Vanishing Berlin: naličja “Metropolisa”

Autor: Stipe Mlikotić

 

Više je vremena prošlo otkako je Antifašistički zaštitni zid – kako su ga službeno nazivale vlasti DDR-a – ili Zid srama – kako ga je nakon Willya Brandta nazivala i većina Nijemaca –pao, nego što je stajao podignut. Barem u simboličkom smislu, njegovo je fizičko uklanjanje uglavnom okončano 1992. godine. Berlin dakle ove godine slavi tridesetu godišnjicu središnjeg događaja poslijeratne povijesti. Noćne snimke iz svemira i dalje bilježe više svjetla zapadno od nekadašnje linije razgraničenja.

Grad-država, nova-stara prijestolnica, daleko je od stereotipnih predodžbi o germanskoj učinkovitosti. Prije nekoliko godina liberalni ga je tisak u pomalo patetičnoj gesti proglasio klasičnim primjerom failed statea. S razinom blagostanja ispod nacionalnog prosjeka doista je neobičan izuzetak među europskim metropolama. Zamršena uprava, golem javni dug, porazni rezultati prosvjetnog sustava, relativno visoke stope kriminala, nezaposlenosti i siromaštva, etc… uzroci se prepliću sa posljedicama, dok Berlin povlači sredstva iz saveznih fondova za uravnotežen razvoj.

Dvije su, međutim, strane svakog novčića u ruci. Lišeni konteksta, statistički su pregledi tek jedan od mogućih načina organiziranja proturječne stvarnosti. Uostalom, javne financije i ekonomija u cjelini bilježe pozitivne trendove. Turistički posjeti gradu praktički su u neprekinutom porastu još od početka devedesetih, samo u posljednjem desetljeću su se gotovo udvostručili – uz London i Pariz, Berlin je europska top destinacija. Javne i privatne kompanije postupno su vraćale sjedišta i proizvodne pogone u ujedinjeni grad, prisutni su moćni korporativni igrači duž čitavog spektra različitih industrija. Bujaju startupovi, čini se nezaobilazna panaceja naših dana. S priljevom saveznih i korporativnih sredstava, revitalizirana moć utisnula je snažan pečat u urbanom tkivu. Dok je groznica devedesetih bila koncentrirana na distrikt Mitte, recentni građevinski zamah poprima difuzni karakter. Razbarušeni Berlin, igralište špekulanata – riječ dana je gentrifikacija.

Kada je prezaduženi grad odlučio 2012. privatizirati i prostrani, zapušteni potez zemljišta uzatraktivnu obalu rijeke Spree, na nekadašnjoj granici svjetova mnogi su očekivali još jedan stakleni neboder. Umjesto toga, s potporom švicarskog kapitala u srcu distrikta Fridrichshain-Kreuzberg priliku je dobio projekt s alternativnom vizijom urbanog razvoja. Prije gotovo dvije godine, pod egidom priroda, ekonomija i kultura, Holzmarkt je otvoren za javnost. Različiti prosvjetni, kulturni, komunalni i komercijalni sadržaji okupljeni su na istom prostoru, unutar jedne krovne organizacije. Međutim, njena dugoročna financijska održivost ovisi o predviđenom sadržajnom i prostornom širenju, čemu gradska vlast u posljednje vrijeme nije osobito sklona. Budućnost čitavog projekta još uvijek je neizvjesna.

Među postojećim sadržajima nalazi se i galerija Silber&Salz, koja je u neposrednoj blizinidjelovala i dok je Holzmarkt još bio u izgradnji. Vodi je hamburško-berlinski fotograf Chris Schmidt, a u adaptiranom je prekooceanskom kontejneru do sada ugostila dvadesetak izložbi. Nedavno završenu Vanishing Berlin: Dokumente des Übergangs/Documents of transition potpisuje Alexander Steffen (1967.).

