Danas, u utorak 10. siječnja 2023. u 19 sati, kako smo pisali ovdje, u Laubi se otvara bijenalna izložba hrvatskog dizajna. Na otvorenju izložbe bit će dodijeljena i Nagrada HDD-a za životno djelo koja je ove godine pripala dizajneru vizualnih komunikacija Borisu Ljubičiću!
O dizajnerskom djelovanju ovog iznimnog autora, njegovoj važnosti i mnogima od njegovih najzanimljivijih ostvarenja iz proteklih više od 50 godina čitajte u novom tekstu autora Marka Goluba naslovljenom “Odgovornost za prostor i vrijeme”, koji će biti objavljen u publikaciji Pregled hrvatskog dizajna 21/22, a već ga možete pronaći i na portalu dizajn.hr. U nastavku je nekoliko njegovih prvih odlomaka.
“Govoriti o nečijem životnom opusu uvijek znači i govoriti o njegovoj važnosti, o tome zašto je relevantan u kontekstu u kojem je nastajao, ali i koliko je daleko dosegnuo izvan njega, po čemu je poseban i drukčiji, što nam on znači i koliko nam znači. Odgovor na to pitanje uvijek će biti pomalo subjektivan i podložan konvencijama – mi podrazumijevamo da su kultura i umjetnost društveno važne, čak i onda kad se čini da nas stvarnost demantira i da se njihova težina rasplinjuje čim se izađe iz institucionalnog konteksta kulture i profesionalnih standarda kulturne, umjetničke, pa i dizajnerske zajednice. Osvrćući se na dosadašnji dizajnerski rad Borisa Ljubičića, od početka 1970ih do danas, rekao bih da on proistječe iz eksplicitnog uvjerenja da je dizajn nedvosmisleno životno važan i da vizualne komunikacije prožimaju sve aspekte naših svakodnevnih života.
Iz takvog uvjerenja slijedi odgovornost, što je sam Ljubičić lijepo formulirao u svom autorskom motu koji kaže da dizajner mora preuzeti „odgovornost za vrijeme i prostor“ u kojem djeluje. Ta odgovornost nije samo načelna, ona se specifično odnosi na svaku dizajnerovu intervenciju u našu vizualnu i spoznajnu stvarnost – bez obzira je li riječ o dizajnu ili redizajnu, ambalaži deterdženta za posuđe, korporativnom ili institucionalnom identitetu, plakatu, videospotu, kalendaru ili knjizi. Pogledamo li Ljubičićeva mnogobrojna ostvarenja, ne svjedočimo samo izuzetnoj snazi vizualnog komuniciranja, nego i radovima koji nas uče kako gledati i čitati našu suvremenu vizualnu stvarnost. Gotovo odreda zamišljeni iznimno ambiciozno, Ljubičićevi identiteti, plakati, knjige, kampanje, čak i pakiranja koja je oblikovao, snažno govore o našem vremenu, govore o našoj percepciji, govore o tome što znači biti uronjen u svijet slika i informacija, kao što svi jesmo, bez obzira jesmo li toga svjesni ili ne.
U međunarodnim strukovnim krugovima Ljubičić je već desetljećima prepoznat dizajner, cijenjen od kolega, nagrađivan nekima od najuglednijih internacionalnih priznanja, te o njemu pišu neki od vodećih svjetskih dizajnerskih časopisa. U časopisu Graphis, br. 371 objavljenom krajem prošle godine istaknuti dizajneri vizualnih komunikacija Jianping He, Uwe Loesch, John Maeda i drugi, koji pripadaju različitim generacijama i kulturnim kontekstima, s divljenjem govore o njegovom radu. No ne manje važno, Boris Ljubičić rijedak je hrvatski dizajner za kojeg se može reći da je poznat širokoj publici, i to ne samo kao ime, nego će mnogi vjerojatno znati nabrojati najmanje jednu ili dvije stvari iz svoje okoline koje je on dizajnirao (npr. logoi Mediteranskih igara i Hrvatske radiotelevizije), a i poneku za koju se zalaže (integralni vizualni identitet države i dizajn zastave). Mnogo je drugih grafičkih dizajnera koji su oblikovali zamjetan dio našeg vizualnog okruženja, ali nisam siguran da je u Hrvatskoj ijedan pored Ljubičića oblikovao tako mnogo, da je njegov rad kontinuirano prezentan gotovo na svakodnevnoj razini, i u tako širokom rasponu konteksta i primjena.
