Bruna Kazinoti fotografkinja je koja spaja nespojivo: visoku modu sa sirovim dokumentarnim stilom, fotografirajući modele nekonvencionalnim pristupom u kojem oni djeluju prijeteće i mračno, gotovo uznemirujuće, dok se najčešće okreću, sklanjaju od objektiva. Bruna također spaja viziju sirovog svijeta s modnim editorijalima i kampanjama elitnih svjetskih brendova; i, konačno, Bruna spaja život u Splitu s prisutnošću na vrhu svjetske modne scene.
Ove naizgledne proturječnosti sugeriraju kako je Bruna u autorskom suglasju sa sobom i kako njen autentični stil – koji se gradio godinama, a nazirao od samog početka – izrasta iz odraza složene i proturječne stvarnosti kojom se inspirira. Tim više fascinira što je Bruna uspjela ostvariti autorsku prepoznatljivost u modnom svijetu koji se prosječnom gledatelju doima sterilnim i generičkim, a fotografija tek primijenjenom, lišenom autorstva. Brunin profesionalni uspjeh nije došao preko noći: plod je rada, upornosti, predanosti i dugog puta koji je počeo na studiju u Belgiji, a razvio se u karijeru vrsne modne fotografkinje koja surađuje s velikim imenima svjetske modne scene.
S Brunom Kazinoti razgovarali smo o širokom spektru tema, od njenih početaka na Kraljevskoj akademiji likovne umjetnosti u Antwerpenu do ulaska u modni svijet, fotografiranja za prve časopise, razvijanju fotografskog stila, vjernosti analognom mediju, te o trenutnom stanju u industriji uz neizbježan osvrt na lokalnu fotografsku scenu. Dotakli smo se također iskustva rada za eminentne svjetske brendove, a Bruna nam je približila brojne probleme i fenomene modne industrije, i što je najvažnije, podijelila je s nama kako shvaća medij fotografije i što se krije u suštini njenog fotografskog poziva, a tek onda i posla.
*Bruna Kazinoti
► Možeš li se prisjetiti svog ulaska u fotografski svijet i koliko je studij na Kraljevskoj akademiji likovne umjetnosti u Antwerpenu utjecao na tebe u tom smislu i usmjerio te u vidu onog s čime se sada baviš?
Bruna Kazinoti: Akademiju u Antwerpenu sam upisala odmah nakon gimnazije u Splitu i tu sam se prvi put ozbiljno susrela s fotografijom i ljudima koji se bave tim poslom. Najvažniji utjecaj koji su Akademija i boravak u Belgiji imali na mene bio je u tome što me to iskustvo gurnulo u komunikaciju s ljudima koji se bave fotografijom, što sam direktno upoznala njihov rad, pa mi se samim time otvorio cijeli jedan novi svijet izložbi i galerija. Tu sam došla u doticaj s časopisima koje drugačije ne bih mogla upoznati i izložbama koje ne bih mogla drugačije posjetiti. Također, to iskustvo omogućilo mi je da se upoznam i družim s brojnim umjetnicima od kojih su ti neki uzori, a ti ih imaš priliku upoznati u nekom izlasku ili na nekoj izložbi. Također, važan dio mog boravka na Akademiji bila su predavanja, dakle upoznavanje medija fotografije kako kroz teorijski, tako i kroz praktični dio.
Ako pogledam na taj period iz današnje perspektive, moram priznati kako na Akademiji ipak nisam naučila kako doći do određenih poslova i ući u svijet čiji sam sada dio. Zato smatram da mi je najdragocjenije iz tog perioda bilo ostvarivanje kontakta s mladim ljudima, studentima iz svih dijelova svijeta jer je to nešto što te obogati kao osobu i autora. To su sve za mene bile velike stvari, kao i sama činjenica da u svemu tome imam priliku aktivno sudjelovati i postati dijelom tog svijeta.
► Na koji si način ostvarila svoje prve profesionalne suradnje? Kako je do njih došlo i kako je iz tvoje, fotografske perspektive, izgledao ulazak u elitni modni svijet?