Svaki je grad palimpsest; berlinski su rukopisi taloženi u osobito oštrim kontrastima, sa Olovnim i Zlatnim dobima u imaginariju zrele kulture odijeljenim dubokim brazdama. I dok pouzdano znamo dokle sežu Dvadesete, isto bismo teško mogli ustvrditi za Devedesete. Prozor u sadašnjost impregniranu konfliktima uvijek je napola zatvoren. Fotografije Alexandra Steffena, koje nepretenciozno naziva dokumentima, pružaju nam pogled na grad nakon jedne (makar djelomično i makar privremeno) konzumirane utopije, na pragu manijakalnog pohoda kreativne (?) destrukcije. S jasno razvijenim konceptom i sablasno praznim gradom kao trajnom opsesijom, uza sve tematske i tehničke diskrepancije, nalazimo ga unutar atgetovske tradicije. Iako njegove fotografije, zajedno s kanalima kroz koje ih prezentira, upravo subvertiraju Flusserovu programiranu magiju slika, Alexander Steffen još uvijek više povjerenja polaže u – riječi.

O odrastanju u podijeljenom gradu, underground sceni na izmaku stoljeća, osobito o njegovom dugogodišnjem fotografskom projektu, razgovarali smo s autorom.

 

► Fascinacija pustopoljinama potječe još iz Vašeg djetinjstva, kada je “čitav grad bio pustopoljina”?

Alexander Steffen: Često spominjem ironičnu dosjetku – zapravo smo mi u Zapadnom Berlinu bili utamničeni. Ljudi u Istočnom Berlinu uvijek su mogli otići u prirodu, na jezera ili u šume koje okružuju grad. Kao dijete, ako sam želio ići negdje drugdje osim Grunewalda ili Wannseea, morao sam putovati pet-šest sati autom, po lošim cestama. Međutim, nikada nisam dijelio taj osjećaj života u zamci. Berlin je za mene uvijek bio centar Svemira. Ne mogu reći da sam patio jer sam odrastao okružen zidom, no to je razlog zašto je gradu trebalo tako dugo da prosperira. Osamdesetih ovdje nitko nije ulagao, ljudi su se bojali čak i doći u posjet. Nijemci, Amerikanci još i više, samo su najhrabriji dolazili. Grad je bio vrlo provincijalan, mračan i prljav. Grijanje na ugljen bila je uobičajna stvar, centralno grijanje je prilično novi fenomen, to je jedan od razloga zašto je bio tako prljav i vonjav. Moja sjećanja iz djetinjstva puna su ruševina i pustopoljina. Predio oko Nollendorfplatza u kojem sam odrastao obilovao je golemim praznim prostorima u kojima se praktički ništa nije događalo. Takva su mjesta bila i pomalo opasna, mirisala su na pustolovinu. Niste mogli znati tko vam dolazi ususret usred ničega. Često bi se događalo da mi druga djeca prave razne probleme, pretuku me ili mi ukradu bicikl, no to me nije sprečavalo da i dalje odlazim van sam. Dobar dio djetinjstva proveo sam na biciklu, u istraživanju susjedstva. Oduvijek su me privlačili takvi prostori, ostavili su vrlo snažan utjecaj na moj doživljaj grada.

 

*Alexander Steffen: Brandwanddetail – Chausseestraße, Mitte 2013.

 

► Podijeljeni grad bio je jasno definirano igralište, jeste li priželjkivali nestanak Zida?

Alexander Steffen: Moja se majka jako namučila pokušavajući mi objasniti političku situaciju, bila mi je potpuno apstraktna. Trebale su mi godine da je shvatim, no nisam hodao uokolo zamišljajući kako će Zid jednom pasti. Nikada. Uopće nisam mario za to, bilo mi je prilično udobno. Zid je grad činio zanimljivim, posebnim. Dobro se sjećam scene sa jednog putovanja Interrailom, zapeli smo na nekoj stanici u Portugalu. Morali smo tamo prespavati, dvadesetak mlađih ljudi s raznih strana. Podatak da dolazim iz podijeljenog Berlina odjednom je privukao svu pozornost. Sa sličnim sam se reakcijama susretao gdje god sam putovao. Nemojte me krivo shvatiti, sretan sam što Zida više nema. No dok sam odrastao, bilo je kul biti povezan sa ovim gradom. Još uvijek jest, no to ćemo jednom izgubiti.

