Udruga Domino je javnosti najpoznatija po festivalima kao što su Queer i Perforacije. Ova organizacija civilnog društva sa sjedištem u Zagrebu djeluje u područjima kulture na lokalnoj, ali i trans-lokalnoj domaćoj i međunarodnoj sceni, predstavljajući rad umjetnika iz Hrvatske širom svijeta: od Buenos Airesa preko Napulja do New Yorka. Svoj cilj vidi u propitivanju tradicionalnih vrijednosti, pri čemu inzistira na transformaciji opresivnih normi u tranzicijskom društvu kroz kulturu, medije, javne politike, obrazovanje i suradnje s domaćim i međunarodnim organizacijama. Domino aktivno stvara i radi na društvenom okruženju u kojem će razni akteri nezavisne kulture slobodno moći manifestirati svoje vizije društva kroz različite forme. Četiri su glavna sektora kroz koje Domino provodi svoje aktivnosti i ostvaruje svoje ciljeve: kultura, mediji, edukacija, politika.
Slijedi moja kratka uvodna refleksija o radu i širem kontekstu djelovanja, značenju i dosezima aktivnosti udruge Domino, referirajući se na neke aktualne i njihove poznatije projekte, dok ću u drugom djelu teksta, kroz razgovor sa Zvonimirom Dobrovićem, osnivačem i umjetničkim direktorom Domina, detaljnije prokomentirati njihove projekte, suradnje, ciljeve i izazove.
Nedavno je u Zagrebu održana III. Europska feministička konferencija pod nazivom Mi smo glas koji ostaje. Razgovaralo se o feminističkoj umjetnosti, borbi protiv nasilja nad ženama, ali i ulozi feminizma u vanjskoj politici. O radu umjetnica i umjetnika u Ukrajini govorila je vizualna umjetnica Anna Potyomkina, približavajući sudionicima i posjetiteljima konferencije prekarni umjetnički rad u ratom izmorenoj zemlji. Konferencija je završila posljednjom izvedbom rada Tiha misa Arijane Lekić-Fridrih, s kojom smo za Vizkulturu opširno razgovarali o njenom radu krajem prošle godine u intervju koji možete pročitati ovdje. Važno je reći da ova umjetnica i udruga Domino koja producira i aktivno distribuira njen rad ne odustaju od svog cilja – a to je slobodno kretanje žena javnim gradskim prostorima – već seli svoju borbu u drugu arenu, onu pravnu: udruga Domino od siječnja pokreće sudski postupak.
Dio konferencije bila je i izvedba predstave Sva moja tijela argentinskog redatelja Gonzala Quintane koja donosi snažnu, intimnu priču u solo izvedbi Maiamar Abrodos – jedne od prvih osoba u Argentini koja je zakonski promijenila rodni identitet, a kojoj je nove dokumente osobno uručila tadašnja predsjednica Cristina Kirchner. No, Maiamar Abrodos, osim što je emotivna glumica i vrlo duhovita izvedbena umjetnica, zahvaljujući svojoj dugogodišnjoj karijeri u domeni scenografije (Abrodos je donedavno bila profesorica scenske umjetnosti na EMAD-u, Metropolitanskoj školi dramskih umjetnosti u Buenos Airesu), vrlo svjesno i didaktično koristi prostor proscenija, na kojem se događaju magične tjelesne preobrazbe. Vizualno izuzetno dojmljiva, ova emotivna i iskrena izvedba ne progovara samo autobiografski i autoetnografski o životu transvestita u Argentini, već o pravu svake osobe da izabere svoje tijelo i postane – (ako hoće i) ženom
Rad Emocionalno energiziranje najznačajnije hrvatska performerice Vlaste Delimar, u suradnji sa studentima Akademije likovnih umjetnosti iz Zagreba, beskompromisne u ideološkim kritikama kakvima se bavi u svojoj umjetničkoj karijeri započetoj kasnih 70-ih, također je inauguriran u okviru spomenute konferencije, a može se pogledati u izlogu Dominovog ureda u Petrinjskoj 38, takozvanom Q(ueer) izlogu, gdje se mogu nabaviti i naslovi o kojima je riječ u nastavku.