Bruna Kazinoti: Problem ulaska u profesionalni svijet je točka u kojoj se mnogi fotografi nađu. Kad se nalaziš na Akademiji radiš neke svoje fotografije, ali ne znaš kako taj proces dalje ide, ne znaš što bi trebao napraviti jer te nitko ne uputi i nitko ti ne pokaže kako stvari funkcioniraju. Tada mi je jedan kolega savjetovao da bih trebala slati fotografije raznim umjetničkim i modnim časopisima. Odlučila sam se za taj pristup i to je značilo da bih u početku provela tri do četiri sata dnevno šaljući mailove na razne adrese. Mislim da sam dnevno slala na stotine mailova, a od tih stotinjak dobila bih odgovor samo na jedan ili dva. To sam radila zaista dug period. Također, znala bih otići u galerije ili na mjesta gdje prodaju prestižne modne časopise da ih prelistam i uzmem kontakte ili mail urednika, samo da nabavim što više kontakata na koje mogu slati svoje radove.
To mi je upalilo prvi put kad je jedan časopis uzeo i objavio moje radove iako to tada nije bilo vezano za modu. Radilo se o nekim portretima koje sam uradila koristeći vlastitu odjeću. Najveći skok na početku moje karijere dogodio se kada su me kontaktirali iz časopisa Dazed & Confused. Vidjeli su moje fotografije u kojima sam koristila duplu ekspoziciju i jako su im se svidjele. To je tada bio moj eksperimentalni projekt kojim sam se bavila kombinirajući portrete i motive prirode, dva elementa koja su još uvijek prisutna u mojim fotografijama. Njima se svidio moj način fotografiranja i onda smo to uklopili s modelima na jednom novom snimanju s odjećom eminentnog dizajnera Yamamota. To snimanje je održano u Londonu i tu je zapravo sve krenulo. Od tog trenutka su me počeli zvati neki drugi časopisi i tako se zapravo zavrtjela cijela priča.
► Kako je došlo do toga da te zastupa 2DM agencija iz Milana i koje su prednosti takvog modela rada?
Bruna Kazinoti: Savjetovala bih svakom fotografu, pogotovo ako je na početku karijere ili u razvojnoj fazi, da nabavi agenta. Meni je to izuzetno važno jer živim u Splitu, a u pravilu radim vani. U ovom poslu važnu ulogu igraju druženja, poznanstva, kontakti i prisutnost na sceni, a ja sam zbog života u Splitu donekle izolirana. Zbog toga važnu ulogu igra moja agentica koja za mene obavlja sastanke, dogovara budžete, brine se za moja prava: da snimanja budu konkretno dogovorena i da se klijenti drže dogovora. Tu se radi o jednom poslovnom dijelu fotografskog zanimanja koji je meni jako teško odrađivati jer nisam isključivo poslovno u fotografiji, već sam dosta emotivno vezana uz nju. Zato je sjajno imati agenticu koja te štiti, zastupa u vezi većine stvari i to je veliko olakšanje. Također, tu je jako važno pitanje honorara. Kada si mladi fotograf na početku karijere dosta ti je neugodno pričati o honorarima, nezgodno je izustiti koliko tražiš i kakve uvjete želiš, a osim toga nisi upoznat sa svjetskim budžetima i pravilima igre u tom svijetu. U takvim slučajevima, agent se zauzima za tebe i pokriva cijeli taj dio, isto kao i pravni dio što je velika nepoznanica velikoj većini fotografa.
Također, treba imati na umu da se veliki klijenti obraćaju direktno agencijama za svaki pojedini aspekt snimanja, za fotografa, casting i produkciju, jer su onda po tom visoko profesionalnom principu svi zaštićeni i jamči se određeni nivo profesionalnosti jer kada agencija garantira za ljude koje predstavlja tada odnos postaje profesionalniji. Ipak, pretpostavljam da fotografska imena koja dosegnu jednu visoku razinu slave ne ovise nužno o agenciji. Ona je vjerojatno i dalje dobrodošla kao zastupnik, ali je u takvom slučaju moguće djelovati i bez agencije jer je rad taj koji te može zastupati.
► Modna fotografija često nosi stigmu generičke, tipizirane fotografije, no ti si unutar tih okvira uspjela razviti autentičan i prepoznatljiv stil koji karakterizira ulična estetika, sirovost prisutna u gotovo dokumentarnoj formi, te modeli koji imaju u sebi nešto uznemirujuće, a poziraju s leđa, skrivajući lice, kao da se sklanjaju od same autorice. Kako je u tebi sazrio taj fotografski stil i koliko ti je autentičnost pomogla da stvoriš ime na svjetskoj modnoj sceni?
