Nezavisna scena na početku 2000-ih bila je obilježena specifičnom energijom – intenzivnom, pomalo sirovom i željnom promjene. Doba je to u kojem se grad još uvijek budio iz tranzicijske anestezije, a kultura nastojala pronaći adekvatne prostore za djelovanje. U tom je trenutku, naizgled slučajno a u suštini s jasnim ciljem, nastala udruga koja će oblikovati jedan od najdugovječnijih nezavisnih galerijskih programa u Zagrebu. Kad se pokuša napisati povijest jednog takvog programa, najčešće se započne faktografskim činjenicama o godini osnutka, broju izložbi i imenima umjetnika. No, povijest Udruge 90-60-90 ne započinje podacima, već jedinstvenom misijom i atmosferom iz koje je izniknula. Od početka suočena s nedostatkom prostora u fizičkom smislu, stabilnih sredstava i unaprijed definiranog plana razvoja, prkosila je nemogućem pretvarajući prepreke u prednosti. U središtu svega bila je iskonska potreba za stvaranjem i djelovanjem. Predvođen skupinom mladih vizionarki koje su umjetnost željele izvući iz formalnih okvira i kreirati platformu za suvremenu umjetnost tamo gdje ona ne postoji te kontinuirano otvarati mogućnosti mladim umjetnicima pritom razvijajući publiku koja nije tek promatrač, već aktivni sudionik kulturnog života, nastao je umjetnički kolektiv i pripadajuća mu galerija s dugim stažem. Danas, više od dvadeset godina kasnije, program Udruge i Galerije 90-60-90 funkcionira kao jedna od najkonzistentnijih suvremenih umjetničkih platformi na nezavisnoj sceni. Njihov pristup umjetnosti nije dekorativne prirode – on je angažiran, istraživački i duboko refleksivan. Izložbe su uvijek način pokušaja pronalaska odgovora na aktualna društvena pitanja poput migracija, devastacija prostora, privatizacije zajedničkih dobara, kritike turistifikacije, problema komunikacije i emocionalne iscrpljenosti suvremenog društva. Ne čudi stoga što su radovi koji nastaju u tom okviru često oblikovani na razmeđu vizualnog i auditivnog; performansa i instalacije; individualnog izraza i kolektivne reakcije. No sve je počelo iz otpora pasivnosti.
Godine 2001., jedanaest cura osnovalo je udrugu za promicanje likovnosti u svakodnevnom životu, pod vodstvom umjetnice Mie Janković. Sve nas je ubrzo život odveo u različitim smjerovima, a kako sam tada počela voditi galerijski program u Klubu Močvara, udruga je postala platforma za izložbeni program, prisjeća se likovna umjetnica, kustosica i voditeljica galerije Marijana Stanić. Ta „privremena“ platforma postala je nešto trajno. Od 2001. do 2010. udruga vodi izložbeni program Galerija Močvara u sklopu Kluba Močvara, a od 2010. do danas nastavlja izvoditi izložbeni program pod nazivom Galerija 90-60-90 u sklopu Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade – POGON. Prvi izložbeni modeli bili su radikalni, gotovo gerilski: mahom je bila riječ o jednodnevnim događanjima koje je publika mogla vidjeti samo tad i nikad više. Upravo je ta prolaznost stvarala umjetnički intenzitet koji se danas rijetko može doživjeti. Inicijalna ideja programa od početaka je, između ostalog, bila približiti suvremenu umjetnost publici koja ne pripada isključivo likovnim krugovima te smo svoje mjesto rada našli u prostorima nezavisne kulture koji su bliski mladima. U ono prvo vrijeme to je izgledalo stvarno revolucionarno, kompleksne umjetničke instalacije transformirale su klupski u izložbeni prostor na jedan dan. Doslovno smo izložbe otvarali i zatvarali u roku od 24 sata. Ovo kratko vrijeme trajanja izložbi nije nas onemogućilo u ostvarivanju najambicioznijih izložbi što nas je u tom trenutku i izdvojilo na kulturnoj mapi. Doprinos impozantnom programskom sadržaju svojim su izložbama tada dali eminentni umjetnici – Ines Krasić, Danijel Kovač, Ivan Mance, Ivana Franke, Marijan Crtalić, Mladen Stilinović, kao i umjetnici mlađe generacije – Andreja Hotko Pavić, Ivana Vidović, Ana Kolega, Martina Mezak, Ivan Fiolić, Paulina Jazvić, Ana Hušman, Lala Raščić, Ana Horvat, Iva Pasarić, Ksenija Kordić, Ana Šerić, Igor Hofbauer i drugi. Značaj programa vrlo brzo je prepoznat o čemu svjedoči i činjenica da je već 2006. uvršten na popis uvaženih izložbenih prostora RH. Unatoč tome, logistički i financijski uvjeti bili su nerijetko nepovoljni i izazovni, a katkad i pomalo spartanski. Zapravo, tada je financijska potpora programima bila toliko minimalna s obzirom na produkcijske zahtjeve projekata da su rezultati uglavnom ovisili o entuzijazmu umjetnika, prijatelja, suradnika i sponzora, uglavnom biznis sektora. Uvjeti rada su bili nezamislivo drugačiji, tako za prvi postav u Velikoj dvorani Jedinstvo, tada nismo imali niti skelu, već smo ju dovozili iz Muzeja suvremene umjetnosti koji je tada bio smješten na Gornjem gradu. Postavljanje izložbi zimi, bez grijanja, u Pogonu Jedinstvo zahtijevalo je predanost. Sjećam se kako nam je firma kojoj smo se u to vrijeme često obraćali za pomoć u opremi jednom odgovorila s namjerom da im se prestanemo javljati: “Nađite financije za opremu ili stavite ključ u bravu”. Nismo stavili ključ u bravu, financije su se s vremenom povećale kao i period trajanja izložbi što je značajno olakšalo daljnji rad, navodi Marijana.
U toj svojevrsnoj oskudici oblikovala se estetika improvizacije i stvaralačke odvažnosti koja je omogućavala umjetnosti da se razvija u realnom vremenu i prostoru brišući granice između pripreme, izvedbe i dokumentiranja. Od samih početaka program je oblikovan oko tri jasna principa – istraživanja, eksperimenta i društvenog angažmana, a fokus čine novomedijske prakse: prostorne i zvučne instalacije, videi, performativni formati i interdisciplinarni projekti. Na pitanje kako bi opisala temeljnu misiju djelovanja Galerije te što je ono što ih kontinuirano motivira i razlikuje od drugih prostora suvremene umjetnosti Marijana odgovara: Od svog osnutka Galerija 90-60-90 djeluje kao prostor otvoren za eksperiment, dijalog te društveno angažiranu umjetnost. Specifičnost izložbenog programa je predstavljanje suvremene likovne produkcije izvan tipičnog galerijskog konteksta, u prostorima nezavisne alternativne kulture u kojima dolazi do prožimanja različitih umjetničkih disciplina i društvenih krugova. Izložbeni program je u svojoj osnovi multimedijalan, i promovira raznolikost suvremene umjetničke prakse. Uglavnom su to kompleksne umjetničke instalacije koje po principu site-specifičnosti odgovaraju na prostorne mogućnosti i izazove Velike dvorane Jedinstvo. Takva je politika rada na jednom mjestu objedinila stariju generaciju uglednih suvremenih umjetnika s najmlađom generacijom emerging umjetnika. Bilo je i izložbi koje su nastale u kontekstu likovnih radionica, kao i izložba Bojana Pantića, štićenika odgojnog zavoda iz Turopolja, čiji je impresivni performans Zatočeništvo, 2005. u prostor Pogona Jedinstvo među redove publike doveo policiju i vodeće službenike spomenute kaznionice. Naša je misija stvaranje platforme za angažiranu umjetnost koja propituje društvene, političke i kulturne strukture te interdisciplinarnu suradnju između umjetnika, teoretičara i aktivista uz participaciju publike. Program često poprima festivalski karakter, kao što je slučaj s filmskim ciklusima koji prate određenu tematsku izložbenu cjelinu, koje realiziramo u suradnji s udrugom Restart. Ono što nas kontinuirano motivira jest uvjerenje da umjetnost može biti alat promjene — prostor u kojem se zajednica susreće, razmišlja i reagira.
