Do 20. lipnja u Galeriji Bernardo Bernardi, smještenoj na prvom katu zgrade Pučkog otvorenog učilišta Zagreb, može se pogledati izložba renomiranog industrijskog dizajnera Zorana Jedrejčića. Inače vrlo izložen prostor Galerije Bernardi pretvoren je u intiman ambijent, posve opremljen Jedrejčićevim dizajnom, uz postav koji uspješno spaja praktična i umjetnička rješenja.
Autor je rukopis počeo stvarati na tada tek osnovanom Studiju dizajna u Zagrebu, oplemenio ga je nastavkom školovanja u Italiji, u Firenci, ali i radom s mnogim talijanskim i svjetskim brendovima, isprva u milanskom studiju Ettorea Sottsassa, a zatim u vlastitom studiju, isprva u Milanu, a zatim u Beogradu. U jasnom i snažnom rukopisu varira od suptilnih klasičnih rješenja do onih s izraženom osobnošću, ali uvijek s uporištem u kategoriji koja je u industrijskom dizajnu itekako važna: u realnosti, u procesu proizvodnje i distribucije, s idejom o krajnjem korisniku i svemu što do njega vodi. I dok se industrijski dizajn na ovim prostorima prilično često suočava s problemom konekcije u industriji i dugim ili nemogućim putom do realizacije, Jedrejčić pokazuje da rješenja postoje.
Izložene su kolekcije brendova Woak, Volumen i Zavar. Kolekcija stola i stolaca pokazuje visoku razinu i praktičnosti i umjetnosti, uz gotovo skulpturalnu dorađenost koja, uz funkcionalnost, oplemenjuje prostor. Tapecirani namještaj Volumen nudi kompozicija je obilja boja, oblika i tekstura, podsjeća na ergonomsku udobnost, ali i onu koja potiče i mentalni sklop. Inovativno iznenađenje su radijatori Zavar, istovremeno dominantni i diskretni u prostoru, funkcija grijanja prostora zamaskirana je plohama koje nude funkciju ogledala, ali ono što je najizrazitije upravo je dojam umjetničkog djela. I prilično važno: svi su ti radovi demokratično dostupni krajnjim korisnicima, spremni za implementaciju fine estetike u kulturu svakodnevnih života.
Za rubriku Savjet pita, koja se realizira u suradnji Vizkulture i Galerije Bernardo Bernardi, sa Zoranom Jedrejčićem razgovarao je član Savjeta galerije, Zlatko Kapetanović. Razgovor čitajte u nastavku!
► Bio si pripadnik prve generacije studenata Studija dizajna u Zagrebu. Međutim, nakon petog semestra donio si odluku o nastavku studija na ISIA – Istituto Superiore per le Industrie Artistiche u Firenci. Koji su bili razlozi odlaska baš u Firencu, odnosno, kakav je karakter studija u Firenci u odnosu na zagrebački studij? I zašto te je studij u Firenci tako snažno privukao?
Zoran Jedrejčić: Kao što ste naveli, vrlo rano tijekom mog školovanja u Zagrebu donio sam odluku o nastavku školovanja u Italiji. Oduvijek sam bio zaljubljen u Italiju, njihov način života, jezik, hranu, povijest i arhitekturu. Nakon pomnog traženja informacija o fakultetima za industrijski dizajn, saznao sam za ISIA di Firenze i ISIA di Roma. Polagao sam prijemni na oba fakulteta, prošao na oba i odlučio se za Firencu radi profesora koji su tamo predavali, od profesionalaca kao što su Enzo Mari, Jonathan de Pas, Andries Van Onck, Paolo Deganello, Andrea Branzi, Alberto Meda, Denis Santachiara, Isao Hosoe, do profesora iz semiotike kao što je Omar Calabrese, profesora iz multimedijalnog dizajna u Studio Azzuro ili povijesti dizajna kojom se bavio Vanni Pasca.
