Studio SKROZ djeluje kako oni sami kažu posljednjih desetak godina formalno, a još od studentskih dana neformalno. SKROZ je formiran kao logičan nastavak dugogodišnje uspješne suradnje njegovih osnivača – Margite Grubiša, Marina Jelčića, Daniele Škarice i Ivane Žalac, a tijekom deset godina djelovanja puno mladih i perspektivnih profesionalaca je doprinijelo stvaranju SKROZ arhitekture. U tom periodu stvorili su nekoliko značajnih projekata najrazličitijih tipologija i namjena. U fokus javnosti prvi su put stigli prvom nagradom na natječaju za gradsku Knjižnicu u Labinu, te ponovno prošle godine izvedbom neobičnog ali jako zanimljivog projekta nastambi za koke simpatično nazvanog Kokošvaroš. Iako “na prvu” banalan projekt, Kokošvaroš predstavlja zanimljiv i inteligentan odmak od ustaljenog pristupa arhitekturi te povlači pitanja puno dublja od nastambi za životinje. Povod ovog razgovora bila je nedavno održava izložba o deset godina djelovanja u Oris – kući arhitekture na kojima su prezentirali presjek vlastitog rada, ali i neka od razmišljanja i postavki njihovog vlastitog pristupa arhitekturi.
*SKROZ 2019. – s lijeva na desno: Ivan Trutanić, Ivana Žalac, Dorotea Klinčić, Sanja Mihalić-Artuković, Andrea Cvetko Zdunić, Daniela Škarica, Zvonimir Marčić, Filip Mikac, Margita Grubiša, Marin Jelčić
► Nedavno ste u Oris – kući arhitekture otvorili izložbu o radu vašeg ureda gdje ste predstavili projekte iz desetogodišnjeg perioda. Možete li se prisjetiti vaših početaka i usporediti tadašnje i sadašnje okolnosti rada?
SKROZ: SKROZ je osnovan 2009., dok kao kolektiv funkcioniramo dosta duže, još iz studentskih dana. Najviše smo se povezali zapravo na radu na natječajima i u uredu Randić-Turato. Zanimljiva je priča kako smo kao tim došli raditi kod njih. Naime, Saša i Idis su tražili arhitekte za zagrebačku podružnicu, Ivana je dobila preporuku, međutim nije znala da traže jednu osobu, stoga je na razgovor povela ljude s kojima najbolje surađuje. Idis je bio u pozitivnom šoku jer mu se nikada nije dogodilo da na razgovor dođe cijeli tim. Povod osnivanju vlastitog ureda je zapravo bila prva nagrada na natječaju za knjižnicu u Labinu koja se trebala brzo izvoditi i mi smo se na neki način morali “formalizirati” kao ured. U tom trenutku nama nisu bile odlučujuće socio-ekonomske okolnosti koliko potreba i nužnost zbog situacije s Gradskom knjižnicom , ali i to da smo se osjetili dovoljno spremnima da se osamostalimo. Zapravo, u tom trenutku nije nam bilo presudno što je u tijeku očigledna kriza.
► Možete nam reći malo više o projektu knjižnice u Labinu? Kako je tekla izvedba te koliko je zapravo od natječajnog rada i izvedeno?
SKROZ: Rad je krenuo odmah. I prije nego je ishođena lokacijska dozvola krenula su rušenja i neke prve intervencije u prostoru. Zapravo je grad Labin dočekao natječaj financijski spreman i sam natječaj se organizirao s ciljem izvođenja. Ishođenje dozvola i gradilišta su se vodila paralelno kroz pet godina, a bilo je sveukupno tri faze izgradnje i to je bio jedan izuzetno intenzivan period. Od natječajnog rješenja je u konačnici izvedeno jako puno, rekli bismo – devedeset posto. U jednom smo razdoblju imali izvjesna neslaganja, a čak je u jednom trenutku gradilište bilo i zatvoreno zbog nezadovoljstva izborom boje zida. Kasnije smo u razgovoru s njima doznali kako su oni na našem projektu zapravo učili o zaštiti industrijske baštine te nisu imali a priori definirane stavove i metodologiju. Inače se od konzervatora ishode smjernice za projektiranje i na temelju njih se intervenira u građevinu, a mi smo njima slali rješenja na koja bi se oni onda očitovali, tako da je procedura bila dosta drugačija. Na neki smo način mi davali input, a oni se očitovali. Naime, na takvoj se kući jako teško odrediti za čuvanje jednog sloja, a ako čuvaš sve slojeve nisi zapravo dosljedan planiranoj prenamjeni. Na koncu, mislimo da se iz tog procesa ipak dobio svojevrsni upgrade projekta. Jedan od razloga zašto smo mi i dobili natječaj jest da smo odlučili jako malo intervenirati u postojeće tkivo. S tim njihovim stavom smo to na neki način doveli do ekstrema i ostali vjerni inicijalnom konceptu.