Domino intenzivno njeguje izdavačku aktivnost, pa su tako početka svojeg nakladničkog djelovanja 2004. godine objavili knjige LGBTIQ tematike koje još uvijek predstavlja raritet na policama hrvatskih knjižara. Smatraju da aktivnim podržavanjem prevođenja i naklade djela koja su od važnosti za hrvatsku LGBTIQ zajednicu, ali i za širu javnost, pridonosimo kulturnoj i nakladničkoj raznolikosti hrvatske književne scene, što je jednostavno društvena činjenica. U Dominovoj biblioteci naći ćete kvalitetne prijevode Camile Sosa Villada, Gabriele Cabezón Cámara, klasika poput Michela Foucaulta ili Susan Sontag, potom vrsnog Hervéa Guiberta, djelo nažalost prerano preminulog Željka Zorice, te jedinstvenu kulturološku monografiju pod nazivom Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj.
Srž Dominove kulturno-umjetničke produkcije svakako je u izvedbenim umjetnostima, a perjanice tog rada su festivali poput festivala Perforacije koji se održava od 2009. godine, a naglasak stavlja na hibridne forme i istraživački karakter, kao i društveno angažirano umjetničko djelovanje, osnažujući marginalizirane umjetničke forme, mlade autore, principe ravnopravne dostupnosti, programe razvoja publike kao i jačanje međunarodne vidljivosti domaćih umjetnika i autora. U okviru ovog Festivala održavaju se i Noći performansa, a sljedeće godine ista će u cijelosti biti posvećena Vlasti Delimar; ili poput Queer Zagreb Sezone koji postoji od 2013. godine kao cjelogodišnja manifestacija koja kroz razna umjetnička područja propituje estetske i društvene norme tranzicijskog društva, spajanjem identitetskog aktivizma s umjetničkim izričajem koji se opire dominantnim praksama; potom je tu festival Sounded Bodies, prvi puta održan 2020. godine, a predstavlja radove hrvatskih i regionalnih umjetnika koji istražuju mogućnosti koreografije i izvedbenih formi u odnosu zvuka (glasa) i pokreta (tijela).
Korištenje ranije spomenutog izloga u Petrinjskog ulici, kao transparentnog uličnog galerijskog prostora, samo je jedna od aktivnosti Domina u polju vizualnih umjetnosti, no snaga ove organizacije je upravo u produkciji multimedijalnih formi koja nastaju na razmeđi i/ili presjecištima likovnog i izvedbenog, u kakve se ubraja gore ukratko opisana rad Gonzala Quintane i Maiamar Abrodos Sva moja tijela. Q izlog u Petrinjskoj 38 inauguriran je radom lutkarske umjetnice Jasmine Kosanović, o čemu su te pandemijske 2020. godine rekli sljedeće: Izlog kao metaforu boljih vremena smo prvo ponudili Jasmini Kosanović da nas uvede u bajkoviti svijet u kojem obitava Noel s queer predznakom. Lutak, odnosno lutka koja je master of ceremony ovog našeg otvorenja Izloga pripada fantastičnoj seriji likova queer bajki, identitetskih premišljanja, modnih previranja. Recentno je u Q izlogu umjetnica Arijana Lekić-Fridrih predstavila svoj tableaux vivant koji je upućivao na kodificirane znakove kojima se žrtve rodno uvjetovanog nasilja (najčešće žene) služe kako bi privukle pažnju prolaznika. Zanimljivo je da je u ured tom prilikom ušao zabrinuti policijski pozornik iz obližnje policijske postaje, što ulijeva određenu nadu da policija ponešto i brine o žrtvama rodnog nasilja, iako ih stravične brojke femicida u tome demantiraju. No, tu je možda krivica više u sudskim, a manje u policijskim obradama počinitelja zločina. U 2024. izložen je rad naziva Oprosti? multimedijalne umjetnice Dore Fodor koji je poticao na promišljanje nasilja nad ženama i drugim marginaliziranim skupinama. Autorica se instalacijom Oprosti? obraćala prolaznicima koje je stavljala u poziciju promišljanja o njihovu djelovanju unutar društva u kojem se nalaze. Izlog je bio prekriven crnom folijom te nosio napisanu uputu Zažmiri na jedno oko i strjelicu koja je ukazivala na rupu kroz koju se može pogledati. Unutar Q izloga na monitoru se prikazivao video materijal autorice kako si uzastopno nanosi udarac rukom po licu te izgovara riječ “oprosti” koju popratno vidimo i kao upitnu rečenicu u titlovima. Prošle godine također smo mogli vidjeti i rad umjetnice Tine Divić pod nazivom Dvodimenzionalni pogled na život. Ova instalacija također je site-specific prizor, osmišljen posebno za Q izlog pri čemu papirnate lutke kao artefakti ilustriraju društvena očekivanja od žena u određenim trenucima vremena: kao proizvodi popularne kulture i masovnog marketinga, papirnate lutke simbolički prikazuju očekivanja koje društvo ima od žena.