Neizmjerno sam sretan što sam u Zagrebu dobio široku lepezu znanja iz raznih tehničkih i stručnih predmeta koja su poslije, tijekom nastavka mog školovanja u Italiji dobro uklopili u kulturu projektiranja na kojoj su inzistirali u Firenci. Mada mi je na početku bilo malo krivo što sam morao krenuti od nule, jer tada u Italiji nisu priznavali položene ispite s hrvatskih fakulteta… tako da sam, što bi se u Splitu reklo, bio praški student… malo duže sam studirao…
Zagrebačka škola arhitekture, a pogotovo dizajna, više se oslanjala na racionalizam, Bauhaus i Ulmsku školu, dok je ISIA tih devedesetih godina prošlog nam stoljeća bila više okrenuta istraživanju i razvoju kritičkog pogleda na dizajn i spregu dizajna s industrijom, tražeći nove načine projektiranja i proizvodnje, oslanjajući se prije svega na profesore koji su bili dio talijanskog radikalnog dizajn pokreta koji se formirao šezdesetih godina upravo na firentinskom arhitektonskom fakultetu, a svoj puni međunarodni uspjeh doživjeli su nakon izložbe Italy: The New Domestic Landscape u njujorškoj MoMA-i 1972 godine.
► Nakon završetka formalnog obrazovanja ostvario si višegodišnju suradnju s Ettoreom Sottsassom. Kako je ta suradnja počela, na čemu si sve imao prilike raditi?
Zoran Jedrejčić: Da, sedam godina bio sam dio tima Studija Sottsass. Prvi put smo se sreli u Zürichu krajem devedesetih, mislim 1998. godine. Tada sam dobio Swiss Design Prize za projekt ostvaren u suradnji s jednim profesorom, kao i Ettore, a u hotelu smo bili smješteni soba do sobe.
Upoznao sam i njegove partnere iz Studija Sottsass, bilo je to sjajno druženje…. Nakon razmjene kontakata vratio sam se u Firencu, gdje sam nastavio suradnju s Paolom Deganellom na jednom velikom projektu: međunarodnom natječaju za Boeing (BBJ). Osvojili smo treće mjesto pobijedivši velika imena, tu su bili: Frank Gehry, Lufthansa Technik i drugi. Na dodjeli nagrada na Triennalu u Milanu saznam da me iz Studia Sottsass već godinu i pol zovu da im se pridružim, a nitko mi od mojih tadašnjih cimera to nikada nije prenio… takav je bio život prije mobilnih telefona… tako da sam se igrom slučaja preselio u Milano i tu je počela nova avantura i novo poglavlje u mom privatnom i profesionalnom životu.
U tih sedam predivnih godina provedenih u Studiju Sottsass radili smo na dosta različitih projekata, s raznim internacionalnim klijentima (Zumtobel Group, Kaldewei, Alessi, ICF, Poltrona Frau, Cartier, Serafino Zanni, Laura Meroni, Segis i mnogi drugi…).
Što bi se reklo: od igle do lokomotive, ili talijanski Dal cucchiaio alla città.
► Nakon suradnje s Ettoreom Sottsassom otvaraš svoj vlastiti studio. Možeš li nam ispričati ponešto o svojim iskustvima iz tog perioda svojeg profesionalnog djelovanja? Znamo da je Milano značajan za svijet dizajna u cijelom svijetu, ne samo u Italiji, pa vjerujem da nije jednostavno pronaći svoje mjesto pored najpoznatijih imena iz svijeta dizajna?
Zoran Jedrejčić: Nakon odluke o odlasku iz Studija Sottsass otvaram svoj studio, pun elana, uvjeren da sam spreman da samostalno vodim posao, profesionalno, kao što sam to radio i u Studiju Sottsass, ali ubrzo dolazim do spoznaje da će put biti trnovitiji no što sam prvotno zamislio.