 

*Alexander Steffen: Apotheke – Bülowstraße, Schöneberg 2014.

 

► Politički i ekonomski grad je bio duboka provincija, no imao je snažnu kulturnu, osobito underground scenu – kad se politika povuče, nastupa kultura; često ne mogu zajedno?

Alexander Steffen: Oduvijek je bilo tako i još je uvijek tako. Kasnih ’70-ih i tijekom ’80-ih u Berlinu je doista postojala snažna underground scena. Kako sam nešto kasnije odrastao, u tome baš i nisam sudjelovao. Ono o čemu mogu govoriti iz osobnog iskustva i što je u velikoj mjeri oblikovalo moje poglede, bio je sljedeći veliki val, čitava techno priča nakon pada Zida. Nekoliko godina postojala je potpuna sloboda, mogli ste raditi što god ste htjeli, nikoga nije bila briga. Mogli ste privremeno preuzeti bilo koji prostor ili zgradu koja se nije koristila i nitko vam oko toga nije radio probleme. Sve je bilo prilično laissez-faire, s dovoljno mjesta za sve zainteresirane.

 

► Uz dostupne prostore, pretpostavljam osobito u istočnom dijelu, takvo nešto je bilo moguće zahvaljujući općoj euforiji?

Alexander Steffen: Techno pokret učinio je mnogo za ponovno ujedinjenje Istoka i Zapada, u tim klubovima nikoga nije bilo briga odakle ste. Priči koja je započela u gradovima poput Manchestera ili Detroita pridružili su se i mnogi iz istočnog dijela grada i zemlje, iz Mađarske i ostalih istočnih zemalja. No bilo je zanimljivo i na razini ranijeg mikrokozmosa. U klubovima poput Tresora odjednom ste mogli susretati ljude za koje je prije bilo nezamislivo da idu u disko. Više nije bila riječ samo o izlascima, jednostavno je postalo važno biti dijelom te “stvari”. Muzika je bila potpuno drukčija, poništila je sve supkulturne razlike koje su tako žilavo opstajale u osamdesetima. Bila je nešto novo za sve.

 

► Nešto preciznije, o kojem je vremenskom razdoblju riječ? I da li su još uvijek prisutni nekakvi odjeci energije koja je tada oslobođena?

Alexander Steffen: Počelo je odmah nakon pada Zida. Neka događanja koja su sebe nazivala technopartijima bila su prisutna čak i ranije, no to je doista bio posve underground fenomen. Sven von Thülen napisao je vrlo dobru knjigu na tu temu. Napravio je seriju intervjua s najutjecajnijim DJ- evima, vlasnicima klubova, itd. i organizirao ih u uzbudljivo štivo, gotovo romaneskne strukture. Mislim da je u toj priči sudjelovala otprilike jedna generacija. Na neki je način i dalje živa, što se tiče muzike i stila života. Međutim, neki ključni elementi, atmosfera i prostori, barem u centru grada, su nestali. Techno je postao museumsreif, dio prošlosti – upravo je u tijeku velika multimedijalna izložba. Još je nisam posjetio, bojim se da je jeftino, patetično postavljena. Takva izložba signalizira da je stvar gotova, revolucija je pojela samu sebe. Sada se doseljavaju i kupuju nekretnine ljudi koji ne žele biti inkomodirani. Možda ih je privukla ta prošlost, no uništavaju, makar i nesvjesno, esenciju grada zbog koje su došli. No to nije samo berlinski problem, ti su procesi danas prisutni posvuda.

 

*Alexander Steffen: Time isn’t passing it’s you passing – Köpenickerstraße, Kreuzberg 2014.

 

► Otkada potječe Vaš interes za fotografiju i kako se realizirao u ranijim fazama?