Ovakvom upotrebom svog izloga Domino aktivno ulazi u prostor ulice te mijenja ne samo sliku grada, već i reprezentaciju urbanog života u njemu, ukazujući na postojanje problema koji se u hrvatskom društvu prečesto guraju pod tepih. Čak i kada se odlučuju na izlaganje primijenjene umjetnosti (ipak je to izlog, zar ne?), ta primijenjena umjetnost ima queer nijansu, kao što je bio slučaj s keramikom dviju umjetnica iz Ukrajine : keramika je podlogom na kojoj se otvaraju tabu teme tjelesnosti, poglavito ženske.
U nastavku ćemo postaviti nekoliko pitanja Zvonimiru Dobroviću, osnivaču i umjetničkom direktoru Domina.
► Od 24. do 30. studenog su u Napulju predstavljeni radovi troje umjetnika uz Hrvatske kroz međunarodnu umjetničku rezidenciju naziva Queering the Myth, koju su organizirali udruga Domino i talijanski kustoski kolektiv Collettivo Zero, u sklopu inauguracijskog ciklusa Biennale del Vesuvio (više ovdje). Rezidencija je okupila troje umjetnika – Radu Ivu Sibilu, Karla Štefaneka (s kojim smo je Vizkultura razgovarala ovdje) i Tonija Mijača – koji su tijekom tjedan dana razvijali nove radove inspirirane vezuvijanskim teritorijem, njegovim povijesnim, mitološkim i socio-kulturnim slojevima uz gostovanje u Casa Tramandars u povijesnom Borgo Casamale, u gradiću Somma Vesuviana nadomak Napulja. Kako si ti majstor razvoja međunarodnih suradnji i podizanja vidljivosti rada suvremene umjetnosti iz u Hrvatske u inozemstvu, ispričaj nam kako je došlo do suradnje s Collettivo Zero te kakva je napuljska suvremena scena.