*Gradska knjižnica u Labinu / foto: Ivan Dorotić
Više o projektu doznajte ovdje.
► Može li se uspoređivati vrijeme u kojem se događa izvedba knjižnice i vrijeme danas? Čini li vam se da su problemi u struci isti ili da smo ipak malo “evoluirali”?
SKROZ: Mislim da imamo iste strukovne probleme. Drugo je vrijeme, ali su situacije jako slične jer smatramo da su prostorni problemi kojima se bavimo isti. U kontekstu rada s konzervatorima, sada možda postoji bolja metodologija intervencija u industrijsku baštinu, pa bi samo projektiranje moglo biti jednostavnije, međutim ostali problemi koje nosi izgradnja jedne kompleksne kuće su zapravo ostali isti.
► Čak i unatoč krizi vam se čini da je isto?
SKROZ: Da.
► Zanimljivo mi je kako od većine ureda koji su se osnovali u osvit krize dobijem slične odgovore…
SKROZ: Pa bilo je drugačije, svakako je bilo manje podrške arhitektima nego danas. Sada postoje poticaji, generalno je više prilika, ali i veća je konkurencija. Kako smo i rekli ranije, mi smo osnovali ured jer smo dobili natječaj, nismo uzimali u obzir da je kriza. Isto tako, mnogi kolege navode kako su upravo u doba krize nastali neki najbolji projekti novije generacije arhitekata jer su se ljudi više posvetili pojedinačnim projektima zbog nedostatka drugih, pa se često u tom kontekstu spominje i knjižnica u Labinu. Možemo reći da smo iz krize naučili upravo to: da radimo “jedan po jedan” projekt kojem se želimo maksimalno posvetiti bez obzira na njegovu namjenu, lokaciju ili mjerilo. Istina, kad se ured poveća, to je teže jer trebaš više projekata da bi funkcionirao. Mora postojati postavljanje prioriteta, iako to nama teže ide jer nas zadaci ponekad previše intrigiraju, pa ćemo se jednako predano posvetiti i projektu, na primjer, kokošinjca (smijeh).
►Dotaknimo se i tog projekta. Jako mi je zanimljivo kako ste nečemu što djeluje izrazito banalno, arhitekturom dali jednu dodatnu vrijednost.
SKROZ: Narudžba je došla od investitora s kojim dugo surađujemo i koji nam je u međuvremenu postao i prijatelj. Zapravo ima jako puno povjerenja u nas i pustio nas je da sami razvijamo potencijal projekta koji spominješ. Upravo smo zato dali sto posto od sebe i bilo nam je svejedno radi li se o projektu za kokoš ili za čovjeka ili za strojeve. Za taj projekt je baš cijeli ured i razmišljao jer se ipak radi o reguliranoj namjeni i za koju je definitivno trebala dodatna vrijednost koja je u domeni arhitekture. Nevjerojatno je da imamo bolje napisane zakone za životinje nego za ljude. S obzirom da nismo imali tehnologa koji nam je davao ulazne podatke, jako puno stvari smo sami morali istraživati i tu nam je dobro posložena regulativa definitivno pomogla. Morali smo naučiti kako funkcionira hijerarhija među kokošima, koji su osnovni zahtjevi za kokošinjac, te na koji način to uskladiti s osnovnim očekivanjima tržišta. Propisi su odlični jer određuju koliko je kvadrata potrebno da bi koke bile sretne. Nažalost, za ljude ne postoji takav propis (smijeh).