Alexander Steffen: Počeo sam fotografirati kada sam imao manje od deset godina, prva kamera koju sam koristio bila je Ritsch-Ratsch-Klick! – Agfamatic 4000. Nakon toga igrao sam se s polaroidnom kamerom. Pri kraju srednje škole počeo sam to ozbiljnije shvaćati, snimao sam crno-bijele fotografije i razvijao ih u labosu koji sam dijelio s prijateljem. Kod izdavača specijaliziranog za povijesnu i suvremenu fotografiju, Dirk Nishen Verlag, zaposlio sam se 1988. kao vježbenik. U početku u odjelu prodaje i marketinga, kasnije uglavnom u uredništvu. Kao urednik knjige William S. Burroughs – A photo diary, 1994. godine doživio sam vrhunac, ujedno i kraj karijere kod Dirk Nishena. Iako me to iskustvo inspiriralo i približilo fotografiji, počeo sam rjeđe snimati vlastite fotografije. S druge strane, što se tiče nakladništva, stekao sam određene vještine i samopouzdanje.

 

► Nekoliko godina vodili ste galeriju transition, čime se ona bavila i kako je to ujecalo na Vaš rad?

Alexander Steffen: Započelo je s prilikom da iznajmimo manji prostor povezan s legendarnim SO36 klubom u Kreuzbergu. S Friedhelmom Böppleom, prijateljem iz studentskih dana, zaključio sam da je u pitanju idealni galerijski prostor. Nismo baš imali jasnu ideju o tome što želimo učiniti, no ipak smo se upustili u to. Transition je zvučalo kao dobro ime. Okupili smo neke prijatelje umjetnike i u početku smo funkcionirali kao kolektivna galerija, svi uključeni željeli su ustvari organizirati vlastite izložbe. Moj kompanjon i ja bili smo neka vrsta spin doktora, posvetili smo se organizacijskim aspektima, pisanju priopćenja za medije, održavanju web stranice i sličnim stvarima. Sve skupa je išlo prilično dobro, nakon nekog vremena imali smo golemu fan bazu, sve što smo radili bilo je jako dobro posjećeno. Ime je odražavalo koncept kojeg zapravo nije ni bilo, a razne su teme i mediji dobro zvučali in transition. Nastojali smo stalno biti u pokretu, otvoreni prema različitim mišljenjima, utjecajima i umjetničkim formama. Priređivali smo izložbe, ali i čitanja, razgovore, partije, kazališne predstave itd., ne samo u našem prostoru, već i na različitim mjestima diljem grada. Novac je naravno uvijek bio problem, ali tih smo dana ionako bili motivirani drugim stvarima. Mnogo toga sam naučio u ovom razdoblju, upoznao gomilu ljudi, stekao poznanstva, imao prilike vidjeti što drugi ljudi rade. Nakon šest prilično intenzivnih godina kraj smo barem dočekali bez dugova.

Ipak, osjećam veliko olakšanje nakon što sam napokon promijenio strane. Više se ne moram zamarati nerealnim zahtjevima ekscentričnih artista niti sudjelovati u beskrajnim raspravama s partnerom i kolegama. Oslobađajuće je biti u prilici organizirati svoj projekt kako želim. Bavim se nečim što sam sam stvorio i ne ovisim o tuđim odlukama, a tome sam dugo težio.

 

*Alexander Steffen: I Love You But I Have Chosen Rock – Gloßener Straße, Kreuzberg 2010.

 

► Na ideju za projekt Vanishing Berlin došli ste u – New Yorku?

Alexander Steffen: Da, prije desetak godina. I izvan Berlina me privlače mjesta koja nisu potpuno uređena, koja vas ne prisiljavaju da se lako prilagodite. Već tada je bilo vrlo teško pronaći pustopoljine u New Yorku, izuzev nekih koje su preostale u Harlemu. Ali što se tiče izloga kao teme, inspirirala me izložba i knjiga koju sam tamo vidio, posvećena nestajanju malih obiteljskih, kvartovskih butiga različitih profila.

 

*Alexander Steffen: Zauberkönig – Hermannstraße, Neukölln 2014.

*Alexander Steffen: Korsett Engelke – Kantstraße, Charlottenburg 2010.

 

► Početna motivacija bila je dokumentiranje nekih mjesta iz Vašeg djetinjstva, istraživanje grada?