Zvonimir Dobrović: Svi Dominovi projekti imaju negdje, u samoj svojoj strukturi, utkanu međunarodnu suradnju kao moćan strateški alat, a za koji vjerujem i da je jedan od najvažnijih u nizu alata koje umjetnici redovito koriste za svoj umjetnički razvoj ili rad. Polazim od svog primjera, iako neumjetničkog. Kad sam pokretao Queer Zagreb, takvih festivala nije bilo nigdje. QZ je tako danas najstariji queer izvedbeni festival u EU, gdje sam se ja tada mogao informirati kako uopće pristupiti temi ili osmisliti kostur programskih zanimanja, i to takav koji se trebao pokazati dugoročno upotrebljiv. Rješenje je bilo u istraživačkim putovanjima – SAD, Italija, Australija, uz podršku nekoliko fondova. Znam što su meni te podrške značile, koja sve vrata su mi otvorile, zato Domino i danas u svakom projektu koji radi promišlja mogućnost da se ostvari neka međunarodna suradnja, da netko negdje ode i u jednom novom kontekstu testira svoju ideju, vidi drugačije pristupe radu i promišljanju koncepcija, makar nasluti drugačije odnose i uzuse koji svaki na svoj način definiraju ono što se tamo producira, kako se misli i radi. Znati da svake godine nekoliko umjetnika iz Hrvatske može računati na mogućnost boravka u Napulju za potrebe vlastitog rada je polako, ali nezaustavljivo stvaranje standarda i očekivanja, od strane umjetnika prema sebi i prema drugima. No, u okviru one šire slike, koja nadilazi svaku tu pojedinačnu razmjenu i njen direktan (vidljiv ili nevidljiv, svjestan ili nesvjestan) utjecaj na umjetnika, ova redovita razmjena i sve druge dostupne razmjene postaju temelj zdravlja kulturnog eko sustava. Što je manje mogućnosti za protok informacija i pomaka u gledanju, razmišljanju ili stvaranju to je nezdraviji umjetnički ekosustav i kad-tad će postati kužna bara. Cijela ideja je nastala prije nekih osam godina sa Adrianom Rispoli, kustosicom koja je tada radila u Napulju i zanimalo ju je predstaviti hrvatsku likovnu scenu kroz performanse, instalacije i intervencije u javnom prostoru. Zajednički smo složili koncept i kostur ovih suradnji, Adriana je prešla na druge projekte, ali kroz ono što smo ona i ja postavili prije skoro deset godina je prošlo tridesetak umjetnika/ica iz Hrvatske koji su istraživali i izvodili i predstavili svoj rad u Napulju. Collectivo Zero je kustoski kolektiv koji okuplja mlade urbaniste, povjesničare umjetnosti i arhitekte koji već par godina radove i istraživanja temelje na gradu Napulju, na ulicama i trgovima, na impulsima koji jedan grad čine živim, a koji Napulj čine jednim od najkompliciranijih gradova u Italiji. Razumijevanje prostora i javnih površina zajednička nam je tema u čitavoj EU, Italija i Hrvatska su susjedne zemlje, ali naše umjetničke razmjene nisu toliko razvijene ni redovite kako bi se možda moglo očekivati. U tom svjetlu je sustavna dugogodišnja priroda ove razmjene još posebnija, jer je rijetkost.
► Trenutno se nalaziš u Yokohami, povodom Yokohama Performing Arts Market, sajma umjetnosti koji postoji već 30 godina, a odvija se na prestižnim lokacijama kao što su Gender Equality Center Yokohama South (Forum Minamiota), KAAT Kanagawa Arts Theatre, Steep Slope Studio, Art Center NEW, Yokohama Red Brick Warehouse No.1, Motomachi-Chinatown Campus, Tokyo University of the Arts, i drugi. Što se konkretno zbiva na takvim sajmovima te kako to koristi radu organizacije koju vodiš?