Galeriji 90-60-90 već više od dva desetljeća polazi za rukom ono što institucije često zaobilaze: ona donosi radove koji preoblikuju prostor te istodobno otvara nelagodne teme pritom preobražavajući publiku iz konzumenata u aktivne sudionike prezentiranog. Dosljednost kontinuiranog promoviranja istraživačke, eksperimentalne i društveno angažirane umjetnosti inherentno je vezana uz kvalitetnu razradu programa i vizionarski izbor tema, a uključuje balansiranje između kustoskog istraživanja, umjetničkog eksperimenta i potrebe da sadržaj ostane pristupačan široj publici. Inspiraciju za svoj kustoski, kao i umjetnički rad, nalazim u svakodnevici, u neposrednom životnom iskustvu. Kroz godine rada, činilo mi se zanimljivim i važnim povremeno tematski usmjeriti godišnji program kroz neku društveno aktualnu temu, kroz godišnji fokus na određeno pitanje može se lakše i sveobuhvatnije analizirati neka društvena pojava. Suvremena teorija promišlja teme iz društveno političke stvarnosti, a umjetnička praksa zasigurno daje najiskrenije odgovore, koji mogu biti provokativni. Tako na primjer rad Mladena Stilinovića, Položeno oružje (2010.), u kojem Stilinović veliku dvoranu Pogona Jedinstvo prekriva crvenim tepihom na kojeg polaže prave vojničke puške, poziva posjetitelje da mirno prošeću stazom popločenom oružjem. Instalacija Lane Čmajčanin i Adele Jušić, Priče za laku noć (2013.) u sklopu izložbenog ciklusa Biti doma, realiziranog u suradnji s kustosicom Irenom Bekić, u prostor Jedinstva donosi skrivene priče pojedinaca, razotkrivajući intimu koju proživljavaju u skloništima ratom devastiranog Sarajeva. Radovi Siniše Labrovića Private Property (2017.) i You (2020.), u sklopu izložbenog ciklusa Čije je što? kojim smo pokušali ukazati na podjelu društvene moći ali i na subverzivnost i devijacije individualnih koncepata pripadanja. Private Property refleksija je na prevladavajuće tržišno vrednovanje svijeta, ali i samog čovjeka, dok rad You upućuje na paradoksalnost situacije uzrokovanom virusom COVID-19 u kojoj smo istovremeno bili zajedno povezani u odgovornosti i razdvojeni mogućnošću da smo jedni drugima prijetnja. Iako radimo s kompleksnim temama i kroz istraživački pristup, važno nam je da publika u njima pronađe uporište – bilo kroz razgovore, radionice, otvorene procese rada ili publikacije koje prate projekte. Njegujemo suradnju, program nastaje iz procesa razmjene i zajedničkog učenja, što nam omogućuje da ostanemo otvoreni za eksperiment. Svojim radom želimo doprinijeti boljoj poziciji suvremene umjetnosti u našem društvu, ističe Marijana.
Djelovanje u okviru POGONA katkad je prepreka, ali i privilegija. Upravo je odnos s prostorom jedan od glavnih čimbenika oblikovanja radova, logistike i odnosa s publikom: Suradnja s Pogonom – Zagrebačkim centrom za nezavisnu kulturu i mlade, ključna je za naš rad jer nam omogućuje stabilan prostorni i produkcijski okvir unutar kojeg možemo djelovati dugoročno, ali i eksperimentalno. Pogon prepoznajemo kao zajednički, hibridni prostor koji potiče suradnju i razmjenu između različitih aktera nezavisne scene. Dok nam s jedne strane, pruža infrastrukturu i tehničke uvjete, s druge strane stvara kontekst kolektivnosti – radimo u okruženju koje potiče suradnju i zajedničko promišljanje u kontekstu kulturnih praksi. Velika dvorana Jedinstvo u kojoj se odvija izložbeni program Galerija 90-60-90 jedinstven je black box te veličine u Zagrebu koji omogućuje izložbe koje se jednostavno ne mogu dogoditi negdje drugdje. Tako je na primjer za potrebe postava izložbe Istanbul (2007.) Amele Frankl iskorištena zadržana infrastruktura bivše tvornice gdje je na kranu visila pola tone teška mramorna ploča. Radeći u ovom prostoru, koji čak i zastrašuje svojom veličinom, toliko smo sa njime srasli da nam je teško zamisliti rad u manjim prostorima. Istovremeno začudna atmosfera bivše tvornice Jedinstvo publici omogućuje neposredniji pristup umjetničkim djelima, za razliku od klasičnih galerijskih prostora.