Ovo se najviše odnosi na Ljubičićeve logotipe i vizualne identitete za ustanove, tvrtke, brendove, organizacije i događanja te obuhvaća sve od medija poput HRT-a (1993. / 1999.) i HINA-e (1990.); preko državnih institucija poput Ministarstva kulture (2005.) i Ministarstva vanjskih i europskih poslova (1998.); kulturnih ustanova kao što su Muzej za umjetnost i obrt (1995.), Matica hrvatska (2007.) i Muzejski dokumentacijski centar; privrednih subjekata poput Zagrebačkog velesajma (1993.), tvornice Labud (1980.), Francka (1989.) i tvrtke SMS (1993. / 2002.); financijskih ustanova kao što su Splitska banka (1984.), Croatia banka (1989.); znanstvenih institucija poput Instituta Ruđer Bošković (2009.) i Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža (1997.); odjevnih brendova kao što je YASSA (1974. / 1984.); glazbenih događanja poput posljednjeg Eurosonga na kojem je Hrvatska nastupila u sklopu Jugoslavije (1990.); sportskih manifestacija visokog značaja kao što su Mediteranske igre (dizajnirane 1976. za VIII Mediteranske igre u Splitu 1979., ali usvojene kao službeni znak cijele manifestacije), Prvenstvo Europe u atletici (1990.); političkih stranaka (Hrvatska narodna stranka, 1992. / 2000.), strateških nacionalnih organizacija kao što su Hrvatska turistička zajednica (1995. / 2015.) i Hrvatski autoklub (1995. / 1998.) te nekih od najvećih i najdugovječnijih nacionalnih kulturnih manifestacija kao što su Muzički bijenale Zagreb (1980.) i Dubrovačke ljetne igre (1984.).
Velik broj navedenih identiteta još je i danas u upotrebi, a i oni koji nisu dio su kolektivnog sjećanja, ljudi ih rado pamte. Slično se može reći i za brojne Ljubičićeve plakate – uz one povezane s nekima od gore navedenih događanja, tu su svakako i slavni antiratni plakati iz prve polovice 1990-ih – iako plakat kao artefakt ima znatno kraći vijek trajanja u javnom prostoru, a u nešto većoj mjeri i za pakiranja proizvoda, naročito one oblikovane 1970-ih i 1980-ih za brendove deterdženata tvornice Labud, za koju je dizajnirao i vizualni identitet (deterdženti Čarli, Meri Merino, Peresam, Lind, itd.). Bez obzira na medij, opseg narudžbe, širinu primjene ili vidljivost dizajna, svi ovi Ljubičićevi radovi redom su iznimno ambiciozni. Tu nema rutinskih rješenja napravljenih da se obavi posao i ide dalje – oni su komunikacijski krajnje jezgroviti i zamišljeni da nam kažu bitne stvari bez ukrašavanja i bez odgode, u isto vrijeme su značenjski bogati i stimulativni, a u medijskom smislu iza njih stoji volja da se kaže nešto novo, drukčije i neočekivano. U Ljubičićevim radovima naći ćemo rijetko uzbudljive susrete ozbiljnosti i provokativnog humora. Također, koliko god su usredotočeni na (lokalno) specifičan trenutak, prostor, kontekst i značenje, gotovo uvijek su univerzalno čitljivi. U tome vjerojatno leži i jedan od razloga zašto je Ljubičić poštovanje i ugled u inozemstvu uspio steći s radovima nastalima isključivo u Hrvatskoj i za domaće naručitelje.
Mnogo puta sam imao priliku slušati Borisa Ljubičića kako govori o nastanku svojih radova, i mnoge od tih priča zvučale su kao priče o borbi, napete i pune akcije, taktiziranja, natezanja, trčanja na vlakove, polemiziranja s klijentima, žirijima, političarima ili cijelom javnošću. Reći da je Ljubičić angažirani dizajner-aktivist nije nikakvo pretjerivanje, s tim da je njegova angažiranost čvrsto povezana s dizajnerskim pozivom. Drugim riječima, on nije dizajner, intelektualac koji iz pozicije autoriteta koji je stekao svojim kreativnim radom želi nešto reći o stanju našeg svijeta i time izaći iz okvira svojih profesionalnih kompetencija. Ne, sav Ljubičićev angažman proizlazi iz dizajnerskog svjetonazora i manifestira se dizajnerskim sredstvima, jer nimalo ne sumnja da je dizajn ravnopravan svim drugim akterima u dijalogu o svim društvenim, političkim, kulturnim i ekonomskim pitanjima. Ljubičić je pritom i duboko znatiželjan, elokventan, iznimno dobro informiran sugovornik, od kojeg sam čuo neke od najlucidnijih čitanja i ocjena radova njegovih kolega dizajnera, ali i umjetnika.
