Miro Manojlović umjetnik je koji u svom bogatom višegodišnjem djelovanju uspješno ujedinjuje različite izričaje od filma i glazbe do kazališta i performansa. U filmskome svijetu profilirao se kao montažer i autor eksperimentalnih filmova, a njegovo posljednje djelo Pravilo broj 5: pomno pratite svoga čovjeka još uvijek niže pohvale i nagrade. Upravo nam je on poslužio za razgovor o izazovima filmske i glazbene montaže, sinergiji umjetničke i tehničke perspektive, poetičkoj sinesteziji i uopće kreativnom mišungu koji ovaj autor ispisuje, istražuje i zaigrano prakticira u svom impresivnom autorskom kontinuitetu.
► Formalnim si obrazovanjem glazbenik te filmski i televizijski montažer, no tvoje je područje umjetničkoga djelovanja vrlo široko i međusobno se prožima. Postoji li neko područje koje je temeljno, primarno ili osnovno; ono od čega polaziš u svakom obliku umjetničke aktivnosti koju zamisliš pa ostvariš?
Miro Manojlović: Pa nekako mi se čini da je to glazba. Kada gledam neku sekvencu i provjeravam je li dobro montirana, znam izvoditi zvukove nalik na šum ili vjetar s nekim akcentima, kao kad se klinci igraju s figuricama – na taj način bolje vidim funkcionira li sve u ritmu. Možda je bolje i preciznije reći da je taj element ritam. U montaži imam povjerenje u proces kojemu je osnova pomno gledanje videomaterijala ili filmskog materijala. Kad god zapne, vraćaš se na taj korak.
► Osim formalnog obrazovanja iskušao si se i u brojnim drugim umjetničkim područjima, popis je šarolik i bogat; kazalište, performans, bend. Sve to ostavlja dojam intenzivne umjetničke znatiželje, otvorenosti i dinamike. Kako bi ti sam opisao svoj umjetnički profil i uopće svoj opus?
Miro Manojlović: Možda upravo tako; znatiželja, otvorenost i dinamika! Što sam stariji, shvaćam da neke stvari više ne dolaze prirodno, nego im se treba posvetiti. Iako mi uglavnom više paše ponovo gledati filmove koje volim ili slušati albume koji su mi već prirasli srcu, trudim se biti otvoren prema novim stvarima, nekim ne nužno aktualnim, već neistraženim područjima koja još nisu došla na red. U projektima me zanima dobra suradnja i zanimljive ideje. Uzbudljivo mi je raditi na stilski različitim stvarima, iz toga dolazi neka eklektika i mislim da je to dobar lijek protiv umjetničkog snobizma i elitizma.
► Godinama si vrlo aktivan i u Kinoklubu Zagreb koji je svojevrsno rasadište filmskih talenata i prostor alternativnog bavljenja filmom, također si i dvostruki dobitnik nagrade Maksimiliijan Paspa za amaterski film. Što ti je iskustvo u Kinoklubu donijelo? U kojoj ti je mjeri pomoglo da se izraziš i usmjeriš?
Miro Manojlović: Ljude najčešće u Kinoklub (link) dovede interes za filmom, zanima ih kako nastaje film. Tamo nauče kako se filmovi mogu raditi i na drugačiji način. To se s jedne strane odnosi na tehnički aspekt filma – ne moraš imati ekipu od 100 ljudi i tri kamiona opreme da bi izrazio neku ideju, a s druge strane i na estetski aspekt – filmovi mogu i izgledati drugačije od stvari koje se uglavnom puštaju na televiziji i u kinima, a mogu se i baviti drugačijim temama. Ja sam uletio u Kinoklub na poziv dragog prijatelja Vedrana Šuvara kao montažer, s profesionalne strane, ali sam od početka „ubrao“ otvorenost Kinokluba prema alternativnom filmu, a još važnije nepretencioznost, otvorenost prema svim zaljubljenicima filma, uzajamno poštovanje, pomaganje, zajedništvo. U Kinoklubu su mi najbitniji moji prijatelji i otvoreni prostor komunikacije, podrška koja otvara mogućnosti.
► Ističeš kako voliš umjetničke interakcije različitih predznaka; zvuk koju doživljavaš (s)likovno ili glazbu koji ti govori u filmskom mediju. Umjetnička je sinestezija, bez sumnje, tvoja poetička i stvaralačka odrednica, no u isto je vrijeme ona vezana uz rijetka imena i specifične umjetničke prakse. Što inicira tu sinesteziju u tvome radu? Je li ona inspirativna ili kaotična? Kako ju discipliniraš i oblikuješ u svojim radovima?