Bruna Kazinoti: Stil je nešto o čemu nikada nisam posebno razmišljala, jer je to način kako se izražavam i nešto što se u meni prirodno razvilo. Od drugih sam čula kako postoje neki estetski elementi koji me izdvajaju, a sada kada pogledam svoje fotografije vidim da je taj moj karakteristični stil bio prisutan od samih početaka, tako da je on plod mog fotografskog instinkta, osjećaja, interesa i zato mi ga je teško opisati riječima.
S jedne strane mi je u afirmaciji svakako pomogao stil, a onda opet, možda postoje neki kojima se ne dopada, kojima nije blizak. Ovdje je jako važno naglasiti kako mi modna fotografija nije bila primarni interes, već sam u modnu fotografiju bila pozvana zbog stila snimanja ljudi, zbog portreta, pa čak i zbog mrtve prirode. To su sve motivi koji su se sjajno uklopili u modnu fotografiju. Isprva me poziranje nije toliko zanimalo, već sam više željela taj dokumentarni ili poludokumentarni pristup uključiti u modnu fotografiju. Olakotna okolnost bila je ta što se upravo ranih 2000-ih godina, kada sam završila studij, moda počela otvarati prema novim estetskim rješenjima, pa su brojne nove stvari postale dio modne fotografije. Tako da danas imamo taj jedan miks u modnoj fotografiji i mogućnost da dokumentarna fotografija može na predivan način biti korištena u modne svrhe. Takve vrste fotografije postale su legitiman dio modnog svijeta i meni je ta sloboda omogućena na snimanjima vani. Tako sam razvila svoj stil i on je zaista naišao na prihvaćanje. U Hrvatskoj to nije bilo moguće jer su ovdje još postojala pravila kako se modna fotografija radi, nije bilo mogućnosti eksperimentiranja i bilo je jako malo prostora za rad za mene sa svega dva ili tri klijenta.
► Inspiriraju li te stvari iz suvremene umjetnosti, kulture, dizajna, fotografije, filma? Što te inspirira u radu, a da dolazi iz drugih medija? Jesi li otvorena za kolaboracije možda?
Bruna Kazinoti: Dosta me toga inspirira, gotovo sve grane umjetnosti: od kiparstva do nekih uličnih stvari jer je to sve dio moje percepcije i odnosa prema stvarima koje radim i sve to u nekoj mjeri utječe na moj rad. Teško mi je nešto izdvojiti jer bih mogla doslovno sve nabrojati, jer sve utječe na određeni aspekt mog rada ili promišljanja o radu, bilo da se radi o figuri, osjećaju, atmosferi ili čak o nekoj rečenici koju pročitam. To je zato što je fotografija u prvom redu nešto čime se bavim iz potrebe, što je u mojoj prirodi i s emotivne strane sam jako vezana uz nju. Upravo zato, sve što integriram, sve što utječe na mene na svakodnevnoj bazi, ispoljava se kroz medij fotografije.
Što se tiče kolaboracija, istakla bih kako sam surađivala s Maurom Massarottijem za Startas. Napravili smo bili tu poznatu kampanju, a ja i dan danas surađujem s Maurom vezano uz njegovu poznatu liniju naočala Sheriff&Cherry, iako on sada živi u Barceloni. Također, radila sam kampanju s mladim dizajnerima iz Zagreba koji su utemeljili Klisab i zapravo sam uvijek otvorena za suradnju s mladim ljudima ako mi se projekt učini zanimljivim, a ja imam vremena.
► Koliko imaš autorske slobode na fotografskom setu? U kojoj mjeri možeš u svojoj viziji odraditi cijelo snimanje, te postoji li određeno miješanje u tvoj rad, ili pak određeni zahtjevi, umjetnička promišljanja koja ti se možda sugeriraju kroz koncepte kampanje? Jesi li prisiljena pristati na kompromise ponekad?
Bruna Kazinoti: U modnoj fotografiji postoje editorijali koji su neplaćeni i koje ja dan danas povremeno radim. Ta snimanja izgledaju ovako: otputujem negdje, rezerviram hotel, smještaj, studio, modele i cijelu produkciju platim sama, ali na takvim snimanjima imam potpunu slobodu, pa u dogovoru sa stilistom/stilisticom biramo modele, a vizija koju imam se u potpunosti ostvari uz neke eventualne sugestije. To najčešće ide po principu da te neki časopis pozove da napraviš za njih editorijal. Oni ti onda daju prostor i slobodu da napraviš po svojoj viziji, a zauzvrat ti garantiraju da ćeš biti objavljen.
