Piše: Nikša Božić
[o knjizi “URBANA OBNOVA – Urbana rehabilitacija Donjega grada, Gornjega grada i Kaptola / Povijesne urbane cjeline Grada Zagreba” čiji su autori Tihomir Jukić, Ana Mrđa i Kristina Perkov]
Nedavni potres koji je nanio velike štete Zagrebu u fokus šire zajednice stavio je i potrebu obnove potresom stradalih gradskih područja – prvenstveno starijih građevnih struktura u zagrebačkom središtu kao i prigradskih dijelova u sjeveroistočnim gradskim predjelima što su bili najbliže epicentru. Ovakve prirodne katastrofe, koliko god nepoželjne i neugodne, mogu biti i prilika da se kao zajednica konačno uhvatimo ukoštac s brojnim problemima koji su dugo prisutni u našim prostorima a desetljećima nisu rješavani. O potrebi šire urbane obnove zagrebačkog središta u stručnim se krugovima govori još od osamdesetih godina prošloga stoljeća. Malo kozmetičkih promjena na fasadama koje su se dogodile povodom Univerzijade održane sredinom 1980ih te uvođenje i širenje mreže pješačkih trgova i ulica doprinijelo je poboljšanju slike tog dijela grada, ali ti su zahvati istovremeno bili daleko od sustavne obnove. Zbog nagomilanih problema neodržavanja zgrada, substandardnih gradnji (osobito u unutrašnjosti blokova), prometne nedostupnosti i zagušenosti, propadanja trgovine i obrta, napuštenih poslovnih prostora, nesustavne promjene namjena te nekvalitetnih uvjeta stanovanja povijesna cjelina Zagreba, koja obuhvaća dijelove Gornjeg grada, Kaptola i Donjeg grada, vapila je za urbanom obnovom i prije nedjeljnog jutra 22. ožujka 2020.
I zagrebačka povijest nas uči kako prirodne katastrofe mogu potaknuti i ubrzati urbani razvoj i obnovu te biti prilika za sustavno rješavanje prostornih, oblikovnih, infrastrukturnih te društvenih problema nagomilanih u problematičnim gradskim predjelima. Poznato je primjerice da je nakon velikog potresa 1880. godine uslijedila intenzivna izgradnja grada kada je nastala većina gradskih vizura koje i danas gledamo na gradskim razglednicama – palače na sjevernoj strani Trga bana Jelačića i neogotički tornjevi Katedrale primjeri su tada rekonstruiranih zgrada a do 1890. godine sagrađeno je u gradu i preko 700 novih zgrada. To intenzivno vrijeme izgradnje bilo je i poticaj za donošenje nove regulatorne osnove 1887. godine koja je nastojala sustavno regulirati novu izgradnju. Nastali su tako prepoznatljivi prostori Donjega grada u kojima se ističe sustav trgova-parkova s monumentalnim palačama i građevinama javne namjene.
Odmah nakon potresa koji je zadesio Zagreb u ožujku ove godine pristupilo se nužnom raščišćavanju i sanaciji opasnih dijelova građevina te je pokrenuta šira javna rasprava o poželjnom smjeru obnove. Postalo je jasno kako je postojeći zakonodavni okvir neprikladan te će ga trebati mijenjati kako bi se ubrzao proces obnove. Znanstvena i stručna zajednica reagirala je tiskanjem publikacija koje mogu pomoći u nužnim projektima sanacije (Priručnik za protupotresnu obnovu postojećih zidanih zgrada te publikacija Tehnike popravka i pojačanja zidanih zgrada autora Josipa Galića, Hrvoja Vukića, Davora Andrića i Lucije Stepinac, sveučilišni udžbenik Konstrukcijska pojačanja zidanih zgrada – metode i primjeri autora Marijane Hadzima-Nyarko, Naide Ademović i Maria Jeleča). Kako je i javna diskusija u postupku pripreme Zakona o obnovi išla samo u smjeru sanacije šteta i konstruktivnog ojačanja pojedinih građevina (što je vidljivo i iz pamfleta Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja nazvanog Vodič za aktivnosti nakon potresa u Zagrebu i okolici 2020.), šira stručna i znanstvena zajednica uključila se s pozivima da se obnova grada sustavnije osmisli i provede. Stručne udruge i institucije, svjesne potrebe za brzim i učinkovitim djelovanjem ali istovremeno i svjesni potrebe da se obnova provede cjelovito, javno su pozvale da obnova bude sveobuhvatna, poštujući načela cjelovite urbane rekonstrukcije koja podrazumijeva integralni pristup pojedinačnim građevinama, blokovima, sustavu javnih prostora i zelenih površina, prometu, demografskoj obnovi i drugom. Ukratko, osim obnove pojedinačnih građevina tražilo se promišljanje koncepata, pristupa i modela primjerenih društvenom i kulturnom kontekstu kako bismo kao konačni rezultat obnove dobili kvalitetnije i bolje gradske prostore.