Iza svake izložbe stoji cijeli niz organizacijskih koraka; svaka od njih ima svoju vidljivu i nevidljivu stranu. Vidljiva je ona koja ostaje zapisana fotografijama i tekstovima; nevidljiva je dio procesa: pronalaženje opreme, riješavanje tehničkih zahtjeva, nadvladavanje prostornih ograničenja, razvijanje odnosa s umjetnicima te pronalažanje rješenja za svaki logistički problem. Iako nije spektakularan, upravo taj segment čini razliku između ideje i realiziranog rada, te gotovo uvijek uključuje neki vid improvizacije. Taj “nevidljivi” dio rada za nas je možda i najljepši dio cijelog procesa. Tu se stvaraju odnosi, povjerenje, ideje koje mijenjaju smjer izložbe, ali i nas same. Nastojimo biti podrška umjetnicima na svakom koraku realizacije projekta, bez obzira o kakvim izazovima je riječ. Međutim, ponekad nas nedostatak sredstava tjera da razmislimo i snađemo se, pronađemo neko neobično rješenje. Rad na nezavisnoj sceni je u svakom slučaju pun izazova, koji na neki način otežavaju, ali i čine ovaj posao zanimljivim i kreativnim. Kroz dugi niz godina ostvarili smo brojne suradnje s umjetnicima, kustosima, drugim udrugama te kulturnim i obrazovnim institucijama, a neke su suradnje prerasle u dugogodišnja prijateljstva. Zajednički rad osnažuje i daje nam osjećaj da zajedno gradimo nešto što ima smisla.
Tijekom više od dvadeset godina djelovanja, u Galeriji je izlagao impresivan broj umjetnika i kustosa, a neki od njih na poseban su način obilježili identitet galerije. Iako je u preko dvadeset pet godina rada Udruge teško izdvojiti neki od projekata, ovom bih prilikom izdvojila interdisciplinarnu izložbu Majke i kćeri (2011.), izvedenu u suradnji s kustosicom Irenom Bekić, koja iz različitih perspektiva obrađuju složen odnos majke i kćeri. Ovu smo međunarodnu izložbu uspjeli koncipirati i realizirati s minimalnim sredstvima, a uključuje kompleksne instalacije 14 autorica, među kojima je i jedna od prvih feminističkih umjetnica Ulrike Rosenbach. Također, istaknula bih i skupnu izložbu Slika od zvuka (2012.) na kojoj je predstavljeno dvadeset audio radova suvremenih umjetnika koji su premijerno bili emitirani na Trećem programu Hrvatskog radija u programu kojeg je kurirala Evelina Turković. Pri tome je posebna pažnja posvećena postavu zamišljenom u skladu s karakterom audio radova izvorno emitiranih putem radio prijemnika, u ovom slučaju audio radovi slušali su se sa radio prijemnika u automobilima koji su posebno za ovu priliku uvezeni u prostor Pogona Jedinstvo. Spomenula bih i tematski ciklus Heroji (2014.), u sklopu kojeg je izvedena dojmljiva desetkanalna video instalacija, Na barikadama, Sanje Iveković, tada premijerno izvedena u Hrvatskoj. Također, vrlo značajan projekt bio je 51. Zagrebački salon na temu Izazovi humanizmu (2016.), koji sam u ime Udruge kurirala u suradnji sa Suzanom Marjanić. Suradnja s umjetnicom Nicole Hewitt i njezinim suradnicima Ivanom Slipčevićem, Vidom Guzmić, Hrvojem Nikšićem, Hrvoslavom Brkušić na projektu Žene Minorne Spekulacije, sekvenca 2 – otvoreni studio (2020.) upečatljivim audio – vizualnim sadržajima transformirali su prostor Pogona Jedinstvo u eksperimentalni otvoreni studio. Prošle smo godine izdanje novog kataloga Galerija 90-60-90 2016-2023 obilježili izložbom Predraga Pavića, vrlo minuciozno izrađenim objektom, Isječak galerije SC, ured Baronice K. (Serija: Infiltracija – radovi za osoblje muzeja i galerija), gdje se dogodio neobičan susret dviju galerija, ističe Marijana.
