Vizkulturin podcast zamišljen je kao dijaloška artikulacija aktualnih autorskih umjetničkih projekata, recentno izloženih u zagrebačkim galerijama.
U prvoj ovogodišnjoj epizodi VK podcasta umjetnica Ines Matijević Cakić govori o svojoj izložbi Kuća bez temelja, otvorenoj u Francuskom paviljonu u zagrebačkom Studentskom centru do 23. siječnja. Kroz svoju umjetničku praksu ova autorica propituje teme identiteta, subjektiviteta i kulturološkog nasljeđa, a u posljednjih nekoliko radova istražuje subjektivnost vremena, majčinstva i privatnog prostora. Figurativni sadržaji njezinih radova, najčešće u formi crteža i grafika, refleksija su i interpretacija osobnog iskustva u susretu s drugim, psihoanalizom i feminističkom filozofijom.
Gošća: Ines Matijević Cakić
Razgovara: Tena Starčević / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
U predgovoru Marta Kiš piše sljedeće:
Instalacija “Kuća bez temelja“ otvara mogućnosti interpretacije prostora kao mjesta susreta osobnog i univerzalnog, intimnog i javnog. U toj dihotomiji rad Ines Matijević Cakić ne samo da istražuje fizičke aspekte prostora, već ga konceptualno širi kroz vlastite životne priče, emocije i traume. Svoje prve prostorne transformacije instalacija je doživjela već pri prvoj prilagodbi u prostoru MMSU-a u Rijeci, potom u Galeriji Waldinger u Osijeku, te Salonu Galić u Splitu, a sada svoj život nastavlja u Francuskom paviljonu. Posjetitelji, prije nego što zakorače u izložbeni prostor, suočeni su s mrežom elastičnih linija koje prizivaju autoričinu djetinjstvu blisku igru gumi-gumija. Za ulazak je potrebno provući se kroz taj rebus djetinjstva i pronaći vlastiti put prema nastavku rada.
Ulazak u impozantan prostor Francuskog paviljona (za)okupiran je vrlo osobnim radom Ines Matijević Cakić, koji nas podsjeća i na nesigurne priče iz povijesti samog paviljona: od gradnje bez temelja, preko ratnog perioda obilježenog stradanjima pripadnika nestalih manjina, pa do rekonstrukcije nakon dugih godina propadanja i praznine. Crteži, izvedeni olovkom na papiru različitih dimenzija, donose realistične, ali pomno odabrane prikaze autoričina doma u vrlo specifičnom trenutku života. Okolnosti u kojima zapušteni građanski stan, koji tijekom adaptacije ostaje bez temelja, pokušava postati dom, autorica je pretočila u retrospektivnu instalaciju od trinaest crteža.
Inesin umjetnički rukopis obilježavaju realistični, ali pažljivo razrađeni crteži, čija mekoća proizlazi iz iskrene povezanosti s njenim životnim preokupacijama, prisutnima još u studentskim radovima izlaganim i u prostorima Studentskog centra. Kasnije, teme majčinstva, odnosa s djetetom, ali i šireg konteksta uloge majke u suvremenom društvu, prodiru u njen rad kao umjetnice, kustosice i profesorice. Sve ove uloge, koje Ines vješto isprepliće, u njenim se djelima razotkrivaju kroz slojeve kompleksnih odnosa od kojih je satkana svakodnevna životna borba. I u ovim crtežima, pitanja vlastite egzistencije razrješavaju se istraživanjem doma kao proširenog identiteta u kojem su isprepleteni odnosi nasljeđa, često opterećeni ne samo emocionalnim već i egzistencijalnim izazovima.
Želja za stvaranjem vlastitog doma, postavljanjem temelja i gradnjom često zahtijeva dekonstrukciju, suočavanje i rekonstrukciju kako bi se izgradili novi temelji. A kao što znamo, ispravni temelji znače sigurnost. Upravo u tom traganju nastaju radovi koji pozivaju gledatelja da ulaskom u izložbeni, a zapravo intimni prostor umjetnice, odmotaju i vlastite slojeve promišljanja.
Iscrtani motivi vezani su uz dom, ali i međusobno povezani. Realističan prikaz naslijeđene vitrine reflektira vrata doma na drugom crtežu. Detalj vitrine na trećem crtežu prikazuje zgužvani papir za koji umjetnica otkriva da skriva jednu od verzija građevinskog nacrta rekonstrukcije podruma. Na slijedećem crtežu, zgužvani papir uvećan je i simbolično otkriva veličinu problema u kojem se nalazi. U potrazi za rješenjima u stvarnosti, umjetnica pokušava pronaći stabilnost – uhvatiti se za nešto, posaditi vlastito korijenje i, simbolično, drvo masline. Taj motiv, čiji uvećani korijen i grana nalaze mjesto na crtežima, upućuje na trud i želju za smirajem. Stepenište, nazvano po odmorištu, dodatno ukazuje na pravac kojim se autorica kreće, rješavajući izazove i situacije s dubokom željom stvaranja doma, pronalaženjem vlastitog mira.
