Ovogodišnji 12. Subversive Festival održat će se od 5. do 18. svibnja na nekoliko zagrebačkih lokacija, uz natjecateljski i popratni filmski program te više od stotinu gostiju, svjetskih intetelektualaca, umjetnika, filmaša i aktivista, s tematskim fokusom na Europu na rubu. Filmski program odvijat će se od 5. do 12. svibnja u kinima Europa, Tuškanac, KIC te MSU, gdje će biti prikazano više od 50 filmskih naslova. Dokumentarna, igrana i kratkometražna konkurencija donosi recentne i provokativne filmske naslove čiji autori kritički promišljaju svijet u kojem živimo, otvarajući nove horizonte a istovremeno ne oviseći isključivo o jednom teritoriju, jednom režimu i zakonima tržišta.
I dok današnjica preferira algoritme i digitalne formate, Subversive Film Festival u ovogodišnjoj igranoj konkurenciji traga za izgubljenim analognim vremenima. Primjerice, u filmu Mamac (Bait) Mark Jenkin koristi staru Bolex kameru i namjerno oštećuje filmsku traku, stvarajući osjećaj gledanja nekog starog filma Jeana Epsteina, samo što bretonske ribare sada zamjenjuju oni s Cornwalla. Snimljen 16mm Bolex kamerom, autorov komad doima se poput pronađenog filma koji je godinama ležao zaboravljen na polici prašnjavog arhiva. Redatelj Mark Jenkin godine 2012. inicirao je tzv. “Silent Landscape Dancing Grain 13 Film Manifesto”, čija “zrnata” pravila “rasplesanom” kamerom slijedi i u dugometražnom debiju Mamac, premijerno prikazanom u sklopu ovogodišnjeg berlinskog Foruma.
*Mark Jenkin: “Mamac” (2019.)
Iz produkcije Ulricha Seidla dolaze Djeca mrtvih (Der Kinder der Toten) u kojem autorski tandem Kelly Copper i Pavol Liska iz legendarnog Nature Theater of Oklahoma rabi identičnu zrnatost fotografije, dok njihova Super osmica slijedi analogni karneval zombija Harka Harveya u suludoj adaptaciji Elfride Jelinek. Nakon Hanekeove Pijanistice, nova filmska adaptacija romana Elfriede Jelinek kao polazište uzima njezin manje poznati roman iz 1995. na 666 stranica, čiji će engleski prijevod biti dostupan tek krajem ove godine. No, iako je Die Kinder der Toten oživio kao multimedijalni performans s pečatom dvojca iz legendarnog njujorškog performerskog kolektiva Nature Theater of Oklahoma (gostovao i na našem Eurokazu!), u ovoj atipičnoj adaptaciji autoričina denuncijacija povijesnih amnezija i nacionalnih mitova u razornom spoju vulgarnog, grotesknog i ridikuloznog ostaje netaknuta.
U artificijelnom Nož + Srce (Un couteau dans le coeur, s Vanessom Paradis u glavnoj ulozi), stari znanac SFF-a – francuski filmski kritičar i sineast – Yann Gonzalez ispisuje fetišističku posvetu gay-porn “šesnaestici”, ali i zaboravljenom 35mm formatu. Reference kojima autor barata u svojoj priči o vlasnici producentske kuće specijalizirane za gay porniće, čije glumci postaju žrtve misterioznog serijskog ubojice, sežu u rasponu od “gialla” s Edwige Fenech, Briana De Palme, Fassbindera i Daria Argenta, do Lucia Fulcija i Giorgia Morodera. Autorov retro nož ubada direktno u srce filmova koje smo voljeli. Pripremite se na divlju metafilmsku igru u spoju slashera i gay leather porna u kojem žudnja ostaje vječno rastrgana između ljudskog i animalnog.
*Yann Gonzalez: “Nož + Srce” (2019.)
Dobar stari fotoaparat, kojeg je razorio tsunami selfieja i screenshot euforije, koristi iznimni Richard Billingham u svom začudnom igranom debiju Ray&Liz, gdje kroz umjetničke fotografije oživljava svoje djetinjstvo britanske radničke klase satkanom od sendviča s ciklom i tosta ispečenog na vatri. Autorov otac, vječno alkoholizirani Ray, i majka Liz, ovisnica o nikotinu, štrikanju i slagalicama, postaju dominantni motiv autorovih umjetničkih fotografija u kojima je dokumentirao vlastito odrastanje u siromašnoj četvrti Birminghama u doba tačerizma. Zato je autorov filmski debi produžena ruka njegova fotografskog opusa. Fotografije u kojima je zabilježio čemerne živote svoje radničke obitelji izlagane su u najetabliranijim galerijama – od londonskog Tatea do newyorškog Metropolitan Museuma – te ušle u najuži izbor za prestižnu Turner Prize. Objavljene su i u autorovoj hvaljenoj knjizi Ray’s a Laugh. Godine 1998. snimio je kratkometražni doks Fishtank, u kojem ćemo prvi put upoznati likove iz tih fotografija u filmskoj formi.
*Richard Billingham: “Ray&Liz” (2018.)
U filmu Melankolična djevojka (Das melancholische Mädchen) njemačke redateljice, spisateljice i glazbenice Susanne Heinrich kao otužna referenca na novu digitalnu eru ostaje samo jedna kičasta fototapeta s tropskom plažom dok autorica kroz 15 vinjeta ispisuje ironični komentar o feminizmu, konzumerizmu, umjetnosti i seksu, u camp-pop spoju ranog Godarda i “kraljevske” Margot Tanenbaum. “Mrzim melankolične djevojke. Uvijek se pitaju kako uspijevam biti ono što nikad ne želim biti” – te riječi izgovara junakinja ovog sumanutog komada, pozirajući ispred kičastog fototapeta s tropskom plažom. Koristeći paletu boja nalik žvaki od jagode, spisateljica i glazbenica Susanne Heinrich igra na metatekstualnost do boli. U 15 vinjeta čiji se epizodični nazivi kreću u rasponu od Feminizam na prodaju i Nasilje ljubavnih priča do Pepeo psihologije, Tržište romanse i Obećanje slobode, protagonistica čeka kraj kapitalizma, piše roman (ali ne može otići dalje od prve rečenice drugog poglavlja), čeka Godota i hoda na pokretnoj traci, dok fotografija tropske plaže nestaje u pikselima.
*Susanne Heinrich: “Melankolična djevojka” (2019.)
S berlinskog Foruma stiže indie dragulj Dana Sallitta Četrnaest (Fourteen). Ova intimna i mikrobudžetska posveta (ženskom) prijateljstvu mnogo duguje Pialatu i Rohmeru, pristupajući mu s dostatnom dozom nježnosti i iznijansiranog osjećaja za vrijeme i njegove elipse. Jer, kako to piše na majici jedne od protagonistica – “Time becomes meaningless”. Ponekad će autorova kamera odlutati od njegovih junakinja, promatrajući zbivanja na ulici, kao da se izgubila u mislima, da bi im se nanovo vratila.
Informacije o ovogodišnjem programu Subversive Festivala pratite na službenim mrežnim stranicama.
