U zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti prije nekoliko dana otvorena je retrospektiva u povodu stogodišnjice rođenja Ivana Kožarića (Petrinja, 10. lipnja 1921. – Zagreb, 15. studenoga 2020.). Izložba Jedna od mogućih 100, čiju koncepciju i postav potpisuju Radmila Iva Janković i Vladimir Čajkovac, samo je jedan od mnoštva mogućih načina predstavljanja stvaralaštva posve netipične i upravo zbog toga iznimne umjetničke osobnosti u svijetu novije hrvatske i europske umjetnosti. Od samog početka umjetničkog puta, odbijajući zamrznuti likovni jezik u nekoj prepoznatljivoj inačici stila, Ivan Kožarić neumorno je tragao za najboljim načinom kojim će materijalizirati svoju umjetničku misao – ideju. “Ako djelo sadrži ideju”, govorio je, “ima sve, ima život”. U tom duhu zauzeo je stav neslaganja – ne samo s konvencijama struke ili bilo kojeg oblika dogmatizma – nego i sa samim sobom, uz jednako čvrstu odluku o svakodnevnom započinjanju iz početka.
*Portret Ivana Kožarića / foto: Antun Maračić
Početkom 1950-ih kada počinje samostalno izlagati, njegova djela posve su sinkrona progresivnoj struji poratnog egzistencijalizma. Humanu formu oslobađa svakog suviška naracije i pretvara u univerzalni znak. Još u to vrijeme, uz istraživanje mogućnosti bogatog vokabulara koje je u naslijeđe ostavila umjetnost moderne, eksperimentira s posve apstraktnim formama, da bi krajem 1950-ih kada boravi na stipendiji u Parizu, počeo još radikalnije sažimati i apstrahirati skulpturalni izraz, intenzivno zaokupljen negativnom formom – prazninom. Upravo će ga ta djela približiti tek formiranoj neoavangardnoj grupi Gorgona (1959. -1966.), kojoj se priključuje povratkom u Zagreb, 1960. godine.
*Ivan Kožarić, “Neobični projekt – Rezanje Sljemena”, 1960., boja i kolaž na c/b fotografiji, vlasništvo Muzeja suvremene umjetnosti
Od sedamdesetih godina prošloga stoljeća priklanja se otvorenom djelu, načelu procesualnosti koje se u njegovu opusu očituje kao artikuliran umjetnički stav koji će materijalizirati brojnim postupcima među kojima su i radikalne geste negiranja i poništavanja vlastite prošlosti u ime onoga što je tek trebalo nastati. Izokretanjem sustava vrijednosti alkemijskim procesima preobrazbe “smeća u zlato”, strategijama recikliranja, prisvajanja, otvaranja novih potencijala promjenama odnosa među djelima… Ivan Kožarić neprestano je mobilizirao pitanja naravi i granica umjetnosti kao nečeg što “uvijek izmiče” i “uvijek je nešto drugo”.
*I. Kožarić, “Asamblaž (Usisavači)”, 2000., ready-made, Atelijer Kožarić, MSU, vlasništvo Grada Zagreba / foto: Boris Cvjetanović (lijevo);
I. Kožarić, “Fićo”, 1971., aluminij, Atelijer Kožarić, MSU, vlasništvo Grada Zagreba / foto: Boris Cvjetanović (desno)
*I. Kožarić, Pinkleci, 1971.-1975., kombinirana tehnika, Atelijer Kožarić, MSU, vlasništvo Grada Zagreba / foto Boris Cvjetanović (lijevo);
I. Kožarić, “Precizni mehanizam”, 1959., gips, vlasništvo Gliptoteke HAZU / foto: Darko Bavoljak (desno)
Opus umjetnika koji je gotovo paralelno uspijevao biti anakron i posve suvremen, ponekad i preduhitriti pojave u umjetnosti koje su se tek trebale dogoditi, što precizno sažima terminom “anarhični diskontinuitet”, ova retrospektiva ne podcrtava stvaranjem novog diskontinuiteta, ponavljajući ono što se posve prirodno događalo i prepoznato je kao glavna supstanca Atelijera Kožarić – mjesta od kojega je sve i počelo. Koncepcija retrospektive kreće suprotnim putem, pokušajem da se njegov opus prikaže kontinuitetom diskontinuiteta – uspostavljanjem što preciznijeg redoslijeda iznenadnih mijena na tom skoro 70 godina dugom umjetničkom putu.
