Afirmiranu vizualnu umjetnicu Lanu Stojićević Vizkultura prati od njenih umjetničkih početaka i prvih radova s kojima se pojavila u javnosti. Osvrćući se na taj put, vidljiv je razvoj jedne specifične umjetničke ličnosti, ali i posebne estetike koja se nije ukalupila u određenu umjetničku granu, već odražava autoricu sklonu eksperimentiranju i propitivanju granica; slijedeći teme koje su joj bitne te dopuštajući da one posljedično definiraju medij. U njenim djelima vidljiva je reakcija na svakodnevno, arhitekturu, divlju gradnju, ne bez ironije i humora, ali duboko promišljeno, usuglašeno s potrebom za igrom, ispitivanjem, istraživanjem novih varijanti izražavanja.
Povod za razgovor s Lanom Stojićević je višestruk. Primarno, vodimo ga u duhu triju recentnih izložbi koje je Stojićević otvorila krajem godine; izložbe „Neoornament“ u splitskoj galeriji Manuš (o kojoj smo pisali ovdje), izložbe “Mizanscena” u riječkoj galeriji Filodrammatica Drugog mora (s kojima smo razgovarali ovdje) te izložbe u Institutu za suvremenu umjetnost (predstavljenoj ovdje). No također, ovo je bio povod i za svojevrsni osvrt na period nakon osvajanja Nagrade Radoslav Putar te iskustvo dvomjesečne rezidencije u New Yorku. Uz sve to, otkrila nam je kako izgleda njen istraživački proces koji prethodi svakom radu, kako se pretače u kreativni, kakvo joj je iskustvo predavanja na Akademiji, te čime se sada bavi i što od nje možemo očekivati u budućnosti.
► Aktualni povod za ovaj razgovor su dvije izložbe koje si otvorila u studenom ove godine, a to su Neoornament u splitskoj galeriji Manuš, te Mizanscena u riječkoj galeriji Filodrammatica. Kako je došlo do tih suradnji i kako si odlučila s čime se želiš prezentirati?
Lana Stojićević: Radovi izloženi u Galeriji Manuš producirani su baš za tu prigodu. Radi se o nastavku serije radova pod nazivom Neoornament koji su nastali kao rezultat umjetničkog istraživanja nekadašnje splitske tvornice cementa i betonskih arhitektonskih dekoracija koja je najpoznatija pod imenom Gilardi-Bettiza. Na terenu nekadašnje tvornice 60-ih godina prošlog stoljeća izgrađen je hotel Marjan po projektu Lovre Perkovića. U tom istraživanju primarno me zanima prostorno-vremenska slojevitost te lokacije. Sam hotel prošao je kroz razne faze na/dogradnji, devastacija koje su svojevremeno zapele u nedovršenosti, a trenutačno se ruši kako bi bio izgrađen novi projekt, najavljen kao interpretacija originalnog. Ovu fazu Neoornamenta čini devet kopija iste autentične arhitektonske dekoracije proizvedene u toj tvornici, s fasade kuće Dujmović-Stock u Splitu. Po uzoru na originalni katalog u kojem su nuđeni razni proizvodi te tvornice prilagođeni tadašnjem ukusu, nudim devet varijacija istog motiva koji su estetikom prilagođeni donedavnom izgledu hotela Marjan, ali i jednoj od dominirajućih estetika suvremenog oblikovanja prostora – estetici nedovršenosti, devastacije i fuša, čime istovremeno istražujem i potencijalne likovne kvalitete tih vizualnih principa. Nove dekoracije za novu arhitekturu istovremeno prizivaju slojevitu povijest te lokacije, ali i karikirano vizualiziraju suvremeni odnos prema arhitektonskoj i industrijskoj baštini. Planiram realizirati još barem jednu etapu ovog projekta u kojoj će biti preciznije vizualiziran doživljaj te tvornice kao dijela industrijske baštine, ali i kao svojevrsnog izvorišta fenomena betonizacije ovih prostora – točke iz koje kao da se suvremeni beton počeo razlijevati po Dalmaciji i šire…
Izložba u galeriji Filodrammatica realizirana je na poziv organizacije Drugo more. Kako mi je to ujedno bila i prva samostalna izložba u Rijeci, a radi se o velikom galerijskom prostoru, odlučila sam pod nazivom Mizanscena izložiti četiri serije fotografija koje su nastale u različitim periodima. Radi se o performativnim insceniranim serijama fotografija (Crno brdo, Sunny Side, Fasada i Betonicus) koje povezuje srodan pristup i dominantni element u obliku kostima. Svaki kostim nastao je kao reakcija na temu istraživanja, kao sukus određenog prostora ili problema, kao okidač izmještanja realnih lokacija s područja Dalmacije u područje imaginarnih narativa. Postav je nešto drugačiji od načina na koji sam prethodno izlagala te radove – serije fotografija isprintane su na ceradi u dugim vertikalnim trakama koje evociraju princip nizanja prizora iz filmova, upravo zbog toga što su ti radovi i zamišljeni kao fragmenti filmova ili kazališnih predstava.
