Autorica: Sara Simona Mojsović
Javni prostor grada Zagreba, kao i većine europskih gradova, definiraju trgovi. Čitav se prostor Donjeg i Gornjeg grada može opisati kao mreža trgova povezanih ulicama. Lenucijeva potkova, jedan od dominantnih urbanističkih zahvata provedenih u centru Zagreba, u osnovi je niz trgova na kojima se nalaze zelene površine. Budući da je definiranje javnog prostora kompleksno, potrebno je sagledati nešto širu sliku kako bi se pojam mogao objasniti. Sociolozi javni prostor grada definiraju kao fizički prostor koji je uvijek otvoren i slobodan za korištenje svim građankama i građanima, odnosno namijenjen je svima, uvijek (Svirčić Gotovac, 2011). Socijalna dimenzija javnog prostora od iznimne je važnosti za društvo, a način njegova uređenja može poboljšati socijalni život građana ili ga potkopavati (Begović, 2009). Dominantne točke sastajanja i okupljanja u javnom prostoru urbanih područja bez sumnje su trgovi. Koncept trga duboko je ukorijenjen u europsku povijest. Grčke agore i rimski forumi funkcionirali su kao centri s višeslojnim značenjem – društvenim, političkim, ekonomskim. Takva se tradicija, doduše u nešto izmijenjenim oblicima, održavala sve do razdoblja moderne, kada se počinje gubiti, a postmoderno je društvo ne nastavlja (Horvat, 2007). Ipak, u suvremenom kontekstu trg još uvijek funkcionira na način koji ga razlikuje od ostalih javnih prostora, iako proživljava transformacije u drugačije vrste prostora, što je vrlo lako uočiti na prostoru Hrvatske od devedesetih, usporedno s pojavom investicijskog urbanizma i divljeg kapitalizma. U ovom ću tekstu napraviti kratki pregled transformacija prostora na primjeru četiri istaknuta zagrebačka trga – Cvjetnog trga, Kvaternikovog trga, Markovog trga i Trga Republike Hrvatske.
Cvjetni trg
Francuski antropolog Marc Augé uveo je pojam nemjesta koji definira kao opreku pojmu mjesta. Kriterij za određivanje oba pojma je mogućnost, odnosno nemogućnost da se prostor opiše kao identitaran, odnosan i povijestan. Iako oprečni, termini su i komplementarni – svaki je prostor u isto vrijeme mjesto i nemjesto. Augé ih uspoređuje s palimpsestima zato što se mjesto nikad ne može potpuno izbrisati, a nemjesto potpuno upisati (Augé, 2001). Dobar primjer komplementarnosti ovih dvaju pojmova je Cvjetni trg, koji se u posljednjih tridesetak godina transformirao u nemjesto.
Počevši od negativno ocijenjene obnove sredinom devedesetih godina, kako od građana, tako i od struke, Trg Petra Preradovića poznatiji kao Cvjetni trg, utopljen je u moru loših urbanističkih zahvata i kontroverznih odluka političara. Posebno je sporna izgradnja Centra Cvjetni, iznimno medijski popraćena, čiju bi opsežnu problematiku bilo nemoguće opisati u okviru jednog članka. Građanke i građani grada Zagreba te nekoliko građanskih inicijativa, ponajviše Zelena akcija, kontinuirano su iskazivali nezadovoljstvo zbog planirane devastacije Varšavske ulice i dijela Cvjetnog trga. Ipak, prodajni centar i pripadajuća podzemna garaža otvoreni su 2011. godine. Nakon desetak godina vidljivo je kako je prostor trga izmijenio dotadašnju funkciju mjesta boravka. Preobrazio se, s jedne strane, u mjesto kretanja ili prolaska, a s druge strane u mjesto konzumacije, koja je preduvjet za dulje ili kraće zadržavanje. Dio Centra Cvjetni namijenjen je i luksuznom stanovanju, čime je trg u potpunosti gentrificiran. Isti je trend vidljiv u svim ulicama koje izlaze na trg, posebice u Bogovićevoj ulici u kojoj je smješteno Prizemljeno Sunce, kultna skulptura istaknutog kipara Ivana Kožarića. Unatoč većim dimenzijama i specifičnom izgledu, Sunce je nevidljivo u moru stolova i stolica ugostiteljskih objekata koji proždiru ulicu. Na ovom je primjeru važno podsjetiti se da svaki otvoreni prostor ne mora biti javni prostor – upravo to razlikuje prodajni centar od trga, odnosno trg od kafića na otvorenom. Iako je prostor prodajnog centra namijenjen boravku građana, u takvim je prostorima potrebno konzumirati proizvod koji se ondje prodaje kako bi se u centru moglo ili smjelo boraviti. Prodajni su centri namijenjeni svima koji ondje mogu i žele trošiti svoj novac, čime zadovoljavaju privatne interese vlasnika objekata. Pored brojnih ugostiteljskih objekata u okolnim ulicama, njihove su terase preplavile i sam trg. Nadalje, otvaranjem podzemne garaže dodatno je pogoršana regulacija prometa u centru Zagrebu, koja je i prije toga, desetljećima, bila iznimno loša. U konačnici je Cvjetni trg postao odredište za odlazak u kafić ili kupovinu, odnosno konzumaciju koju je vlast prisilno nametnula građanima. Spomenutim je postupcima javni prostor transformiran u prostor podređen privatnim investitorima i njihovu profitu, a ne građanstvu – što bi morao i trebao biti.
