U zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti otvorena je najnovija izložba Matka Vekića pod nazivom Arhipelag. Vekić, inače jedan od najboljih hrvatskih suvremenih slikara, ovdje predstavlja 70 slika velikog formata pejzažne tematike. Naravno, kad govorimo o pejzažu u kontekstu ove izložbe, treba biti oprezan. Jer, unatoč formalnim tematsko – motivskim silnicama (imaginarna obala, drveće, alepski borovi i mediteranski krajolik općenito), Vekić svoje slike gradi na rubu apstrakcije uopćavajući prikazane motive prirode i uvećavajući ih do momenta univerzalnosti. Radovi iz podciklusa Arhipelag tako su već skoro potpuno apstraktni, a autor u njima stvara obrise jedne zamišljene obale načinjene da nalikuje topografskim prikazima zemlje.
*foto via MSU Zagreb Facebook
Zanimljiv je način kojim to postiže. Umjetnik je sve radove u ciklusu prikazao tehnikom akrilnog kita na drvenim panelima, a sam pigment je (nakon sušenja) grebao i brusio dobivajući tako mrlje i udubljenja koja postaju ujedno označitelj i označeno Vekićeve priče o mediteranskom pejzažu. Zašto naglašavam takvu dvostrukost znaka u ovim radovima? Grebanjem i bušenjem površine, umjetnik je stvorio “znak – simbol” Mediterana (otok, hrid, grezu, teško pristupačnu obalu), ali je također realizirao i začudne prodore u materičnost medija kojim se služi dobivajući tako znak i na razini strukturalne izgradnje slike. I tu dolazimo do onog, svima poznatog, Matka Vekića. Umjetnika koji uvijek problematizira i sam medij slike (odnosno u njega uranja) ponesen potrebom da istraži njegove estetske i spoznajne granice. Do slikara materije i velikog istraživača slike.
Pejzaž kao prostor duha
Ono novo u ovom ciklusu je okretanje prirodi naspram, za ovog umjetnika karakterističnog, “bilježenja” društvenog momenta. Vekić je uvijek aktualan, uvijek progovara o duhu trenutka i angažiran je na sebi svojstven način (jer ne može ga se prikazati kao politički angažiranog). Bile to slike manekenki i nogometaša iz ciklusa Životinjski krug zodijak gdje je propitivao društvene ideale tadašnjeg trenutka ili bilo koji drugi autorov ciklus – Matko Vekić uvijek progovara o aktualnom. Pa što se promijenilo? Otkud pejzaž?
U intervjuu Jutarnjem listu, autor objašnjava ovu naizgled veliku promjenu. On, naime, i dalje slika aktualni trenutak u vremenu, ali vrijeme se promijenilo. Korona je stvorila novo normalno u kojem smo se svi našli okrenuti sebi samima, možda čak bili i prisiljeni na samoevaluaciju i introspekciju – na uranjanje u svoj unutarnji pejzaž duha. I to je ono što umjetnik ovdje prikazuje. Služeći se prirodom kao početnom informacijskom točkom, svojevrsnim motivskim kôdom, on progovara o svojem/našem unutarnjem svijetu. Rekla bih da takve prostore duha izražava kroz (s)tvarne pejzažne fragmente-natuknice.
*foto via MSU Zagreb Facebook
Estetika kao alat spoznaje
Ono što treba naglasiti (kad već govorim o fragmentima i pejzažnim natuknicama) je da su na većini slika u ciklusu predstavljeni upravo detalji prirode, najčešće drveća. U nekoliko podciklusa (Mitsko stablo, Stablo u otoku…) prikazani su detalji drveća (grana, kore drveta) koji dobivaju nazive naplavina, breza, alepskih borova… Ovdje grane dobivaju naznake antropomorfnih oblika, a “izbliza promotrena” kora breza nalikuje makro pejzažu jer tek kad se od slike udaljimo prepoznajemo grubu koru drveta, dok se približavanjem istoj intenzivira estetska senzacija promatranja nekog izuzetno materijalnog, a opet apstraktnog univerzuma. Prizor bi tako mogao biti još jedna topografska karta zemlje, ali isto tako i ulaz u naša unutarnja previranja posve nematerične prirode, u područje apstrakcije duha. Promatrajući seriju slika naziva Breze, pitala sam se da li je ta gruba kora ograda našeg ega, a njena sirovost odraz neizbrušenosti duha suvremena čovjeka. Ali, bez pokušaja da odgovorim na svoja ne baš vješto zamišljena filozofska pitanja, samouvjereno ću ustvrditi da su upravo ti prikazi breza onaj estetičko-epistemološki trenutak koji slikarstvo Matka Vekića čini toliko jakim i autentičnim, spoznajno iznimnim te “zanatski” izvrsnim.
*foto via MSU Zagreb Facebook
Vrli novi svijet
Već spomenuti postupak grebanja i brušenja pigmenta boje ima još jednu interesantnu karakteristiku, po meni vezanu uz naše trenutno stanje. Naime, brisanjem i ništenjem nanesene boje, dokidanjem stvarane površine, Vekić kao da želi ukinuti granice slike ili granice svijeta – možda baš ovog trenutačnog, novo – normalnog svijeta u koji smo bačeni. On sam govori da rad mora reagirati na duh trenutka, a naš trenutak frustrirajuć je, usamljenički, a zatim i posve nov i neizvjestan. Stoga nije nelogično da postupak izgradnje slike nalikuje izljevu frustracije (brušenje, grebanje, poništavanje) i da sama slika postane prostor neizvjesnosti i očuđenja. Mjesto na kojem se pitamo: A kamo dalje iz ovog trenutka?
Autorica: Ana Čveljo / sve tekstove ove autorice čitajte na linku
Izložba Arhipelag Matka Vekića u zagrebačkom MSU-u otvorena je do 15. kolovoza (info).
