Do 21. ožujka u zagrebačkom Trotoaru može se pogledati izložba Unravel / Rasplitanje koja okuplja radove troje istaknutih suvremenih umjetnika – Ines Matijević Cakić, Zlatana Vehabovića i Nikole Vrljića. Kroz slikarstvo, skulpturu i crtež, izloženi radovi promatraju život kao niz promjena, prekida i prilagodbi, propitujući društvene mehanizme oblikovanja prirode i životnih ciklusa te cijenu razotkrivanja ustaljenih ideala. Izložba povezuje tri ključna djela suvremene hrvatske umjetnosti – Matriksijalne priče (2011.–2014.) Matijević Cakić, Levijatan (2013.) Vehabovića i Trofej (2017.) Vrljića – u dijalog o osobnoj transformaciji, odnosu prema prirodi i složenosti identiteta, spajajući intimno iskustvo s univerzalnim pitanjima suvremenog života.
Kustoski okvir izložbe usmjeren je na boravak u neizvjesnosti prijelaza, ističući procese suočavanja s gubitkom i fragmentacijom kao ključne točke društvenih i egzistencijalnih napetosti. Kustosica izložbe je Martina Rodrigues. Predstavljeni radovi dolaze iz zbirke Cerin Antonić. Izložba se može pogledati u radnom vremenu galerije: od srijede do petka od 11 do 19 sati i subotom od 10 do 14 sati. Razgovor s umjetnicima održat će se u četvrtak, 12. ožujka s početkom u 19 sati.
Martina Rodrigues u predgovoru piše:
Nisu svi trenuci prevladivi. Neki se stegnu oko grla i tu ostanu, zgusnuti, otvrdnuli. Neke stvari prolaze, ali druge se ne rasprše; ulegnu se i traže da s njima izdržimo.
Ova se izložba oblikuje u iskustvu zadržavanja, u ostajanju s onim što nas preplavljuje. Ne traži razrješenje niti djelovanje, već boravak u uležanom vremenu. U radovima Ines Matijević Cakić, Zlatana Vehabovića i Nikole Vrljića artikulira se čekanje — etički čin ostajanja s onime što ne može biti ubrzano, riješeno ili zaboravljeno.
Vehabovićev Levijatan (2013.) priziva stihove o nevidljivoj cijeni komfora. My Donal, pjesma škotskog glazbenika Owena Handa ispričana iz vizure žene kitolovca, govori o gubitku. Obraća se „damama koje mirišu na divlju ružu“, podsjećajući da je njihov miris, izvučen iz kitove utrobe, plaćen krvlju, strahom i samoćom. Suprotstavlja brutalnost odlaska i neizvjesnost onih koji ostaju u emotivnom radu čekanja.
Težina inertnog tijela pritišće atmosferu slike; ona ista nemogućnost djelovanja iz pjesme sada je utisnuta u samu materiju raspadanja. Nema herojskog lova ni romantičnoga morskog horizonta. Postoji samo ravna linija tla i monumentalni leš, nasukan i ostavljen kao višak. Prizor ogoljuje pukotinu u interakciji između društva i okoliša — ono što John Bellamy Foster naziva metaboličkim rascjepom (metabolic rift). Resurs istrgnut iz oceana postao je golema, ljepljiva masa koja probija iz prijeloma sustavnog iskorištavanja. Gledajući Levijatana, ne gledamo prirodu, već posljedice vlastitih potreba, zarobljene u vremenu koje više ne teče, nego se polako taloži.
Kod Nikole Vrljića, izdržati znači preostati s fantastičnim gubitkom. Njegov Trofej (2017.) inventura je uništene mašte. Pred nama je predimenzionirana glava jednoroga. Odrubljena. Nekadašnji simbol nedostižne čistoće, sveden na artefakt nabijen na transportna kolica. Rad počiva na hladnom paradoksu: jednorog je vidljiv samo nevinima, no da bi se dokazalo da je viđen, mora biti ulovljen; nevinost se potvrđuje jedino vlastitim uništenjem. Mit je postao roadkill folklora, žrtva naše potrebe da posjedujemo ono što bi trebalo ostati nedostižno. Smještanje na radnička kolica dovršava demistifikaciju, jednorog više nije tajna koju treba čuvati, već teret koji se može odgurati u kut čim prestane biti zanimljiv. To je bila cijena transakcije: žrtvovali smo maštu za opipljivi objekt postignuća.
