Vizkulturin podcast zamišljen je kao dijaloška artikulacija aktualnih autorskih umjetničkih projekata, recentno izloženih u zagrebačkim galerijama.
U novoj epizodi gostuje Inia Herenčić koja govori o svojoj izložbi Nosila sam češer u ruksaku, otvorenoj u organizaciji HDLU-a u Galeriji VN do 7. veljače. Izložba se bavi odnosom svakodnevnih prizora i unutarnjih stanja, pri čemu se radovi fotografkinje doživljavaju intuitivno, prije racionalnog tumačenja. Kroz seriju radova autorica istražuje kako se značenje oblikuje tek kroz promatranje i vrijeme, pozivajući gledatelja na sporije i svjesnije gledanje slike. Radovi nisu zamišljeni kao linearni narativ, već kao niz prizora koji zajedno stvaraju prostor tišine, suptilnosti i osobne refleksije. Izložba tako poziva na smirenije promatranje, u kojem je naglasak manje na motivu, a više na samom iskustvu gledanja.
Gošća: Inia Herenčić
Razgovara: Tena Starčević / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
U svojoj izjavi Inia Herenčić pojašnjava:
Ovaj rad proizlazi iz procesa osobnog pronalaska i kretanja kroz različite faze bivanja – prihvaćanja, ostavljanja, gledanja i viđenja. Riječ je o putu odrastanja, sazrijevanja i otpuštanja, u kojem se identitet ne promatra kao fiksna kategorija, već kao stanje u stalnoj transformaciji, oblikovano iskustvom, tijelom i vremenom.
Projekt Nosila sam češer u ruksaku razvija se kroz introspektivni i intuitivni proces u kojem koncept ne prethodi radu, već se formira kroz čin promatranja, kretanja i emocionalnog reagiranja na svakodnevne prostore. Fotografije nastaju prije racionalizacije, u nastojanju da se uspostavi prostor između svjetla, tijela, pokreta, mjesta i osjećaja. U tom međuprostoru istražujem odnos vanjskog svijeta i unutarnjih stanja — područje u kojem se percepcija, memorija i osjećaj susreću prije nego što se oblikuju u značenje.
U predgovoru Leila Topić piše:
Nosila sam češer u ruksaku – već naslov upozorava na tvrdoglavu činjenicu češera; odveć običan da bi bio suvenir, a pretežak da bi bio slučajan. Naziv je to ciklusa koji polazi od izvjesne materijalne upornosti svijeta i od načina na koji se pogled disciplinira u dodiru s onim što se obično previđa. Naziv rada također uspostavlja temeljnu ideju: češer je predmet koji se opire simboličkoj potrošnji, njegova prisutnost nije izvanredna, ali nije ni neutralna.
Upravo u toj ambivalentnosti, između zanemarivog i postojanog, otvara se prostor u kojem se ciklus oblikuje.
Adornova tvrdnja da su umjetnička djela živa, da posjeduju život sui generis koji nadilazi njihovu povijesnu sudbinu, ovdje nije tek citat koji legitimira praksu, nego misaona potka koja omogućuje razumijevanje njezina učinka. Djela, piše Adorno, govore na način koji nije ni prirodan ni ljudski; njihova komunikacija odvija se mimo namjere i mimo neposredne upotrebe. Upravo se u tom međuprostoru može smjestiti rad Inie Herenčić: njezine fotografije zadržavaju iskustvo u stanju napetosti, kao nešto što je istodobno prisutno i uskraćeno. Nadalje, ciklus nije organiziran kao narativni slijed niti kao vizualni dnevnik.
Njegova logika je sekvencijalna, ali, istodobno, nelinearna. Naime, fotografije su povezane ritmom izmjene fokusa: blizina i udaljenost, oštrina i zamućenje, detalj i totalni pogled. Stoga se gledatelj postupno odvaja od potrebe da prepozna temu i počinje učiti kako i što valja promatrati. Također, čini se da pogled nije usmjeren prema vizualnom „zaključku“, nego radije prema trajanju.
