Izložba naziva Umreženo more festivala Media Mediterranea 26, u organizaciji udruge Metamedij, otvorena je u srijedu, 29. svibnja u galeriji Novo u Puli, a može se pogledati do 14. lipnja, u radnom vremenu galerije: od ponedjeljka do srijede od 10 do 13 te u četvrtak i petak od 17 do 20 sati.
Kustosica izložbe Irena Borić koncepciju je razvila oko dvije ključne figre “umreženog mora” – figure moreplovca i figure plivača. Polazeći od te dvije figure, ovogodišnje izdanje festivala istražuje na koji se način odnosimo prema degradiranom morskom okolišu. “Figura moreplovca je zanimljiva zbog tog svojeg povezivanja s tehnologijom i povjerenja u nju. Stvar je u tome da ta figura postaje problematična utoliko što se zbog sve veće automatizacije i mehanizacije ona istiskuje. Prateći tu tehnološku infrastrukturu vidimo koji su to ekonomski, politički, socijalni, ekološki i tehnološki faktori koji utječu na takvu upletenost i prepletenost s morem. S druge strane, figura plivača je dvojaka upravo zbog toga što s jedne strane imamo Sredozemno more koje prelaze mnogi ljudi u pokretu i često završavaju tragično. S druge strane imamo bezbrižne kupače i kupačice koji dolaze na more kako bi odahnuli i kako bi bili bezbrižni, odnosno kako bi se odmorili. Međutim, upravo ta bezbrižnost jednog turista nije toliko bezbrižna zato što upravo masovna turistifikacija uz sprezi s tržištem donosi brojna narušavanja priobalja i samog mora”, pojašnjava Borić.
U radu Akvatocen / U potrazi za podvodnom tišinom Robertina Šebjanič istražuje fenomen podvodnog onečišćenja bukom koju stvara ljudska civilizacija u morima i oceanima. Zvukovne kompozicije predstavljaju remiks između bioakustike morskog života (škampi, ribe, morski ježevi itd.), akustike vodenih okoliša i prisutnosti buke koju generira čovjek u oceanima i morima svijeta.
Rad Kopno Branimira Štivića spekulativne je prirode i zamišlja jedan tehno-plutajući otok kao drevni artefakt iz prošlog doba turistički orijentiranog postfordovskog kapitalizma. “Priča zamišlja paralelnu stvarnost u kojoj more prekriva svo kopno zbog naše eksploatacije. Ljudi su stoga prisiljeni stvarati umjetne platforme i otoke, a ovaj rad je jedan primjer takvog otoka koji simbolizira civilizaciju koja je više ne postoji. On je ujedno i podsjetnik na smeće koje će ostati na planeti i nakon što nas više ne bude. Ideju za rad dobio sam kada sam na plaži pronašao nekoliko dijelova LED ekrana koje je izbacilo more i koje sam uspio donekle popraviti. Tu je započeo moj rad s LED tehnologijom i ispitivanjem materijalnosti piksela te na koji način naše djelovanje utječe na zemlju”, objašnjava Štivić.
Betonicus Lane Stojićević u svojoj suštini performativna je serija fotografija koja se referira na masovni turizam i način na koji utječe na arhitekturu. U fokusu rada je urbani okoliš grada Splita u kojem se odvija ta neotragedija čiji su glavni likovi Betonicus i Plasticus. “Rad je nastao kao rezultat istraživanja skladišta scenografije, rekvizita i kostima Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Inspirirala me ta čudna kombinacija dijelova različitih scenografija koje sadrže brojne arhitektonske elemente. To mi je ujedno bila i poveznica da istražim urbanu gradnju namijenjenu za potrebe turizma koja često koristi neohistoricističke elemente koji glume svoje povijesne izvornike. Zamislila sam potom tu neotragediju u kojoj je glavni lik Betonicus, betonski stup apartmanskog zdanja koji u stihovima sanjari da je mramorni antički stup kojeg je na splitski antički trg Peristil postavio sam Dioklecijan. Drugi lik imaginarne predstave je Plasticus, PVC vrata, koji predstavlja ‘suptilnu’ devastaciju povijesnih gradskih jezgri”, ističe Stojićević.