Miro Manojlović: Mislim da sam prije svega timski igrač i zadatci koje određeni projekt postavlja okvir su mog rada. Najteže je krenuti ni iz čega, od praznog lista papira. Često se dogodi da sam pozvan u neki projekt i da mi je dan zadatak koji se baš poklopi s nečim što istražujem (najčešće u projektima u kojima radim glazbu), tada proces ide lakše i postoji bolji momentum stvaranja. Rad je često kaotičan, ide se naprijed-nazad, ali u zadnje vrijeme preferiram filmsku i kazališnu glazbu raditi u suradnji, zbog kratkih rokova, a i inspirativnije i ugodnije je raditi u dvoje nego solo. Fantastično mi je raditi sa saksofonisticom Anom Kovačić; osim što surađujemo u bendu Rundek i ekipa, radili smo glazbu za nekolicinu kratkih filmova i predstava, a prošle smo godine kao duo započeli istraživati glazbenu improvizaciju i veselim se vidjeti u kojim će sve smjerovima to ići.
► Ima li ta tvoja autorska i umjetnička polivalentnost i neke ograničavajuće elemente?
Miro Manojlović: Postoji ta raspršenost od koje često patim, pogotovo kad se dogodi da sam u više kreativnih procesa odjednom. To mi teško pada, pokušavam ukrotiti vrijeme, ali smatram da je organizacija ta koja se uči cijeli život. Možda je važnije mijenjati perspektivu, a zadatke i projekte malo više shvaćati kao igru. Često mi se dogodi neka jurnjava i napetost, pritisak s rokovima koji uzrokuje nepotrebnu kreativnu blokadu. Radim na ublažavanju toga, kao i na biranju projekata u kojima postoji vrijeme za istraživanje.
► Iako se baviš svime i svačime, istaknuo si kako ti je životni san animacija. Tvoj film Kaktuscar spoj je animacije i eksperimentalnog filma. Što te privlači i intrigira u tom rodu?
Miro Manojlović: Od malena su me roditelji vodili na Animafest kad je još bio u dvorani Lisinski, tu je krenula moja ljubav prema animaciji. Fantastično mi je bilo što bi nakon svakog filma predstavili autora. Meni je kao malom djetetu to bio ulazak u svijet filma i animacije, bilo mi je sjajno vidjeti tu mogućnost da osoba svojom imaginacijom i svojim zanatskim umijećem napravi neki novi svijet. Taj worldbuilding misao mi je vodilja i kada radim na vlastitim radovima, ali i prilikom gledanja filmova i konzumiranja umjetnosti.
► Diplomirao si filmsku i TV montažu na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Filmsku montažu uglavnom doživljavamo kao tehnički dio umjetničkog djela; skloni smo ju svesti na preciznost, urednost, strukturiranost i jasnoću. S druge strane, montaža daje konačni izgled određenom filmu i ravnopravno sudjeluje u kreativnom procesu, a što potvrđuju brojna djela. Kako bi ti opisao ulogu montažera u stvaranju filma? Koja je njezina temeljna uloga?
Miro Manojlović: U montaži se grade emocije kroz vrijeme, taj timeline je igralište u kojem se kirurški secira i konstruira sadržaj i forma. Kao u šahu, iza svakog poteza nastaje nova situacija, ali važno je imati plan. Nakon što je neki dugometražni film gotov, njegov bi se timeline mogao rekonstruirati od sirovine u jako kratkom vremenu, npr. u jednom danu, ali postoji razlog zašto montaža filmova unatoč jasnoj knjizi snimanja traje godinu dana, a nekad i više. Razvijanje i spajanje različitih linija priče (npr. u igranom filmu), gradnja filmskog ritma i jasnoća sadržaja glavni su elementi montaže. Nakon višemjesečnog rada, dogodi se da si toliko u materijalu da je već sve prepoznato i da je teško odrediti plasman informacija i njihovu jasnoću. Tada je često potrebno pozvati i nekoga izvana da pogleda „šnit”, pogotovo nekog tko nema nikakvog predznanja o projektu. Ima nešto univerzalno u tome kada gradiš neki filmski spoj čija bi namjera trebala biti jasna svakoj osobi. Ja uživam u montiranju, svaki dobar rez vuče te da napraviš novi.
► U tvojoj filmografiji središnje mjesto zauzimaju eksperimentalni filmovi. Kakva te znatiželja pogoni u tome području? Koje mogućnosti otvara upravo taj medij i žanr?
