Prošloga smo tjedna predstavili vizualne bilješke koje je u sklopu rezidencijalnog programa Tri isplova. Motel Trogir na Visu izradila umjetnica Lana Stojićević, a danas pažnju posvećujemo ciklusu fotografija koji je u okviru ovoga programa razvio Viktor Popović. Serija fotografija rezultat je umjetnikova istraživanja modernističkog nasljeđa, s posebnim fokusom na Vinariju Vis arhitekta Stanka Fabrisa. Ovaj vrijedan primjer industrijske arhitekture moderne izgrađen je 1959.-1962.(?) godine kao pokušaj revitalizacije vinogradarstva na otoku Visu. U to vrijeme tehnološki izuzetno napredna i funkcionalna arhitektura transformirala se danas u apokaliptični ambijent koji, napušten i devastiran, svjedoči o neuspjehu tranzicijskih privatizacija. U distopijskim prizorima još uvijek je moguće prepoznati izvorne oblikovne vrijednosti ovog kompleksa.
Koncept i realizaciju spomenutog rezidencijalnog programa potpisuje Nataša Bodrožić za projekt Motel Trogir, a više informacija o programu potražite ovdje. U nastavku slijedi galerija fotografija Viktora Popovića, popraćena ulomcima iz arhivskih tekstova.
“Nakon oslobođenja izgrađene su u Hrvatskoj mnoge vinarije i modernizirani stariji vinarski podrumi. Godine 1962. izgrađena su još 4 moderna industrijska objekta-vinarije, čiji ukupni skladišni kapacitet iznosi 1440 vagona. Od toga otpada na Zadar 530, na Vis 400, na Grudu 280 i na Đakovo 230 vagona. Sve ove vinarije moderni su objekti na kojima su primijenjena sva do sada stečena iskustva kod izgradnje sličnih objekata kod nas, a i u inozemstvu. (…) Projektanti svih ovih vinarija su arhitekt Stanko Fabris i enotehnolog inž. agr. Vanja Žanko.”
(Izvor: Agronomski glasnik: Glasilo Hrvatskog agronomskog društva, Vol. 14 No. 1-2, 1964.)
“Iako se moglo očekivati da će na otoku Visu biti podignuta prva dalmatinska vinarija jer vinogradarske tradicije sežu još u doba boravka Grka na ovom otoku (5 stoljeća prije naše ere), koji su znali pronijeti renome viških vina i u dalekim zemljama, i jer na otoku vinova loza suvereno vlada zemljištem (monokultura), vinarija na Visu je tek petnaesta po redu među vinarijama koje su se izgradile u Dalmaciji po oslobođenju. Izgubljeno vrijeme bit će ipak nadoknađeno modernošću ove vinarije u kojoj su primijenjena mnoga iskustva stečena u Dalmaciji u periodu od 1949. godine kada su proradile prve vinarije u Benkovcu i Imotskome.”
(Izvor: Agronomski glasnik: Glasilo Hrvatskog agronomskog društva, Vol. 14 No. 1-2, 1964.)
“Skladišni kapacitet prerađivačke vinarije u Visu iznosi 400 vagona. Na Visu je pod vinogradima 1162 ha, a prosječna godišnja proizvodnja vina iznosi oko 600 vagona. Ovo nažalost predstavlja oko polovine vinograda i polovinu produkcije vina iz godine 1890. Pored ovog kvantitativnog pada postoji i jedan kvalitetni: vinogradi se iz najboljih, ali zato za obradu najtežih i u prinosima najmanjih položaja sele u polja u kojima je sve povoljnije osim kvalitete. I najbolje sorte, glasovita crna sorta PLAVAC, postepeno se napuštaju i u viškim vinogradima dominira bijela sorta izvanredne plodnosti KUČ koja daje konzumno vino.”
(Izvor: Agronomski glasnik: Glasilo Hrvatskog agronomskog društva, Vol. 14 No. 1-2, 1964.)
“Četiri vinarije (Zadar, Gruda, Đakovo, Vis) počele su prerađivati grožđe iz berbe 1962.godine, iako ni jedna od njih nije bila potpuno završena. Vinarija Vis nije imala ni polovinu gotovih cisterni i radila je bez krova, s provizorno montiranim mašinama. Ipak je preradila 180 vagona.”
(Izvor: Agronomski glasnik: Glasilo Hrvatskog agronomskog društva, Vol. 14 No. 1-2, 1964.)
I na kraju, nekoliko važnih podataka koje treba ponoviti: “Projektanti vinarije u Visu su arhitekt Stanko Fabris i enotehnolog ing. agr. Vanja Žanko. Glavna oprema vinarije bila je uglavnom iz Francuske (COQ, DAUBRON). Poduzeće TEHNIKA iz Zagreba izgradila je vinarije Vis (kao i Đakovo). Investitor je bilo poduzeće VINOGRADAR. Prvu verifikaciju u vinariji Vis obavio je inž. Tonko Tadić i inž. Ruljančić.”
(Izvor: Agronomski glasnik: Glasilo Hrvatskog agronomskog društva, Vol. 14 No. 1-2, 1964.)