Na tragu ovih stručnih zalaganja je i knjiga URBANA OBNOVA – Urbana rehabilitacija Donjega grada, Gornjega grada i Kaptola / Povijesne urbane cjeline Grada Zagreba autora Tihomira Jukića, Ane Mrđa i Kristine Perkov s Katedre za urbanizam, prostorno planiranje i pejsažnu arhitekturu zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta. U knjizi, koja je za sada objavljena samo kao radni materijal dostupan u online verziji, autori pozivaju na sustavni pristup temi urbane obnove zagrebačkog gradskog centra. Tema je to kojom se autori bave već dugo vremena, a potres i kaotična situacija nakon potresa potaknuli su ih da ovoj svojevrsnoj kompilaciji dosadašnjih istraživanja daju oblik knjige koja ima priliku postati polazište za sustavnu obnovu središta Zagreba.
Autori u uvodu navode kako je situacija nastala nakon potresa bila poticaj da se javno založe da se učini ono čemu se trebalo pristupiti prije nekoliko desetljeća, tj. da započne sustavna obnova zaštićenoga povijesnog dijela gradskog središta Zagreba. Koncept urbane obnove u knjizi se razmatra s aspekta planiranja i upravljanja gradom te kroz analize okolišnog, društvenog i ekonomskog stajališta. Analiziraju se uzroci, procesi i mogući pristupi obnovi gradskih središta te se razrađuju mogući modeli obnove koji se mogu primijeniti u Zagrebu u nastaloj situaciji nakon potresa ali i nakon višedesetljetnog odgađanja potrebne urbane obnove.
Knjiga ima tri dijela. U uvodnom općem dijelu daju se opća pojmovna određenja različitih izraza koji se često nesustavno koriste (urbana obnova, urbana preobrazba, urbana sanacija, urbana rehabilitacija itd.) te njihovi međusobni međuodnosi. Navode se ciljevi i polazišta za pristupanje urbanoj obnovi, razlozi za njezino pokretanje, mogući postupci te organizacijski i financijski modeli za provedbu. Sve to prati osvrt na današnji zakonski okvir koji je neprimjeren jer uopće ne prepoznaje potrebu urbane obnove niti daje zakonske okvire za njezinu provedbu.
U drugom dijelu knjige dani su europski primjeri obnove središta grada. Posebno su prezentirani srednjoeuropski gradovi Beč, Ljubljana, Budimpešta, a različiti konceptualni pristupi i modeli obnove razmatraju se na primjerima gradova poput Barcelone, Londona, Pariza i Rotterdama na čijim se procesima također može učiti. Posebno je vrijedno što se ove pristupe predstavlja ne samo u njihovoj konačnoj fizičkoj pojavnosti već kroz pojašnjenje procesa njihovog osmišljavanja i provedbe, što može biti vrijedno polazište (iako ne i „gotovi recept“!) za promišljanje sustavne obnove zagrebačkog središta. Daju se i moguće paralele s trenutnom zagrebačkom situacijom.
U trećem dijelu na primjeru obnove Donjega i Gornjega grada / povijesne urbane cjeline Grada Zagreba razmatraju se potrebne stručne podloge i studije preobrazbe gradskog središta koje prethode cjelovitom projektu urbane obnove. Određena su polazišta za ciljanu urbanu obnovu. Posebno je vrijedna diskusija o odabiru modela obnove, gdje se zaključuje kako u trenutnoj situaciji potrebe za hitnim djelovanjem nema vremena za tzv. „idealni model“ (koji bi obuhvaćao dugogodišnju analitičku pripremu). Stoga autori razrađuju „realni model“ obnove nakon potresa kao objedinjeni interdisciplinarni postupak koji je moguć u današnjoj situaciji. Takav model, iako ne idealan, ipak bi omogućio sustavnu obnovu gradskog središta čime bi se izbjegla zamka samo nužne sanacije i statičke obnove pojedinih zgrada bez većeg doprinosa široj urbanoj obnovi povijesnog dijela Zagreba.