Zvonimir Dobrović: Opet smo u domeni alata dostupnih našem sektoru za preživljavanje: ako su međunarodne razmjene jedan alat, onda je networking drugi, bez obzira na dimenziju, bila međunarodna ili seoska. U svijetu postoji nekoliko velikih Performing Arts Marketa (Montreal, New York, Santiago, Yokohama, Seoul i Australija, gdje rotiraju gradove koji su domaćini). Među svom tom profesionalnom publikom koja određuje što će igrati u dvoranama za koje su zaduženi diljem svijeta se potvrđuju ili odbacuju estetike koje će dominirati određenim kazališnim ciklusom međunarodnih turneja. No, ovakav hijerarhijski model velikih mega Sajmova, gdje male organizacije zauvijek ostaju male, a margine su čvrsto definirane, ne može više odgovarati na sve kompleksnije stvarnosti i potreba održavanja kreativnih i hrabrih kulturnih sustava. Stoga se razvilo mnoštvo inicijativa, regionalnih mreža, nacionalnih, tematskih ili prema formatu koje onda zajedno s ovim velikim sajmovima čine puniju i točniju sliku žarišta izvedbenih umjetnosti. Domino je u ove 23 godine razvio mrežu kontakata doslovno diljem svijeta, ali i načine ulaska u specifične kontekste što brže i sa što manje šumova, da mi je teško zamisliti ijednu organizaciju ili ustanovu u Hrvatskoj, a i prilično šire, koja bi tome parirala. Nije to čudno, jer u taj smo segment ulagali vrijeme i znanje i aktivno se bavili održavanjem tih krhkih premreženosti aktualnim. Situacija za kulturu u Hrvatskoj i Europi loša je i ne razvija se u dobrom smjeru, napadi na kulturu više nisu iz neke daljine. To smo osjetili prvi put kad je Zlatko Hasanbegović bio ministar kulture i mjerio svoje uspjehe reduciranjem značaja kulture, rezanjem budžeta i sužavanjem umjetničkih i medijskih sloboda. Takvi političari, koji o kulturi ne znaju ništa, ali hrabro ulaze u područje, naoružani jedino populističkim floskulama, predstavljaju menadžerski kuriozitet u odnosu na svaki drugi sektor. Stagnacija umjesto razvoja, sužavanje sloboda i ograničavanje dostupnosti prava određenim skupinama građana u svakom bi drugom sektoru bile katastrofe i suprotna svrsi tog ministarstva ili te javne uprave. Osim kad se desnica dokopa pozicija moći nad kulturom, tada svi negativni trendovi pokazuju kako izgleda uspješan mandat iz perspektive tog političkog spektra. Tom prijeziru prema kulturi se moramo oduprijeti, mora postojati granica koja se ne smije prijeći, poput Ustavom garantiranih vrijednosti i ljudskih sloboda. Manje kulture, manje slobode, manje mogućnosti, manje umjetnika – to je subverzija protiv dugoročnog opstanka svih i, ako baš želite, sreće i sudbine jednog vrlo širokog područja ljudskog života, a ne samo sektora obuhvaćenog jednom ministarskom foteljom. Stoga borbom protiv zabrana ustajete za budućnost i za sreću, ako su vam danas prodali priču da je bolje manje kulture, da je bolje manje slobode, da je bolje manje prava, ne morate se možda brinuti za predaleku budućnost, vaša sadašnjost je već opustošena.
► Jedan od flagship programa međunarodne suradnje svakako je program Island Connect, u početku europski projekt Domina kao vodećeg partnera koji od 2020. – 2022. okupio 4 kulturne organizacije i institucije iz Danske, Grčke, Irske i Španjolske, dok u nastavku djelovanja od 2023. – 2025. projekt okuplja šest organizacija iz Danske, Irske i Španjolske, Francuske i Italije, s ciljem povećanja transnacionalne mobilnosti i profesionalnog razvoja za umjetnike/ce na područjima europskih otočnih zemalja. Projekt kroz niz umjetničkih rezidencija i edukacija spaja umjetnike i kulturne radnike iz više europskih zemalja i šire koji žele istraživati i stvarati u okruženju otoka, inspirirani boravkom u prirodi i ruralnim, otočnim sredinama i/ili temom “otočnosti”. Kako je došlo do suradnje, tko su partneri i što se dosada postiglo?