Trofej tako ne označava pobjedu, nego hvalisanje prazninom. Ne potvrđuje da je jednorog postojao, već da više ne može postojati. U tom raskoraku između želje i prisvajanja, skulptura postaje zamrznuto čekanje — trajno vrijeme u kojem se mit održava isključivo kroz vlastiti gubitak.
Povlačeći težinu iz vanjskog svijeta u intimu tijela, Matriksijalne priče (2011. – 2014.) Ines Matijević Cakić djeluju kao tiha protunaracija. Kroz devet crteža nastalih u realnom vremenu trudnoće, ciklus funkcionira kao arhiv trajanja. Spojem dnevnika i vizualnih bilješki, rad nadrasta dokumentaciju i postaje metoda samopromatranja; ne gledamo prikaz događaja, već anatomiju procesa. Tu se trudnoća, umjesto herojskog čina stvaranja, definira kao praksa ostajanja.
U prizorima kaotične domestikacije — gdje ukroćena vučica okupira kuhinjski stolac, kula od karata prijeti urušavanjem, a kosa majke i kćeri postaje neraspletiva — trudničko tijelo odustaje od cjelovitosti. Pojavljuje se tek uvjetno, u fragmentima. Vizualizira integritet narušen prisutnošću drugoga. Lisa Baraitser to stanje naziva “trajnim vremenom” (enduring time): iskustvo u kojem majčinstvo nije ni linearno ni produktivno. Satkano od zastoja, zahtjeva i izdržavanja, takvo vrijeme ne vodi nekom vanjskom cilju, već upornom održavanju odnosa. Odbijajući svesti majčinstvo na biološki automatizam, autorica ga promatra u njegovoj punoj težini — kao složen, iscrpljujući i duboko transformativan rad.
Pripadnici iste generacije, Vehabović, Vrljić i Matijević Cakić, na kolektivnu iscrpljenost reagiraju odmakom od općih scenarija napretka i okretanjem realizmu privatnosti. Riječ je o svjesnoj promjeni mjerila: pomaku prema mikro-narativima i intimnim mitologijama. Bilo da dekonstruiraju spektakl, prekopavaju muzejske arhive ili mapiraju dom, težište ostaje na samoj materiji rada. Bez obećanja završetka, ovi radovi djeluju kao kočnica vremenu, zadržani uz ono što je uglavljeno u slojevima svakodnevice.
Ines Matijević Cakić (1982.) vizualna je umjetnica koja djeluje u području crteža, grafike i instalacije. U radu se bavi pitanjima prostora, nastanjenosti i subjektivnih narativa, pri čemu osobnu povijest koristi kao analitički i transformativni okvir. Tematizira dom, tijelo, vrijeme i majčinstvo kao krhke i ambivalentne prostore iskustva, uz naglasak na sporost i empatiju. Diplomirala je grafiku 2005. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (klasa prof. Ante Kuduza), gdje je 2016. doktorirala u području slikarstva (mentori prof. Ante Rašić i prof. Lena Šimić). Od 2011. zaposlena je na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Među brojnim izložbama ističu se samostalne izložbe Kuća bez temelja (Francuski paviljon, Zagreb, 2025.; Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, 2022.) i Matriksijalne priče (Muzej likovnih umjetnosti, Osijek; Galerija PM, Zagreb, 2014.), kao i sudjelovanja na izložbama 54. Zagrebački salon (HDLU, Zagreb, 2019.), Kolekcija za budućnost – akvizicije 2009.–2019. (Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 2019.), HT nagrada (Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 2017.), Exporting Zagreb (Nacionalni muzej, Gdańsk, Poljska, 2016.) i 28. međunarodni grafički bijenale (Galerija Tivoli, Ljubljana, 2009.). Dobitnica je više nagrada, uključujući nagrade Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci i Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, nagradu na 54. Zagrebačkom salonu (2019.) te 3. HT nagradu (2017.). Njezini radovi nalaze se u zbirkama Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu, Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku i Hrvatskog kabineta grafike, kao i u privatnim zbirkama. Njezine Matriksijalne priče svojedobno smo predstavili ovdje, a o svojim novim radovima govorila je lani u našem podcastu.