S druge strane, postoje komercijalna snimanja kao što su bila ova koja sam odradila za Versace i Carhartt i na takvim snimanjima autorska sloboda varira jer je to prije svega timski rad i tu je potrebno uskladiti potrebe i zadovoljiti traženja klijenta, stilista, te viziju samog brenda za koji radiš. Primjerice, Versace je izgrađena marka i ona ima svoju prepoznatljivu estetiku i tu možemo govoriti o primjeru dobre kombinacije raznovrsnih stilova uigranog tima kojeg čine stilist, fotograf, frizer, šminker, modeli i brojni drugi. Upravo na takvim snimanjima, ako se postigne balans između vizije i traženja, uz jedan kompatibilan tim, mogu se dobiti fantastične stvari.
► S kakvim modelima najviše voliš surađivati? Možeš li nam malo približiti kako izgleda casting za modele s kojima surađuješ za razne modne linije?
Bruna Kazinoti: Modeli su mi iznimno važni jer ja od njih izvlačim ono što želim dobiti na fotografijama, bilo da se radi o ekspresiji, osjećaju ili izgledu. Kada fotografiram editorijale, modele biram prema ideji i viziji koju imam znajući točno što želim prikazati. Također, kada govorimo o velikim snimanjima i velikim klijentima, opet moram naglasiti kako se trebaju zadovoljiti određeni standardi brenda, jer primjerice Versace ima određeni tip modela s kojima radi, određeni karakter i izgled, tako da s većim firmama modele biramo po dogovoru. Sam casting izgleda tako da modne agencije pošalju modele na dan kada je otvoren casting. Modeli se pogledaju i onda meni u Split pošalju fotografije, a ponekad čak i videe. Ja sam na takav model rada navikla i meni je to sasvim dovoljno da steknem viziju o snimanju i vidim što mogu od određenih modela dobiti.
► Interesantna je tvoja sklonost analognoj fotografiji. Iako je ogroman broj fotografa prigrlio digitalnu fotografiju i ona je zavladala planetom, od društvenih mreža, do ozbiljnih snimanja, ti si ostala vjerna “filmu”. Zašto analogna fotografija?
Bruna Kazinoti: Kada sam se krenula baviti fotografijom ranih 2000-ih godina, počela sam s analognom fotografijom jer je tada digitalna bila na samom početku. Dok sam studirala na Akademiji naučila sam razvijati analogne fotografije i provodila sam dane u crnoj komori što mi je omogućilo da u potpunosti shvatim taj proces. Moj način rada je puno bliži analognoj fotografiji jer ono što dobijem s njom, a pritom mislim na dubinu, teksturu i zrnatost, digitalna fotografija mi nikad nije uspjela dati. Osim toga, proces snimanja često zna biti naporan, a kod digitalnog fotografiranja postoji element kontrole mojih fotografija što produžuje snimanje jer svi imaju želju pregledati fotografije dok snimam, što doživljavam kao svojevrsno ulaženje u moju intimu. Kada snimam analognim aparatom, ponekad ispucam neke fotografije kako bih došla do onog što mi treba, što želim i što tražim. Kod digitalne fotografije to je drugačije jer svi imaju priliku ulaziti u tvoj prostor, nadgledati proces rada i zbog tog elementa kontrole se često osjećam izloženom, kao otvorena knjiga i nađem se u situaciji da moram objašnjavati na setu zašto nešto radim i pokazivati fotografije u procesu, dok još nisu gotove. Ne volim kada svi gledaju moj proces rada i kako dolazim do određenih stvari. To je dio koji volim zadržati za sebe. U radu sam dosta brza; kada snimam, znam što želim dobiti i kako ću nešto dobiti i to je moj prirodni ritam.
Ipak, na nekim snimanjima se potrebno prebaciti na digitalnu fotografiju. Naravno, sve velike kampanje, poput Versacea, snimane su digitalno i u takvim se slučajevima unaprijed pripremim jer već znam gdje se više trebam posvetiti i fokusirati i kako će to izgledati. Moj medij je definitivno analogna fotografija, iako u Splitu imam još jedno, jedno i pol mjesto gdje mogu razviti i skenirati analogne fotografije.
