Uvijek je posebno vrijedno otkriti projekt koji postoji s namjerom isključivo vezanom za sam bit umjetničkog stvaralaštva, kognitivnih ili emotivnih iskustava koje konfrontacija s umjetničkim radom može imati, osobito kada je riječ o vrlo specifičnom i neočekivanom kontekstu.
Dakle posljednje četiri godine, samozatajno, intimno i samodostatno, u Zagrebu egzistira projekt galerije Ligatura, koja suvremenu umjetnost postavlja po prostorijama, hodnicima i zidovima Klinike za urologiju Kliničkog bolničkog centra Sestre milosrdnice. Daleko od galerijskih zidova, precizno pozicioniranih reflektora, idealnih bijelih kocki i očekivane publike, stvarnost bolničkog prostornog konteksta Urologije u Vinogradskoj svako toliko ugošćuje autorske radove umjetnica i umjetnika s domaće scene. O ovom, ponajprije neobičnom projektu, a svakako hvalevrijednoj inicijativi, popričali smo s kustosom i voditeljem Ligature Matejem Kneževićem, nagrađivanim suvremenim umjetnikom, ali i urologom zaposlenim na spomenutom odjelu.
Dvojnost njegova profesionalnog djelovanja na razmeđi zdravstva i umjetnosti konkretan je i potentan razlog za ulogu koju ima unutar ovog galerijsko/izložbenog eksperimenta. Što nam je ispričao o višegodišnjem projektu čija arhiva postojanja broji izložbe niza značajnih i etabliranih imena domaće umjetničke produkcije kao što su David Maljković, Kata Mijatović ili Slaven Tolj, pročitajte u razgovoru u nastavku.
► Za početak nam reci nešto više od projektu „Ligatura“ i kakva je tvoja uloga u njemu?
Matej Knežević: Ligatura je jedan netipičan umjetnički prostor koji egzistira unutar bolnice. To je projekt koji objedinjuje raznovrsne umjetničke intervencije, geste i situacije, smještene u neočekivanom okruženju. Konkretno, umjetnost se događa u prostoru Klinike za urologiju KBC-a Sestre milosrdnice u Zagrebu. Ideja za pokretanjem umjetničkih aktivnosti je potekla od strane djelatnika urologije. Uz takav početni impuls, rad Ligature je polagano krenuo 2018. godine i potom aktivno zaživio. S obzirom na moje osobno djelovanje u oba polja, onom medicinskom i umjetničkom, angažmanom na Ligaturi našao sam se u ulozi rekreativnog kustosa, ako je to moguće tako formulirati.
► Naziv samog projekta ima niz jezičnih značenja. Zašto si galeriju odlučio nazvati Ligatura, je li pojam izabran upravo zbog svoje višeznačnosti?
Matej Knežević: Da, naziv “ligatura” ima svoje posebnosti i višestruka značenja no u medicini on označava šav kojim se sprečava krvarenje. To mu pridaje jednu veliku specifičnost. Univerzalnije gledano, sam naziv označava povezivanje, u različitim područjima primjene. Tako je proizašla otvorenost različitim mogućnostima iščitavanja, koje su bile jako zanimljive. No svakako motiv povezivanja nekako najbolje sažima motivaciju koja se nalazi iza cijelog projekta, a to je da umjetnost u bolničkom okruženju bude neka vrsta posrednika između onih koji pružaju pomoć i onih koji pomoć trebaju.
► Po kojem si ključu do sada birao autore/ice za sudjelovanje i izlaganje?
Matej Knežević: Od početka rada Ligature, spontanost je nekakva glavna oznaka djelatnosti za sve njene aktere pa tako i mene. U pravilu su svi autori/ce moji prijatelji i poznanici, koji su se spontano i rado uključili na poziv da promišljaju umjetnost u ovom netipičnom okruženju. Iako to nije presudno, moje nastojanje pri odabiru projekata bilo je da se prepozna neki dio rada pojedinog autora/ice, koji korelira s kontekstom bolnice i boravka u njoj ili s nekom specifičnom medicinskom situacijom. Tako je spontano u Ligaturi sudjelovao zanimljiv niz hrvatskih umjetnica i umjetnika, različitih generacija i različitih pozicija djelovanja, kroz samostalne i skupne projekte, kao i kustoske koncepcije.