► Ova godina je za tebe bila izrazito dinamična i sadržajna, ne samo u kontekstu radova i izlaganja, već i zbog toga što si bila na dvomjesečnoj rezidenciji u New Yorku u veljači i ožujku ove godine kao rezultat osvajanja Nagrade Radoslav Putar. Kakvo ti je bilo to iskustvo? Jesi li postigla određene kontakte u izlagačkom ili pak umjetničkom smislu po pitanju potencijalnih kolaboracija?
Lana Stojićević: Čini mi se da me to iskustvo podjednako izgradilo u profesionalnom i u osobnom smislu, posebice zbog postavljanja u situacije u kojima ranije nisam bila – u ta dva mjeseca zasigurno sam svjedočila i sjaju i bijedi američkog društva. U New York nisam išla s prevelikim profesionalnim očekivanjima, jer nisam sigurna koliko je realno nešto previše konkretno realizirati u samo dva mjeseca – istovremeno sam tamo bila i turistički i profesionalno. Obaveze dobitnika YVAA nagrada na rezidenciji su vremenski ograničeni susreti s kustosima/cama te jedan javni događaj, u mom slučaju pop-up izložba i javni razgovor s kustosicom Sarom Garzón iz Kolektiva Rewilding koja je već ranije pisala o mojim radovima. Iako zbog vremenske ograničenosti često ostanu nedorečeni, gotovo iz svakog tog razgovora izvukla sam nešto korisno. Po reakcijama sugovornika/ca, čini mi se da su uspjeli iz mojih radova iščitati i neke univerzalne principe, bez obzira na duboku ukorijenjenost moje prakse u lokalnom kontekstu. Program Residency Unlimited primarno služi za uspostavljanje kontakata, a ti kontakti mogu uroditi suradnjom i godinama nakon upoznavanja.
Upravo rad YOUR ARTWORK HERE, koji je nastao kao završna etapa “Putar” iskustva, a koji je donedavno bio izložen na istoimenoj izložbi u Institutu za suvremenu umjetnost u Zagrebu (izložbu smo na Vizkulturi predstavili ovdje, op.ur), predstavlja autoironično poigravanje s idejom sna o njujorškom umjetničkom uspjehu. U tom radu stanica za hvatanje štakora u obliku umjetne plastične stijene koju sam primijetila po ulicama New Yorka, transformirana je u nešto nalik Polly Pocket igrački galerije s elementima tipične njujorške zgrade od lijevanog željeza. Maketa postaje okidač i teren igre pretvaranja ostvarenja umjetničkih snova.
► Promatrajući tvoje radove vidljivo je kako dosta vremena provodiš u istraživačkom procesu i konceptualiziranju ideje. Na jasnu ideju, najčešće kritiku divlje grade ili neku reakciju na arhitekturu, lijepiš dodatne ironične i brojne druge konotacije koje su plod analiziranja i promišljanja. Kako izgleda tvoj istraživački proces koji prethodi svakom radu, a onda, kako se nastavlja tvoj kreativni rad do trenutka kad je rad gotov?