► Možeš li nam približiti kako izgledaju snimanja za elitne modne kuće za koje radiš? Koliko traju, kakva je atmosfera na njima i kako surađuješ s nizom ljudi (stilista, vizažista, modela) odgovornih uz tebe da sve prođe na najvišem nivou?
Bruna Kazinoti: Snimanja znaju biti raznolika. Mogu navesti primjer snimanja koje sam odradila za Carhartt WIP kada smo snimali njihov Lookbook koji je kasnije printan i objavljen u obliku zinea, jer nas je na tom snimanju bilo pet ili šest. Osim mene, tu je bio moj asistent, dva modela, stilist i još netko ako je potrebno. Dakle, snimali smo za veliku marku, analognim aparatom, a bilo je malo snimanje koje je proteklo sjajno, smireno i produktivno.
S druge strane, kada se radi o većim snimanjima, primjerice za Versace, tu bude trideset do četrdeset ljudi na setu, ali organizacija bude sjajna i sve u pravilu ide glatko bez gubitka vremena. Imam iskustva rada na setovima u kojima sudjeluje po pedeset ljudi, kada ne ide sve baš glatko i ne zna se tko što radi, tko je model, koga sam fotografirala, a koga ne. Pa se dogodi da je neki model otišao negdje i odlučio se ne vratiti i to su neki negativni primjeri kada produkcijske kuće nisu u stanju držati sve konce snimanja u rukama i onda se taj nered nažalost odrazi na svaki aspekt snimanja jer se ne može profesionalno raditi ako je kaos na setu, ako se ne znaju zaduženja i ljudi se počnu miješati drugima u posao. Znaju se događati sulude stvari, na primjer kada ti frizer savjetuje na koji bi način nekog modela trebala fotografirati. U takvim trenucima važno se smiriti i privesti snimanje kraju. Ali, generalno, mogu reći da ovakve stvari uvijek ovise o produkciji i dobroj organizaciji i, ako je to prisutno, manje je važno koliko je ljudi na setu.
► Kakva ti je bila ova “covid godina”? Jesi li imala angažmana i kako su izgledala snimanja u njoj?
Bruna Kazinoti: Definitivno sam osjetila posljedice ove “covid godine” u industriji, jer bih prije putovala po dva puta mjesečno na snimanja, a sada je toga dosta manje, pogotovo u periodu lock–downa. Ipak, nije da sam sada bez angažmana, jer sam se pripremila da bi stvari ovako mogle izgledati i sada posla ima, putujem i dalje, samo manje.
Na samim setovima vladaju strože mjere, ali industrija se vrlo brzo prilagodila novonastalim okolnostima. Ljudi se drže pravila i to je način u kojem sve prolazi profesionalnije, brzo i glatko. Godina je svakako teška, svima je tako, ali posla ima, iako u manjem obimu, stvari i dalje idu naprijed, najviše zbog odlične prilagodbe na novonastalo stanje.
► Volio bih se osvrnuti na jednu aktualnu problematiku. Svakodnevno svjedočimo kako u brojnim granama popularne globalne industrije (poput filma, glazbe, mode) izlaze prilično negativne priče o fizičkim i seksualnim zlostavljanjima i iskorištavanjima od strane moćnika na visokim pozicijama. Radi se o ružnim pričama koje otkrivaju što se krije iza blještavila i kako izgleda druga strana uspjeha. Kakav je modni svijet po tom pitanju? Jesi li kada svjedočila nekorektnim postupanjima bilo prema tebi, modelima ili mladim ljudima na ulasku u tu veliku industriju?
Bruna Kazinoti: Prvo moram istaknuti kako mi je jako drago da se o ovome priča jer je ovo jako bitna tema. Kao i u svim drugim granama, ovakvih stvari sigurno ima i u modnom svijetu. Ja ništa takvo nisam doživjela i ne mogu o tome pričati iz svog iskustva, ali određene priče uvijek kruže. Ono što mogu reći i što mislim da je jako važno je da otkad se o ovim stvarima otvoreno priča i otkako je veća osjetljivost po pitanju ove teme, počelo se dosta više paziti na snimanjima. Veći je fokus na modelima, da im je dobro na setu, da se ugodno osjećaju, da nitko ne prelazi njihove granice. Posvjedočila sam na snimanjima kako su modeli dosta zaštićeniji i ta se razina brige svakako podigla. Ima li i dalje zlostavljanja, iskorištavanja? Sigurno da ima, ali situacija se mijenja i to je jako važno, jer ako pričamo o modelima, tu se često radi o mahom mlađim, neiskusnim ljudima koje treba zaštititi i zato je super da se podigla razina brige i svijesti i tako se mogućnost da ih se iskoristi, da budu izloženi krađi stvar ili nekom drugom vidu zlostavljanja, svela na minimum.