Kvaternikov trg
Unatoč tome što se nalazi na križanju Heinzelove i Šubićeve ulice, u centru grada, Kvaternikov trg ne izgleda kao da je namijenjen boravku građana, već ostavlja dojam okretišta tramvaja i prilaza podzemnoj garaži na periferiji. U svojoj knjizi Zagreb, javni prostor Saša Šimpraga se, među ostalim, osvrće na obnovu Kvaternikovog trga i još prije deset godina ga naziva jedim od zagrebačkih izgubljenih trgova, što smatram najprikladnijim opisom trenutačnog stanja. Šimpraga kao najveći problem ističe uzlazno-izlazne rampe koje služe pristupu garaži i reguliranju prometa, a istovremeno destimuliraju pješačko kretanje plohom trga (Šimpraga, 2011). Kao rezultat toga, trg zjapi prazan i na njemu nema privlačnih sadržaja. No, Kvaternikov trg nije izolirani problem nastao isključivo (lošim) projektiranjem. Propuštanje potencijalâ javnog prostora u velikoj je mjeri posljedica kaotičnog reguliranja prometa u čitavom Zagrebu.
Markov trg
Gradec i Kaptol čine srž iz koje se razvio grad Zagreb, stoga je prostor Gornjeg grada nabijen povijesnom i simboličkom vrijednošću. Većina gornjogradskih palača, crkava, trgova i ulica u nekom je trenutku razvoja igrala bitnu ulogu. Na južnom dijelu nalazi se promenada uređena početkom 19. stoljeća, Strossmayerovo šetalište, s kojeg se pruža panoramski pogled na grad. Unatoč činjenici da se na Gornjem gradu nalazi niz kulturnih institucija, on je u potpunosti podređen političkim institucijama na Markovom trgu u središtu Gradeca. Ta lokacija krajnje je nelogičan odabir za smještanje sjedišta Vlade i Sabora, odnosno institucija čije funkcioniranje zahtijeva visoku razinu sigurnosti i dobru prometnu povezanost, iako se na prvi pogled čini prikladnom zbog povijesne funkcije i simbolike Banskih dvora. Trg je poznat kao mjesto održavanja brojnih prosvjeda, a iz tog su razloga u jednom periodu na njemu su bila zabranjena okupljanja. Nakon terorističkog napada u listopadu 2020. javnosti je zabranjen prilaz trgu, osim na južnom rubu kojem se moguće približiti iz Ćirilometodske i Kamenite ulice. Crkvi svetog Marka, koja se nalazi na sredini trga, nije moguće prići. Markov trg postao je ultimativni paradoks odnosa države i građana, javnog i privatnog – povijesni simbol grada, pa i države, nije samo prestao biti dostupan, što ga prestaje činiti javnim prostorom, već je postao zabranjen građankama i građanima.