Alexander Steffen: U početku je sve bilo prilično nasumično. Istraživao sam grad, fotografirao mjesta koja su me privlačila. Želio sam se podsjetiti na stvari koje su mi na neki način važne, imati povod da posjetim potpuno nepoznate lokacije. Nisam uvijek ni nosio kameru. No kada sam počeo primjećivati da se grad uistinu brzo mijenja, disciplinirao sam se. Nisam profesionalni fotograf, i dalje koristim malu digitalnu kameru jer mi je to praktičnije, ali brže reagiram i pažljivije planiram što ću dokumentirati. Dobio sam brojne pozitivne povratne reakcije na knjigu, mislim da ljudi mogu osjetiti da je fotografije u dužem vremenskom razdoblju snimao netko tko ima stvarnu povezanost s gradom. A to čini razliku.

 

*Alexander Steffen: Garagen – Senefelder Straße, Prenzlauer Berg, 2014.

*Alexander Steffen: Wir Bleiben Alle – Brunnenstraße, Mitte 2013.

 

► Izlozi, pustopoljine, zidovi od opeke s grafitima – koja je poveznica među Vašim uobičajnim motivima?

Alexander Steffen: Sve to danas pomalo iščezava, na neki ih način nastojim sačuvati.

 

► Što obično stoji iza izloga koje fotografirate?

Alexander Steffen: Većinom su to obiteljske trgovine i obrti, najčešće imaju dugu tradiciju. Iza njih stoji povijest, možete osjetiti da postoje brojne priče povezane s tim mjestima.

 

► Fotografirane objekte dvaput ste koristili kao izložbeni prostor, s kojim ciljem?

Alexander Steffen: S Vanishing Berlin revisited pokušavao sam vratiti povijest tih mjesta u sadašnjost, u oba je slučaja savršeno funkcioniralo. Izložba u Pudel Salonu bila je najuspješnija koju sam priredio, na otvorenje je došlo preko tristo ljudi od kojih većinu nisam sreo prije ni kasnije. Uglavnom su to bili susjedi koji su željeli zaviriti u prostor koji je deset godina bio zatvoren. Gospođa koja je četrdeset godina vodila salon živi u istoj zgradi, bila je svojevrsna zvijezda izložbe. Dok smo pripremali prostor pronašli smo razne materijale, dio njih potjecao je još iz vremenena prija pada Zida, koje smo uključili u izložbu. Natpis je veoma neobičan, u suvremenom kontekstu na neki način i zabavan. Obitelji koja sada živi tamo natpis se jako sviđa, smatraju da ga vrijedi sačuvati. Odbili su brojne ponude, ne namjeravaju ga prodati.

 

*Alexander Steffen: Pudelsalon, Pflege aller Rassen – Erdmannstraße, Schöneberg 2010.

 

► Neki od neonskih natpisa sa specifičnom tipografijom (Korsett Engelke) koje ste snimili u međuvremenu su pohranjeni u Buchstabenmuseumu. Neonski znakovi i natpisi mogu se smatrati dijelom kulturne baštine?

Alexander Steffen: Meni su jednostavno neobično lijepi, privlačni. Rijetko koristim karte, slabo pamtim imena ulica, važni su mi i za orijentaciju tijekom vožnji i osobito šetnji gradom, pružaju fokus. Pomalo nestaju i to je možda u redu, jedan od znakova promjene. No doista sam razočaran ružnim, bezličnim plastičnim reklamama kojima ih zamjenjuju.

 

► Pustopoljine nisu samo fizički prostori, već i koncept, povezan s idejom slobode i potencijalom otvorene budućnosti?