► Volio bih istaknuti jedan pozitivan primjer i zanimljiv fotografski angažman koji si nedavno imala, a vezan je uz projekt Pukotine (koji smo predstavili ovdje, op. ur.). Kakvo ti je bilo iskustvo rada na tom projektu s kojim si napravila odmak od modne fotografije?
Bruna Kazinoti: To je jedan od onih projekata za koji znate od prvog telefonskog poziva da želite sudjelovati u njemu, i da se po pitanju estetike i vizije vidite u njemu. Bila sam oduševljena samim pozivom jer je u našoj sredini veliki problem mentalnog zdravlja mladih ljudi, tako da mi je sudjelovanje u nečem što promiče pozitivan razvoj svakako bila jako draga prilika i jako sam sretna što se kod nas događaju stvari koje se bave tim osjetljivim i važnim temama. Znala sam već za projekt Boli me, pa mi je i ovo izgledalo kao korak naprijed u tom smislu. Što se tiče moje fotografije, mislim da se sa svojom sirovošću i direktnim, iskrenim pristupom sjajno uklopila po pitanju estetike u projekt Pukotine. Osim toga, snimam mlade ljude i to ne samo kroz portrete, jer sam radila i motive mrtve prirode koji su se savršeno uklopili u njihovu priču i, naravno, super mi je došao taj odmak od modne fotografije uz činjenicu da sam bila slobodna u svim segmentima rada na snimanju.
► Jesi li kada dobila potrebu da izađeš iz fotografskog medija, da se izraziš u filmu ili nekom drugom mediju?
Bruna Kazinoti: Vrlo često mi to padne na pamet. Na modnim snimanjima me često pitaju da snimim neki video ili nešto slično. Kada sam radila na kampanji za kolekciju Puma x Ader Error za njih sam napravila par filmića. Također, za bend Rolo, u kojem mi brat svira, režirala sam jedan spot zajedno s Rinom Barbirom koji je snimao i montirao. Kasnije sam za Rina napravila plakat za njegov film Druker. Snimili smo glavnog glumca filma s leđa. Imam izraženu želju da nešto snimim i pozabavim se medijem filma, jer često pomislim kako bi nešto bolje izgledalo na filmu nego na fotografiji. Htjela bih se tome više posvetiti, ali često znam biti pasivna po pitanju tih stvari, pa osjećam da bi me netko možda trebao gurnuti u to, kao da čekam poticaj.
► Unatoč tome što si postala neizostavno ime na svjetskoj karti modne fotografije i što bivaš angažirana za poslove diljem svijeta, odlučila si ostati živjeti u Splitu. U tom kontekstu zanima me kako Hrvatska po tebi stoji na karti modne fotografije, ali i fotografije općenito, te što fotografkinju može učiniti vidljivom na svjetskoj razini i tako joj olakšati da bude primijećena i angažirana od strane modnih kuća? Kako gledaš na lokalnu scenu?
Bruna Kazinoti: Prije svega mogu istaknuti kako u Hrvatskoj postoji i djeluje iznimno velik broj kvalitetnih fotografa i to ne samo na modnom polju. Ne bih mogla izdvojiti neka imena, ali posvjedočim to kada obiđem izložbe, kada ugledam njihove fotografije po društvenim mrežama i slično. Ipak, mislim da mnogim autorima, pogotovo onima u razvoju, nedostaje ono što sam ja možda dobila i osjetila u Belgiji, a to je šira slika fotografskog svijeta i razne mogućnosti koje ti se nude. Mislim da se zbog toga mnogi ne posvete razvoju i karijeri jer ovaj put dugo traje i u njega treba ulagati i to je neki moment koji prepoznam kod mnogih.