U 2025. godini galerija se programski okrenula temama koje određuju globalni trenutak. Između ostalog, ciklus izložbi uključuje i interdisciplinarni projekt Putovanja posvećen migracijama, mobilnosti i granicama kretanja. Ostvaren je u zanimljivoj suradnji s Muzejom betinske drvene brodogradnje koji je prvi put otvorio prostor za intervencije suvremene umjetnosti u tradicionalan muzejski postav, a kuriran je u suradnji s Tanjom Vujasinović, Katom Šikić Čubrić i Sandrom Barešin te je u njemu sudjelovalo 15 umjetnica – Milijana Babić, Nicole Hewitt, Ana Kolega, Lina Kovačević, Martina Mezak, Kata Mijatović, Vesna Perunović, Renata Poljak, Neli Ružić, Marijana Stanić, Sandra Sterle, Matea Šabić Sabljić, Nika Radić, Tanja Vujasinović i Vlasta Žanić. U suradnji s kustosicom Nevom Lukić galerija je ugostila i impozantan performans Sanje Latinović i Ranka Đankovića, Movements: White (2025), koji je po prvi puta izveden u Zagrebu, dok interdisciplinarni radovi Jelene Kovačev i Jelene Petric otvaraju pitanje međuprostora između privida i stvarnosti; dozvoljenog i zabranjenog.
Osim Galerije 90-60-90, jedan od najdugovječnijih i najvažnijih programa, te ujedno onaj koji najbolje pokazuje dugoročni utjecaj djelovanja Udruge, jest onaj pod nazivom Što ima u gradu?. U osnovi, ovaj neformalni program kulturnog obrazovanja bavi se pitanjem na koji način stvoriti publiku koja razumije suvremenu umjetnost posredstvom posjeta aktualnim izložbama, radionica, razgovora s umjetnicima i kustosima, analize radova te razvoja vizualne pismenosti. O uspješnosti programa govori i činjenica da je s vremenom ušao u školske kurikulume postavši primjer prakse koja mijenja navike — nakon sudjelovanja, mladi samoinicijativno počinju posjećivati izložbe stvarajući publiku koja više nije predmet slučajnosti, već aktivne namjere. Na pitanje kakose navedeni program razvijao i što su naučili o radu s publikom kroz neformalnu edukaciju Marijana odgovara: Projekt se razvio iz potrebe da se mladi bolje upoznaju sa suvremenom umjetnošću, nezavisnom kulturom i kulturnim institucijama u gradu u kojem žive. Kroz dugi niz godina rada u školstvu uočili smo da mladi često ne znaju locirati kulturne institucije svoga grada i da rijetko ili nikako posjećuju galerije i muzeje. Ideja je da neformalnim pristupom, spajajući tri kulturne institucije u dvosatnoj šetnji gradom, na specifičan način blizak mladima se razbije ustaljena predodžba da su izložbe dosadne i nerazumljive. Pritom, važno je spomenuti da su programi besplatni. Kroz godine smo surađivali s brojnim školama, kulturnim institucijama i organizacijama te širom javnošću koja je isto pozvana u program, stvarajući mrežu učenja temeljenu na dijalogu i participaciji. Organizirali smo brojne posjete kulturnim institucijama i inicirali nove suradnji između odgojno-obrazovnih institucija i gradskih muzeja, galerija i klubova. Naučili smo da publika, osobito mladi, najbolje reagiraju kada nisu samo promatrači, nego aktivni sudionici programa. Profesori osnovnih i srednjih škola koje su partneri u programu nastavljaju s učenicima u sklopu svog nastavnog programa razvijati i širiti teme s kojima su se upoznali tijekom edukacije na projektu. Što ima u gradu? je vrijedan program razvoja publike gdje šira javnost i mladi osvještavaju svoju građansku ulogu i pravo na korištenje javnog prostora. Upravo ta otvorenost i neformalnost ključni su za razumijevanje i uključivanje novih generacija u kulturni život grada.
Nakon više od dvadeset godina i više od 250 projekata, javila se potreba za sistematizacijom i trajnom dokumentacijom ostvarenih projekata što Galeriju 90-60-90 čini jednom od rijetkih nezavisnih inicijativa koja ima kontinuirane tiskane kataloge. Kako navode: Za nas arhiviranje i dokumentiranje rada nije samo zapisivanje događaja, nego način da sačuvamo i prenosimo živu energiju nastalu tijekom procesa stvaranja programa. Time omogućujemo vidljivost i kontinuitet rada te nastojimo sačuvati uspomene na suradnje, ideje i osobe koje su oblikovale galerijski program, među kojima je i preminula grafička dizajnerica Željka Mokos. Katalog nam omogućuje da sagledamo naučeno, podijelimo iskustva s drugima te otvorimo prostor za nove suradnje i promišljanja. Do sada su izdali pet kataloga, a u pripremi je i novi pod nazivom Galerija 90-60-90 / 2024–2026, koji će predstaviti rad galerije u navedenom razdoblju, a kojeg prati bogata vizualna dokumentacija njihovih suradnika fotografa i video umjetnika Jasenka Rasola, Vanje Babića, Borisa Cvjetanovića, kao i tekstovi likovnih kritičara uključujući one Katarine Podobnik, Ksenije Orelj, Borisa Greinera i Neve Lukić.