Katerina Duda i Marta Baradić izložile su video dokumentaciju projekta Vidim šumu, pišem pašnjak koji u formi autobusne ture istražuje prostorne probleme brijunskog priobalja, poteza od Vodnjana, preko Peroja i Mandriola do Betige i Barbarige. Katerina Duda je kazala da je naziv projekta posuđen iz jednog novinskog članka: “Odnosi se na čestu prevaru u ovim krajevima kada geodeti na terenu, u dogovoru s vlasnicima parcela, umjesto da teren bilježe kao šumu proglase ga poljoprivrednim zemljištem koje je puno lakše eksploatirati za gradnju, prodaju ili rentanje. S istraživanjem smo počele prije dvije godine, a ovdje izlažemo video dokumentaciju ture koju smo organizirale prošlog ljeta”.
Rad Uroša Krčadinca naziva Geoautoportret je mapa laserski ugravirana na drvenoj ploči gdje linije predstavljaju sve puteve koje je autor prešao od kada je rođen. Borić je istaknula da je rad dovoljno apstraktan da ga možemo zamisliti kao imaginarnog, no izvor mu je u stvarnom životu autora. “S ovim sam radom počeo prije više od deset godina nakon što sam se počeo igrati s GPS crtežima. Tada sam se počeo pitati koji je moj geografski identitet – kako bi izgledao GPS crtež cijelog mog života? Kad bi naš život mogao ostaviti trag na ovom svijetu kako bi taj trag izgledao? Da bih odgovorio na ta pitanja morao sam sakupiti sve podatke o mojim kretanjima – imao sam na raspolaganju digitalne podatke zadnjih godina, ali za vremena prije GPS-a morao sam se poslužiti vlastitim i tuđim sjećanjem te minuciozno pronaći puteve kojima sam išao na zemljopisnim kartama. Projekt je dakle započeo kao intimno istraživanje geografskog identiteta i pokušaj pretvaranja iskustva u podatke, no dobio je novu razinu značenja jer trenutno živimo u mreži digitalnog nadzora u kojoj velike korporacije sakupljaju sve podatke koje imaju o nama”, kaže Krčadinac.
Rad dvojca Marloes de Valk i Alexandre Leray naziva Opipljivo proročište oblaka modificirana je verzija poznatih Smith-Waite karata za tarot koje je dizajnirala Pamela “Pixie” Colman Smith (1871.–1951.). Karte se temelje na nacrtima i idejama nastalim na radionici Tangible Cloud and Art Meets Radical Openness iz 2022. godine, u kojima su sudionici stvorili set karata s izvedivim pojmovima koje mogu pomoći u promišljanju održivijih umjetničkih praksi uz pomoć tehnologije.
Mreže povjerenja Kyriaki Goni postavljaju pitanje kako možemo pojmiti potencijalne budućnosti i suživot usred složenosti ove političke ere i sve veće prijetnje klimatske krize? Je li moguće obnoviti mreže povjerenja između ljudi i ne-ljudskih entiteta? Rad crpi inspiraciju iz različitih izvora, uključujući arhipelašku infrastrukturu Egejskog mora, međusobno povezane mreže Mediterana te prapovijesne migracije i prilagodbe vrsta za preživljavanje. Pjesma o podrijetlu mreža povjerenja i koja je dio rada, temelji se na jednoj od najranije zabilježenih migracija vrsta, otkrivenoj paleontološkim iskapanjima na jednom otoku. Rad je ujedno i offline sigurna mreža za povezivanje i razmjenu narativa o potencijalnim budućnostima koju mogu nadopunjavati posjetitelji izložbe putem vlastitog mobitela ili putem tableta galerije.
Afterlife, What an Awful Word Gaie Radić također govori o vremenu, no u ovom slučaju o geološkim epohama u kojima nastaju stalaktiti i stalagmiti. “Ono što trenutno možemo vidjeti je simulacija kapljice vode koja je istovremeno prozor ili portal jedne pećine. Ono što me kod pećine privuklo je to da se radi o podzemnom, zatvorenom prostoru koji kontinuirano raste – a taj koncept možemo na jasan način povezati s problemima ekološke sfere. Naslov sam odabrala jer se u radu zamišljam kao stalaktit ili stalagmit koji u suštini nema pravo odabira i konstantno raste. Radi se o procesu nad kojim nemaju kontrolu pa te geološke formacije zapravo žive bez vlastitog pristanka. Osim toga, na konceptualnoj razini, rad preispituje pojmove poput autonomije živih ili neživih objekata nad vlastitim nastankom te pristanku kojeg dajemo ili uskraćujemo načinu na koji se svijet oko nas razvija”, pojašnjava Radić.