Miro Manojlović: Zanimaju me film, sloboda istraživanja medija i ispitivanje njegovih granica. To ne znači nužno da je sve u tom rodu dobro i zanimljivo, već da je polazišna točka malo više istraživačke prirode. Volim radove koji su izvan okvira, što znači da mogu biti i izvan okvira eksperimentalnog filma. Kategoriziranje služi svojoj svrsi, ali mislim da s umjetničkog gledišta može biti štetno postavljati si neke postulate, npr. sada ću ja napraviti eksperimentalni film. Korisnije je razmišljati otvoreno i dublje o ideji koju imaš i o tome koji bi bio najbolji način za njeno filmsko utjelovljenje. Ozbiljno shvaćanje neke ideje i posvećivanje njoj u toj nultoj fazi za mene je nešto što utječe na svaki sljedeći korak u produkciji i određuje kompleksnost i kvalitetu rada.
► Tvoj posljednji eksperimentalni film Pravilo broj 5: pomno pratite svog čovjeka počiva na montažnoj igri konstrukcije i dekonstrukcije u kojoj se spajaju dva medija i dvije perspektive; ona umjetnička i ona tehnička. Je li svaki eksperimentalni film u svojoj osnovi poligon za montažne egzibicije i strukture? U kojoj je mjeri to ovaj film?
Miro Manojlović: Umjetnička i tehnička perspektiva nisu različite, već su usko povezane i najčešće jedna proizlazi iz druge. Postoji mnogo primjera tehničkih inovacija u svrhu umjetničkog izričaja, kao i obrnute situacije – radova koji su inspirirani nekim tehničkim obilježjem medija. Ovaj film iniciran je potpuno tehničkim postupkom iz kojega se dobiva mogućnost manipulacije, a nastavlja se na moje filmove u kojima radim s found footage materijalom. Montažni postupci rezultiraju strukturama koje su gradivno tkivo filma. U Pravilu broj 5 postoji neka ideja kako pokazati prošireni arhitektonski prostor već postojećeg filmskog materijala. U ovom slučaju, to je vlak. Iako se u originalnom kadru nikad ne vidi cijeli vlak, on prolazi kroz kadar. Kolažiranjem uskih dijelova vlaka postignut je prikaz cijelog vlaka, ali svaki uski dio ima trajanje od desetak sličica. Nuspojava ove egzibicije mogućnost je prikazivanja lika koji trči na vlaku u svim fazama trčanja odjednom. To su minimum i maksimum, a sve između je potencijalni materijal za gradnju narativa i montažu.
► Spomenuti je film osvojio nagrade i priznanja (Green DCP, Oktavijan) protekle i ove godine te je vrlo zapažen u kritičarskim krugovima. Kako doživljavaš njegov uspjeh iz današnje perspektive? U kojim se proporcijama danas može mjeriti filmski uspjeh eksperimentalnog filma uzmemo li u obzir kako on nije rod namijenjen širem gledateljstvu?
Miro Manojlović: Imam veliku sreću što se film svidio Vanji Andrijević koja je ga je uzela u svoje ruke što se tiče distribucije. Vanja radi fantastičan posao i zaslužna je što je film bio na više od dvadeset međunarodnih festivala. Njegov život na festivalima još traje, a osjećaj da se prikazuje na drugom kraju svijeta u nekom gradu u nekom kinu je fantastičan. Nakon dugog hermetičnog razdoblja produkcije Pravila broj 5, osvježenje je podijeliti ga s ljudima, a pogotovo s prijateljima i zaljubljenicima u film. Kontakti i komunikacija koja se dogodi na festivalima na kojim sam sudjelovao su ispunjavajući, bez obzira radi li se o pohvalama ili kritikama. Eksperimentalni film za mene je slobodarski film. Koliko mi je važno dijeljenje filma i osjećaj zajedničkog gledanja filma, toliko mi je s druge strane drago da ovo nisu filmovi za velike mase nego samo za one kojima film predstavlja nešto više od obične razonode. To se tiče i produkcije Kinokluba koja ima politiku prikazivanja svih nastalih radova. Mislim da je to jako važno i podržavam takav umjetnički aktivizam jer tako se ističe uloga i značaj filma u širem društvenom kontekstu.
► Kako bi ocijenio aktualnu autorsku scenu hrvatskog eksperimentalnog filma?