Zvonimir Dobrović: Nevjerojatno sam ponosan na ovaj projekt, jer u njemu spoj sadržaja i forme slikovito nadograđuje i sam narativ projekta. Dakle, u formatu umjetničke razmjene, koje traju dva puta po dva tjedna, više od 150 europskih umjetnica/ka će boraviti na otocima diljem Europe i europskih teritorija, istražujući mnoge aspekte otočkih života, od sezonalnosti i insularnosti preko mitologije i novih narječja, do političkih previranja i brutalnih manevara za prevlasti kroz povijest. Razumjet ćemo da mnogi od tih manevara nisu nikad zaustavljeni, a brutalnost je samo promijenila medij i rok u kojem te ubije. Otoci su čudna mjesta, najveći broj Europljana ih doživljava kao destinacije, dvodimenzionalne fotografije s uvijek istom paletom boja, potrošnu robu, a kad izližemo jedan otok, lako ćemo island hopping stilom odskakutati na drugi i sve iznova. Možda bogataši ili njihovi srednjestaleški pandani u hordama zaista i slijeću na neke od najpoznatijih otoka Europe, jer to danas gotovo svatko može, ali sve živo će iznajmiti da bi pobijedili u borbi s gužvama i turistima. Ali onoga što svi oni koji su nasjeli na destinaciju traže na otocima usred ljeta nema, to zabranjeno voće praznih otoka, povratka prirodnom načinu života, ali i zbog pomanjkanja medicinskih usluga, počelo je to ličiti i na svojevrstan povratak prirodnom načinu umiranja. Boli te zub? Krepaj. Uganuo si nogu? Pucam. Koliko je kuglica sladoleda? Sve aktivnosti Island Connecta, izmještene su izvan mjeseci turističkih sezona, empiričko i instantno razumijevanje sezonalnosti života na otoku otkriva se upravo tim umjetnicima koji na otoke odlaze istraživati načine na koje će sezonalnost propasti. Na isti način, bez ijedne osobe kojoj je još do kakvog otoka stalo, jer neće više biti osoba koje su se rodile na otocima i tu je kraj, kada otoci postanu ničija zemlja.
Osim što smo, vodeći ovaj projekt, naučili da svi otoci žive slične živote, naravno druge su se mitologije pojavljivale i drugačije su beštije iskakale iz narodnih predaja, no moramo znati da niti jedan otok u Europi nema jednaku kvalitetu života u usporedbi s prvim selom na kopnu pored tog otoka. Ne može ovaj projekt spasiti otoke, kao što ni umjetnost ne može zaustaviti ratove, kao što ni cjeloživotno obrazovanje ne može od idiota napraviti inženjera, ali ovaj projekt nam može ponuditi nešto važno: razumijevanje otočke istine. Island Connect daje treću dimenziju površnom razumijevanju otoka i njihovih kompleksnosti, koju raznim pamfletima najviše propagiraju, i to prilično uspješno, naravno – turističke zajednice. Rijetki su ovakvi opsežni projekti na razini Europe posvećeni otocima i ponosan sam da Domino sa još šest organizacija i uz pomoć stotina umjetnika stvara jedinstvenu građu specifičnih znanja, iskustava i praksi, koje ne biraju ponekad način kako do nas dolaze, u stihu nekog otočkog pjesnika ili vjetrom koji nosi kostobolju ili suhim zidom kojeg više gotovo nitko ne zna raditi. Samo oni otoci koji će imati umjetnike će imati i drugačiju priču za ispričati, samo će ti otoci znati ponuditi onim zadnjim otočanima razlog da ostanu. Slanje stotina umjetnika da borave dva tjedna nekom od europskih otoka zapravo je ulog u budućnost života na otocima i biti dijelom tog povjerenja me čini sretnim.
Ovo je projekt koji je na prošlom natječaju dobio vrlo visoke ocjene (94 od 100) i odabran je za predstavljanje kao flagship projekt pri predstavljanju rezultata natječaja, a Domino, osim što je bila prva organizacija iz Hrvatske da je dobila tadašnji EU petogodišnji grant još tamo prije nekih 15 godina, s Island Connectom je i jedina iz Hrvatske koja je nositelj projekta od 1.4 M eura. I zar nije prekrasno da baš organizacija iz Hrvatske vodi projekt o otocima, koji su i kod nas teritoriji pod posebnom skrbi? Sad ću vam parafrazirati što je o cijelom ovom projektu rekla mainstream politika desno od pameti. Ništa brojke noćenja van sezone, potrošnja, revitalizacija, briga za hrvatske otoke, ništa čestitke Dominu na uspjehu, ništa ljudski zapravo. Ali su uspjeli razumjeti da hoće detaljnije informacije o onom projektu Island Connect preko kojeg homoseksualci ljetuju okolo – to je citat.