U teorijskom okviru zbornika The Everyday Stephen Johnstone inzistira na tome da svakodnevno nije sadržaj koji se može jednostavno preuzeti, nego polje u kojem se prelamaju pitanja pažnje, navika i vrijednosti. Svakodnevno se pojavljuje kao ono što je stalno prisutno, a upravo zato ispražnjeno od značenja. Ono ne traži reprezentaciju, nego promjenu uvjeta opažanja. Tako umjetnički rad koji tematizira svakodnevno nije dramatičan, nego radije govorimo o reorganizaciji hijerarhije onoga što se smatra vrijednim gledanja.
Tako Nosila sam češer u ruksaku nije zapravo ciklus o svakodnevici, nego ciklus koji svakodnevno proizvodi kao iskustvo. Uočavamo da ne postoji središnji motiv koji bi organizirao čitanje, niti vizualni znak koji bi preuzeo ulogu ključa. Umjesto toga, serija uspostavlja režim pažnje u kojem se odnosi između slika stalno premeću i polemiziraju, upozoravajući da značenje nije smješteno u pojedinačnu fotografiju, nego u njihovom suživotu.
Blanchotovo promišljanje svakodnevnog kao onoga što stalno izmiče formi, iako je uvijek tu, pomaže razumjeti ovu strukturu. Svakodnevno, piše Blanchot, ne dopušta da se zatvori u stabilne kategorije; ono se pojavljuje kao niz ponavljanja koji nikada ne postaju identični.
Iniine fotografije zadržavaju upravo tu neodređenost. Poznatost prizora ne vodi sigurnosti, nego laganom pomaku, osjećaju da je ono što se gleda već viđeno, ali nikada na isti način.
U izjavi umjetnice posebno je važan naglasak da koncept ne prethodi radu, nego nastaje u činu promatranja i kretanja. Ta formulacija nije tek opis radnog procesa, nego jasno pozicioniranje prema dominantnoj praksi suvremene umjetnosti, praksi u kojoj se već „sve zna unaprijed“. Inia, čini se, radi s odgodom smisla. Njezina fotografija proizvodi svijest o vlastitom gledanju, dok ciklus istovremeno postaje svojevrsni alat za učenje opažanja, a ne tek sredstvo ilustracije. U tom kontekstu, prizori koji se u seriji pojavljuju ne funkcioniraju kao simboli, nego kao materijalni tragovi, a njihova važnost je u tome što zahtijevaju pomniji pogled. Naposljetku, češer iz naslova funkcionira kao precizan model cijelog rada: spremnik potencijala, ali i svakodnevan predmet, ni po čemu izvanredan a opet umjetnici dragocjen.
Zaključno, Nosila sam češer u ruksaku može se čitati kao rad o sazrijevanju pogleda, o njegovoj sposobnosti da izdrži prisutnost slike bez potrebe da je odmah racionalizira pojmom. Upravo tu se Adornova misao o životu djela pokazuje relevantnom: fotografije ne služe prirodi ni čovjeku, nego uspostavljaju vlastiti oblik komunikacije, koji se odvija u vremenu i koji zahtijeva strpljenje. Djelo, na koncu, živi onoliko dugo koliko pogled pristaje na taj uvjet.
Inia Herenčić (1985., Zagreb) vizualna je autorica i fotografkinja. Magistrirala je fotografiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu (2023.) te je diplomirala komunikacijski menadžment (2012.).
Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika i dobitnica više priznanja za znanstveno- umjetnički rad. Sudjelovala je na brojnim međunarodnim grupnim izložbama, ostvarila fotografske intervencije u javnom prostoru te realizirala samostalne izložbe.
Njezina umjetnička praksa temelji se na dokumentarističkom pristupu, s naglaskom na istraživanje emocija, međuljudskih odnosa i suživota pojedinca u suvremenom društvu. Pedagoško iskustvo stekla je kao voditeljica kreativnih radionica i asistentica u visokoškolskom obrazovanju na području fotografije. Usavršavala se na brojnim međunarodnim radionicama, gdje razvija osobni vizualni jezik unutar fotografskog medija. U svom radu kontinuirano propituje vlastite identitete i uloge majke, sestre, putnice i umjetnice.
Projekt VK Podcast – Vizkulturin Podcast dijalozi i online izložbe sufinanciran je sredstvima Grada Zagreba — Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo te Ministarstva kulture i medija RH