Razlika između samostalnog vođenja studija i rada u studiju golema je. Trebaš brzo naučiti kako da posao dođe do tebe, a da ga ti ne tražiš. Ta je lekcija bila najbitnija za moj daljnji put. Kako ostati privržen vlastitim uvjerenjima o važnosti kvalitete, posvećen svakom detalju, odluci da radiš s brendovima koji dijele tvoje etičke kodekse i vrijednosti i da na kraju mjeseca uspiješ platiti sve račune… Na sreću, potkovan magarećom upornošću na kraju sam istrajao na mom putu i dočekao prve klijente iz Indije. Oni su u tom trenutku radili na velikom projektu međunarodnog razvoja na području ‘Stainless Steel’ proizvoda za kuhinje i pokućstvo. Za njih smo projektirali velik broj proizvoda, a neki su završili i u MoMA-i. Poslije su došli mnogi drugi klijenti: Vitra, Fratelli Guzzini, Dada Cucine, Molteni &C, 3M, Superfos itd. Paralelno s razvojem profesionalne karijere ukazala mi se prilika da postanem gostujući profesor na nekoliko fakulteta za dizajn u Italiji, kao što su NABA di Milano, IAAD di Torino i ISIA di Firenze.
Milano je je jedna velika i predivna džungla u kojoj se treba snaći, jer ako se ne snađeš, možeš izgubiti orijentaciju, kao u pravoj džungli, a onda je sve teško… Govorim o profesionalnom putu mladih i manje mladih dizajnera, arhitekata…
U Italiji te smatraju mladim dizajnerom i arhitektom do četrdesete – četrdeset i pete godine života jer se smatra kako moraš imati puno utakmica u nogama prije nego dobiješ priliku da zaigraš za prvu ligu. Naravno, čast izuzecima, ali ti su rijetki.
► Možeš li izdvojiti neke od svojih suradnji koje si ostvario u Milanu, a za koje smatraš da su bile od bitnog značaja za tvoj daljnji profesionalni razvoj? Po čemu su, prema tvom osobnom mišljenju, bile bitne?
Zoran Jedrejčić: Ono što je u tom periodu ostavilo najdublji trag u meni je suradnja s Vitrom. Rezultirala je proizvodom koji je ušao u sve interijere Deutsche Bank, a izvorno je bio razvijen za Green Tower, njihovu novu upravnu zgradu u Frankfurtu.
Vitra je arhetip savršeno organiziranog Design Oriented brenda koji je u stanju razviti proizvod stavljajući u epicentar razvoja projekta dizajnera i njegove ideje, ne gubeći pritom iz vida proizvodno tehnološki, ekološki i ekonomski aspekt razvoja i eventualnog daljnjeg života samog proizvoda. Nažalost, proizvod koji smo za njih razvili nije na kraju ušao u njihovu serijsku proizvodnju, već nam je bilo ponuđeno da to postane proizvod za Vitrin Contract segment, što u tom periodu mog profesionalnog života nisam bio spreman prihvatiti. Pronašli smo drugog prestižnog proizvođača u Italiji, bio je to Molteni&C.
Kada dobiješ priliku da radiš na razvoju proizvoda ze velike dizajnerske brendove, kada upijaš izbliza njihove načine razmišljanja o svakom segmentu razvoja, proizvodnje, komunikacije, distribucije, vidiš o čemu sve vode računa i prije donošenja finalne odluke o eventualnoj proizvodnji, tada shvatiš koliko je u biti dizajn višeslojna profesija. Što više granica, zahtjeva i različitih informacija uključite u projekt na samom početku, to više slobode imate u konačnici za eksperimentiranje s raznim rješenjima.
To je moguće samo ako uistinu razumijete jezike i izazove različitih područja kao što su tehnologija, ekonomija, marketing, fotografija, psihologija, ekologija, ergonomija i tako dalje. Iako se od vas ne očekuje da budete stručnjak na svim ovim područjima, važno ih je promatrati kao međusobno povezane dijelove cjelokupnog rješenja.
► Proces projektiranja se razlikuje od slučaja do slučaja, može podrazumijevati znanstveno-istraživačke, umjetničko-istraživačke, eksperimentalne, zapravo mnoge načine promišljanja o dizajnu i njegovoj ulozi. Ponegdje se u literaturi može naići i na izraz “humano projektiranje”. Bez obzira na vrste procesa možemo reći da je inspiracija u dizajnu isprovocirana, da ne dolazi sama od sebe. Kako najčešće pristupaš dizajniranju, što smatraš da je za tebe kao autora naročito važno u procesu projektiranja?