*I. Kožarić, “Pozlaćeni ormar ateljea” , 1971., ready made, zlatna boja, vlasništvo MSU-a / foto: Boris Cvjetanović (lijevo);
I. Kožarić, “Reagiranja”, 1956.-1978., konstruiranje, drveni stolac, bronca, žica, drvene ploče, vlasništvo Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti / foto: Nino Vranić (desno)
*Ivan Kožarić, “Oblik prostora”, 1965., fiberglas, vlasništvo Gliptoteke HAZU / foto: Darko Bavoljak (lijevo);
Ivan Kožarić, “Sjedeća figura”, 1955., gips, vlasništvo Muzeja suvremene umjetnosti (desno)
Ivan Kožarić rodio se u Petrinji 1921. u kojoj je proveo djetinjstvo do 1931. godine. Potom se s obitelji seli u Zagreb. Kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu upisuje 1943.godine, diplomirao je 1947. u klasi prof. Frane Kršinića i Vanje Radauša. Specijalku je završio 1949. kod prof. Antuna Augustinčića. Izlagati počinje 1953. godine. Kao stipendist Fonda Moša Pijade boravi u Parizu 1959./1960. godine. Usprkos ponuđenoj mogućnosti da u Parizu ostvari europsku karijeru, vraća se u Zagreb te se pridružuje neoavangardnoj grupi Gorgona (1959.–1966.). Izlagao je na stotinjak samostalnih i oko dvije stotine skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu. Među važnijima su Venecijanski bijenale, 1976.; Bijenale u Sao Paolu, 1979.; Musée d’Art Moderne de la Ville u Parizu, 2002.; Documenta u Kasselu, 2002.; Pariško trijenale 2012. Velika retrospektivna izložba priređena mu je u Haus der Kunst u Münchenu 2013 godine.
Autor je brojnih javnih skulptura u Zagrebu, Sisku, Rijeci, Portorožu, Mariboru, Aranđelovcu, Bochumu i Issy les Moulineauxu pokraj Pariza. Redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1997. godine, a u razdoblju od 1997. do 2011. godine obnaša dužnost voditelja Gliptoteke HAZU. Dobitnik je mnogih nagrada, između ostalih Nagrade grada Zagreba (1960.) i nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (1997.). Kožarićeva djela nalaze se u brojnim privatnim i muzejskim zbirkama u zemlji i svijetu među kojima su MoMA u New Yorku, Musée d’Art Moderne de la Ville u Parizu i M HKA u Antwerpenu. Grad Zagreb 2007. godine u cijelosti je otkupio Kožarićev atelijer s više od 6.000 djela i ostalih predmeta te ga povjerio na trajno čuvanje Muzeju suvremene umjetnosti Zagreb.
*Portret Ivana Kožarića / foto: Antun Maračić
Uz odabir djela iz fundusa Atelijera Kožarić, u vlasništvu Grada Zagreba i zbirki MSU-a, djela na izložbi posuđena su iz Gliptoteke HAZU, Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Laube – kuće za ljude i umjetnost, Galerije umjetnina u Splitu, zbirke obitelji Kožarić, Kolekcije Marinko Sudac, Zbirke Biškupić te drugih privatnih zbirki. Izložba je otvorena do 31. listopada.
Osim toga, ove godine zagrebački MSU i Gradski ured za kulturu Grada Zagreba pokrenuli su nagradu koji nosi Kožarićevo ime, a namijenjena je mladim umjetnicima. Dodjeljuju se tri otkupne nagrade u ukupnom iznosu od 75.000 kuna te jedna posebna nagrada za digital art u iznosi od 25.000 kuna. Ovogodišnji natječaj za dodjelu Nagrade Ivan Kožarić upravo je u tijeku, a više informacija potražite ovdje.