Trg Republike Hrvatske
U 19. stoljeću Zagreb se naglo počinje širiti, a jedan od rezultata tog procesa je geneza Trga Republike Hrvatske. Kad je 1865. izrađena prva regulatorna osnova, preteča današnjeg Gradskog upravnog plana, Trg Republike Hrvatske nalazio se na samoj periferiji grada (Knežević, 1988-1989). Sveučilišna bolnica arhitekta Ludwiga von Zettla, prva zgrada izgrađena na trgu, zbog tadašnjeg naglog porasta stanovništva, nikad nije služila svojoj svrsi (Nadilo, 2009). Od 1882. koristi je zagrebačko Sveučilište, a danas je ondje smješten Rektorat. Ovaj je dio grada u međuvremenu potpuno urbaniziran i danas čini dio užeg centra, a prije urbanizacije je na tom prostoru bilo sajmište. Na sredini trga, na povišenoj razini, smješteno je Hrvatsko narodno kazalište. Tijekom karantene proglašene zbog pandemije korona virusa, Trg Republike Hrvatske, preciznije prostor oko samog kazališta, postao je mjesto masovnog okupljanja mladih, što nije iznenađujuće jer je riječ o jednom od rijetkih zagrebačkih trgova ugodnih za boravak. Iako se uz rubove trga kružno odvija automobilski promet, njegov središnji dio bio je dovoljno prostran i kvalitetno uređen da u okolnostima pandemije postane idealno mjesto okupljanja stotine ljudi koji su razdoblju života u kojem interakcija s drugim mladim ljudima čini ključan dio njihove svakodnevice. Na trgu postoje kupice i mnogo arhitektonskih elemenata na koje je moguće sjesti, što nije slučaj s mnogim zagrebačkim trgovima, poput glavnog zagrebačkog Trga bana Josipa Jelačića. No, masovna su okupljana imala i negativne društvene posljedice pa je, osim kršenja karantene, trg nakon svakog okupljanja bio u potpunosti prekriven smećem i otpadom. Zelene površine također su osjetile posljedice boravka mnoštva ljudi na trgu bez adekvatne brige za prostor. Ipak, svakog se vikenda ondje odvijao iznimno zanimljiv proces – mladi ljudi, unatoč zabrani okupljanja, iskorištavaju potencijale javnog prostora zbog potrebe za socijalizacijom, pošto im nisu dostupni ustaljeni prostori namijenjeni konzumaciji, koji im dozvoljavaju boravak na otvorenom prostoru uz mogućnost socijalizacije, poput shopping centara, kafića, barova ili klubova. Suvremeno potrošačko društvo zaboravilo je potencijale javnog prostora, no ipak mu se vraća u trenucima kad ga nije u mogućnosti konzumirati.
Literatura
Augé, M., 2001. Nemjesta: uvod u moguću antropologiju supermoderniteta. Karlovac: Biblioteka Psefizma.
Begović, H., 2009. ‘Dobri’ i ‘loši’ trgovi – što javni gradski prostor trga čini dobrim, a što lošim u očima korisnika: primjer tri trga zagrebačkog centra: Cvjetni, Britanski i Kvaternikov trg. Diplomski rad. Filozofski fakultet u Zagrebu.
Horvat, S., 2007. Znakovi postmodernog grada. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
Knežević, S., 1988-1989. »Geneza Trga Maršala Tita i „zelena potkova” u Zagrebu«. Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske (14-15), str. 111-149.
Nadilo, B., 2009. »Zgrada Muzičke akademije u Zagrebu«. Građevinar (61).
Svirčić Gotovac, A., 2011. »Aspekti ugroženosti javnih prostora«. U: Jasna Čapo i Valentina Gulin Zrnić (ur.) Mjesto, nemjesto. Interdisciplinarna promišljanja prostora i kulture. Zagreb: Biblioteka Etnografija, str. 303-317.
Šimpraga, S., 2011. Zagreb, javni prostor. Zagreb: Porfirogenet.
Biografija autorice
Sara Simona Mojsović (1999.) rođena je u Splitu, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Studentica je preddiplomskog studija povijesti umjetnosti i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zanima ju arhitektura, urbanizam i konzervacija u kontekstu humanističkih znanosti.
Kontakt: [email protected]
Autorski projekt Sare Simone Mojsović Trg – javni prostor? nastao je u sklopu dvomjesečnog istraživačko-obrazovnog programa Kako misliti urbanizam i javni prostor?, u organizaciji povjesničarke umjetnosti Petre Šarin, koji 2021. godine provodi Udruga za promicanje vizualnih umjetnosti i kulturnu djelatnost – Vizkultura, uz potporu Ministarstva kulture i medija RH i Grada Zagreba.
