Ovogodišnja omiška ljetna manifestacija Almissa Open Art Festival 2025., održana je pod nazivom Piratska solidarnost od 10. do 14. kolovoza. Kustos 16. izdanja festivala, umjetnik Igor Grubić, pronašao je inspiraciju za naslov i koncept u legendama o omiškim gusarima, koji su u srednjem vijeku na ušću Cetine uspostavili gusarsko gnijezdo – svojevrsnu komunu u kojoj su vrijedili bratstveno-sestrinski zakoni. Tri stoljeća Omiš je odolijevao silnim vojskama i moćnoj Mletačkoj Republici, što je stvorilo mit o gradu kao prostoru prkosa i otpora. Festival je ovu povijesnu referencu interpretirao kroz suvremenu umjetničku prizmu, tematizirajući mogućnosti uspostavljanja utopijskih zajednica u današnjim uvjetima. U vremenu obilježenom individualizmom, krizama i katastrofama, Almissa je ponudila umjetničke vizije društva u kojem su briga, solidarnost i kolektivna imaginacija shvaćeni kao nužni preduvjeti za opstanak.
Prvog dana festivala publiku je dočekao rad Darka Fritza naziva Share Alike, privremena instalacija izvedena na nasipu kraj Borića. Fritz je kruhom, jednim od najuniverzalnijih i najsnažnijih simbola osnovnih životnih potreba, ispisao poruku u obliku piksela – Share Alike, odnosno u hrvatskom prijevodu – „Kako si primio, tako i dijeli“. Forma piksela aludira na digitalno doba i kulturu slobodnog dijeljenja sadržaja, od softvera do umjetničkih djela, dok kruh podsjeća na bazičnu ljudsku ranjivost i potrebu za solidarnošću. Rad istodobno priziva pitanja održivosti i društvene pravde, jer dijeljenje se ne odnosi samo na digitalni svijet već i na resurse, znanje, vrijeme i brigu – sve ono što čini tkivo zajednice. Tijekom prvog dana festivala predstavljen je i rad Borisa Burića – Obraćam vam se kao čovek čovjeku, ovaj puta u obliku billboarda koji je nastao iz umjetnikove jednostavne, ali snažne geste tijekom rezidencije u Dalmaciji 2023., kada je nosio majicu s istim natpisom. Poruka, napisana dvojezično, vraća nas osnovama komunikacije i empatije, suprotstavljajući se svijetu u kojem je jezik često oružje podjela i granica. Istodobno, rad je hommage umjetniku Daliboru Martinisu i njegovom radu Obraćam vam se kao čovjek čovjeku., a danas odzvanja kao poziv na rušenje nametnutih zidova između ljudi i kultura, ukazujući istovremeno na dvojaki potencijal korištenja jezika. Prvi je dan zaključen još jednim radom u javnom prostoru, na mostu na Cetini gdje je postavljena je instalacija Rene Rädle i Vladana Jeremića – Koliko solidarnosti?, u kojoj su vjetrokazi nosili pitanje na jezicima najčešćih posjetitelja Omiša. Vjetrokazi su se okretali u smjeru vjetra, simbolizirajući kako se i društvena solidarnost često okreće u smjeru političkih interesa, od deklarativnih izjava do kriminalizacije konkretnih čina pomaganja. Rad poziva na oprez u shvaćanju solidarnosti kao tek puke retorike, a njegova višejezičnost omogućava raznim prolaznicima da dožive ovaj poziv na promišljanje o tome možemo li i kako mjerimo solidarnost.
Drugog se dana festival preselio u Gradski muzej Omiš, gdje je Matea Šabić Sabljić otvorila intervenciju Gusari/ona. Rad je posvećen ženama koje su, iako prisutne u pomorskoj povijesti, često bile izbrisane ili na neki način izostavljene iz službenih narativa. Ova intervencija vraća glas gusaricama i ženama mora, stvarajući svojevrsnu alternativnu povijesnu kroniku u kojoj se ruše rodne barijere. U kontekstu Omiša, grada čiji identitet oblikuju priče o gusarima, rad je važan podsjetnik da su i žene, unatoč predrasudama i zabranama, bile aktivne sudionice povijesti. Dan je zaključen izložbom Nemanje Cvijanovića – Potencijali ideoloških samopriznanja, u kojoj je prikazana serija kolaža koji se kritički odnose prema političkim narativima i ideološkim obrascima. Cvijanovićev rad funkcionira kao intervencija u prostoru bivše zgrade Komiteta snažno priziva političku povijest, istodobno je dekonstruira i koristi kao materijal za promišljanje sadašnjosti.
Treći je dan obilježen predstavljanjem rada umjetnika Đorđe Balmazovića iz kolektiva Škart, koji je tijekom dva dana festivala izvodio je crteže kredom na asfaltu. Njihova efemernost – brisanje kišom, prolaskom vremena ili već samo koracima prolaznika – metafora je za krhkost sjećanja i nedostatak trajne solidarnosti u društvu. Rad je istodobno čin prisutnosti i nestajanja, podsjetnik na to kako zajednička iskustva mogu brzo iščeznuti. U istom danu Ben Cain postavio je instalaciju Mala javna predstava o radu, sačinjenu od lutaka obučenih u dekonstruirane radničke kute, tekstova o pitanju rada te natpisima na kartonu. Radnici-lutke uključeni su u „rad“ koji, s jedne strane, namjerno ne doprinosi ekonomskoj dobiti i tržišnoj vrijednosti, ali je istovremeno produktivan u smislu poticanja ideja kolektivne svijesti. Javni je prostor pritom zamišljen kao pravo mjesto za neinstitucionalnu javnu komunikaciju i društvenu međuovisnost kao zajednički prostor za razmjenu koja nije instrumentalizirana.
