Druga polovica rujna u Galeriji Atelijera Žitnjak u Zagrebu posvećena je samostalnoj izložbi Vjera je promjena mentaliteta jednog od najpoticajnijih i najcjenjenijih domaćih umjetnika starije generacije, Momčila Goluba. Na izložbi koja se može razgledati do 3. listopada ovaj autor predstavlja izbor iz najnovijih, premijerno predstavljenih radova, nastalih tijekom posljednjih nekoliko mjeseci za upravo ovu prigodu, zatim starijih, a dosad nikada izlaganih radova, ponajprije izvanrednih crteža koji funkcioniraju kao skice za (ne)realizirane koncepte i instalacije, te starijih radova koje su iznova izloženi ili projicirani (poput video-performansa Vjera je promjena mentaliteta iz 2016.) kako bi se naglasila temeljna ishodišta i orijentiri njegova opusa.
*Momčio Golub / foto: Zoran Alajbeg
Momčilo Golub kao autentični pripadnik najčišćih neoavangardnih strana Nove umjetničke prakse 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća, koje u njegovim recentnim radovima progovaraju na nove, neočekivane i osebujne načine, najčešće stvara u medijima instalacije i teksta, ali i slike, grafike te mjestimice fotografije, fotomontaže i videa. Rođen je 1949. godine u Ljubuškom, a diplomirao je na Likovnoj akademiji u Beogradu 1974. te magistrirao na Grafičkom odjelu 1976. godine. Kao stipendist francuske vlade specijalizirao je slikarstvo na Ecole des Beaux-Art de Paris 1979./’80. Izlagao je na većem broju samostalnih i skupnih izložbi u Jugoslaviji, Hrvatskoj i svijetu te bio nagrađivan za svoj rad. Živi i radi u Splitu. Performans u kojem Golub na splitskoj rivi pažljivo i uporno čisti cipele čovjeku kojem je to inače svakodnevni posao, a sada, kada su uloge zamijenjene, u svakom statičnom kadru pojavljuje se drugačije ekstravagantno odjeven, dok umjetnik u svojoj svakodnevnoj odjeći usput u krilu drži karton s manifestnom parolom Vjera je promjena mentaliteta, sintetizira njegov duboko dijalektički odnos prema stvarnosti (i umjetnosti), koji bi se nešto šire također mogao izraziti riječima:
“Shvatio sam da je umjetnost direktan odnos prema neposrednoj okolini, koja je začudna. Jer temeljno filozofsko i poetsko i svako drugo pitanje jest zašto postoji nešto, a ne ništa. Na to pitanje ne može niti će ikad itko moći da odgovori: zašto postoji sve što postoji, a ne ništa?” (iz intervjua s Nadom Beroš, Novosti, 29. 10. 2019.)
*Momčilo Golub, “Vjera je promjena mentaliteta”, 2016., detalj iz videa
U tekstu povodom izložbe Tko bi se sjetio jabuke da je nikad nije vidio?, održane u Salonu Galić u Splitu 2018. godine, Bojan Krištofić je istaknuo:
“Neovisno o mediju stvaranja, jezik kao ‘layer’ stvarnosti u koji valja proniknuti, preobraziti ga ili odbaciti ostao je do dana današnjeg temeljno polje stvaralaštva Golubovog i cijele njegove generacije konceptualnih umjetnika. ‘Rešetka jezika’, kako ju je naslovom svoje knjige iz 1959. krstio Paul Celan, epohalni njemački pjesnik toga doba, bila je i ostala njihova vječno poticajna kreativna ravan, simbolička prepreka koja s jedne strane ograničava čovjeka i mogućnosti njegove osjetilne i misaone percepcije, ali s druge predstavlja izazov što ga stalno tjera da krči dalje i intuitivno pronikne u smisao izvan logički izgrađenog svijeta. (…)
Nastavljajući sklapati uporabne predmete u začudne cjeline te ih istodobno eksplicitno stavljajući u kontekst literarnog i poetskog, u velikoj mjeri narativnog, Golub kontinuirano prede svoj pripovjedni svemir gdje je individualna izložba tek jedan od prozora u njegov neprekidno rastući kabinet čuda. Riječ je o autentičnom misaonom i duhovnom prostoru kojeg bih u regionalnoj umjetnosti mogao usporediti jedino s cjeloživotnim projektom pokojnog Vladimira Dodiga Trokuta, a i to samo kad je posrijedi njegova površinska, no ne i površna aura, jer se metode Trokutovog Antimuzeja i Golubovih poetičnih instalacija ipak presudno razlikuju. Na tom tragu, Goluba bih nesumnjivo mogao opisati kao dan-danas jednog od najčišćih stvaraoca izvorne vibracije Nove umjetničke prakse, autora koji je ostao vjeran njenoj ideji potpune preobrazbe svijeta, što joj je i zajamčilo međunarodnu neoavangardnu odrednicu, sve i ako se takva transformacija prvenstveno odnosila na svijet umjetnika, a ne svijet umjetnosti ili svijet kao takav. (…)
Štap i snop pruća su metla, a opet i nisu. Svejedno, nas danas matematika za promjenu ohrabruje, a metla postaje oruđe nade.”
*Momčilo Golub / foto: Zoran Alajbeg
