U Galeriji Flora u Dubrovniku u subotu, 19. ožujka u 20 sati otvara se izložba Ivana Midžića naslovljena EkoTehnologija – Posveta Kargo kultovima. Izložba će ostati otvorena do 29. ožujka, a moći će se razgledati svakim danom d 11 do 13 te od 16 do 20 sati.

U predgovoru Anita Kojundžić Smolčić piše:
Od samih početaka ljudi su svijet oko sebe objašnjavali i prema njemu se odnosili koristeći različite rituale i prakse poput magije, religije i znanosti, a granice među njima su nerijetko bile vrlo fluidne. Bilo da su kulture primitivne ili napredne, u međusobnom kontaktu ili ne, neki obrasci ponašanja su oduvijek zapanjujuće slični.
Primjerice, sve su imale potrebu ostaviti vizualni znak ili trag pa je umjetnost nešto što premošćuje prostor i vrijeme od početaka ljudskog postojanja do danas. Ona je najčešće bila u službi magijskih, religijskih pa čak i znanstvenih dogmi, ali povremeno je koristila isti jezik, simbole i metode kako bi progovarala o nečem drugom.
Radovi Ivana Midžića EkoTehnologija – Posveta Cargo kultovima referenca su na stvarne ljudske prakse, svojevrsni sociološko-kulturni fenomen koji se pojavio još krajem 19. stoljeća, a riječ je o vjerskim pokretima koji su se pojavili kao oblik otpora kolonijalnoj vlasti s ciljem obnove društva i pribavljanja materijalnih dobara obrednim sredstvima. Utemeljeni su na vjerovanju u povratak duhova predaka koji će obespravljenim domorocima donijeti brodove natovarene luksuznim zapadnjačkim dobrima i okončati kolonijalnu vlast.
U praksi je to značilo da su izrađivali imitacije predmeta koje su koristili njihovi napredniji posjetitelji sa Zapada, primjerice radija od drveta, avione od slame ili piste od pijeska. Nisu razumjeli kako tehnologija zapravo radi pa su je pokušali ponovno stvoriti samo na temelju vanjskog izgleda. Ti predmeti nisu imali ni estetsku ni funkcionalnu vrijednost već su isključivo služili kao ritualni objekti. Iako nisu donosili očekivanu promjenu, domoroci su upali u zamku robne fetišizacije na čemu su izgradili čitavi novi sustav vjerovanja.
Kada Ivan Midžić reinterpretira postupke tih plemena, njegova polazišna točka nije pogrešna interpretacija svijeta koja je rezultat pojednostavljenih vjerovanja. On ne pokušava prizvati duhove predaka ili bogove da nam okončaju muke. Umjetnik nas apsurdnošću tih električnih aparata i gadgeta izrezbarenih u drvu, koji su jalovi i nefunkcionalni i sami sebi svrha, poziva na aktivno promišljanje o tome koju ulogu tehnologija ima u našim životima. Ivan i ovdje, kao i u velikom broju svojih prijašnjih radova, propituje i ulogu umjetnika/umjetnosti u tom vrlom, novom svijetu te joj pridodaje/ odriče magijsku moć transformacije predmeta, prostora, a posljedično i čovjeka.
U što Ivan preobražava život? U eco-friendly utopiju u kojoj nema potrošnje prirodnih resursa, u kojoj tehnologija isključivo radi na obnovljive izvore energije? Ili se gnuša takvih isključivosti smatrajući ih svojevrsnim “fašizmom” 21. stoljeća? Ni tu nam ne nudi jednoznačne odgovore. I pitanja i odgovori su negdje u rascjepu između stvarnosti i mašte, života i umjetnosti, utopije i distopije…
U svjetlu vrlo vjerojatnog slijeda događanja prema kojima će “ekološka kriza 21. stoljeća biti analogna dvama svjetskim ratovima kao katalizator ubrzanog tehnološkog razvoja (Yuval Noah Harari)”, Ivanovo rekontekstualiziranje primitivnih rituala u visokotehnološkom kontekstu služi kao pokušaj iznalaženja bar umjetničkih rješenja za tako složena pitanja. Umjetnik svojom EkoTehnologijom pokušava pridonijeti rješavanju problema ekološke krize na jednoj suptilnijoj, intuitivnoj razini vjerujući u transformativni potencijal umjetnosti, dok istovremeno odbija i život i umjetnost shvatiti previše ozbiljno.

Ivan Midžić, rođen 6. travnja 1976. u Osijeku. Diplomirao kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Šime Vulasa 2002. godine. Magistrirao na Akademiji za likovno umetnost in oblikovanje u Ljubljani 2007. godine u klasi prof. Jože Baršija. Član HDLU Zagreb i HZSU-a. Oblikovanjem nakita se bavi od 2004. godine. Redovito izlaže na samostalnim i skupnim izložbama.