Treći je dan predstavljen i mural Flavia Favellija – Neke zemlje Mediteranskog mora. Umjetnik je naslikao grbove mediteranskih zemalja, izostavivši Španjolsku, Francusku i Italiju. Njegov izbor nije slučajan – on time naglašava vlastitu subjektivnu poziciju i istražuje simboliku mediteranskog identiteta, kompleksnu i višeslojnu, bez ulaska u moraliziranje ili osudu. Dan je obilježilo i predavanje i javna tribina Memorije sa ušća, tijekom kojih je Jurica Sabljić kroz priče o životu uz Cetinu evocirao sjećanja na ribnjake, luke i prostore kolektivnih uspomena. Ova intimna gesta otvara pitanje očuvanja lokalne memorije i njezine važnosti za identitet zajednice. Dan je zaključen na tvrđavi Mirabela gdje je održan performans talijanske umjetnice Rosy Rox – Con-Tatto Interiore. Kroz fizičko i emocionalno iskustvo performansa “jedan na jedan” publika je uronila u istraživanje prijateljstva – veze koja u današnjem društvu postaje krhka i opterećena površnošću. Rox naglašava potrebu za ponovnim povezivanjem s istinskom dubinom ljudskog postojanja, podsjećajući da prijateljstvo nije samo intimni odnos već i temelj kolektivne solidarnosti.
Četvrtog i posljednjeg dana festival je zaokružen radovima koji su snažno povezali prošlost i sadašnjost. Driton Selmani je urezivanjem natpisa Utopia exleges requirit (utopiji su potrebni odmetnici) u kamene zidove Omiša otvorio pitanje utopije kao čina otpora. Njegova minimalna gesta u prostoru nekadašnjeg gusarskog uporišta podsjeća da utopija ne nastaje iz poslušnosti, već iz prkosa i odbijanja nametnutih pravila. Igor Grubić predstavio je svoj rad Untitled (Praxis), postavljen u izlog omiške pošte. Grubićev rad reinterpretira ključnu misao iz časopisa Praxis i Korčulanske ljetne škole (1963.–1974.), izvorno preuzetu od Marxa: Bespoštedna kritika svega postojećeg. Umjesto doslovnog citata, Grubić ju preokreće u vlastitu varijantu – kritika svega postojećeg počinje od samokritike – usmjeravajući pozornost na osobnu odgovornost svakoga od nas. Njegov rad ponovno aktivira radikalnu tradiciju mišljenja koja je zahtijevala da filozofija izađe iz akademske izolacije i izravno se uključi u društvo, a plakati nas podsjećaju da kritika nije samo intelektualni čin već i praksa osmišljavanja humanijeg svijeta.
Festival je zaključen radovima Marijana Molnara koji je predstavio je dva ključna rada iz svog opusa – Za demokratizaciju umjetnosti i Fraternity. Prvi, započet 1977., politički je slogan preoblikovan u umjetničku akciju, otvarajući put razumijevanju umjetnosti kao alata emancipacije. Drugi rad uključio je odgovore drugih umjetnika na pitanje što za njih znači bratstvo, naglašavajući raznolikost interpretacija zajedništva. Molnarovi radovi podsjećaju da umjetnost ne smije ostati izolirana, nego mora ulaziti u društvo, kritizirati i predlagati alternativne modele. Kao završni čin festivala održana je omiška premijera filma El Shatt – nacrt za utopiju Ivana Ramljaka, dokumentarnog rada koji evocira iskustvo dalmatinskih izbjeglica u Egiptu tijekom Drugog svjetskog rata. Film tematizira zajednicu koja je u izbjeglištvu, unatoč teškim uvjetima, uspjela organizirati kulturni život, ostvarujući svojevrsnu utopiju solidarnosti i zajedničkog opstanka. Uvrštavanje ove projekcije u program festivala dalo je dodatnu povijesnu i emocionalnu dimenziju temi piratske solidarnosti, povezujući imaginarije prošlosti i sadašnjosti te pokazujući kako ideje o otporu i zajedničkom življenju nadilaze pojedine epohe i geografske granice.
Almissa Open Art Festival 2025. pokazao je da tema piratske solidarnosti nije samo povijesna referenca već aktualna potreba. Kroz umjetničke radove koji su istraživali utopiju, otpor i zajedništvo, festival je otvorio prostor za zamišljanje društva temeljenog na brizi, empatiji i odgovornosti. U vremenu obilježenom ratovima, krizama i društvenim nejednakostima, ovakvi kulturni događaji stvaraju male, ali snažne utopijske zone u kojima se vježba kritika, gradi kolektivna imaginacija i podsjeća da solidarnost ostaje najvažnije oružje protiv dehumanizacije i podjela.