*Kokošvaroš, Rakov Potok / foto: Bosnić+Dorotić
Više o projektu doznajte ovdje.
► I kakvi su rezultati? Jesu li koke sretne a jaja kvalitetnija?
SKROZ: Jaja su skuplja, znači projekt je uspio! (smijeh) Kad smo shvatili koliko se zapravo radi o ozbiljnom projektu, morali smo mu dati prioritet u odnosu na neke druge bez obzira na financijsku isplativost. Taj projektantski izazov nam je i dalje najveća motivacija u radu.
► Je li to dobro ili loše?
SKROZ: I jedno i drugo. Za projekt super, za nas nekad loše (smijeh). Šalu na stranu, Kokošvaroš jer ispala fenomenalno i odjek koji je imala u medijima nam je donio drugih poslova, tako da ne možemo ni blizu govoriti kako ona nije isplativa ili manje važna tipologija.
► Kažete kako je to investitor s kojim imate dobar odnos. Koliko vam je to bitno u radu?
SKROZ: Jako! Izrazito je bitno imati investitora koji ima povjerenje da ti dozvoli raditi svoj posao, jer oni ipak najčešće nemaju prostorni zor kojim mogu dočarati što ti želiš napraviti, nego se to dogodi u kasnijim fazama projekta… Ponekad i u jako kasnim fazama. Zato je povjerenje bitno, da ti investitor vjeruje da upravo ti znaš što je najbolje u danom trenutku. Također, nekom je to najveća investicija u životu i to su dosta stresne odluke i kroz čitavi proces projektiranja se važe i mijenja i to zahtijeva uz povjerenje i jednu ozbiljnost i partnerstvo u tom odnosu.
► Na neki smo način odgajani da budemo arhitekti koji rade za javno dobro, i najbolja arhitektura našeg konteksta često nije imala investitora već je bila društvena. Čini li vam se da se važnost osobnog odnosa arhitekt-investitor pomalo vraća u prvi plan?
SKROZ: Mi sa Željkom surađujemo od 2004. godine. Za njega smo projektirali najrazličitije namjene: od vrtića, pa garaže za traktor, parka za svečanosti, zatim obiteljski hotel, nadstrešnicu, i na koncu Kokošvaroš i Salu za sve. On je čovjek koji nas doslovno zove kada treba premjestiti kućicu za psa (smijeh). Još od prve suradnje na vrtiću stvorili smo jako dobar odnos jer je on dobio ljude koji za njega razmišljaju o prostoru, a mi investitora koji ima u nas povjerenje. Najbolji projekti nastaju kad se dogodi taj dobar klik između naručitelja i projektanta i on je neovisan o obuhvatu, namjeni i veličini investicije. “Vraća” li se, kako ti kažeš, ne znamo jer smo zapravo kao ured stasali upravo na takvim odnosima.
*Sala za sve, ugostiteljski kompleks Franja, Rakov Potok / foto: Ivan Dorotić (Bosnić+Dorotić)
Više o projektu doznajte ovdje.
Osim Kokošvaroši i Sale za sve, na imanju obitelji Franja u Rakovom Potoku studio SKROZ realizirao je i Hotel Priča te Park želja.
► Na izložbi ste prezentirali i farmu za autohtone crne svinje. Možete nam malo više reći o tom projektu?
