivosti i entropična stanja bezumnosti, posljedično i nasilja. MI kao vrsta uopće nismo pripremljeni za izazove i budućnost koja je bazirana na dominantno tehnološkom. Ako želimo uspostaviti koliko-toliko podnošljivu sutrašnjicu, trebali bi imati radikalno druge proizvodne, socijalne i vrijednosne parametre u odnosu na sadašnje stanje. Moj film je spekulativni konstrukt, artikulacija intuicije u trenutku kada na rubu razbijenih obzora MI istječemo u mnoge oblike, odsad nadalje.
► U sklopu ovogodišnjeg 25 FPS-a održat će se panel Gledatelji bez kina kojim će se, između ostaloga, otvoriti i pitanje o budućnosti festivala kao ključnih prikazivačkih platformi. Kako vidiš važnost ovakvih festivala na lokalnoj, ali i široj razini?
Vladislav Knežević: Velika promjena u percepciji i konfiguraciji medija dogodila se od početaka ovog festivala. Tijekom C-19 pandamije dolazi do eksponecijalnog etabliranja, gotovo mentalnog implantiranja različitih medijskih oblika u svakodnevicu. Festivali su socijalno važni iz razloga neposrednog fizičkog kontakta nakon loših iskustava iz tog perioda. Ipak, činjenica je da su dostupnost sadržaja i različiti distributivni oblici istovremeno uzrokovali smanjenu posjećenost kina općenito, a posljedično i festivala. Mogu zaključiti da je kvalitetna projekcija i veliko platno u većini slučajeva nezamjenjivo ritualno iskustvo. Size does matter!
► Osim premijeri svog filma, čemu se još na ovogodišnjem 25 FPS-u posebno veseliš?
Vladislav Knežević: Osim druženja i dobre festivalske energije izložba Barbe Rose u MSU i Metamkine Live izvedba su neki prime momenti ove godine.
U svom dezorijentirajuće nježnom filmu Alisa u zemlji Maja Ležaić gradi slojevitu priču o jednom djetinjstvu i sindromu Alise u zemlji čudesa.
► Koja je osnovna ideja tvog filma?
Maja Ležaić: Alisa u zemlji je senzorijalna potraga za iskustvom koje sam kao dijete iskusila u obliku neuroloških disocijativnih epizoda, nalik iskustvima u romanu Alisa u zemlji čudesa, po kojem je taj medicinski sindrom i nazvan. Iskustvo AWS-a je različito za svaku osobu. Kada sam bila dijete, ti trenuci su uvijek bili nenadani i nezamjenjivi. To nevjerojatno iskustveno prožimanje nije bilo nalik ičem drugom i bilo mi ga je nemoguće verbalizirati. Ovaj film je nastavak mog traganja, neshvaćanja i impresije, kao i pokušaj komunikacije te ostavljanja određenog artefakta i posvete jednom od najzanimljivijih iskustva koje drukčije ne mogu podijeliti ili obilježiti.
► Kako ističu selektorice festivala, ovogodišnjim programom dominira tema kraja svijeta koji smo sami uzrokovali. Kako se tvoj film uklapa u tu poveznicu?
Maja Ležaić: Radi se o osobnoj priči koja uistinu sadrži kraj “mog” svijeta koji mi više nije dostupan. Ovaj film je perspektiva djetinjstva čiju prolaznost rijetko tko prežali – moj pokušaj njegove materijalizacije i univerzalizacije zasigurno dolazi od nostalgije uzrokovane odrastanjem, promjenom i odmicanjem od dječje začuđenosti. Sada hodam po temeljima koji su tada nastajali bez mog pristanka i osjećam poštovanje prema izgubljenom, no ponekad mi je teško biti znatiželjna oko svijeta koji nastaje, upravo zato jer mi pitanje moje kontrole i odgovornosti za njega – izmiče.
► U sklopu ovogodišnjeg 25 FPS-a održat će se panel Gledatelji bez kina kojim će se, između ostaloga, otvoriti i pitanje o budućnosti festivala kao ključnih prikazivačkih platformi. Kako vidiš važnost ovakvih festivala na lokalnoj, ali i široj razini?
Maja Ležaić: Festivali poput 25 FPS-a su vrijedna edukacija, prostor za neposredan izraz i jedina prilika za održavanje i ostvarivanje dijaloga autora s lokalnom publikom. Njihova vrijednost nije samo neupitna, već i nužna jer bez ovakvih platforma – kino prikazivanja i kuriranja programa – kontinuirani razvoj i poticanje eksperimentalnog pristupa filmu, kao i njegovo vrednovanje nije održivo.
► Osim premijeri svog filma, čemu se još na ovogodišnjem 25 FPS-u posebno veseliš?
