Situacija u Zagrebu nakon potresa 22. ožujka 2020. tijekom proteklih puna dva mjeseca tek se malo poboljšala, i to zahvaljujući prije svega volonterima, tim divnim mladim ljudima koji su se verali po krovovima i stavljali svoje glave u torbe da bi pomogli sugrađanima, kao i vatrogascima (koji su 4 dana nakon potresa ostali bez gurtni). Uklonjen je dio direktnih ugroza poput dimnjaka i kupola, no grad je i dalje zapušten kao da njime nitko ne upravlja (a kamoli da je za to još i plaćeno nekih 15 a možda i više tisuća ljudi). Prema procjenama oko 20000 ljudi je bez plina, a što znači i bez tople vode (u doba globalne pandemije!). Brojne građane se i dalje lešinari, pa se tako cijena skidanja i ponovnog zidanja dimnjaka penje na suludih 90.000 kn,* a ljudima se u kasliće ubacuju i ponude da im se otkupe stanovi za čitavih 800 eura po kvadratu. Na Šalati, gdje su do prije potresa koštali najmanje 2.000 po kvadratu.
Još uvijek se čeka Zakon o obnovi Zagreba nakon potresa čiji nacrt upravo u vrijeme nastanka ovih redaka ide na čitanje u Sabor. Osnovno pitanje koje treba postaviti vezano za taj Zakon je svakako ono koje je formulirala arhitektica Mariana Bucat iz “Arhitektonskog kolektiva”: treba li se donositi lex specialis za Zagreb kada se isti scenarij može ponoviti sutra u nekom drugom hrvatskom gradu (na seizmički osjetljivom području su naročito Dubrovnik i Split). Isto postavlja i zagrebački urbanist Boro Doklestić. Profesor na Katedri za urbanizam, prostorno planiranje i pejsažnu arhitekturu zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta Tihomir Jukić pak kaže sljedeće: “U dosadašnjem prijedlogu Zakona i dalje se derogira zakone o gradnji i prostornom uređenju i javnoj nabavi i forsira samo sanacija i ojačanje konstrukcije, a sve struke osim građevinske kao da ne postoje”, odnosno “cjelovito saniranje, postupak i modeli dugogodišnje obnove zaštićenog gradskog središta Zagreba se uopće ne razmatraju kao niti učešće drugih struka bez kojih nije moguć interdisciplinarni pristup obnovi. Pokušavaju se izigrati i derogirati važeći zakoni. Zakon o gradnji i Zakon o prostornom uređenju nudeći novi projekt pod nazivom ‘projektno rješenje’”, ističući tako stavove nakon dugo vremena na svu sreću napokon konsolidiranije arhitektonske struke.
Ono oko čega se većina stručnjaka raznih profila slaže jest da je potrebno slijediti dobar primjer Dubrovnika, koji je nakon potresa osnovao Zavod za obnovu Dubrovnika, i osnovati Zavod za obnovu Zagreba, interdisciplinarno tijelo koje bi konačno okupilo stručnjake iz raznih područja.
Za početak smo dobili Savjet za koordiniranje aktivnosti vezanih za izradu programa cjelovite obnove povijesne jezgre Grada Zagreba kojim predsjedava arhitekt Marijan Hržić. Savjet će navodno uskoro početi s radom, a njegovi članovi mogu sudjelovati u radu stručnih timova. Prema službenom dopisu članovima tog Savjeta, “Zavod za prostorno uređenje Grada Zagreba će izraditi cjeloviti program povijesne jezgre Grada Zagreba”, i to “temeljem sektorskih studija, rezultata i zaključaka radnih timova koji će predstavljati prostorno plansku podlogu i preduvjete za izradu prostornih planova nove generacije i koji će biti osnova za povlačenje bespovratnih sredstava iz nacionalnih i EU izvora kao i realizaciju EU projekata”. Dok se čekaju ti “planovi nove generacije”, građani su prepušteni sami sebi, saniraju štetu kako znaju i umiju bez reda i plana, u strahu da ih neki od gradskih ureda još i ne kazni zbog neke minorne greške, kao da već ne plaćaju ogromne poreze i naknade.**
Postavlja se pitanje: zar je Zagreb grad bez iskustva, bez tradicije planiranja pa treba odbaciti sve dosadašnje planove “starije” generacije? Neven Šegvić je već davno govorio o Zagrebačkoj školi arhitekture, a ono što je tu školu, sa svjetski važnim dosezima Vladimira Antolića i Radne grupe Zagreb, Ernesta Weissmana, te brojnih drugih imena druge polovice 20. stoljeća, kao i izuzetno važno iskustvo građenja socijalističkog planiranog grada, bacilo na koljena jest pljačkaško politikantstvo klike koja se bogatila siromašenjem drugih, da citiramo Davida Harveyja, devastirajući pritom prije svega društvena, odnosno zajednička i javna dobra.