SKROZ: Tu smo narudžbu dobili direktno zbog Kokošvaroši, a riječ je o farmi za autohtone crne slavonske svinje u Donjem Miholjcu za tvrtku Sin ravnice koji se već dosta ozbiljno bave tim poslom. Radi se o specifičnim životinjama koje uglavnom žive na otvorenom i zapravo su poludivlje, ali je dobro da imaju i zatvoreni prostor. Bilo je jako puno istraživanja jer se radi o slobodnom uzgoju, znači da moraju imati puno više sadržaja od uobičajenih svinjskih farmi. Radi se o dosta ozbiljnim funkcijama koje treba riješiti s obzirom da se radi o životinjama koje pojedu sve pred sobom tako da smo morali uz sve ostalo razmišljati i o izdržljivosti materijala njihovog svinjca da ga ne mogu progristi. Kod projektiranja farmi postoji zaista jako puno propisa kojih se treba držati, pa samim time i administrativnih zapreka. Primjerice, prostorni plan nam je nalagao gdje u građevinskom području može biti farma ovisno o broju grla i u konačnici je to presudilo samoj veličini građevine koja je trebala biti manja. Također, takvi zahvati mogu zahtijevati i studije utjecaja na okoliš što znatno produljuje vrijeme ishođenja dozvola ali i poskupljuje cijeli proces. Projektom Kokošvaroši, ali i farme za autohtonu crnu svinju, mnogo smo naučili o projektiranju za životinje koje može zvučati banalno, iako su zahtjevi jako komplicirani.
*Farma za crne svinje, Donji Miholjac
► Uz arhitekturu za životinje, kako ju nazivate, vaš se ured bavi i arhitekturom turističke namjene poput kampa Punta Nova koji je pak jedno sasvim drugo mjerilo. Koliko se trenutno bavite turizmom u uredu i čini li vam se da nam se struka pomalo “specijalizira” samo tu granu ekonomije?
SKROZ: Dosta se bavimo turizmom, iako manje od nekih naših kolega koji su se kroz godine specijalizirali isključivo za tu namjenu dok se mi ne bismo specijalizirali na taj način. Jedno je vrijeme bilo jako intenzivno po pitanju projektiranja raznih tipologija u turizmu i čini nam se da je to ipak malo opalo u posljednje vrijeme. Projekt kampa Punta Nova je isto tako jedan dugogodišnji projekt koji je zahtijevao zaista veliki angažman, ali i promišljanje nekih ustaljenih općeprihvaćenih stvari poput samog kamp mjesta ili kamp kućice. O koliko se velikom projektu radi najbolje govori činjenica da je jedan od prva dva strateška projekta Vlade RH koji dolazi iz privatnog sektora. Također, sama infrastruktura koju će on zahtijevati nekoliko je puta veća od infrastrukture koju ima obližnje mjesto, što nam govori i o utjecaju turizma na okoliš u kojem gradimo. Osobno, volimo tu raznolikost u namjenama i mjerilima i voljeli bismo to zadržati u budućnosti. Možda neke namjene predstavljaju sigurnost i uredi se u specijalizaciji malo “ulijene” u bavljenju drugim stvarima. Komfor je velika zamka, a mi se ne bismo voljeli pronaći unutar te zone.
► Gdje vidite svoj ured u budućnosti? Razgovarao sam s kolegama koji su svjesno odlučili zadržati manje urede kako bi kontrolirali projekte, dok drugi pomalo grade male korporacije. Gdje se vi vidite u budućnosti?
SKROZ: Prilagođavamo se. Nemamo neku ideju kako ćemo se organizirati i to jako ovisi o projektima i tržištu. Radije bismo imali srednji ured koji radi super projekte, nego veliki ured koji bi radio sve i svašta i samim time morao “štancati” projekte da bi opstao. Želimo kontrolirati i proces ali i finalni produkt. Nas je četvero i nekako smo se od početka skužili i postali poput male obitelji. Sad se ta obitelj već dosta proširila i ukupno nas je više od 10. Kolege koje rade s nama su različitih generacija i iskustva i sad smo nekako uspjeli dobiti dobar balans zaposlenih u uredu. Naša želja je da ostanemo dugo u istom sastavu jer smo jako zadovoljni kompletnom ekipom. Volimo taj osobni moment i mislimo da se to i nadovezuje na naš odnos prema projektima i investitorima. Mi kao osobe smo jako različiti, ali se i jako međusobno poštujemo pa do rješenja dolazimo isključivo kroz dogovore. Kada primjerice projektiramo, znamo se podijeliti s obzirom na afinitete, međutim samo kad smo svi u tom procesu zadovoljni, znamo da će projekt biti dobar i to je, smatramo, naša velika prednost.
Razgovarao: Frane Dumandžić / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu potražite na linku
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2019.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
