Nedavno je objavljena monografija TOŠO DABAC: Umjetnik svojeg vremena – kritičko čitanje, posvećena jednom od najvažnijih hrvatskih umjetnika 20. stoljeća, fotografu Toši Dabcu. Riječ je o iznimno vrijednom istraživačko-znanstvenom radu autorice dr. sc. Ive Prosoli, objavljenom u Biblioteci Tezoro u sunakladništvu Školske knjige i Muzeja za umjetnost i obrt. Dizajn i grafičko oblikovanje monografije potpisuju Sanja Bachrach Krištofić i Tessa Bachrach Krištofić. Autorica je knjigu posvetila nedavno preminulom fotografu Petru Dabcu, Tošinu nećaku, koji je zaslužan što uopće postoji tako sačuvan arhiv koji je posebnost u cijelom svijetu.
Monografija prvi put donosi cjelovit uvid u sve vrste umjetničkih djelatnosti kojima se taj znameniti fotograf, fotoreporter i filmaš rodom iz Nove Rače pokraj Bjelovara bavio. Osim povijesti fotografije i povijesti umjetnosti monografija obuhvaća i ranu povijest i teoriju filma, povijest hrvatskog filma, zatim povijest fotoreportaže kao i povijest novinstva u Hrvatskoj, mehanizme političke propagande, fotoamaterizam te obrtničku fotografiju i brojne nove spoznaje na svim navedenim poljima. Opremljena je s 250 fotografija tog znamenitog umjetnika. Za razliku od ranijih autora koji su pisali o Toši Dabcu, autorica je ishodište za iščitavanje Dabčevog specifičnog fotografskog pristupa prepoznala upravo u njegovom dugogodišnjem kinematografskom angažmanu, kao i u njegovom fotoreporterskom radu, koji je također bio prije ove knjige gotovo u potpunosti nepoznat. Poseban doprinos ove knjige je i analiza pozicije profesionalnog fotografa u vremenu Nezavisne države Hrvatske na Dabčevom primjeru. Autorica je dokazala je da u razdoblju, o kojem se u ovkiru Dabčevog rada, ali i povijesti hrvatske fotografije općenito najmanje zna i piše, postoji neprekinuta fotografska djelatnost i to prvenstveno u službi države i državne propagande, u čemu je i Dabac odigrao aktivnu ulogu. Monografijom je obuhvaćeno i razdoblje Jugoslavije u kojoj je Dabac vrlo brzo postao jedan od najangažiranijih i najsvestranijih fotografa. Autorica posebno ističe njegovo sudjelovanje u opremanju jugoslavenskih štandova i paviljona na međunarodnim gospodarskim sajmovima i izložbama, koji su bili prvi aparati državne promocije, čime potvrđuje njegov neprekinuti ugled, ali povjerenje koje je uživao od državnih institucija.
Uz kritičko čitanje i širu kontekstualizaciju Dabčevog opusa unutar složenih povijesnih odnosno političkih okolnosti i promjena od 1930-ih do 1970. godine u okviru kojih je Dabac djelovao, Iva Prosoli napisala je knjigu koja po prvi puta donosi cjeloviti uvid u umjetnikovo stvaralaštvo i djelovanje. Naime, dok je ranija literaturu bila uglavnom usmjerena na određenu temu, ciklus ili razdoblje djelovanja Toše Dabca, ovom su knjigom po prvi puta obuhvaćene sve vrste fotografske i ostale umjetničke djelatnosti, kojima se Tošo Dabac bavio, a od kojih su mnoge do danas bile potpuno nepoznate.
Jedna od njih je Dabčev rad na filmu, koji se u ranijoj literaturi spominjao samo površno. Temeljito provedeno istraživanje predstavljeno u ovoj monografiji dokazalo je kako je Dabac bio jedan od najboljih poznavatelja filmskog medija svojeg vremena. U ranijoj se literaturi već moglo pročitati da je Dabac filmsko iskustvo stekao kao službenik i prevoditelj u filmskim poduzećima, no Iva Prosoli Dabca po prvi put predstavlja još i kao autora teorijskih tekstova o filmu, autora fotodokumentacije sa snimanja nekih od najvažnijih hrvatskih ranih filmova, ali i kao jednog od prvih hrvatskih filmskih redatelja narativnog filma. Veliki je doprinos što je dokazala postojanje do sada nepoznatog autorskog igranog filma u hrvatskoj filmografiji, Vodica za kurajžu iz 1929. godine, kojeg je režirao upravo Tošo Dabac, donijela brojne nove vrijedne informacije o poznatim filmovima te nekoliko redatacija. Za razliku od svih ranijih autora koji su pisali o Toši Dabcu, Iva Prosoli je ishodište za iščitavanje Dabčevog specifičnog fotografskog pristupa prepoznala upravo u njegovom dugogodišnjem kinematografskom angažmanu, kao i u njegovom fotoreporterskom radu, koji je također bio prije ove knjige gotovo u potpunosti nepoznat.
Novom monografijom Prosoli dokazuje kako je zanemarivanje ili bolje rečeno nepoznavanje Dabčevog fotoreporterskog djelovanja, a koje je trajalo kontinuirano gotovo petnaest godina, dovelo do pogrešnog čitanja i interpretacije Dabčeve socijalne fotografije. Komparacijom sačuvanih negativa i pozitiva s fotografijama objavljenim u dnevnom tisku i časopisima atribuirala je velik broj ilustracija i fotoreportaža Dabcu i dokazala da je najranija Dabčeva profesionalna fotografska djelatnost bila upravo ona fotoreportera. Ona ga je ujedno približila socijalnoj tematici i potakle ga na daljnje “istraživanje” života ulice i kasnije života naroda, koji je i ostao njegovom dominantnom preokupacijom. Čak su i fotografije iz najpoznatijeg Dabčevog ciklusa Ljudi s ulice najprije objavljivane kao ilustracije uz članke ili kao fotoreportaža u dnevnim novinama Novosti i Večer. Kako piše Prosoli, Dabac je svoju fotografsku karijeru započeo kao fotoreporter upravo u vremenu u kojem se fotoreportaža etablirala kao oblik komunikacije tiskanog medija, pa je već samim time aktivno sudjelovao i u njezinom formiranju.
Monografijom je obuhvaćeno i razdoblje Jugoslavije u kojoj je Dabac vrlo brzo postao jedan od najangažiranijih i najsvestranijih fotografa. Autorica posebno ističe njegovo sudjelovanje u opremanju jugoslavenskih štandova i paviljona na međunarodnim gospodarskim sajmovima i izložbama, koji su bili prvi aparati državne promocije, čime potvrđuje njegov neprekinuti ugled, ali povjerenje koje je uživao od državnih institucija. Također Prosoli i dalje usporedno obrađuje Dabčev interes za trendove u suvremenoj svjetskoj fotografskoj umjetnosti, što dokazuje njegovim sudjelovanjem u dvjema svjetski značajnim velikim putujućim izložbama humanističkog predznaka, Das menschliche Antlitz Europas i Weltausstellung der Photographie: Was ist der Mensch.