Prof. Jukiću postavila sam i pitanja na koja su već ovdje odgovorili povjesničari umjetnosti i konzervatori Zlatko Uzelac i Krešimir Galović, pa ću ih sažeti. Na pitanje o odgovornosti institucija za stanje u kojem se nalazi Zagreb, prof. Jukić odgovara: “Mislim da je ovakvoj beznadnoj situaciji pridonijela činjenica da Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja i Grad Zagreb teško ili uopće ne komuniciraju. Tako Ministarstvo radi ‘svoj zakon’ sa ‘svojim državnim savjetom’, a Grad Zagreb ‘svoj projekt obnove’ sa ‘svojim savjetom stručnjaka’. Kada će konačno shvatiti da sve to mora biti zajednički posao uz uvažavanje i sudjelovanje interdisciplinarne struke?”. O tome koliko će dugo trajati obnova, prof. Jukić smatra da tijek “obnove ovisi o velikom broju činitelja: o organizaciji projekta, financijskim sredstvima i cilju obnove. Ako je smisao obnove samo saniranje i ojačanje konstrukcija koje trenutno u prijedlogu Zakona o obnovi provodi Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja – vrijeme je znatno kraće, a ako pristupimo sustavnoj planiranoj urbanoj rekonstrukciji zaštićenih prostora Donjeg i Gornjeg grada na način da je cilj podizanje kvalitete života, onda ta obnova obuhvaća uređenje pojedinačnih zgrada vodeći računa i o energetskoj obnovi koristeći nova tehnološka iskustva, uređenje blokova i njihovih dvorišta, javnog prostora, također uvažavajući niskougljični pristup i probleme mobilnosti, tj. smanjenje prometa i izbacivanju tranzitnog kolnog prometa iz središta grada, itd. onda će ta obnova trajati znatno duže od navedenih 10 godina. Iskustva drugih europskih gradova koji su pri kraju procesa obnove njihovih središta govore o procesu koji traje nekoliko desetljeća.”
Međutim, obnova se kod nas i promišlja već barem četiri desetljeća. Ono što nedostaje uvijek je politička volja, a u zadnjih 15 godina ona ne samo da nedostaje, već je postala i elementom tvrdoglavog obstruiranja bilo kakve logike plana za dobro većine. Obnova zagrebačkog Donjeg grada prije svega je obnova zagrebačkog donjogradskog bloka. Naizgled daleke 1989. godine urbanist Boro Doklestić, koji je veliki dio svog respektabilnog stručnog rada posvetio toj temi, u članku naslova Obnova zagrebačkog donjogradskog bloka u nažalost ugaslom časopisu Čovjek i prostor navodi (i danas) rijetke primjere reguliranog prodora u donjogradski blok: Balkan prolaz (odnosno Prolaz sestara Baković), Oktogon, prolaz Neboder, a spominje se i danas, nakon 30 godina nedovršena regulacija sjeverne Ilice. Detaljni urbanistički plan zagrebačkog centra iz 1974. godine, usvojen kao zakonski dokument 1979., kao bitnu premisu obnove donosi rušenje nekvalitetne izgradnje u donjogradskom bloku i uređenje bloka. Već 1989. godine je jasno, ističe Doklestić, kako zanatsko-servisni lokali, privatna trgovina i ugostiteljstvo zauzima unutrašnjost bloka, pri čemu je taj proces “planski nepriznat i teče polulegalno ili ilegalno”. U posljednjih dvadeset godina svjedočili smo i rapidnom pražnjenju lokala u centru grada, u nekad zanatski bogatoj Maksimirskoj ulici, ili pak u Ilici zapadno od Britanskog trga. Način na koji je koruptivna mašinerija Grada i države slabila zanatsko-servisni potencijal grada maestralno je opisao kulturni antropolog Bojan Mucko u svom književno-analitičkom hibridu Ispražnjeno u povratu (prilog etnografiji praznine).