Lana Stojićević: Sve teme koje me zanimaju proizlaze iz konkretne, opipljive, materijalizirane stvarnosti koja nas okružuje. Smatram da bi bilo neozbiljno baviti se takvim temama bez da ih detaljno istražim i pokušam shvatiti njihov širi kontekst. Intuitivno uspostavljenu metodologiju koju koristim mogu opisati kao stalni proces širenja i sužavanja informacija – počevši od svega što sam saznala tijekom istraživanja, do sužavanja na sukus, zatim do ponovnog proširenja tog sukusa novim asocijacijama, sve dok ne dođem do trenutka u kojem intuitivno osjetim da je vrijeme da krenem u materijalizaciju ideje. Istraživanje se paralelno odvija na više razina – od istraživanja činjenica ponekad i potpuno banalnih, prikupljanja i istraživanja vizualnih dokumentarnih materijala, promišljanja simboličke, odnosno asocijativne razine teme, istraživanja potencijalnih materijala i medija te promišljanja konceptualizacije istraženog. Proces doživljavam kao neku ponekad i uzaludnu potragu za idealnom formom izabrane problematike. Kako je izbor medija i materijala određenog rada rezultat procesa istraživanja, često se dogodi da se upuštam u procese koji su mi potpuno nepoznati pa to podrazumijeva i istraživanje mogućnosti materijala i sl. Na moju žalost, nisam baš osoba koja je sklona brzim reakcijama, već dugotrajnom i ponekad napornom procesu “cijeđenja” ideje iz samog procesa.
► Iako si završila slikarstvo, u međuvremenu si napravila stanovit odmak od te likovne grane; diplomirala si s radom Dvoboj za koji si izradila goblene, kasnije radiš odmak prema arhitekturi kombinirajući tehnike i stilove, gotovo transmedijalno. U tom duhu, kako biraš tehniku kojom pristupaš svojim radovima i koja najbolje radu odgovara, preciznije; kako prenosiš teorijsko i idejno u vizualno?
Lana Stojićević: Sretna sam što trenutačni stadij razvoja suvremene umjetnosti ne postavlja granice, barem je takav moj osobni doživljaj. Svaki autor, odnosno autorica, može slobodno birati teme i medije izražavanja, koji ne moraju uvijek biti usko vezani za ograničavajuće područje školovanja. Obrazovne institucije često ne prate opisani razvoj struke te se ponekad i unutar institucija grade zidovi koje smatram nepotrebnima. S osamnaest godina i minimalnim likovnim iskustvom znati koji vas medij zanima, a i zašto uopće samo jedan, je zaista teško. Diplomirala sam na splitskom Odsjeku za slikarstvo koji njeguje suvremeniji pristup promišljanju medija slikarstva. Najjednostavnije rečeno – sam medij je percipiran kao svojevrsno stvaranje slika, dok materijalnost tih vizualizacija nije usko ograničena. Pored toliko uzbudljivih mogućnosti ove struke, bilo bi mi beskrajno dosadno da radim uvijek istu stvar. Preferiram radove u kojima su forma i sadržaj u nekakvom dijalogu, a ne u potpunom rascjepu. Taj dijalog može biti i međusobno negiranje, ali i u tom slučaju dijalog postoji. To, naravno, nije univerzalno pravilo koje vrijedi za svakoga, ali u mom slučaju za izbor određenog medija moram imati razlog i opravdanje, ne želim medij birati inercijom ili područjem uže specijalizacije školovanja, već se trudim da se forma i sadržaj na neki način nadopunjavaju i isprepliću. Smatram da slikarstvo, kao izuzetno bitan i kompleksan medij bogate povijesti i slojevitih mogućnosti – čiji su lomovi i preokreti snažno definirali povijest umjetnosti – može biti puno više od transfera slike iz jednog medija u drugi. Duboka uronjenost slikarstva u polje reprezentacije može biti ludo zanimljiva za određene teme – pa time i idealan izbor realizacije – dok neke teme može banalizirati, previše ilustrirati ili se prosto toliko udaljiti od stvarnosti da učinak ne bi bio isti kao kada bi se koristili mediji koji imaju veću moć doslovnijeg dokumentiranja. Da zaključim; u mojim radovima tema definira medij, a svaki medij nudi određeni dijapazon poetika, mogućnosti i ograničenja s kojima se treba poigravati.