Miro Manojlović: Mislim da ima sjajnih radova mladih autora, ali s filmskog stajališta najbliži su mi fantastični autori moje generacije: Zorko Sirotić, Vedran Šuvar, Hrvoslava Brkušić, Dalija Dozet, Tomislav Šoban, Iva Gavrilović. Radujem se vidjeti i svaki novi projekt Ane Hušman, Nicole Hewitt, Davora Sanvincentija, Marka Tadića, Vladislava Kneževića. Vjerujem da su festivali 25 FPS i Filmske mutacije kao i Kinoklub Zagreb i Klubvizija oaze filma, a njihov doprinos širenju filmske kulture značajan je i važan za eksperimentalni film.
► Glazbom se baviš na različite načine; skladaš glazbu za filmove, sviraš u bendu Ekipa s Darkom Rundekom, korepetitor si na odsjeku plesa na Akademiji dramskih umjetnosti. Na koje se sve načine ti glazbeni izričaji razlikuju i prepliću? Od čega polaziš u stvaranju filmske glazbe? Je li svaki od spomenutih oblika „muziciranja“ timski rad?
Miro Manojlović: Još otkad sam krenuo u glazbenu školu, želja mi je bila baviti se improviziranom glazbom i surađivati s ljudima na tom području. Sviranje sa sastavom Cul de Sac omogućilo mi je komunikaciju s ljudima koji su to radili prije mog rođenja i čiji mi se izričaj čini bliskim. To je sastav individualaca, a glazba koju stvaraju spoj je svih karaktera. Volim kad se to čuje na albumima ili u live glazbi, ta napetost koja je suzvučje različitih muzičkih individua, kao na primjer kod Šarlo akrobate. Ljubav za glazbom naslijedio sam od svojih roditelja, a mislim da se svakom glazbenom avanturom mijenjam i razvijam. Posao korepetitora u suvremenom plesu zna biti zahtjevan, u kratkom vremenu treba odgonetnuti pravi ritam za određenu plesnu sekvencu koja je nastala bez glazbe, ali to ga čini jako zanimljivim i uzbudljivim. Također se događa i live sinestezija, pokret i zvuk su u nekim fluktuirajućim, novim odnosima. Moglo bi se reći da je većina spomenutih oblika muziciranja timski rad, na primjer skladatelju bazična inspiracija za filmsku glazbu može biti kostim, scenografija ili nešto slično. Kao montažer smatram da je montaža najuže povezana s glumcima i njihovom izvedbom. Isto kao kod montaže, dok gledam materijal dolaze ideje o tome kakva ta glazba treba biti, od kuda ona dolazi i na što ukazuje.
► Okušao si se i u kazalištu; surađivao si s Tomislavom Šobanom u predstavi ZBILJA, skladao si glazbu za plesne predstave. Opiši nam razliku u pristupu i oblikovanju filmske i kazališne glazbe.
Miro Manojlović: Velika je razlika u oblikovanju filmske i kazališne glazbe. Filmske glazbe u samom filmu najčešće ima puno manje, dok se u plesnim predstavama događa da je soundtrack dug kao i sama predstava. U slučaju plesnih predstava koje su neverbalne, glazba je često ta kojoj je dana uloga dramaturškog vođenja. U kazalištu se brže dođe do pravog instrumentarija i glazbenih motiva, ali gradnja kompozicije iziskuje više energije. Suprotno tome, glazba u filmu se kao i montaža kirurški komponira, a zbog mogućnosti bezgraničnog gledanja podložna je tome da je danas dobra, a sutra baš i nije. Zato faza traženja zvuka nekog filma traje duže. U kazalištu je slučaj da ako se nešto „ubode“ dobro, to je najčešće „kupljeno“, a na filmu je to malo dugotrajniji proces.
► Surađivao si s brojnim filmašima, glazbenicima, glumcima i redateljima. No, koji je dio kreativnog procesa isključivo tvoj i u kojemu slušaš i slijediš samo svoj glas i ideju?
Miro Manojlović: Suradnje su najvrjednije ako slušaš svoj glas i ideju i dijeliš je s ljudima s kojima radiš. Dobre suradnje pomažu mi da bolje čujem svoj glas i to mi je jako važan aspekt zbog inspiracije koju mi daju umjetnici s kojima radim. Fantastično mi je biti involviran u njihove procese, kao da gledam nečiji misaoni i kreativni tok. Upijam tajne velikih majstora. Time mi istovremeno postaje jasnije koje su stvari bitne i zanimljive isključivo meni.
Tekst je dio Vizkulturine serije “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo te Hrvatski audiovizualni centar.