Nažalost, moguće je da neki od njih odustanu od svog puta, jer im treba mogućnost da idu dalje, razvijaju se. Ja sam se također susrela s ljudima koji su mi svašta govorili kada sam se počela baviti fotografijom: kako to nije za mene, da ne mogu ja to raditi i da ću propasti s tim. Ljudi su me pokopali i kada sam se vratila živjeti u Split i onda, ako nisi najsnažniji u tom trenutku u životu, lako je potonuti, pokolebati se i odustati. Unatoč tomu, ja sam našla svoj put i djelujem iz Splita koji mi je jako važan jer mi je tu obitelj, prijatelji i ovdje se dobro osjećam. Život vani ima svojih nebrojenih prednosti, ali s druge strane meni Split pruža neke kvalitete koje ne postoje vani i nisu mi bile zadovoljene dok sam živjela u Belgiji.
► Godine 2019. izašao ti je zine Offsprings u tiskanom izdanju s posterom. Je li to forma koja ti je zanimljiva i nešto što bi voljela opet raditi u budućnosti? Bi li možda voljela izdati knjigu svojih radova?
Bruna Kazinoti: Isprva nije postojala ideja da fotografije budu izdane kao zine, a radilo se o fotografijama napravljenima za Lookbook Carhartt Wip X Slam Jam. Svi su bili oduševljeni s tim fotografijama, no tek su me nakon nekoliko godina kontaktirali s idejom da uredimo i napravimo taj zine uz koji se dobije i poster, što je super jer je dosta ljudi kupovalo to radi postera, kako bi ga mogli uokviriti. Fotografije su bile prvo fotokopirane, pa skenirane, što je super tehnika koja dobro izgleda na papiru i onda kada dobiješ taj poster, to izgleda zaista savršeno. To je printani rad koji mi je odličan i na koji sam jako ponosna. Što se tiče knjige, svakako bih voljela izdati svoju knjigu. To mi je san, ali i dokaz moje povremene pasivnosti jer ne znam kako iznijeti cijeli taj projekt. Taj produkcijski dio je velika nepoznanica jer ne znam zapravo kako doći do toga, ali knjiga mi svakako ostaje veliki san.
► Kada se osvrneš na svoju karijeru, što bi rekla da te najviše ispunjava? Jesu li to izložbe preko kojih prezentiraš svoj rad (poput značajne YOUth u Laubi iz 2016. godine), jesu li to pohvale i nagrade struke, priznanje kolega, možda osobno zadovoljstvo obavljenim radom na iznimnom nivou ili pak nešto drugo?
Bruna Kazinoti: Najbolji i najdraži osjećaj koji imam je kada poslije dugog i napornog snimanja, na kojem sam se istrošila i dala sve od sebe, umorna legnem u krevet s osjećajem zadovoljstva jer znam da je bilo sjajno, jer znam da sam dala sve od sebe i da će produkt biti odličan. To je najbolji osjećaj vezan uz moj rad. Naravno da me usreće izložbe, razna priznanja, ali takve stvari sa sobom nose cijeli jedan drugi dio u kojem se baš ne snalazim. Puno je ljudi oko tebe, osjećaš se izloženim i to mi predstavlja jako stresan dio posla. Ja kroz ovaj posao idem bez puno okretanja, sa željom da se dobro osjećam i da budem ispunjena dok ga radim i kad vidiš da su klijenti zadovoljni tobom, a ti si zadovoljan svojim radom, to je veliki vjetar u leđa pomoću kojeg prevladaš i sve one teške dane i osobne krize koje se prirodno pojave. Ali ako moram istaknuti nešto što me najviše ispunjava, onda je to baš taj osjećaj zadovoljstva nakon napornog snimanja koji osjetim kad sjajno odradim posao.
► Što bi opisala kao svoj karijerni vrhunac? Postoji li nešto čemu još uvijek stremiš, neki nedosanjani san ili tajni cilj?
Bruna Kazinoti: Ne postoji nešto konkretno, htjela bih samo da sve raste i da sam zadovoljna i sretna s ovim što radim jer, kad bi to nestalo, mislim da bih se prestala baviti fotografijom u svakom pogledu. Možda bih eventualno nešto privatno fotografirala u tom slučaju, ali najvažnije mi je da sam sretna i zadovoljna sa svojim radovima i procesom rada i taj osjećaj ispunjenja je nešto što bih svima preporučila, da rade nešto što ih ispunjava i što ih čini zadovoljnima. Tako da želim ovo raditi dok god osjećam zadovoljstvo, sreću i ispunjenje ovim poslom.
Razgovarao: Dario Dunatov / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
Zahvaljujemo Bruni Kazinoti na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