► Najviše te kao umjetnicu obilježilo bavljenje temama divlje gradnje i arhitekture. Nedavno si vodila radionicu vezanu za Split 3 u suradnji udruge INOVA (s kojom smo razgovarali ovdje) i Umjetničke akademije u kojoj su polaznici umjetnički intervenirali u modernističku arhitekturu tog legendarnog urbanističkog pothvata. Kakvi su bili radovi i reakcije polaznika na arhitekturu? Pa i sa šire strane, kako tumačiš taj veliki interes za arhitekturom u našim krajevima koji se odražava u paradoksu i ekstremima koji obuhvaćaju s jedne strane veličanstvene arhitektonsko urbanističke projekte poput Splita 3, s druge nelegalnu i divlju gradnju prisutnu diljem Jadranske obale?
Lana Stojićević: Suradnja s udrugom INOVA, čijim članicama ovim putem još jednom zahvaljujem na suradnji i entuzijazmu da svoje znanje prenesu na mlađe generacije, realizirana je u sklopu nastave izbornog kolegija Produkcija – Slikarstvo. Održano je vodstvo po tom fascinantnom prostoru, nakon čega su studentice reagirale na razne aspekte te teme. Zadovoljna sam dobivenim rezultatima, a interes za tu temu se i dalje nastavlja. Jedna studentica je intuitivno i prije tog zadatka, u sklopu kolegija Eksperimentalno slikarstvo, reagirala na problem neujednačene sređenosti studentskog kampusa, odnosno, određenih apsurda tog prostora, dok su ostale studentice kolažirale određene elemente Splita 3 u imaginarne građevine, interpretirale ih u tekstilu i ručnom vezu ili duhovito i kritički povezivale s novinskim naslovima. Nekim radovima istraživale su odnos unutrašnjeg i vanjskog stambenog prostora, analizirale i uklanjale naknadno dodane elemente na fasadama ili povezale projekt Split 3 s računalnom igrom The Sims (3).
Uvijek napominjem da je arhitektura u kontekstu suvremene umjetnosti zahvalna tema upravo zbog slojevitosti – suvremenim tretmanom prostora moguće je vizualizirati brojne problematične aspekte i principe našeg društva, poput primjerice pohlepe. Teme vezane za javni, zajednički prostor, kao i za stambeno pitanje, tiču se apsolutno svakoga. Itekako me osobno dotiču problemi suvremenog stanovanja, poput apsurdno visokih prosječnih cijena kvadrata ili visokih najamnina u Splitu i drugdje.
► Predaješ na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Kakvo ti je to iskustvo, što ti je donijelo osobno i profesionalno, te kakve si umjetničke tendencije uočila kod studenata kojima predaješ, što ih najviše zanima?