Osim Mladena Stilinovića (1947. – 2016.) u polju suvremene umjetnosti, vjerojatno ne znam nijednu drugu osobu iz hrvatskog kulturnog života koja s tolikom pažnjom prati što njegovi kolege rade, čitajući, odlazeći na izložbe, pohađajući predavanja i javne razgovore. Kao svjedok ili jedan od protagonista mnoštva zbivanja iz proteklih pedeset godina, i osobno mi je mnogo puta dao vrlo zanimljive uvide u stvari koje su me zanimale, njegovi stavovi o dizajnu i vizualnoj kulturi, značajno su oblikovali i moja razmišljanja, a znam da su oblikovali i razmišljanja njegovih, mnogo mlađih kolega dizajnera, čak i kada to ne bi rado priznali. Ljubičić se okušao u gotovo svim područjima dizajna vizualnih komunikacija, oblikovao je plakate, znakove i logotipe, vizualne identitete, knjige, pakiranja proizvoda, ekonomske propagandne poruke, omotnice glazbenih izdanja, kalendare, televizijsku grafiku i videošpice, elemente signalizacije, tipografiju, različite prostorne intervencije i objekte u javnom prostoru, osim toga autor je prijedloga raznih spomenika, ali i modnog asesoara, kao i brojnih samoiniciranih radova koji su uključivali, primjerice, majice, šalice i kampanje na billboardima. No najveće dvije cjeline u njegovom radu, i dvije teme kojima se najviše medijski bavio, čine vizualni identiteti i plakati. (…)”
Nastavak teksta Marka Goluba pročitajte na ovom linku!
Boris Ljubičić (Sinj, 1945.) dizajner je vizualnih komunikacija i grafički dizajner. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1968. Od kraja 60-ih do danas realizirao je radove u gotovo svim područjima dizajna vizualnih komunikacija, od vizualnih identiteta i logotipa, preko plakata, knjiga, omotnica nosača zvuka, ambalaže, ekonomske propagande, televizijskog dizajna, tipografije, signalistike i prostornih intervencija, pa do osobnih samoiniciranih projekata. Iako se kao i mnogi njegovi suvremenici autorski formira radeći za kulturnu i umjetničku scenu, već od ranih 70-ih znatno širi područje djelovanja te od tada do danas dizajnira, s podjednakim uspjehom, za privredu, sport, medije, turizam, političke stranke itd. Između 1976. i 1979. za potrebe dizajna VIII. Mediteranskih igara u Splitu okuplja pod svojim vodstvom tim dizajnera, fotografa i drugih suradnika koji će narednih godina djelovati pod nazivom Tim vizualne komunikacije CIO. Godine 1987. osniva vlastiti STUDIO INTERNATIONAL u kojem primarno surađuje sa suprugom Rajnom Buzić, Stuartom Hodgesom (do 1992.) i sinom Igorom Ljubičićem. Među najvažnijim projektima su mu logotipi i vizualni identiteti VIII Mediteranskih igara u Splitu 1979. (1976.), brenda YASSA (1974. / 1984.), tvornice Labud (1980.), HINA-e (1990.), Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža (LZ 1992.), Zagrebačkog velesajma (1993.), Hrvatske radiotelevizije (1993. – 1999.), tvrtke SMS (1993. – 2002.), Muzeja za umjetnost i obrt (1995.), Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti (1998.), Muzejskog dokumentacijskog centra (1988.; 2006.), Ministarstva kulture RH (2005.), Minstarstva vanjskih i europskih poslova (1998.), Matice Hrvatske (2007.), Instituta Ruđer Bošković (irb 2009.), CROSKI (2003.), Hrvatskog autokluba (1995. – 1998.) i niza drugih. Osim identiteta, središnje mjesto u njegovom opusu zauzimaju i plakati, u kojima se nerijetko očituje Ljubičićev senzibilitet za propitivanje medija, smisao za humor i provokaciju. Od početka 90-ih aktivno zagovara ideju cjelovitog vizualnog identiteta Hrvatske kao nosioca prepoznatljivosti njenih institucija, privrede i drugih pojavnosti. Sklon polemici i okretan u javnim i medijskim nastupima, Ljubičić koristi svaku priliku da progovori o važnosti i ulozi dizajna te objavljuje tekstove u novinama i časopisima kao što su Vjesnik, Danas, Čovjek i prostor, Život umjetnosti, Nedjeljna Dalmacija itd. Član je ULUPUH-a i Hrvatskog dizajnerskog društva čiji je bio potpredsjednik (1997. – 2001.) i predsjednik (2003. – 2005.). Inicijator je niza važnih strukovnih projekata i izložbi, uključujući Izložbu hrvatskog dizajna (od 1999.), Hrvatski dizajn centar (2005.) i Europa 2020 (2003. – 2005.). Njegov dizajn je prepoznat na globalnoj dizajnerskoj sceni te je jedan od najobjavljivanijih dizajnera u strukovnim knjigama, osvrtima i publikacijama. Član je više međunarodnih dizajnerskih žirija te dobitnik je čitavog niza najuglednih međunarodnih i hrvatskih nagrada i priznanja. Živi i radi u Zagrebu.