Alexander Steffen: Da, sloboda je pravi izraz. Sloboda u smislu prostora koji možete nastaniti vlastitom imaginacijom, zamišljajući što bi se sve tu moglo dogoditi. No također i nešto izravnije, sloboda u smislu da mu doista možete fizički pristupiti i činiti što želite bez da budete uznemiravani. U novije vrijeme pustopoljine su u pravilu ograđene. Ograde vas upozoravaju da prilazite privatnom vlasništvu i da morate nekoga tražiti dozvolu kako biste ušli. Za gradski je krajolik Berlina bilo karakteristično nepostojanje tih ograda. To su bili otvoreni prostori. Stara industrijska postrojenja okružena praznim prostorom i slična mjesta, uvijek su mi se jako sviđala. Da se vratim na priču o galeriji, u to je vrijeme bilo još uvijek vrlo jednostavno privremeno okupirati takve prostore i činiti što vas je volja – staviti kontejner i organizirati izložbe, rave partije ili nešto treće. Tu je i uzbuđenje koje proizlazi iz nepredvidivosti situacije. Nije sasvim jasno koga i što na takvim mjestima možete zateći, što vam se može dogoditi. Ponekad razmišljam o tome nakon što na odlasku preskočim ogradu.

 

*Alexander Steffen: Kaufhausbrache – Curvystraße, Kreuzberg 2013.

 

► Berlin je na putu normalizacije, postaje nalik drugim njemačkim centrima?

Alexander Steffen: Berlin je postao magnet za turiste, mislim da je to ključna promjena. Ulaganje u nekretnine trenutno je jedan od najboljih načina zarade. Gdje god se okrenete, barem unutar Ringbahna, njihova cijena vrtoglavo raste. Kada sam 2009. započinjao projekt, grad je još uvijek spavao. Naravno, nekretnine su već bile rasprodane i preprodane, čitava je spekulativna spirala već bila pokrenuta. Ali ljudi to nisu mogli primjetiti, pustopoljine su još uvijek bile na svakom koraku. Možda su bile preprodane i po nekoliko puta i mnogi su zarađivali goleme svote na tome, ali nisu započinjali s izgradnjom jer su bili u prilici zaraditi čekajući. Čitav proces gentrifikacije koji je danas tako agresivno prisutan započeo je nekoliko godina kasnije. U tom smislu, mislim da sam projekt i knjigu predstavio u pravome trenutku. Nisam iz tog razloga započeo projekt, no tijekom njegova razvoja ta se tema nametnula. Knjiga i čitav projekt privukli su mnogo više medijske i ine pozornosti nego što sam očekivao. U izravnom kontaktu s posjetiteljima na izložbama uočio sam da ih je jedan dio sentimentalno motiviran, moj dobri stari Berlin… Drugi dio uzima te fotografije kao povod za promišljanje osobne situacije i njeno kontekstualiziranje unutar širih procesa. Pitanje je kako izbjeći zamku u koju su upali mnogi drugi gradovi. Trenutno imamo vrlo progresivnu vladu u Berlinu, no vrlo je zabavno da su se te iste progresivne snage i stranke do prije desetak godina rješavale svih nekretnina kojih su se mogle riješiti. U retrospektivi, smatram da je čitav techno pokret bio jako političan, no da je također u tom party balonu propustio preuzeti odgovornost za razvoj grada. Trebali su voditi brigu o tome, sada plaćaju cijenu. Nakon pada Zida berlinski je Senat prepustio gotovo 200 000 gradskih stanova privatnim investitorima; iz današnje perspektive, po uistinu smiješnim cijenama. Sada ih praktički iste političke stranke pokušavaju otkupiti natrag. Napravili su užasno loš posao. S druge strane, nadam se (iako ne znam je li to realističan scenarij) da je Berlin možda dovoljno hrabar da pokuša iznaći neka druga rješenja, a ne samo slijediti put Londona i New Yorka. Mislim da bi i stanovnici i vlada trebali imati puno više samopouzdanja u razvijanju održive vizije grada. Postoje radikalne alternative, možda smo došli do kritične točke u kojoj bi ih vrijedilo i iskušati. Genossenschaften, nekretnine u javnom vlasništvu koje nisu profitno orijentirane, forma je koja ovdje ima dugu tradiciju. Već u dvadesetima bila je snažno prisutna, sada je još uvijek podcijenjena. Političari se sada zaista natječu s investitorima i pokušavaju otkupiti nekretnine prije njih, takvo nešto je bilo potpuno nezamislivo prije dvadeset godina.

 

*Alexander Steffen: Golfabschlagsplatz – Gleisdreick, Schöneberg 2009.