Lana Stojićević: Diplomirala sam na Odsjeku za slikarstvo, ali radim na Odsjeku za likovnu kulturu i likovnu umjetnost s pojačanim pedagoškim programom. Čini mi se da studenti i studentice često nisu dovoljno zainteresirani i upućeni, pogotovo na samom početku studija, u ono što se u vizualnoj umjetnosti događa danas, a ponekad čak i u zadnjih stotinjak godina, ali baš zato smatram da je naša odgovornost da ih pripremimo za suvremeni svijet struke i samostalni autorski rad. Izuzetno sam zahvalna na ovoj privilegiranoj poziciji koja mi omogućava da barem pokušam utjecati na profesionalni razvoj sposobnih i talentiranih mladih ljudi. Ne mogu njihove interese svesti pod neke zajedničke karakteristike, već se trudim individualno pristupiti svakoj osobi i pomoći joj da shvati i razvije vlastite medijske i tematske interese, potičem ih da u tom procesu krenu od vlastitog, specifičnog, lokalnog iskustva u kojem drugi istovremeno mogu prepoznati nešto univerzalno. Primjerice, moje studentice prve godine diplomskog studija trenutačno se bave temama Dubrovnika koji puca pod pritiskom turističke najezde, osobnog iskustva čestog putovanja Jadrolinijinim trajektima i provlačenjem te teme kroz razne imaginarne narative, (ponovo) arhitekturom Splita 3, tipologijom ogoljenih represivnih i okrutnih prostora, kao i proučavanjem i apstrahiranjem duha prošlih vremena kroz zastarjele priručnike o šivanju i vezenju. Izazovan mi je i poticajan proces osmišljavanja zadataka, tema, priprema predavanja; zbog tih procesa više čitam o nekim područjima za koja donedavno nisam imala dovoljno vremena ili poticaja. Podučavanjem drugih istovremeno širim i vlastita saznanja o određenim medijima, periodima i likovnim mogućnostima.
► Imaš li iskustva s umjetničkim tržištem, u kojoj je mjeri razvijeno kod nas i može li se živjeti od umjetnosti? Je li potrebno određeno zastupanje koje bi onda olakšalo umjetnicima snalaženje u tom polju?
Lana Stojićević: U ovoj struci teško je odmah na početku osigurati adekvatnu financijsku kompenzaciju, pogotovo ukoliko niste spremni na kompromise u radu, odnosno na prilagođavanje radova općem ukusu. Ne želim generalizirati, ali mi se čini da se taj proces, nažalost, češće svodi na preživljavanje, a ne na život od umjetnosti. Iskreno se nadam da dolaze bolja vremena u valorizaciji autorskog umjetničkog rada. Moja pozicija se zasigurno uvelike promijenila zaposlenjem na UMAS-u, kreativni rad puno je lakši kad vam isti nije jedini izvor prihoda.
Umjetničko tržište kompleksno je područje prepuno skrivenih informacija koje gotovo nitko ne želi javno podijeliti. Svakako je lakše kada prodaju radova i plasman na tržište odrađuje netko tko je u tom području stručniji. Mnogi se žale da umjetničko tržište kod nas ne postoji, a rijetki su se uopće usudili pokušati nešto promijeniti po tom pitanju. Drago mi je vidjeti da se neke stvari mijenjaju na lokalnoj razini. Tako je aktualna izložba u splitskoj Galeriji Manuš ujedno i početak naše suradnje koja bi se planirano trebala kretati upravo u tom smjeru, a sretna sam što mi se takva prilika pružila upravo u Splitu. Galerija je osnovana prošle godine, a iduće godine otvorit će galerijski prostor i u Zagrebu. Pored organizacije izložbi, primarno je usmjerena na zastupanje nekolicine inozemnih i lokalnih umjetnica i umjetnika.
► Ako analiziramo ovu točku u tvojoj karijeri, zaista se može reći kako si dobila pristojan broj nagrada, priznanja, izložbi. Što ti to znači? Donosi li ti svojevrsni pritisak ili ti je to pak poticaj? Kako se nosiš s velikim brojem izložbi, s pozivima galerija da prikažu tvoje radove?
Lana Stojićević: Uvijek mi je nelagodno odgovarati na pitanja o strukovnim nagradama, ali naravno da predstavljaju određenu potvrdu struke da valjda ideš u dobrom smjeru. S obzirom na to da je ova struka izuzetno specifična i karakteriziraju je određene negativnosti u kontekstu uvjeta rada, najčešće vezane za naplatu autorskog rada, čini mi se da takva priznanja, ponekad čak i lažno, održavaju želju za stvaranjem usprkos uvjetima stvaranja. Ipak, moram priznati da su mi uvijek najveći poticaj predstavljali pozivi za suradnju od strane osoba i inicijativa čiji rad cijenim i pratim, a koji su potaknuti isključivo mojim radom. Ne mogu baš reći da me svakodnevno obasipaju pozivi za izlaganje (niti bih to željela!), ali svakako u zadnje vrijeme pomnije biram suradnje i pokušavam osigurati uvjete rada koji mi omogućavaju dugotrajniju posvećenost istraživanju određene teme.
