Deseta generacija polaznika osnovnog modula škole umjetničke fotografije Drugi kadar nedavno je u zagrebačkoj Booksi prezentirala rezultate svog višemjesečnog rada. Šest polaznica – Katarina Tokić, Matea Milin, Lucija Koren, Hana Gačal, Mia Krakan i Lucija Drača – pod mentorstvom fotografkinje Nives Milješić predano su radile na ideji i razvoju svojih fotografskih serija, koje možete vidjeti u nastavku.
Uz mentoricu Nives Milješić, gostujući predavači/ce ovoj generaciji Drugog kadra bili su fotografi Denis Butorac, Ivan Gundić, Ivan Buvinić, Glorija Lizde i Ana Opalić. Više informacija o ovom edukativnom programu, namijenjenom onima koji žele usavršiti svoje znanje o fotografskom mediju te zatim razvijati vlastiti autorski projekt, potražite na službenoj internetskoj stanici www.drugikadar.com.
Slušajte mater
Katarina Tokić
U seriji Slušajte mater istražujem priču svog oca i njegovih odlazaka na rad u inozemstvo – čin koji je u njegovoj bosanskoj kulturi bio gotovo obred odraslosti. U obiteljima poput naše, odlazak nije bio tragedija, već dio svakodnevice. Rastajali smo se bez suvišnih emocija, spajali se bez previše riječi. Fotografije u ovoj seriji ne traže dramu, već bilježe suptilne tragove – kako se odsutnost utiskuje u obiteljsku dinamiku, kako oblikuje odnose i što znaci biti obitelj čak i kada nismo uvijek na istom mjestu.
Prostori koji nestaju
Matea Milin
Suočena sa spoznajom da dva meni izuzetno poznata i bliska prostora možda neće biti tu još dugo, osjećam odgovornost da ih sačuvam. Prostor ne predstavlja samo fizičko okruženje, već polazišnu točku kroz koju je memorija zapisivana, kako u samim prostorima, tako i u meni. Kroz fotografiju, na neki način produžujem život tim prostorima.
Nedostajanje
Lucija Koren
Mama i ja bile smo čvrsto vezane kroz život otkad me kao mlada osamnaestogodišnjakinja donijela na svijet. Kad sam ju izgubila, u svojim ranim dvadesetima, sasječen je korijen mog postojanja. Postojala sam tada izgubljena, prožeta tugom i nepodnošljivošću nedostajanja. Isprva nesnosna, tuga je postala moja životna suputnica. Uz nju sam naučila zacijeliti korijen i pronaći zaboravljeni smisao ljepote življenja. Serijom fotografija evociram uspomene na mamu i mijene vlastitog nošenja s njezinim gubitkom. Izgubivši nju, nesvjesno sam započela potragu za samom sobom.
Šumska kupka
Hana Gačal
Kad se osjećam izgubljeno, odlazim se okupati u šumu… Ovom serijom radova nastojim uhvatiti pojam šumske kupke, predstaviti značaj boravka u šumi za moju osobnu dobrobit. Uranjanjem u kupku pod šumskim krošnjama odvajam se od misli i emocija koje me previše opterećuju. Za vrijeme boravka u šumi promatram kako se krošnje penju plavim nebeskim svodom, u trenutku sam. Mogu dodirnuti mekane šumske biljke, osjetiti miris šume i hladnoću snijega te se prizemljiti. Unutar šume pronalazim unutarnji mir, šuma me iscjeljuje. Shinrin-yoku.
Sve boje mojeg trbuha
Mia Krakan
Da mi je baka barem došapnula što će se dogoditi
Nekako slutim da joj ni tada ne bih vjerovala.
Hej Mia, razboljet ćeš se
I svi oko tebe će redom zaplakati.
Više se ničega nećeš sjećati,
Samo će te boje tvoga trbuha čekati.
U ovom radu bavim se suočavanjem s vlastitom dijagnozom Hodgkinovog limfoma u ranim dvadesetima. Početkom liječenja vraćam se u roditeljsku kuću, u prostor djetinjstva ispunjen potisnutim sjećanjima. Tako je započelo najdulje ljeto mog života. Liječenja i djetinjstva slabo se sjećam. Pogled unatrag ne daje mi odgovore koje trebam, tako da uz pisma svojih bližnjih i rekonstrukcije prošlosti pronalazim sjećanja koja mi nedostaju. Fotografija preuzima ulogu psihoterapije, a ja učim živjeti ispočetka, snažnija i hrabrija.
58
Lucija Drača
U svojoj pedeset osmoj godini, mama je promijenila prezime na pedeset osam mjesta. Ovako izgleda njena nova svakodnevica.
