Na 13. Zgrafu, međunarodnoj manifestaciji grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija čiji se izložbeni segmenti mogu pogledati još danas, 24. lipnja (link), nagradu Zgraf Welcome namijenjenu autorima/cama do 27 godina starosti osvojio je rad mlade dizajnerice Tene Slobodnjak (link). Za rad koji nosi naslov Možda je obrnuto autorici je pripalo i drugo mjesto na Zagreb Design Weeku, a isti je rad bio izložen na Izložbi hrvatskog dizajna 23/24 (link).
Nastao kao diplomski rad na Odsjeku medijskog dizajna na Sveučilištu Sjever, uz mentorstvo doc. art. Igora Kuduza i u suradnji s dr. sc. Marijom Zelić, Možda je obrnuto istražuje povezanost između dvaju naizgled nepovezanih strana problema nasilja nad ženama – iskustva žena koje su pretrpjele razne oblike seksualnog zlostavljanja i nasilja te reakcija okoline na medijske članke o navedenim oblicima nasilja.
O projektu autorica Tena Slobodnjak kaže sljedeće:
Na zadnjoj godini fakulteta često sam odlazila u šetnje s prijateljicom. Tijekom jedne takve šetnje ispričala mi je što joj se dogodilo to ljeto. Slušajući je, u glavi mi se vrtjela misao kako sam ovaj razgovor već vodila sa svojim prijateljicama te mi se postavljalo pitanje: “Je li moguće da su sve moje prijateljice — a i ja sama — barem jednom prošle kroz neki oblik seksualnog zlostavljanja ili nasilja? Ako su sve žene u mojoj okolini to doživjele, koliko ih je još? Je li moguće da gotovo svaka djevojka prođe kroz tako nešto barem jednom u životu?”
To su često iskustva o kojima se ne govori naglas. Mnoge djevojke ostanu nijeme jer nisu sigurne bi li itko njihovo iskustvo shvatio ozbiljno.
Svi možemo zamislit fotografije koje dolaze uz vijesti o seksualnom nasilju. To su tmurne slike u kojima se žene prikazuju kao potpuno bespomoćne i male. Svaka priča koju sam iznijela u knjizi dobila je svoju ilustraciju, no željela sam izbjeći taj ustaljeni medijski prikaz žrtava. Smatram ga pogrešnim. Onog trenutka kad djevojke odluče progovoriti ili prijaviti ono što su doživjele, one nisu slabe. Iako su prošle kroz nešto traumatično, u tom činu otkrivaju hrabrost i unutarnji snagu. Zbog navedenog razloga, odlučila sam prikazati djevojke obučene u kostime inspirirane životinjama. Te životinje nisu odabrane slučajno, mnoge od njih su kroz mitologiju, folklor i legende različitih kultura bile prikazane kao moćna, divlja bića, ponekad zastrašujuća, no uvijek su se povezivale sa ženama, štitile su ih ili su se njima smilovale. Svaka djevojka dobila je životinju koju sam simbolikom mogla povezati s njezinom pričom. Često su priče djevojaka bile slične pričama životinja koje sam proučavala kroz razne kulturne bestijarije. Dio inspiracije za ovakav način prikazivanja leži i u ekofeminizmu. Kao što su kroz povijest ljudi pokušavali dominirati životinjama, krojiti ih prema svojim potrebama i ušutkivati njihovu divlju prirodu, tako se često nameće kontrola i nad ženama.
Nakon razgovora s prijateljem o temi svog diplomskog rada, stigla mi je njegova poruka s linkom na vijest o silovanju dvaju djevojaka od strane istog muškarca uz tekst: “pogledaj komentare”. Komentar na koji mi je prijatelj želio privući pažnju glasio je: “Možda je obrnuto”. Nakon toga sam počela dublje kopati po komentarima medijskih vijesti o silovanju, femicidu i raznim drugim oblicima seksualnog zlostavljana. Ostala sam iznenađena razinom brutalnosti okoline prema žrtvama nasilja te brojem takvih komentara.
Željela sam spojiti oba aspekta istog problema te ih ukomponirati u knjigu. Kada ih čitaš, čine ti se potpuno različitima, kao da ne govore o istim stvarima, no zapravo su jako povezani i proizlaze jedan iz drugog. Da nema djevojaka koje istupe i podijele priču, ljudi ne bi mogli ni komentirati, a da nema komentara, odnosno takvog načina razmišljanja, vrlo vjerojatno djevojke ne bi doživjele takve priče.
Putem svojih profila na društvenim mrežama, profila prijateljica i poznanica, zamolila sam djevojke da mi anonimno opišu svoja iskustva s temom seksualnog nasilja u bilo kojem obliku. Ja sam paralelno istraživala i prikupljala komentare na razne članke o sličnim temama. Analizom sadržaja shvatila sam da vrlo lako mogu povezati priče djevojaka i komentare. Normalizacija nasilja javlja se i kod djevojaka i u komentarima. Djevojke često govore kako su na nešto navikle, ili se više ni ne obaziru, dok u komentarima čitamo kako to nije nasilje nego udvaranje, kako dečko nije znao kako da joj priđe… U komentarima se često ismijavaju situacije, odnosno situacija se banalizira, što sam povezala s pričama u kojima mi djevojke pišu o posljedicama koje je određena situacija ostavila na njih. Vrijeđanje i nasilje nad žrtvom nastavlja se u komentarima, što sam poistovjetila sa samim činom nasilja o kojem djevojke pišu. Također, puno sam puta mogla pročitati kako je djevojka sama kriva, kako se krivo obukla, zašto se napila, a s druge strane djevojke često i same preispituju svoju krivnju. Uvjerenost u žrtvin pristanak povezala sam s beznačajnošću riječi “ne” koja je prisutna u pričama djevojaka. Nerijetko ih je sram ili su mi pisale kako do sada to nikome nisu rekle ili malo ljudi za to zna, što sam povezala sa sumnjom u istinitost iskaza koja se javlja kod okoline. Često se propitkuju žrtvine namjere – zašto ona izlazi u javnost s tom pričom. S druge strane, djevojke pišu o ulozi institucija u cijeloj toj priči.
Navedene poveznice postale su naslovi poglavlja nakon kojih slijede komentari i priče s naglašenim dijelovima koji se izravno nadovezuju na temu poglavlja. Na jednu priču dolazi ogroman broj komentara, bilo na društvenim mrežama ili u realnom svijetu, svatko ima nešto za reći. Iz tog sam razloga odlučila da će komentara biti više nego priča. Oni su prikazani kao “breaking news”, nižu se jedan ispod drugoga, a u pozadini se vrte istaknuti dijelovi komentara.
Prvi komentar – “Možda je obrnuto” – inspirirao je naslov knjige i odluku da se ona može čitati kako god ju okrenete, odnosno s jedne strane možete pročitati priče djevojaka s druge komentare. Knjiga nema ni prvu ni zadnju stranicu, ima dva predgovora, a kako ćete knjigu čitati, na vama je, no pozivam vas da istražite obje strane.