 

► Prirodno je da se grad mijenja; kako ste ranije izjavili, nije u pitanju nostalgija, već je pitanje “tko gradi što i za koga”?

Alexander Steffen: Naravno da će ljudi ovdje ulagati i da se grad koji raste mora mijenjati. Ali nemam osjećaj da postoji nekakav generalni plan ili jasni prioriteti. Grad u kojem je dozvoljeno živjeti samo onima koji si mogu priuštiti tako visoke najamnine, za mene i nije grad. Pogledajte npr. arhitekturu preko puta East Side galerije, za mene je ona doista uvredljiva. Ako već podižu uredske zgrade i trgovačke centre, a već imamo sedamdeset trgovačkih centara, trebali bi na neki način pridonijeti gradskim vizurama, postati nove znamenitosti, za što je potrebno angažirati arhitekte koji su voljni eksperimentirati. Umjesto toga, imamo ovaj užas od legića. Brojne nove zgrade, čak i velikih međunarodnih kompanija, jednostavno su mediokritetska rješenja. Ako se to nastavi, definitivno će radikalno pogoršati izgled grada.

 

► Nakon ujedinjenja bivši je istočni dio doživio više promjena? Gdje su one najočitije?

Alexander Steffen: U početku su svi spominjali samo Mitte, možda je u pitanju bila potraga, iznalaženje centra u gradu za koji je karakteristično da ga nema. Sada su gradilišta diljem grada. No bivši se istočni dio definitivno mijenjao mnogo brže, što je na neki način simbolično za čitav proces ujedinjenja, koji je vođen na način da je Zapad ustvari preuzeo Istok.

 

*Alexander Steffen: Brache – Chausseestraße, Mitte 2011.

 

► Službeno, u pitanju je ujedinjenje, a ne okupacija…

Alexander Steffen: Da, ali način na koji se njime upravljalo… Mnogi Istočni Nijemci imaju osjećaj da su okupirani zapadnjačkim stilom života, mislim da je to jedan od važnijih uzroka uspona krajnje desnice u Njemačkoj. Uz Ampelmännchena, iz istočnonjemačkog društva malo je toga preuzeto. U svakom je smislu Zapad bio uvjeren da je svoje probleme uglavnom već riješio i da Istočnim Nijemcima daje priliku da prijeđu u bolji sustav, učeći ih kako da to učine. Uništili su razne industrije koje u novim okolnostima nisu bile profitabilne, što je ostavilo dosta prostora koje volim istraživati. Nastojali su što prije izbrisati povijest Istočne Njemačke, to je bio jedan od razloga zašto su tako brzo srušili i zid, što nije bila mudra odluka. Mogli smo sačuvati više dijelova, sada je praktički nemoguće vidjeti kuda je prolazio. Oko toga se i vodila velika rasprava, postojao je prijedlog da se to barem obilježi nekakvom linijom, kako bi se svima dalo do znanja da je ovaj grad bio podijeljen. Da se vratim na pitanje, dakle najprije Mitte, zatim Prenzlauer Berg i na kraju Friedrichshain, oni su se najviše promijenili.

 

*Alexander Steffen: Tempelhofer Freiheit – Tempelhof 2012.

 

► Knjigu ste izdali nakon uspješne crowdfunding kampanje, podršku su Vam pružili ljudi s različitih kontinenata; organizirali ste desetak izložbi, fotografije printate na različitim materijalima. Tko su uobičajni recipijenti Vaših radova?

Alexander Steffen: Podrška koju sam dobio tijekom kampanje bila je prilično internacionalna, no vjerujem da ti ljudi imaju neku vezu s Berlinom. Kontaktirao me i Goethe-Institut u Taipeiu, željeli su da tamo predstavim knjigu. Nažalost, nisu imalo dovoljno sredstava, a ni ja nisam imao vremena. No najviše sam knjiga prodao u Berlinu, Berlinčanima. Nisam radio istraživanje, pretpostavljam da ih je većina moja generacija ili nešto stariji. Iskreno, bilo bi pomalo dosadno da su samo oni u pitanju, zanimljivija mi je činjenica da izložbe posjećuje i velik broj mladih ljudi koji se s tim fotografijama mogu na neki način povezati.

