Ukupno 46 autora i autorica sudjelovat će na ovogodišnjem, 29. izdanju Slavonskog biennalea, koje se otvara 28. studenog u 19 sati u Osijeku. Izložba će biti postavljena na više lokacija u centru Osijeka – Kulturni Centar, Gradske galerije Waldinger, zamjenski izlagački prostor Muzeja likovnih umjetnosti u Kapucinskoj ulici te drugi, a ostat će otvorena do kraja veljače 2025. godine.
Radove je odabrao Ocjenjivački sud na temelju ukupno 228 prijedloga pristiglih na natječaj iz više od 30 država svijeta. Prema pravilima izložbe, Ocjenjivački sud tradicionalno dodjeljuje i nagrade Slavonskog biennalea, za koje konkuriraju svi radovi izabrani za izlaganje. Dodjeljuju se: glavna nagrada ili Grand Prix, tri jednakovrijedne nagrade Ex Aequo i Priznanja. Uz tradicionalne nagrade biennalea, dodjeljuje se i Nagrada Vlastimir Kusik koja uključuje samostalnu izložbu u produkciji Muzeja llikovnih umjetnosti Osijek. O dodjeli nagrada Ocjenjivački sud odlučit će nakon postava radova u izložbenom prostoru, odnosno na dan otvorenja Biennalea.
Za 29. izdanje slavonskog biennalea, Ocjenjivački sud u sastavu Janka Vukmir, (predsjednica), Ana Knifer, Matej Knežević, Dalibor Prančević i Valentina Radoš (kustosica manifestacije) odabrao je radove sljedećih autora/ica i autorskih suradnja su: Marija Ančić, Dino Bićanić, Pasko Burđelez, Eric del Castillo, Tanja Dabo, Tin Dožić, Igor Eškinja, Tina Gverović i Ben Cain, Ivan Gundić, Hrvoje Hiršl, Ana Hušman, Nikica Jurković, Anas Kahal, Mihael Klanjčić, Beáta Kolbašovská, Božena Končić Badurina, Alem Korkut, Jelena Kovačević, Zlatko Kozina, Radovan Kunić, Pei-Han Lin, Ivica Malčić, Ines Matijević Cakić, Toni Meštrović, Niko Mihaljević, Kata Mijatović, Nevidljive, Vladimir Novak, Francesco Paolucci, Zoran Pavelić, Predrag Pavić, Viktor Popović, Josip Pratnemer, Marina Rajšić, Jasenko Rasol, Nenad Roban, Igor Ruf, Neli Ružić, Bojan Stojčić, Damir Sobota, Marijana Stanić, Krunoslav Stipešević, Mare Šuljak, Nataša Takač, Sunčanica Tuk te Anabel Zanze.
Janka Vukmir u predgovoru piše:
U naravi je umjetničkog djela da sugerira razlikovnost od stvarnosti. Likovno djelo može od vidljive stvarnosti napraviti nematerijalnu, imaginativnu sliku ili može, kao što u svojim Dnevnicima piše Julije Knifer, krenuti i obrnutim putem: Taj posao kojeg radim apsurdan je po svemu. I baš iz tog razloga moram taj apsurd pretvoriti u izvjesnu realnost. [1.1.1985., 21:20] On dakle, realizacijom svojih djela materijalizira apsurd. I gdje onda tražimo nevidljivost? Tražimo je u radu, u percepciji, u procesu, u onom prostoru koji je liminalan, graničan, koji je intersticij između stvarnosti i (ne)objekta, u prostoru transformacije, u prostoru inicijacije, u prostoru slobode. U procijepu, u kojem možda ima najmanje mjesta, ali najviše značenja.
Slično je i s medijem izložbe i simbolikom institucije muzeja. Činjenica da je nekom dana mogućnost da napravi izložbu važnija je od onog što će biti pokazano, piše Goran Trbuljak 1973. godine, ukazujući na postupak afirmacije umjetničkog djela bez da njegova vidljivost, ili pojavnost pri tome igraju ulogu, čineći od te konstatacije vlastito djelo.
U oba je slučaja nevidljivost zapravo usmjeravanje na suptilnost uviđanja, na opažanje, na razmišljanje i djelovanje. Tankoćutnost poetike gotovo da je jedina koja se može suprotstaviti brutalnosti stvarnosti. U Slavoniji koja doslovno blijedi u svojoj fizičkoj pojavnosti, i Osijeku koji je povećanim koracima krenuo u razvoj, upravo bi u onome što se još i ne vidi sasvim jasno kao disbalans u svakodnevici, trebalo tražiti uzajamnu solidarnost političnosti i poetičnosti; a umjetnici su na tom području često najbolji istraživači.
Valentina Radoš u tekstu natječaja istaknula je sljedeće:
Kroz naslov izložbe želimo propitati i predstaviti umjetnost kao životno i sudbinsko opredjeljenje, kojem se pristupa beskompromisno, i vrlo često bez razumijevanja okoline. Unutar naslova povezujemo također dvije činjenice koje su značajno utjecale na koncepcijski pravac 29. inačice ove manifestacije: u 2024. se obilježava 100 godina od rođenja Julija Knifera upravo u Osijeku, te 70 godina od osnutka Galerije (danas Muzeja) likovnih umjetnosti. Obje ove obljetnice čine okosnicu izložbenog koncepta: život i rad Julija Knifera kao primjer beskompromisnog i dalekovidnog umjetničkog ustrajanja, dok je naglasak na muzejski jubilej prilika da se komentira ulogu baštinskih i izlagačkih ustanova, te njihov perpetuirajući učinak na (ne)shvaćanje (suvremene) umjetnosti. Kao kustosi postavljamo si pitanje kako postaviti izložbu na temu nevidljivog, i najčešće neshvaćenog, umjetničkog htijenja, u muzeju koji kao bastion kulture u svojoj jubilarnoj godini i sam postaje nevidljiv, t.j. zatvoren radi rekonstrukcije fizičkog izložbenog prostora? U izložbi Institut nevidljivog – prostori percepcije postavljamo također pitanje umjetnicima o istinskoj prirodi njihova rada – kako činiti vidljivim ono što je nevidljivo, neopipljivo, nedodirljivo… Kroz odgovore koje nam umjetnici ponude želimo potvrditi ideju umjetničke autonomije često nevidljivih obrisa ali zato vječnog trajanja, o umjetnosti kao društvenoj i osobnoj potrebi koja nam je povjerena na čuvanje, vrednovanje i na tumačenje.