Nezavisni istraživači su u okviru svojih skromnih kapaciteta itekako dali svoj obol razmišljanju o blokovima kroz npr. projekt BLOKiranje 2009. godine. Bio je to zajednički projekt arhitektonske mreže Analog, Platforme 9,81 i Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja, u suradnji s Društvenim centrom Kino Mosor. Jedan od gostiju je bio Carles Blasco Bayot, generalni direktor gradske agencije ProEixample iz Barcelone. Bayot je govorio o barcelonskoj gradskoj četvrti l’Eixample, koja se sastoji od niza identičnih blokova koji i danas tvore jedan od globalno najatraktivnijih urbanih rastera uopće. ProEixample je osnovana 1996. s ciljem da se revitalizira taj dio grada koji je, od svog nastanka do donošenja Generalnoga urbanističkog plana Barcelone 1976., bio devastiran neplanskim korištenjem i pretjeranim koeficijentom izgrađenosti, udaljujući se tako od prvotne ideje stvaranja zelenih oaza i drugih javnih sadržaja u unutrašnjosti bloka. Dakle, situacija vrlo slična zagrebačkoj, no uz nama (zasada) teško zamislivu transparentnost gradske uprave i provođenje politike javno-privatnih partnerstava u stvarno javnom interesu. Dvije godine kasnije izdane su i novine Blokovska spika, u suradnji Analoga i Platforme 9.81.
*Četvrt Eixample, Barcelona / foto via Discoverywalks (lijevo); Jardins de la Torre de les Aigües / foto via Barcelona Film Commission (desno)
*Jardins de Sebastià Gasch / foto via Barcelona Film Commission (lijevo); Jardins de Jaume Perich / foto via Barcelona Film Commission (desno)
No, vratimo se aktivnostima daleko bolje kapacitiranih i financiranih Gradskih institucija. Tako Zavod za prostorno uređenje Grada Zagreba 2009. godine objavljuje publikaciju Zagreb_Donji grad_blokovi, gdje se navodi kako se sa sustavnom valorizacijom Donjeg grada u prostornim planovima započelo tek 1986., i to Generalnim urbanim planom (GUP). Nesposobni očito da osvježe informacije, u publikaciji barataju podacima koji su prikupljeni za Provedbeni urbanistički plan (PUP) 1989. godine: broj zaposlenih u Donjem gradu – 90.000 ljudi, a od ukupne izgrađene površine stanovanje je 55 %. Ostalih 45 % čine sadržaji javne namjene (osnovne i srednje škole, dječji vrtići, univerziteti, muzeji, crkve, bolnice), poslovne zgrade i raznoliki manji prostori raznih namjena. Omjer poslovnih i ovih manjih prostora raznih namjera je 1:7. GUP-om iz 2003. i 2007. godine oformila su se urbana pravila za Donji grad koja prije svega znače (barem na papiru) zaštitu, uređenje i dogradnju u povijesnim graditeljskim cjelinama.
Nakon onog što nas je zadesilo 22. ožujka, gorko možemo podvući da su se najbolje štitili nefunkcionalni dimnjaci, radi neke idealizirane 19. stoljetne vizure grada. Upravo ti dimnjaci, zajedno sa neodržavanim zabatnim zidovima i fasadnim vijencima, pretvorili su se nakon potresa u doslovce ubojite elemente i inače drhtave svakodnevice Donjeg grada u periodu nakon potresa.
Zaključak publikacije iz 2009. je bio: obnova konkretnih blokova. U tom smislu vrijedi baciti pogled na ilustracije iz te publikacije, post festum 22. ožujka.
Ilustracija 1. pokazuje mrežu lokala (trgovine, zanatsko-servisni kapaciteti, ugostiteljstvo, itd.) u prizemlju. Već je iz te mape (kao i iz onog omjera 1:7) jasno koliko je ta mreža važna kao ekonomska i građevna supstanca. Nažalost, iako su ti prostori najčešće u gradskom ili državnom vlasništvu, te se najmoprimcima ustupaju u neljudskim uvjetima (vidjeti Mucka), oni su u pravilu u vrlo lošem stanju.
