U zagrebačkom Botaničaru ovih se dana može razgledati gostujuća izložba Sarajevo Photography Festivala (SPF), vodeće regionalne platforme za suvremenu fotografiju. Ovogodišnje izdanje festivala koji okuplja mlade i etablirane autore, promičući umjetničku razmjenu, društveno relevantne teme i kulturnu suradnju najavili smo proljetos ovdje. U Zagrebu je sada pak na zidovima omiljenog zagrebačkog mjesta za druženje i kulturu, o kojem smo pisali ovdje, predstavljena serija fotografija ugledne američke fotografkinje Deanne Dikeman.
Kako u predgovoru piše Armin Ćosić: u svom nesvakidašnjem fotografskom ciklusu Leaving and Waving Deanna Dikeman preuzima dvojnu ulogu: kćeri Deanne i fotografkinje Deanne. Bit fotografskog ciklusa Deanne Dikeman čine tranzicija i vrijeme. Fascinantno je kako, kada sve njezine fotografije iz ovog ciklusa posložimo jednu iza druge, na jedno mjesto, putujemo kroz vrijeme i njezin život.
U Deanninu procesu fotografiranja kamera je glavno sredstvo koje razdvaja kćer Deannu od fotografkinje Deanne u njezinu radu. Iako bilježi svoje roditelje ispred njihove kuće pri svakom svojem odlasku, njezin se profesionalizam kao fotografkinje ogleda u tome da si dopusti distancirati se, odnosno sakriti iza kamere – ne samo u objektiviziranju dviju figura i dokumentiranju njihova života, odnosno dijela svojega života, nego zapravo u pričanju priče o vlastitom životu na najjednostavniji mogući fotografski način.
Jednostavan raspored fotografija, jedne iza druge, s jednostavno navedenim datumima kada su snimljene, organiziran poput filma, odvodi nas u različite dane i odvojene posjete tijekom 27 godina Deannina života. Knjiga Deanne Dikeman još je zanimljivija jer se doima gotovo kao film (fotografski film), samo konstruiran u dvoliscima, što nam omogućuje da cijelu priču “pročitamo” samo okrećući stranice knjige i pregledavajući slike. To je život u svojem vizualnom obliku koji prolazi pred našim očima.
Važnost Deannina fotografskog ciklusa ne ogleda se samo u pričanju priče na najjednostavniji mogući način na koji bi je fotograf mogao ispričati, nego i u odabiru nekih “običnih ljudi” koji mogu biti ti koji tu priču nose. Još je važnije to što su joj ti “obični ljudi“ bili najvažniji. To pokazuje njezin talent da priču o “običnom“ ili srednjoklasnom opiše kao vrijednu te da se kao fotografkinja izdvoji na umjetničkoj sceni. U vremenu kada se počinjala baviti fotografijom, iz hobija, nasuprot svojim vršnjacima i tada aktualnim fotografima koji su tražili ekstremne prizore unutar “ekstremne“ Amerike, Deanna je odlučila fotografirati ono što joj je blisko i poznato, ono što najbolje poznaje – svoje roditelje.
Iako bi joj kamera koju koristi mogla pomoći u stvaranju svojevrsne zaštite ili barijere dok se poigrava, odnosno prelazi između uloga kćeri Deanne i fotografkinje Deanne, tijekom procesa ona nastoji jednostavan fotografski jezik učiniti humanijim. U vezi s ovogodišnjom temom četvrtog izdanja Sarajevo Photography Festivala – Weltschmerz, Deannino nas djelo podsjeća da fotograf, istinski profesionalac, iako ne može učiniti ništa kako bi zaustavio smrt, uvijek može učiniti ono što fotograf mora učiniti – zgrabiti fotoaparat i fotografirati.
O svojoj fotoseriji Deanna Dikeman kaže sljedeće: Punih 27 godina fotografirala sam dok bih mahala na odlasku iz posjeta svojim roditeljima u njihovoj kući u Sioux Cityju, Iowi. Počela sam 1991. godine s okidanjem brze snimke i nastavila fotografirati pri svakom odlasku. Nikada nisam imala namjeru napraviti ovu seriju. Fotografije sam snimala kao način da se izborim s tugom odlaska. To se postupno pretvorilo u naš oproštajni ritual. I činilo se prirodnim držati kameru uključenom, jer sam ondje fotografirala svakoga dana.
Ove fotografije dio su većeg ciklusa radova koji nazivom Relative Moments, a koji čine kroniku života mojih roditelja i drugih članova obitelji od 1986. godine. Kada sam otkrila seriju nagomilanih fotografija „odlaženja i mahanja“, pronašla sam priču o obitelji, starenju i tuzi prilikom opraštanja.
Postoji fotografija iz 2009. godine na kojoj moga oca više nema. Preminuo je nekoliko dana nakon svojega devedeset prvog rođendana. Moja majka nastavila mi je mahati pri odlasku. Njezino je lice postajalo sve žalosnije pri mojim odlascima. Godine 2017. moja je majka morala preseliti u dom za zbrinjavanje. U nekoliko mjeseci fotografirala sam oproštaje s vrata njezina apartmana. U listopadu 2017. godine preminula je. Na odlasku nakon sahrane napravila sam još jednu fotografiju, praznog prilaza. Prvi put u životu nitko mi nije mahao.
Deanna Dikeman (rođena 1954. u Sioux Cityju, Iowa, SAD) trenutačno živi u Kansas Cityju, SAD. Diplomirala je na Sveučilištu Purdue. Kad je 1985. napustila korporativni posao kako bi se okušala na tečaju fotografije, počela je snimati svoju obitelj s američkog Srednjeg zapada i njihovu okolinu. Dobila je stipendiju Zaklade Aarona Siskinda 1996. godine te United States Artists Booth Fellowship 2008. godine. Guggenheimova je stipendistica za 2023. godinu. Od 1988. godine Deanna je imala 24 samostalne izložbe te je sudjelovala na više od 160 skupnih izložbi. Članak časopisa The New Yorker pod naslovom A Photographer’s Parents Wave Farewell (Roditelji fotografkinje mašu na pozdrav) bio je među 25 najboljih priča 2020. godine prema tom magazinu.
Njezin je rad objavljen u publikacijama kao što su Buzzfeed News, JPG, Country Living, D la Repubblica, DUMMY, GEO, GUP, Harper’s Magazine, M Le magazine du Monde, TAZ Berlin, Der Tagesspiegel Sonntag, The New York Times, Réponses Photo, De Volkskrant, Observatorium i VOSTOK, među ostalima. Objavila je dvije fotoknjige u izdanju Chose Commune: Leaving and Waving (2021) i Relative Moments (2024). Njezin fotografski ciklus Leaving and Wavin osvojio je Prix Nadar 2021., nagradu koju dodjeljuje francuska udruga Gens d’Images, a knjiga je bila finalist nagrade Paris Photo – Aperture Foundation First PhotoBook Award 2021. Fotografije iz ovog ciklusa izlagane su na festivalima, u muzejima i galerijama u trinaest zemalja širom svijeta.