Zoran Jedrejčić: Izuzetno zanimljivo i teško pitanje. Od onih sam koji smatraju da dizajn nije samo kreativan proces, već da si Creative on Demand. Dakle, da je inspiracija isprovocirana raznim informacijama koje trebaš prikupiti i biti u stanju kvalitetno ih obraditi, komunicirati, pohraniti i procesuirati; ponekad staviš sa strane, zaboraviš pa ponovno sve sagledaš ispočetka. Naravno, klijenti žele da se to sve dogodi u razumnom vremenskom periodu, ali upravo taj faktor vremena je podjednako bitan, jer kvalitetno rješenje ponekad traži “svoje” vrijeme. To vrijeme za projektiranje, preispitivanje, eksperimentiranje je danas postalo luksuz.
Jedna opaska, sve gore navedeno pada u vodu ako ti na početku ne padne s neba genijalna ideja oko koje ćeš graditi cijeli koncept.
Sjećam se kao danas prvog predavanja mog dragog profesora Isao Hosoea, koji je na ploči nacrtao čovjeka s velikim lijevkom – na dalmatinski, “pirjom” na glavi – i rekao nam: Dragi studenti ovo ste vi, budući dizajneri. Oni koji budu imali najveću “pirju”, bit će dobri dizajneri… Jer ideje vam padaju s neba.
► U tvojim radovima je moguće osjetiti emotivnu stranu dizajna, reklo bi se – užitak dizajniranja, što se, vjerujem, uspješno prenosi i na korisnike kojima je dizajn namijenjen. Još je Hartmut Esslinger svojevremeno parafrazirao sintagmu form follows function u form follows emotion. Mislim da je ta sintagma itekako prisutna u tvojem radu. Proizlazi li to iz mentaliteta oblikovanog u mediteranskom okruženju iz kojeg dolaziš?
Zoran Jedrejčić: Velikim dijelom – da. Dio zasluga, naravno, ima i Ettore koji je uvijek govorio: Se qualcosa ci salverà, sarà la bellezza. / Ako će nas išta spasiti, bit će to ljepota.
Na kraju dana, brinemo o predmetima koje volimo, koji u nama izazivaju pozitivne osjećaje i daju nam pozitivnu energiju, uživamo u njihovoj prisutnosti i nadamo se da ćemo ih prenijeti našoj djeci. Na taj način pridonosimo i očuvanju našeg eko sistema i tu dozu ljubavi smatram najautentičnijim ekološkim rješenjem za planet.
► Vratimo se na pojam talijanski dizajn. Možeš li odrediti koje su osnovne karakteristike talijanskog dizajna, one koje ga čine bitno različitim od filozofije dizajna u ostatku Europe?
Zoran Jedrejčić: Povijesno gledano, talijanski dizajn “stvorili” su arhitekti, prije Drugog svjetskog rata, a osobito poslije. Najvažnija karakteristika danas nije toliko u kvaliteti samog projektiranja koje je neupitno, već u sprezi dizajnera s “osviještenim privrednicima” i industrijom koja ih podržava i uključuje u sve tokove i pore privrede, kulture i promocije. Snaga talijanskog dizajna leži u: Made in Italy.
► I na kraju, tvoja iskustva u regiji – može li se ostvariti veća konkurentnost uz sva tehnološka i financijska ograničenja, kao i (ne)prihvaćanja ideja dizajna?
Zoran Jedrejčić: Može! Postoji čitav niz sjajnih primjera u regiji, tu su: Prostoria, Grupa, Nunc, Zanat, Artisan, Gazzda, Woak, Goes, Milla & Milli, Volumen, Vertigo Bird, Intra Lighting, Zavar, zatim Rimac… i mnogi drugi. Ograničenja su samo u našim glavama.
Razgovarao: Zlatko Kapetanović
Intervju priredila: Ksenija Foretić
Intervjue iz serije Savjet pita možete pronaći ovdje.
Novosti vezane uz galeriju Bernardi pratite putem Facebook stranice www.facebook.com/galerijabernardi/.