Maja Ležaić: Expanded Cinema i zanimljivo probrana konkurencija su me odmah zainteresirali, a posebno mi je drago da se osim u Zagrebu program održava i u drugim gradovima, pa će riječki suradnici i autori filma imati priliku vidjeti naš rad u svom gradu.
Interferencije Karle Mesek bilježe supostojanje prirode i industrije uz tok rijeke Zrmanje, na rubu ekološke katastrofe.
► Koja je osnovna ideja tvog filma?
Karla Mesek: Supostojanje u okolišu na rubu ekološke katastrofe kao arhiv.
► Kako ističu selektorice festivala, ovogodišnjim programom dominira tema kraja svijeta koji smo sami uzrokovali. Kako se tvoj film uklapa u tu poveznicu?
Karla Mesek: Neodgovorna industrijska proizvodnja sustavno doprinosi degradaciji staništa. Ako nas ne uništi rat, vjerojatno će urušavanje ekosustava.
► U sklopu ovogodišnjeg 25 FPS-a održat će se panel Gledatelji bez kina kojim će se, između ostaloga, otvoriti i pitanje o budućnosti festivala kao ključnih prikazivačkih platformi. Kako vidiš važnost ovakvih festivala na lokalnoj, ali i široj razini?
Karla Mesek: Festival je važno mjesto susreta i razmjene, događaj koji omogućuje autorima da se predstave, a gledateljima da vide radove koje drugdje možda ne bi.
► Osim premijeri svog filma, čemu se još na ovogodišnjem 25 FPS-u posebno veseliš?
Karla Mesek: Ostatku programa i druženju.
Tin Žanić snovite strukture pretače u pravu noćnu moru, uz video-kolaž okončanja slomljenoga svijeta, u svom Crnognoju.
► Koja je osnovna ideja tvog filma?
Tin Žanić: Prije nego što odgovorim na pitanje, htio bih se zahvaliti ljudima koju su omogućili da napravim ovaj film (neabecednim redom): Tena Gojić, Damir Čučić, Lovro Čepelak, Luka Gamulin, Vid Žanić, Roberta Šolić, Nira Žanić, Mama Žanić, Tata Žanić, Lun, Jana Plećaš (ex Žanić), Sunčica Ana Veldić, Ivan Glebov i vlasnik srebrne Škode koji nam je cijelo vrijeme zvao muriju kad smo snimali, mater ti j**** .
Ideja je bila kreativno-terapijske prirode, s ciljem ekranizacije vlastite noćne more u jedinstveni medijski zapis koji će gledatelju pružiti uvid u šaroliki, šizofreni svijet suočen s neupitnom apokalipsom, te olakšati breme vlastite egzistencijalističke patnje gledatelja. Jer, da pojednostavim: lakše se živi kad znaš da je susjedu krava bolesnija od tvoje.
► Kako ističu selektorice festivala, ovogodišnjim programom dominira tema kraja svijeta koji smo sami uzrokovali. Kako se tvoj film uklapa u tu poveznicu?
Tin Žanić: Sam podnaslov filma sugerira da je susret sa 25 FPS-on bio sudbonosan, ali nadam se nikako ne proročki.
► U sklopu ovogodišnjeg 25 FPS-a održat će se panel Gledatelji bez kina kojim će se, između ostaloga, otvoriti i pitanje o budućnosti festivala kao ključnih prikazivačkih platformi. Kako vidiš važnost ovakvih festivala na lokalnoj, ali i široj razini?
Tin Žanić: 25 FPS je iznimno filmsko događanje i velika mi je čast sudjelovati na njemu. Imati ovako ozbiljan internacionalni filmski festival, koji uspješno pokriva svjetsku produkciju eksperimentalnog filma već više od 20 godina, dovoljno govori o njegovoj važnosti za hrvatsku kulturu. Posebno pozdravljam ideju prikazivanja programa u Rijeci i Splitu. Nadam se da će se svake godine povećavati i program i broj gradova u kojima se prikazuju eksperimentalni filmovi, jer je to odličan način da se privuku ljudi i zainteresiraju za vlastito sudjelovanje u filmskom stvaralaštvu.
► Osim premijeri svog filma, čemu se još na ovogodišnjem 25 FPS-u posebno veseliš?
Tin Žanić: Ja se ne veselim, ja samo brijem na film. Ali kad već pitate, možda bi me razveselilo da popričam s vlasnikom srebrne Škode. Jedan na jedan, pa da vidimo ‘ko ne može snimat’ eksperimentalne filmove po kvartu.
25 FPS – festival eksperimentalnog filma i videa možete pratiti na:
www.25fps.hr
www.instagram.com/25fps_festival/
www.facebook.com/Festival25FPS/
Tekst je dio Vizkulturine serije “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo te Hrvatski audiovizualni centar.