Ilustracija 2. pokazuje mrežu vrtića, osnovnih škola i domova umirovljenika, također u vlasništvu Grada. Suvisli službeni izvještaj o tome u kakvom su stanju nakon 6 tjedana od potresa – nismo dobili.
Ilustracija 3. pokazuje tri tipa stanja bloka: 1) dovršeni blokovi u kojima se zadržava postojeće stanje ali ih se ODRŽAVA i UREĐUJE (to se nije radilo, građanima je sada kroz razmjenu informacija i samoorganizaciju potpuno jasno da ih se Gradskim projektom renovacije fasada zapravo opljačkalo); 2) pretežito dovršeni blokovi što uključuje prenamjene, uređenje, revitalizaciju dvorišta, prolaza, razne druge tipove rekonstrukcija, dogradnje i interpolacija, ali i rušenja i novu gradnju); 3) djelomično dovršeni i nedovršeni-nedefinirani blokovi gdje se planira prenamjena, rušenje i nova gradnja.
*Ilustracija 1
*Ilustracija 2
*Ilustracija 3
Od 2009. do potresa na tome se nije radilo ništa, osim što smo imali devastaciju na Cvjetnom trgu unutar bloka koji je po gornjoj klasifikaciji spadao u kategoriju 3, a sada je primjer katastrofalne koruptivne sprege investitora Horvatinčića i gradske uprave, odnosno tzv. javno-privatnog partnerstva a la Bandolero.
Godine 2012. donesen je i tzv. strateški dokument Zagreb-plan koji je definirao šest strateških ciljeva razvoja Grada: – razvoj konkurentnog gospodarstva; – razvoj ljudskih potencijala; – zaštita okoliša i održivo gospodarenje prirodnim resursima i energijom; – unapređivanje prostornih kvaliteta i funkcija grada; – unapređivanje kvalitete življenja; – unapređivanje sustava upravljanja razvojem. Možemo samo plakati nad tom silnom količinom mrtvih slova na papiru.
U opsežnom dokumentu pod nazivom Izvješće o stanju u prostoru grada Zagreba za razdoblje 2013.-2016. što ga je 2017. proizveo već spomenuti Zavod za prostorno uređenje Grada Zagreba, koji će navodno sada u kratkom vremenu dovesti u red sve što nije u proteklih 40 godina, spominje se seizmička aktivnost na području Zagreba: prosječno 952 potresa godišnje (!). U Procjeni rizika od katastrofa za Republiku Hrvatsku za područje Grada Zagreba, taj dokument tako navodi da je potres za Zagreb najviši od svih rizika (u visoke spadaju ekstremne temperature, epidemije i pandemije, industrijske nesreće i poplave izazvane izlijevanjem kopnenih vodenih tijela). “Ocjena ranjivosti pokazuje da bi, s obzirom na veličinu i gustoću naseljenosti Zagreba te njegovu središnju ulogu, već i slabiji potres imao katastrofalne posljedice. Ažuriranom Procjenom ugroženosti stanovništva, materijalnih i kulturnih dobara i okoliša od katastrofa i velikih nesreća za područje Grada Zagreba, mogući gubici i vjerojatnost stradavanja stanovništva procijenjeni su na 5.626 poginulih, 11.539 ozlijeđenih, te 10.632 zatrpanih osoba. Od ukupnog broja stambenih građevinskih jedinica postoji mogućnost da ih, uslijed oštećenja, za stanovanje ne bi bilo upotrebljivo 63.743, čime bi oko 168.000 stanovnika ostalo bez krova nad glavom. S obzirom na vrstu gradnje, najugroženija područja u gradu Gradu Zagrebu nalaze se u gradskim četvrtima Gornji grad – Medveščak, Donji grad, Črnomerec i Podsused – Vrapče.” Ne spominju se nastradali Markuševec i Sesvete, npr.
Dakle, još 2017. se računalo s tim da bi 168 000 stanovnika ostalo bez krova nad glavom i uslijed slabijeg potresa!