Dugovječnost na nezavisnoj sceni sama je po sebi politička gesta. Kada Marijanu pitam kako bi opisala razvoj Udruge, ne samo u smislu programa, već i njezine pozicije u kulturnom ekosustavu Zagreba i Hrvatske, te kako vidi njezin daljnji razvoj, jasno mi odgovara: Ulaskom u bivšu tvornicu Jedinstvo 2000-tih otvorili smo novi prostor kulture i umjetnosti, ne samo u fizičkom smislu nego i mentalno. Stvorena je scena koja je generirala umjetničke sadržaje koji nisu bili predviđeni za takav tip prostora, a uspjeli smo i privući tadašnju galerijsku publiku. Istovremeno je program svojim pozicioniranjem unutar nezavisne kulturne scene namijenjene mladima privukao i razvio novu publiku koja nije sama bila sklona ciljanom odlasku u galerije i muzeje. Angažiranim i dugogodišnjim radom doprinijeli smo razvoju nezavisne kulturne scene i Galerija 90-60-90 dobila je važno mjesto među izlagačkim programima suvremene umjetnosti u Zagrebu i Hrvatskoj. Planiramo nastaviti rad Udruge i aplicirati za dodatna sredstva na natječajima u kulturi i EU fondovima. Naš dosadašnji rad omogućen je uz potporu Ministarstva kulture RH i Gradskog ureda za kulturu grada Zagreba koji podupiru program od samog osnutka Udruge, kao i Zaklada Kultura nova koja je već zadnjih deset godina doprinosi očuvanju stabilnosti organizacije. U ovoj godini smo prvi put dobili sredstva Nacionalne zaklada za razvoj civilnog društva što nam je omogućilo dodatno zapošljavanje u Udruzi. Trenutačno su u Udruzi na nepuno radno vrijeme zaposlene dvije mlade umjetnice i voditeljice programa, Sanda Črnelč i Tara Stanić, kojima prepuštam dio brige o razvoju programa Udruge.
U konačnici, nakon višedesetljetnog kontinuiranog uspješnog i utjecajnog djelovanja, Galerija 90-60-90 pokazuje nam da se relevantnost ne gradi budžetom, već dosljednošću, hrabrošću i povjerenjem u umjetnike. Premda nezavisna scena često nastaje iz nedostatka – prostora, uvjeta ili podrške – upravo taj segment uvjetuje ono najdragocjenije u čitavom procesu, a to je eksperiment, rizik i otvorenost ka novim idejama i mogućnostima. Osim toga, Galerija 90-60-90 ukazuje i da kulturni ekosustav ne čine hijerarhijski odnosi, već međusobna umreženost alternativnih, istraživačkih i interdisciplinarnih praksi bez kojih nema ni razvoja suvremene umjetnosti. Izložbeni programi pritom ne nastaju kao kompenzacije praznina unutar nametnutih kulturnih i estetskih očekivanja, već kao odgovori na egzistencijalna pitanja kojima umjetnički radovi poprimaju ulogu društvenih korektiva. To je prostor koji umjetnosti ne pristupa kao objektu kontemplacije, već kao oruđu transformacije prostora, publike i percepcije – prostoru koji svjedoči da promjena uvijek počinje s margine.
Razgovarala: Karla Despot / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Fotografije i portreti: Sanja Merćep
Zahvaljujemo udruzi Udruzi 90-60-90 i Marijani Stanić na ustupljenim vizualnim materijalima.
Novosti vezane uz Galeriju 90-60-90 možete pratiti ovdje. Galeriju pratite i putem mreža Instagram i Facebook.
Tekst je dio projekta “Introspekcije galerijskog” sufinanciranog sredstvima Ministarstva kulture i medija RH
