Vizkulturin podcast zamišljen je kao dijaloška artikulacija aktualnih autorskih umjetničkih projekata, recentno izloženih u zagrebačkim galerijama.
U novoj epizodi VK podcasta gostuje umjetnica Natalia Borčić Peuc koja na izložbi Tuneli, osmatračnice, bunkeri u Galeriji Kranjčar, organiziranoj u okviru gostovanja radi obnove privremeno zatvorenog Meštrovićevog paviljona, predstavlja svoj najnoviji ciklus slika. Polazeći od krajolika vojne infrastrukture otoka Visa – napuštenih bunkera, osmatračnica i podzemnih tunela – autorica istražuje prostore kolektivne memorije, osobnog sjećanja i zaborava.
Gošća: Natalia Borčić Peuc
Razgovara: Tena Starčević / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Kako u predgovoru piše Leila Topić: U najnovijem slikarskom ciklusu Natalie Borčić Peuc, topografija otoka Visa — njegovi tuneli, osmatračnice i ruševni vojni kompleksi — ne služe tek kao zanimljivi prizori, nego radije kao svojevrsni epistemološki alat. Ovdje pejzaž nije izvanjski, nego unutarnji: mapiranje psihogeografije, povijesti i osjećaja koje slikarska površina tek treba prizvati. Slika se pojavljuje kao polje susreta memorije, traume i materijalnosti.
U suvremenom kontekstu slikarstva, pejzaž se više ne doživljava kao puka reprezentacija prirodnog prostora ili statični pogled iz određene točke. Umjesto toga, on se artikulira kao kompleksna epistemološka i afektivna matrica unutar koje se isprepliću memorijski slojevi, emocionalna iskustva, ekološke svijesti i politički narativi. Današnji pejzaž, dakako, prelazi granice mimetičke funkcije; on postaje prostor spekulacije, osjetila i kritičkog mišljenja – svojevrsna vizualna osmatračnica koja omogućuje promišljanje stvarnosti iznutra, kroz prizmu povijesnog sedimenta i emocionalne (samo)refleksije.
Jedan od dominantnih pravaca u recentnim slikarskim praksama jest tzv. ekološki pejzaž, koji reagira na urgentne izazove antropocena i globalne klimatske disrupcije. U ovom okviru umjetnici ne prikazuju prirodu kao idilični prostor, nego interveniraju u njezinu reprezentaciju kroz prizore devastacije, distopijske vizije postprirodnog svijeta i estetski artikulirane komentare o klimatskoj neizvjesnosti.
S paralelnim intenzitetom razvija se i takozvani postmemorijski pejzaž, koji upisuje tragove povijesnih trauma, nestalih prostora i kolektivnih gubitaka. Ovdje pejzaž funkcionira ne kao vizualna rekonstrukcija, nego kao taktilna i introspektivna ploha koja rezonira odsutnostima. Takvi radovi često evociraju lokacije koje su iščezle iz kolektivnih sjećanja, a njihova nijemost nosi težinu onoga što se dogodilo, ali što više nije vidljivo ili posredono prisutno.
Još jedan značajan pravac jest afektivni pejzaž, usmjeren na subjektivno percipirane prostore unutarnjih stanja, tjelesnih senzacija i intimnih memorija. Estetske strategije u ovom pristupu često brišu granice između figuracije i apstrakcije, stvarajući vizualne površine koje nisu reprezentacije, nego ekspresije unutarnje topografije. Pejzaž postaje stanoviti produžetak osjeta – slikovna koreografija emocionalnog doživljaja.
Unutar ovih suvremenih tendencija, likovni opus Natalie Borčić Peuc, osobito njezin najnoviji ciklus inspiriran vojnom infrastrukturom otoka Visa, pozicionira se na sjecištima postmemorijskog i afektivnog pejzaža. Istražujući prostore napuštenih tunela i osmatračnica, autorica ne rekonstruira njihov izgled, nego evocira njihovu povijesno-emocionalnu važnost. Njezine slike nisu narativne ilustracije, nego materijalizirane senzacije – prostori u kojima boja, tekstura i trag pigmenta nose memoriju tišine, kontrole i zaborava. Istodobno, njezino slikarstvo možemo iščitavati i kao ekološki angažirano, jer preispituje tragove ljudske prisutnosti, degradacije prostora i utjecaja militarizirane povijesti na okoliš – tematski i materijalno odražavajući vizualne i taktilne simptome antropocena.
Korištenjem nekonvencionalnih slikarskih postupaka – kiselina, emulzija i organski razlivenih pigmenata – umjetnica stvara radove koji su bliži svojevrsnoj arheologiji osjećaja nego dokumentarnoj reprezentaciji. Njezina umjetnička gesta ne proizlazi samo iz motiva viških krajobraza, nego iz sedimenta – pejzaž se ovdje ne gleda, nego se u nj uranja. On postaje medij introspektivne spoznaje, prizor onoga što ostaje nakon što prostor nestane: osjećaj, trag, odjek.