@InesMatijevićCakić
inesmatijevicakic.com
Zlatan Vehabović (1982.) u svom radu istražuje odnos vizualne baštine i suvremenog slikarskog izraza. Od figurativnog slikarstva i narativnih struktura slike postupno se usmjerava prema slikarskim kolažima, u kojima povezuje povijesne i suvremene motive. Njegov je rad obilježen transformacijom motiva, interesom za vizualno pamćenje i slojevitost percepcije. Izlagao je u brojnim institucijama i galerijama, među kojima su Muzej suvremene umjetnosti i Nacionalni muzej moderne umjetnosti u Zagrebu, Civico Museo Revoltella u Trstu, Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Nacionalni muzej u Gdanjsku, Centar za suvremenu umjetnost Hudson Valley u New Yorku te Muzej Essl u Beču. Među samostalnim izložbama ističu se The School of Raging Thought (Marc Straus Gallery, New York, 2024.), Atlas manjeg svijeta (Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.), Tamno bijela zemlja (Umjetnički paviljon, Zagreb, 2018.), Temelji u blatu (Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 2015.), Prokleta posada (Lauba – Kuća za ljude i umjetnost, Zagreb; Marc Straus Gallery, New York, 2014.) te Sweeping Confetti From the Floor of the Concrete Hole (Lauba, Zagreb, 2011.). Diplomirao je 2006. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Zlatka Kesera. Godine 2007. upisao je poslijediplomski doktorski studij slikarstva na istoj instituciji, gdje od 2016. djeluje kao docent na slikarskom odsjeku. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Njegova se djela nalaze u domaćim i međunarodnim javnim i privatnim zbirkama, uključujući Europsku središnju banku (Frankfurt), Muzej Essl (Klosterneuburg, Austrija), Albertina Museum (Beč), Umjetničku zbirku Europskog parlamenta (Bruxelles) te zbirke Laube i Erste banke. Živi i radi u Zagrebu. Naš intervju sa Zlatanom potražite ovdje.
@ZlatanVehabović
Nikola Vrljić (1980.) diplomirao je na kiparskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 2007. godine. U svom radu primarno se bavi figuracijom, istražujući kroz skulpturu i crtež pitanja ljudskosti i položaja čovjeka u društvu. Radovi mu često uključuju humor i (samo)ironiju, izvedeni u klasičnim tehnikama i različitim materijalima, pri čemu svjesno ostavlja vidljivim tragove materijala i procesa izvedbe, što pridonosi uvjerljivosti i surovosti izraza. Izlagao je samostalno u galerijama i muzejima, među kojima se izdvajaju retrospektivna izložba na XV. Memorijalu Ive Kerdića, Muzej likovnih umjetnosti, Osijek (2025.); u Galeriji Božidar Jakac, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Kostanjevica na Krki, Slovenija (2024.); u Galeriji Trotoar, Zagreb (2023.); u Galeriji Meštrović, Split (2022.); u Meštrovićevu paviljonu, Zagreb (2021.); u Galeriji Poola, Pula (2021.); u Galeriji Josip Račić, Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb (2018.); u Muzeju grada Kaštela (2017.); u Gliptoteci HAZU, Zagreb (2014.) i u Dioklecijanovim podrumima, Split (2014.). Među skupnim izložbama ističu se Panorama 40+, Galerija Bažato, Ljubljana (2023.); XIV. trijenale hrvatskog kiparstva, Zagreb (2022.) i HT nagrada za suvremenu umjetnost, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb (2015.). Za izložbu Opsada Oza u Meštrovićevu paviljonu, Zagreb (2021.) primio je nagradu HDLU-a za najbolju izložbu. Radovi mu se nalaze u stalnim zbirkama Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Zagreb, Gradskog muzeja Vukovar i u privatnim kolekcijama. Vrljić trenutačno predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. O svojem radu Nikola je govorio u intervjuu za Vizkulturu.
@NikolaVrljić