► Mreža izvedbenih umjetnosti započela je s radom 2013. godine, a njeno se djelovanje proteže od kulturnih žarišta obalne do kontinentalne Hrvatske, ostavljajući prostor za nove članice i područja djelovanja. Mreža teži kroz suradničko djelovanje stvoriti platformu za umjetničko istraživanje i usavršavanje (rezidencijalni program, Lab za umjetnike), osigurati produkcijsku podršku (koprodukcije i produkcije), kao i za prezentacijsku podršku (izvedbe i gostovanja). Drugo polje djelovanja usmjereno je na poboljšavanje okvira djelovanja u kulturi, te Mreža provodi i edukacijski program za djelatnike u kulturi, vlastite članice i publiku. Po pitanju kulturnih politika Mreža se aktivira kroz zagovaračke aktivnosti te ostvaruje međusektorske suradnje s institucijama i organizacijama civilnog društva van kulture kao i programe diljem Hrvatske s ciljem decentralizacije kulturne ponude. Koje bi projekte predstavljene u okviru mreže volio istaknuti?
Zvonimir Dobrović: Problemski pristupam razvijanju projekata, što je u Hrvatskoj vrlo lako, jer problema ima posvuda. Mreža je rezultat dva problema koja su mi se motala po glavi. Jedan je bio da mi je kao nekome tko producira i organizira stvari u Hrvatskoj (tada kroz Queer Zagreb) uvijek moralo biti jasno da ja moram pratiti inozemne scene i znati prilično dobro francusku, njemačku, nizozemsku i širu europsku suvremenu izvedbenu scenu, da bih iole mogao funkcionirati. Istovremeno, dok kustosi iz naše regije u snu mogu nabrojati deset suvremenih francuskih koreografa, i neki najagilniji kustos iz Francuske našao bi se u problemu i s makar tri hrvatska koreografa ili redatelja. To vam odmah oslikava pozicioniranje, i protiv toga se možemo boriti samo jačom podrškom domaćim umjetnicima. Ali ta podrška, pogađate, neće doći iz Francuske. Ona nažalost ne dolazi ni iz Runjaninove ulice u Zagrebu. Ona podrška koja je nedostajala upravo onim umjetnicima koji su jedini i imali kakvu takvu šansu, da njihove radove netko zaista i pozove na neke od tih pozornica, koje onda jedna po jedna otvaraju vrata drugih kazališta, bila je podrška okrupnjavanja i vidljivosti i promocije. Tako su nastale Perforacije, festival koji je izronio iz Hrvatske i u programu imao tridesetak imena koreografa i redatelja, za koje ti silni moćni strani kustosi nikad nisu čuli, ili su čuli, ali sigurno nisu gledali. Perforacije su odmah imale vidljivost na europskoj sceni, a te prve godine je došlo i petnaest direktora kazališta iz SAD-a, pa smo onda par godine nakon te prve ugostili i plenarnu sjednicu IETM-a. No, Perforacije su, čim su nastale, otkrile jedan drugi sustavni problem – predstave koje su se producirale rijetko su putovale i po Hrvatskoj, kako onda očekujemo da će dobaciti redovito do Njemačke ili Francuske?! Od ovih nekoliko zadnjih i sadašnjih ministara i ministrice kulture uništavane su sustavno organizacije diljem Hrvatske koje su imale kapaciteta organizirati gostovanje neke predstave. No, sitni rezovi svake godine doveli su do toga da nitko ne zna u Hrvatskoj producirati festival sa 100 izvedbi – iz jednostavnog razloga jer mi takvog festivala nemamo. Ok, možemo možda i bez toga. Ali da u cijelom Splitu ili Rijeci nema organizacije nezavisne scene koja može organizirati gostovanje predstave suvremenog plesa bez da završi pred bankrotom – za to nema izlike. Tako je nastala Mreža izvedbenih umjetnosti, koja je okupljala organizacije diljem Hrvatske i poticala razmjene i pod okriljem mreže sufinancirala gostovanje i igranja predstava. To je trebala biti politika Ministarstva kulture kojom će podizati otpornost domaćih koreografa i redatelja na manjak prilika, stvarajući ih poticanjem razmjena, a da ne govorimo da samo sustavni takvi programi mogu imati utjecaj na publiku.