Naposljetku, pejzaž kod Natalie Borčić Peuc ne funkcionira kao pogled prema van, nego kao taktilno i osjetilno iskustvo – u njega se uranja poput kupača koji ulazi u rashlađeni tunel tijekom sparnih ljetnih dana. Nije riječ samo o promatranju i slikanju motiva nego o fizičkoj i emocionalnoj aktivaciji prostora slike; radovi autorice pozivaju na introspektivnu percepciju, gdje svaka slikovna površina nosi trag afektivne rezonance i kolektivne memorije.
U slikama Natalie Borčić Peuc prevladavaju hladni plavo-zeleni tonovi koji prizivaju vlagu i sjenu podzemnih prostora — njihove tjeskobe i smirenosti istodobno. Ta paleta nije tek kromatski odabir, nego senzorna evokacija: boja postaje temperatura, dubina, ozračje. Kao što tijelo osjeti promjenu zraka pri ulasku u tunel, tako i gledatelj “ulazi” u sliku kroz slojeve boje koji podsjećaju na alge, sol, koroziju i mineralne naslage. Plavo-zelena ovdje ne sugerira more, nego njegov odjek u zatvorenome – zatamnjenom prostoru gdje se svjetlo raspršuje, a pogled se mora prilagoditi mraku i tišini.
Unutar dominantne hladne palete plavo-zelenih tonova, Natalia Borčić uvodi iznenadne svjetlosne akcente – proplamsaje jarkih boja poput koraljno crvene, žute ili narančaste – koji djeluju poput iznenadnih bljeskova u tami tunela. Ti koloristički izboji ne razbijaju atmosferu slike, nego je aktiviraju: u njima se pojavljuju tragovi prisutnosti – ljudske figure, kupaći kostimi, pokret tijela, fragmenti svakodnevice uhvaćeni u gustoj strukturi pigmenta. Oni funkcioniraju poput rezidua geste – slikovnih točaka koje apostrofiraju radnju, kretnju, ulazak i izlazak iz prostora. U tim svjetlosnim tragovima slika pulsira, pretvarajući se iz kontemplativnog pejzaža u prizorište mikro-aktivnosti, nježnih pomaka i živih prisutnosti.
U skladu s mišljenjem Theodora W. Adorna, prema kojemu „umjetnost postaje istinska kada, lišena iluzije, zadrhti pod vlastitim proturječjima“ (Aesthetic Theory, str. 132), slike Natalie Borčić Peuc ne nude ni utjehu ni reprezentaciju, nego iskustvo koje ne potvrđuje stvarnost i kroz vlastitu unutarnju proturječnost otkriva ono što u stvarnosti nedostaje. One ne prikazuju svijet, nego ga iznova tvore u formi koja istodobno nosi tragove gubitka i mogućnosti.
U tom smislu, Natalijino slikarstvo ne potvrđuje zavičaj, ni sliku kao iluziju svijeta, nego njeguje njezinu unutarnju napetost: između sjećanja i pigmenta, između forme i rasapa, između prisutnosti i onoga što izmiče. Upravo to – kako piše Adorno – omogućuje umjetnosti da ne pomiruje, nego zadržava proturječje, da ostane vjerna njegovoj nerazrješivosti: da bude „istinska u svojoj neistinosti“, u onome što ne može izreći, ali može pokazati u tragu, teksturi, gesti.
Slikarstvo Natalie Borčić Peuc, tako, ne žali za izgubljenim svijetom, nego pokazuje da je slika i dalje moguće mjesto njegova traganja.
Natalia Borčić Peuc, akademska slikarica, rođena je na otoku Visu 1989. godine. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi prof. Matka Vekića u Zagrebu 2013. godine. Članica je HDLU-a i HZSU-a. Kreatorica je nagrade za 14. festival radiodrame Grand prix Marulić. Osmislila je umjetnički projekt „U trećoj brzini“ kroz kojeg vodi likovne i literarne radionice u Domovima za starije i nemoćne. Bavi se i ilustracijom te je ilustrirala mnogobrojne legende i priče otoka Visa. Izlagala je na mnogobrojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu te je sudjelovala na više umjetničkih rezidencija. Na 7. Bijenalu slikarstva dobila je nagradu „Mlada umjetnica 7. bijenala slikarstva“ i nagradu „Kontrapukt nagrada Vladimir Dodig Trokut , Iva Vraneković – umjetnici umjetniku“. Živi i radi na relaciji Zagreb – Vis.
Projekt VK Podcast – Vizkulturin Podcast dijalozi i online izložbe sufinanciran je sredstvima Grada Zagreba — Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo te Ministarstva kulture i medija RH