► Da zaokružimo priču, možeš li podijeliti s nama na čemu sada radiš; što proučavaš, kakve radove spremaš za budućnost? Postoje li neki novi, neistraženi smjerovi koji te privlače, kojima želiš krenuti ili pak nove tehnike koje želiš iskušati?
Lana Stojićević: Uskoro ćemo službeno predstaviti rad nastao u suradnji s Galerijom S iz Koprivnice, također kao dio Nagrade Radoslav Putar, pa ovom prigodom premijerno objavljujem vizual. Kako Galerija S producira prodajne edicije suvremenih umjetnika, željela sam tu mogućnost iskoristiti za nešto što bismo možda mogli nazvati umjetničkim proizvodom, nosivim umjetničkim radom koji će i cijenom bio pristupačniji od uobičajenih umjetnina. Umjesto u tom kontekstu najčešće korištenog medija fotografije ili grafike, odlučila sam se za izradu seta od tri značke, po uzoru na sve one divne značke proizvedene u našoj nedavnoj prošlosti, ali s nešto suvremenijim motivima vezanima za suvremeno oblikovan prostor sveden na drastično umanjeni znak.
Trenutačno paralelno provodim više umjetničkih istraživanja – krajem godine završavam s istraživanjem provedenim u suradnji s projektom Motel Trogir uz potporu Zaklade Kultura nova, a koje je proizašlo iz kratkog rezidencijalnog programa Tri isplova na Visu koji je osmislila i organizirala Nataša Bodrožić. Istraživanje je započelo s djelomično realiziranim Vitićevim Stambenim naseljem iz 50-ih godina prošlog stoljeća. Kako je naselje nastalo na osjetljivom području nevjerojatno značajne antičke Isse, interes se proširio na prostornu slojevitost tog područja, na isprepletenost grčkih i rimskih slojeva sa ponekad devastirajućim slojevima koji su nastali uglavnom tijekom 20. stoljeća, primarno na nekropolama Martvilo i Vlaška njiva. Također, sudjelujem u višegodišnjem projektu Slučaj Paviljon Umjetničkog paviljona u Zagrebu, u sklopu kojeg, pored ostalih kolegica i kolega, istražujem razne specifičnosti te institucije – povijest, prostornost i nedavno započet proces obnove te zgrade koja je oštećena potresom. Poseban izazov predstavlja mi izložba koja bi iduće godine trebala biti realizirana u splitskoj Galeriji Kula. S obzirom na specifičan prostor sjeverozapadne kule Dioklecijanove palače u kojem se galerija nalazi, planiram realizirati radove nastale upravo za tu lokaciju, inspirirana fascinantnom isprepletenošću antičkih i naknadno nastalih dijelova koji su srasli u jedinstvenu cjelinu.
Zadnjih godina u umjetničkim istraživanjima odlazim dublje u bogatu i složenu prošlost prostora Dalmacije, ali istražujem i preklapanja tih dalekih povijesno-prostornih slojeva s onim suvremenim. U tom kontekstu zanimaju me i teme vezane za arheologiju, kao i za devastacije arheoloških nalazišta, a medijski planiram nastaviti istraživati mogućnosti interpretativnih kopija elemenata kulturne baštine, kao i figurativnih kostima antropomorfne arhitekture i tekstilnih skulptura.
Razgovore s Lanom Stojićević iz arhive Vizkulture možete pročitati na sljedećim linkovima:
Fasade su element gdje privatno kreira javno (razgovarala: Petra Šarin) link
Promjena okruženja jedinstveno je iskustvo (razgovarala: Maja Flajsig) link
Preko dvoboja do zapaženih uspjeha (razgovarao: Ivan Dorotić) link