► Kako bi sumirao dosadašnje izložbe po pitanju karaktera samih radova i njihovih koncepata te odnosa s kontekstom prostora bolnice?
Matej Knežević: Projekti se uvelike razlikuju po pristupu mediju i načinu postava, no povezuje ih naslonjenost na medicinski kontekst. Ines Krasić se, primjerice, kroz svoj rad bavi pitanjem brige i njege, prikazujući motiv biljaka iz više perspektiva, kao svojevrsnog mentalnog autoportreta. Miroslav Pišonić je dugotrajno kreiranom serijom fotografija istog motiva balkonskog zida analizirao pojam protoka vremena, koji je pacijentima tijekom boravka u bolnici itekako opipljiv. Sličnim pitanjem temporalnosti se u svom video radu bavi i Ana Petrović, dok tijekom zajedničkog izložbenog projekta Vladimir Frelih defragmentira estetičnost ambalaža, uključujući i onih od lijekova. Antonia Maričević se kroz svoje slikarstvo dotiče univerzalnog pojma altruizma, a Igor Čabraja gotovo znanstveno testira grafički medij. Kata Mijatović je predstavila svoj bujajući arhiv snova koji je intimno komunicirao sa snovima pacijenata. Rad Davida Maljkovića osmišljen je kao trajna intervencija u obliku instaliranih keramičkih pločica. Kroz tu prostorno-specifičnu intervenciju suptilni humor se suprotstavlja sedimentu sakupljenih strahova. Skupnom izložbom Nakon noći (koja je uključivala autore: Boris Greiner, Božena Končić Badurina, Zlatko Kozina, Igor Rončević i Ivan Šeremet) uspostavio se odnos prema neizvjesnoj svakodnevici tijekom pandemijskih izazova.
(foto: Nedjeljko Đurić, KBCSM)
► Postoje li kustoska ograničenja i željeni smjerovi koje postavljaš autorima/icama kad ih pozivaš da sudjeluju u projektu? S obzirom na to da prostor nije tipičan galerijski niti izložbeni, jesu li im baš svi zidovi odjela dostupni? Vole li umjetnici/ice posjetiti prostor prije odluke koje će radove i gdje izložiti?
Matej Knežević: Labirint bolničkih hodnika svakako odstupa od koncepta savršene bijele kocke i kao takav je ponekad izazovan. No možda upravo zbog toga, kao i specifičnog konteksta, taj neočekivan prostor za djelovanje pokazao se zanimljiv umjetnicima. Pri tome su im dostupni svi prostori našeg odjela. Umjetnici redovito navrate tijekom promišljanja o projektu, a neki i više puta, kako bi se orijentirali i osjetili prostor tijekom raznih dinamika. Postoji određena gužva redovnog medicinskog rada tijekom dana, ali i specifičnost rada tijekom noći. Sve to utječe i na doživljaj prostora.
Iako kustoskih ograničenja u pravilu nema, ponekad se javi određeni prijedlog. Postojala je primjerice jedna ciljana sugestija i poziv na suradnju Slavenu Tolju da izloži svoj rad ¨Prekinute igre¨ (koji se referira na okupacijsku izoliranost u vrijeme ratnog Dubrovnika) u prostor Covid odjela u Klinici za urologiju u vrijeme prvog i strogog zatvaranja tijekom 2020. godine. Rad su tada mogli vidjeti samo pacijenti i osoblje zatvorenog odjela, uz promišljanje o dva vremenski razdvojena perioda, ali ispunjena podjednakom neizvjesnošću. Promišljanje tako specifičnog postava je oduševilo autora.
► Osim autorskih umjetničkih radova imali ste nekoliko izlaganja vezanih za signalistiku i grafički dizajn same bolnice i bolničkog konteksta. Reci nam malo više o tome?