Ove brojke ostale su puka teorija, srećom, no nesrećom i sljedeće je ostalo puka teorija: “Evakuacija i premještanje stanovništva iz ugroženih područja provodila bi se sukladno planovima zaštite i spašavanja”.
Sada je i maloj djeci jasno da Grad Zagreb u ovom administrativnom sastavu ne može evakuirati i zbrinuti ni 5.000 a kamoli 168.000 ljudi.
Bilo kakve protupotresne PREVENTIVNE mjere NISU spomenute ni jednom jedinom rječju.
I što sada?
Vezano uz sam početak ovog teksta, koji se referira na stanje na terenu i lešinarenje koje je u tijeku, iz niza mjera koje predlaže iskusni urbanist Boro Doklestić naročito bih istaknula da je potrebno da se “temu vlasništva i izvlaštenja prilagodi zahtjevima obnove, uvede gradsko pravo prvokupa i sl. mjere kojima bi se onemogućile špekulantske operacije. Ovo je prilika da resorno ministarstvo donese moratorij na prenamjene neizgradivog zemljišta (npr. zelenilo u GUP-u) osim za javnu namjenu i gradske programe stanogradnje. U Zagrebu će to biti posebno neophodno za dio stanovnika koji se neće moći vratiti u svoje domove” (još im ne znamo službeni broj) te da se “uvede niz mjera koje osiguravaju dostupnost prostora i objekata u slučaju ovakvih kataklizmi”.
No, da bi se gradski uredi čija je zadaća u zadnjih 15 godina uglavnom bila da “servisiraju probrane investitore”, kako kaže Doklestić, transformirali u ono za što ih građani putem visokih poreza, komunalnih naknada, prireza, naknada za nezakonito izgrađene objekte, spomeničke rente i niza drugih davanja, – plaćaju, potrebna je temeljita politička promjena.
U međuvremenu, najvažnije je zadržati dignitet svetog trojstva obnove koja slijedi: arhitektonske, građevinske i konzervatorske struke i zadržati barikade strukovnog autoriteta koje će onemogućiti bandoglavoj administraciji da Donji grad svede na Pripuz/Horvatinčić/xy-varoš. Na svima nama je da budemo vrlo budni da se to i ne dogodi. Kada bi se vratio samo dio u zadnjih 15-ak godina proćerdanog novca, zagrebački snovi o uređenom donjogradskom bloku vrlo bi lako mogli postati stvarnost. No da bi takav san postao stvarnost, treba ga sanjati veliki broj ljudi. U ovom trenutku, ti ljudi nemaju ni tople vode, te ne mogu ni zamisliti što bi sve mogli imati. Dakle, prvi zadatak svetog trojstva ne bi trebao biti da se stavi u službu korumpiranog velikog “G”, već u službu građana grada Zagreba. Prvi zadatak bi trebao biti komunikacija s građanima koji žive u drhtavom gradu, svakodnevna i predana. Tek kada se temeljito sakupi znanje s terena, kada se nadogradi ono što su statičari ocjenili tek u brzom pregledu, može se pristupiti obnovi. Naročito ako nam je stalo da kvalitete života, a ne do špekulacija zemljištem i nekretnina. Naročito ako nam je ljudski život važniji od mrtvog slova birokratske “teorije” koja nabraja tisuće mrtvih kao da se radi o mravima.
Potres 22. ožujka odnio je jednu žrtvu. Svatko sa zrncem zdravog razuma može shvatiti da je umjesto 15-godišnje djevojčice to mogao biti bilo tko od nas. Ili, kako je to Zavod za prostorno uređenje precizno izračunao: 5.626 poginulih, 11.539 ozlijeđenih, te 10.632 zatrpanih osoba.
* Vidi ovdje
** Jedan drugi Jukić, zagrebački pravnik Boris Jukić, tako navodi: “Primjerice, na dan 2. siječnja 2019. evidentirana je ukupna visina naplaćene naknade u iznosu od 1.587.479.891,03 kuna. Polazeći od toga da je većinu, više od 50 posto toga prihodovao Grad Zagreb i to uplatama od strane građana, jasno proizlazi da su taj novac platili građani upravo s područja koja su najviše stradala”. Izvor: Telegram
Autorica: Sonja Leboš / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2020.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