► Jedan od najduhovitijih projekata Domina je svakako ETNO QUEER, široko definiran kulturno-istraživački projekt koji je okupio, osigurao i podržao razvoj istraživačkih i re/prezentacijskih aktivnosti na proučavanju seksualnosti i queera u širem smislu, u kontekstu tradicije i baštine iz registra post-strukturalne i postkolonijalne teorije. Na taj način se osnažila primjetnost antropološkog i queer-feminističkog rakursa u proučavanju i razumijevanju konstrukcija znanja i društvenih praksi. Izuzetno važno! Čija je bila ideja, što je sve napravljeno i koji su planovi za dalje?
Zvonimir Dobrović: Splet okolnosti dovodi do projekta Etno Queer koji zaista jest jedan bombon i primjer izvrsne suradnje među sektorima nezavisne i institucionalne kulture, ali i na razini sadržaja i topografija miješanje tradicionalnoga i ruralnog s urbanim i naoko novog. Međutim, nismo mi morali prenositi queer iz grada na selo, selo se samo pobrinulo da razvije vlastite kodove, da se dotakne queera u narodnim pjesmama i u narodnoj nošnji. Željka Jelavić iz Etnografskog muzeja u Zagrebu mi je prije mnogo godina rekla da u muzeju postoji oslikana gay tikvica, kakve su se oslikavale u Slavoniji u 19. stoljeću i da je to jedina s dva muškarca koji se ljube i grle. To mi je ostalo u glavi kao zanimljiv detalj oko kojeg smo onda za 20. Queer Zagreb izgradili narativ i proveli istraživanje manifestnog queera po selima. Odlična stvar s hrvatskom baštinom i institucijama poput LADA i Instituta za etnologiju i folkloristiku jest da su to vrhunski organizirani sustavi, a da je baština prilično dobro istražena i dokumentirana – sve te pjesme i začudni detalji u nošnjama su istražene, ali nikad kroz prizmu queera. Materijal je bio prisutan, samo ga je trebalo posložiti i predstaviti. Etno queer je na jednoj drugoj razini možda još i meni važniji, jer me podsjetio da ne smijemo pristati na ovaj prividni desničarski monopol nad tradicijom, nad idejom nacije, Hrvatske, zastave, patriotizma i svega na čemu počivaju suvremene politike straha kojima desnica odlično skriva da niti jednu drugu politiku, kamo li proaktivnu i razvojnu – nema. Pa ne bi slavonska sela bila prazna da je netko tamo imao razvojni koncept pa makar na A4 papiru. Ali puna su im usta i tradicije i baštine kad treba sijati strah od stranaca. Svatko tko je organizirao makar čitanje poezije u napuštenim hrvatskim selima je Hrvatsku tada volio više nego ijedan političar koji je za politike prema tim selima odgovoran. Zato je ovogodišnji Etno queer se poigrao i temom korote, jer smo novim hrvatskim folklorom svi prešli kolektivno u crninu, bit će da smo u žalovanju za slobodama. No, dok je etno queera, neće biti jeftinog desnog monopola na definiciju ni baštine, ni tradicije, a ni patriotizma.
Autorica: Sonja Leboš / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Portreti: Ivan Buvinić
Zahvaljujemo Zvonimiru Dobroviću i udruzi Domino na ustupljenim vizualnim materijalima.
Rad udruge Domino možete pratiti na sljedećim poveznicama:
thisisadominoproject.org
www.instagram.com/this_is_a_domino_project
www.facebook.com/thisisadominoproject
vimeo.com/dominohr