Matej Knežević: Bolnica je jedan dinamičan i višeslojan organizam koji se neprestano razvija. To se recimo može pratiti kroz arhitekturu ustanove, koja se protokom vremena i prema potrebama adaptira i raste. Takva transformacija se može analizirati na jednoj suptilnijoj razini, onoj vezanoj za informiranost i i signalizaciju, koja prati arhitekturne promjene bolnice. Osobni interes za grafički dizajn i bogatstvo u dizajnu signalizacije bolnice, koja seže unatrag niz estetskih razdoblja tijekom posljednjih 175 godina rada, bili su poticaj da analiziramo tu šarolikost kroz jedan arhivski projekt. Rezultat takve analize bio bi poticaj postavljanju diskursa oko uniformiranja dizajna signalizacija.
Drugi projekt vezan za grafički dizajn ostvaren je u suradnji s Hrvatskim muzejom medicine i farmacije. Radi se o plakatima Pavla Gavranića kreiranim za farmaceutsku kompaniju Kaštel tijekom 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća. U odnosu na suvremeno oglašavanje, fokus ovih nevjerojatnih plakata bila je likovnost, a koncept je nerijetko komuniciran kroz dosjetku i suptilni humor. Ono što smo ovom izložbenom intervencijom htjeli postići je pomak u percepciji pri kojoj se sada muzejski primjerci medicinskih plakata vraćaju na mjesto prvotne namjene.
► Kakve su reakcije na projekt galerije i izložbi, kako zaposlenika bolnice tako i pacijenata, prolaznika… odnosno svih onih koji se tamo zateknu povremeno ili jednom te (vjerojatno) iznenade umjetnošću i neočekivanim vizualnim podražajima u ovakvom kontekstu?
Matej Knežević: Rad galerije se proteklih godina odvijao ispod radara. U pravilu nema otvaranja izložbi i nema popratnih događanja, nego se umjetnost samo dogodi. Činilo se to primjerenim obzirom na specifičnost rada u bolnici. Unatoč tome publika je uobičajeno velika, usputna i spontana u uvijek ispunjenim bolničkim hodnicima. Reakcije posjetitelja su uvijek zanimljive. Čest je motiv operiranog pacijenta koji zainteresirano analizira neki rad, ili pratnje pacijenta koja, iščekujući određenu medicinsku informaciju, čita popratni tekst izložbe. S druge strane, osoblje bolnice se veseli, raznoliko analizira postojeće i zainteresirano propituje dinamiku slijedećih projekata. U svakom slučaju stvoren je poticaj za određeni dijalog o umjetnosti tamo gdje to nije očekivano. Usputno se komentira koncept, postav, medij… i to je uvijek nešto što veseli.
► Što bi rekao, može li umjetnost u ovakvom kontekstu imati terapeutsku, utješnu, zabavnu, podražajnu, razonodnu ili pak neku skroz inu ulogu kao kontrapunkt bolničkom kontekstu. Je li to neki konačni cilj ovakvih projekata?
Matej Knežević: Vjerujem da umjetnost može imati sve navedene i brojne druge uloge, i čini mi se da su sve one legitimne. Svaki slučajni posjetitelj može odlučiti koju ulogu umjetnost u bolničkom okružju za njega ima. Ono što je iz moje pozicije zanimljivo analizirati je element neočekivanosti. Inače u galerijske i muzejske prostore dolazi ciljana publika, s određenim predumišljajem i očekivanjem. U bolnici je publika spontana, a predumišljaj s kojom se našla u bolnici, svakako nije umjetnički. Neovisno da li se radi o pacijentima, pratnji ili posjetama pacijenata, kao i osoblju bolnice, fokus je usmjeren na određeni medicinski izazov, samo sagledan iz različitih pozicija. Umjetnost u takvom kontekstu svakako zauzima određenu ulogu pozitivne distrakcije i afirmativnosti. A u izazovima je svaka pomoć dobrodošla.
► Postoji li ideja da se projekt proširi na druge objekte unutar Vinogradske bolnice ili možda na neke druge bolnice unutar mreže zagrebačkih zdravstvenih ustanova?
Matej Knežević: Od starta se formirao određeni intiman i nenametljiv karakter projekta i galerije. Dijelom je to vezano na kompletno volonterski rad, kako organizatora tako i izlagača. Taj prijateljski pristup prisutan je u svakom smislu rada, jer se izložbe ostvaruju u slobodno vrijeme i bez materijalnih resursa. S obzirom na takve postavke, trenutno nemamo ambicija o širenju većih razmjera.