Da bi se moglo pristupiti obnovi, nužno je imati dobro pripremljene baze podataka o prostoru, zgradama, ljudima, vlasništvu, trenutačnom korištenju, građevnom stanju, oštećenjima i potrebi za sanacijom. Stoga se u prilogu publikacije nalazi tekst o stručnim podlogama koje prethode projektu urbane obnove s raspravom o vrsti, opsegu i njezinoj složenosti na primjeru Donjega i Gornjega grada u Zagrebu.
Autori planiraju tiskanje knjige na jesen, a za sada je materijal dostupan u svojevrsnoj javnoj raspravi. Autori naglašavaju kako će vrlo rado primiti mišljenja i sugestije za korekcije ili dopune objavljenog materijala. Veći dio knjige nastao je kao kompilacija dosadašnjih brojnih istraživanja autora na temu urbane obnove, uz prilagodbu sadašnjem trenutku. To povremeno dovodi do manjih nespretnosti u kontinuitetu pisane misli, ali ovo se relativno jednostavno može riješiti uredničkom intervencijom do kraja pripreme za tisak. Neupitan ostaje vrijedan stručni doprinos javnoj diskusiji u pravo vrijeme što je važnije od spomenutih nespretnosti. Ukoliko bih bio primoran dati neku značajniju sugestiju, rekao bih da knjiga u svojem razmatranju širine tema i pojmova te brojnih primjera (koji ne uključuju samo obnovu gradskih centara) ima potencijala, uz manje dopune, razviti i šire modele obnove koji ne bi bili fokusirani samo na zagrebačko gradsko središte. Prije svega se to odnosi na stradala područja sjeveroistočnog dijela grada koji osim statičke i konstruktivne obnove pojedinačnih građevina traže i modele urbane sanacije nekonsolidiranih gradskih predjela. Ukoliko do donošenja novog zakonodavnog okvira stručna javnost ne upozori i na potrebu osmišljavanja ovih procesa i ne predloži modele za njihovu provedbu navedeni gradski predjeli mogli bi ostati preskočeni kao što su često preskočeni u medijskim izvještavanjima o posljedicama potresa.
Zaključno, predstavljeni materijal knjige Urbana obnova hvalevrijedan je doprinos znanstvene zajednice trenutnim zalaganjima šire stručne javnosti za potrebom osmišljavanja sustavnog pristupa obnovi središta Zagreba. Ona nije namijenjena isključivo arhitektima i urbanistima. Dapače, moglo bi se reći kako je više namijenjena ostalim strukama koje su uključene u osmišljavanje i provedbu poslijepotresne obnove i koje često obnovu razmatraju u svojim uskim stručnim okvirima. Također, namijenjena je i donositeljima odluka koji su skloni u želji za što većom učinkovitošću i brzim ostvarenjima tražiti putove koji ne vode sustavnom pristupu. Konačno, knjiga može poslužiti i stručnoj zajednici koja se zalaže sa sveobuhvatna rješenja da u svojem zagovaranju ima i ovakav sustavan materijal.
Knjiga daje neophodnu širinu pogleda na procese urbane obnove, korisne primjere iz kojih se može učiti te razmatra moguće modele koji uzimaju u obzir stanovnike i korisnike prostora, vrijednosti povijesnih izgrađenih struktura, teme participacije građana, zaštite povijesne slojevitosti zgrada i ambijenata, načina financiranja obnove, prioriteta i etapnosti provedbe. Knjiga je stoga vrijedan doprinos stvaranju platforme i polazišta za zajednički rad na obnovi grada, a može biti i koristan doprinos za stvaranje novog zakonodavnog i organizacijskog okvira za dugogodišnji proces koji je pred nama.
Piše: Nikša Božić, dipl.ing.arh.
Tekst knjige Urbana obnova u pdf formatu može se preuzeti na sljedećoj poveznici.