Pokušavajući razriješiti odnose i probleme u stvarnosti, Ines vlastito traumatsko iskustvo prenosi u crtež te ga transformira u umjetničko djelo, izloženo u novom prostoru. Višestrukom transformacijom ona razlaže i izlaže svoju traumu, a kroz prostorne instalacije unosi nove dimenzije prostora, osiguravajući pritom neizostavnu i poželjnu interakciju s publikom. Njeni crteži i instalacije na određen način pokazuju sve tri dimenzije Šuvakovićeve definicije prostora. Fizički prostor instalacija pozicionira gledatelja unutar osobnog i simboličkog svijeta umjetnice. Uz to, i prostorna mreža na ulazu u Francuski paviljon traži prolazak kroz kompleksne odnose, dok crteži konceptualno propituju vlastiti identitet i potragu za sigurnim mjestom bivanja. Ova višeslojnost, u kojoj se osobni život, umjetnički proces i publika isprepliću, potvrđuje da prostor nije samo statična kategorija – već dinamična, promjenjiva i uvijek otvorena za novo promišljanje, suočavanje i stvaranje.
Ines Matijević Cakić rođena je 1982., a godine 2000. završila je Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Iste je godine upisala Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer Grafika. Diplomirala je 2005. u klasi red. prof. Ante Kuduza. Doktorirala je 2016. u području slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, pod mentorstvom red. prof. Ante Rašića i izv. prof. Lene Šimić. Kao dobitnica stipendije CEEPUS 2003. pohađala je jedan semestar na Sveučilištu Indiana u Pennsylvaniji (IUP, Indiana, PA, SAD). Od 2006. do 2011. godine bila je zaposlena u zvanju asistentice na Učiteljskom fakultetu u Osijeku, a od 2011. zaposlena je na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje u zvanju izvanredne profesorice predaje kolegije Grafika i Crtanje na preddiplomskom studiju likovne kulture. Od 2016. godine radi kao vanjska suradnica na Građevinskom i arhitektonskom fakultetu u Osijeku, na preddiplomskom studiju arhitekture i urbanizma, gdje predaje kolegij Crtanje. Članica je vijeća Doktorske škole Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku gdje predaje na poslijediplomskom interdisciplinarnom sveučilišnom studiju Kultura i umjetnost.
Izlagala je na dvadesetak samostalnih i stotinjak skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu, od kojih se posebno istič samostalne izložbe Kuća bez temelja (Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, 2022.) i Martiksijalne priče (Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku i Galerija PM u Zagrebu, 2014.) te skupne izložbe: 54. zagrebački salon, HDLU, Zagreb (2019.), Kolekcija za budućnost / Akvizicije 2009. – 2019., Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb (2019.); HT nagrada, Muzej suvremene umjetnosti Zagreb (2017.); Exporting Zagreb, Nacionalni muzej Gdansk, Poljska (2016); [email protected], Muzej suvremene umjetnosti Zagreb (2010.); Akvizicije, Muzej suvremene umjetnosti Zagreb (2009.); 28. međunarodni grafički biennale, Galerija Tivoli, Ljubljana, Slovenija (2009.).
Radovi Ines Matijević Cakić nalaze se u sljedećim fundusima i zbirkama: Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku, Hrvatskom kabinetu grafike u Zagrebu, Zbirci Lauba u Zagrebu i Zbirci Cerin Antonić u Zagrebu. Dobitnica je brojnih nagrada od kojih se ističu: nagrada Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci; nagrada na 54. zagrebačkom salonu za rad Mrtva priroda (2019); nagrada Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu; 3. HT-ova nagrada za rad Portret s kosom (2017); nagrada Muzeja moderne i suvremene umjetnosti Rijeka na 5. hrvatskom trijenalu grafike za rad 2. Anamorfoza (2009.); Grand Prix za rad Vremenske intervencije, 21. slavonsko biennale (2008.); Grand Prix za rad Anamorfoza, nagrada Erste & Steiermarkische banke (2008); posebna nagrada za rad Glazbene kutije, 3. međunarodni biennale eksperimentalne grafike, The Brancovan Palaces, Bukurešt, Rumunjska (2008); Nagrada Ex Aequo za rad Suzana sa starcima, 20. slavonski biennale, Osijek (2006). Godine 2007. bila je finalistica nagrade Radoslav Putar u Zagrebu.
Projekt VK Podcast – Vizkulturin Podcast dijalozi i online izložbe sufinanciran je sredstvima Grada Zagreba — Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo te Ministarstva kulture i medija RH