► Kako posjetitelji koji nisu pacijenti Vinogradske ili specifičnih odjela mogu pogledati projekt(e) i pratiti što se unutar Ligature događalo ili aktualno događa?
Matej Knežević: Svi posjetitelji koji se iz bilo kojeg zdravstvenog, ali i nemedicinskog razloga, nađu u Vinogradskoj bolnici, mogu slobodno vidjeti aktualne projekte u predvorju i hodnicima odjela urologije. Dokumentaciju prethodnih, ali i aktualnih aktivnosti može se pratiti i na web-stranici projekta ligatura.webstarts.com. Ono što nas veseli je i upravo tiskana publikacija koja objedinjuje sve projekte koji su se odvijali u Ligaturi tijekom posljednje četiri godine. Popratni tekst publikacije i sažetak dosadašnjeg rada galerije napisao je Mladen Lučić.
► Koliko misliš da su ovakvi projekti, koje posljednjih godina zasigurno ima sve više (galerija u KBC Split (link), HDLU-ov projekt na Rebru (link)…) svojevrsna potreba, trend ili nova zdrava i suvremena praksa konfrontacije umjetnosti sa zdravljem? Postoji li u internacionalnom kontekstu ovakvih inicijativa za prisutnost umjetničkih radova u bolničkim i zdravstvenim ustanovama ?
Matej Knežević: Čini mi se da je suvremena umjetnost, među ostalim, konstantno usmjerena na čovjeka i tjelesnost. Sigurno je da trenutno postoji određena tendencija sveopće solidarnosti okrenute prema zdravlju, pogotovo u duhu svih aktualnih medicinskih izazova. No unatoč tim trendovima, umjetnost je uvijek nekako tražila prisutnost van očekivanih mjesta. I mene osobno raduje svaka smislena aktivnost tog karaktera. Šire gledano od naše sredine, postoje raznolike inicijative i projekti za ulazak umjetnosti u prostor medicinskih ustanova. Oni su češće sporadične naravi, usmjereni na dekorativni moment i određene trajne intervencije s ciljem oplemenjivanja prostora pacijentima i osoblju.
► Što bi rekao, koliko je za projekt važno da si upravo ti kurator autora/ica koji će sudjelovati, zbog svoje pozicije koja je između umjetničke i liječničke prakse?
Matej Knežević: Svoju poziciju shvaćam kao izuzetno privilegiranu, jer imam mogućnost zadiranja u ta oba specifična područja. Pri komunikaciji i prevođenju jezika između medicine i umjetnosti, sam sebi se činim nekakvim posrednikom iz sjene.
► Kakve suradnje i izložbe planirate, što će pacijenti/ce i zdravstveni radnici/ice u nekoj bliskoj budućnosti na hodnicima Vinogradske moći vidjeti?
Matej Knežević: Upravo smo postavili izložbu slikara Danijela Srdareva. Iza toga nam slijedi suradnja s Uredom za fotografiju i ostvarenje jedne kustoske koncepcije u listopadu i studenom. Potom ćemo imati projekt sa Zoranom Pavelićem. Dodatno nas iščekuje i revitaliziranje i osuvremenje jedne nedavno otkrivene i jako zanimljive fotografske arhive o radu bolnice tijekom 50-ih godina. Vjerujem da će i pacijenti i osoblje imati dovoljno dobrih razloga slučajno zastati na trenutak u Ligaturi.
Razgovarao: Ivan Dorotić (sve članke ovog autora za Vizkulturu potražite na linku)
Zahvaljujemo Mateju Kneževiću i upravi Kliničkog bolničkog centra Sestre milosrdnice na ustupljenim vizualnim materijalima za opremu intervjua.
Više o projektu Ligatura pratite na linku ligatura.webstarts.com
Intervju s Matejem Kneževićem iz Vizkulturine arhive, objavljen povodom osvajanja nagrade Radoslav Putar za najboljeg mladog suvremenog umjetnika 2017., pročitajte na linku
Članak je objavljen u sklopu Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2022.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