 

► U knjizi se osim fotografija nalazi i nekoliko Vaših intimno intoniranih priča. Smatrate li da uvijek ostaje nešto subverzivno u samim fotografijama, nešto što izmiče namjeravanim interpretacijama, ili ste im samo pokušali pružiti odgovarajuće okruženje?

Alexander Steffen: Izuzev pogovora koji je napisao čovjek s kojim sam vodio galeriju, odlučio sam se za vlastite tekstove. Oni bi trebali pružiti nekakav uvid u pozadinu autora fotografija i tako posredno poslužiti kao orjentir, no nisu izravno povezani s fotografijama. Moje teme nisu uobičajne znamenitosti, prije bi se moglo reći da su to prostori prisutniji u podsvijesti; možda ste ih vidjeli, ali niste sigurni gdje, ni postoje li još uvijek. Još u početku odlučili smo da nećemo stavljati ni natuknice ispod pojedinih fotografija, već na kraju knjige. U protivnom, reakcije bi se uglavnom svele na puko prepoznavanje lokacija. Smatram da smo ovako stvorili neobičnu, začudnu atmosferu.

 

► Na izložbi se mogao vidjeti i poster s dadaističkom igrom riječi od kojih se dio pojavlje na fotografijama; možete li nam reći nešto više o tome?

Alexander Steffen: Ponekad me nazivaju umjetnikom, što zvuči lijepo, no ne osjećam se tako niti bih se tako predstavljao. Nisam još učinio taj korak, upitno je hoću li ću ga ikada i učiniti. To je pomalo smiješno, jer sada se mogu smatrati fotografom, tu je knjiga, izložbe, brojni članci o projektu. Ipak, smatram da fotografsku vještinu nisam razvio na odgovarajući način da bih se nazivao fotografom. No ovo je druga stvar, poster je zasigurno umjetničko djelo. Dolazilo je izravno iz podsvijesti, uzeo sam dio riječi s fotografija i zatim ih iskombinirao s nekim temama osobne mitologije. Veoma je osobno, to su moja sjećanja, no više nisu privatna jer ih nisam čuvao za sebe. Postoje ljudi koji se s njima mogu povezati, koji u tome pronađu okidač za neka svoja sjećanja o gradu. U pitanju je posebni, tajni kod. Više me dira interes za poster nego za fotografije zato što je neusporedivo intimniji, tu sam unio više sebe.

 

*Alexander Steffen: nichts hält ewig… (poster)

 

► Poster dakle sadrži ključne riječi jednog (zapadno)berlinskog iskustva?

Alexander Steffen: Ne, nije u pitanju Zapad. Razmišljao sam o tome da krenem sa Zapada prema Istoku, no zaključio sam da bi to bilo glupo. Uključene asocijacije ionako se uglavnom odnose na razdoblje nakon ujedinjenja, iako su prisutne i neke ranije koje su onda naravno zapadnoberlinske. No Zida više nema, živio sam na objema stranama i želim ih ujediniti. Ne želim ponovo uvoditi tu razliku.

 

► Nekoliko završnih riječi, o budućnosti projekta?

Alexander Steffen: Berlin je prilično veliki grad i uvijek možete doprijeti do novih ljudi, no ovdje sam već imao brojne izložbe, mislim da je vrijeme da pokušam internacionalizirati projekt. Želio bih organizirati turneju s još nekoliko fotografa koji rade slične projekte u njihovim gradovima, volio bih da to opet bude povezano s fotografiranim mjestima. New York, Beč, Hamburg, Hrvatska, istočna Europa me također jako privlači, zemlje kao što su Poljska, Mađarska ili Rumunjska. Mnogi su mi spominjali Beograd kao pravo mjesto za mene, ne znam zbog čega jer tamo još nisam bio. S autorima iz New Yorka koji su me inspirirali već sam uspostavio kontakt, no bilo im je smiješno kada sam predložio da na dva tjedna iznajmimo neku staru trgovinu i organiziramo izložbu. Tamo je to preskupo da bi se organiziralo bez nekakve institucionalne podrške.