Već neko vrijeme planiram što češće raditi intervjue s umjetnicima koji se vječito provlače ispod radara standardnih umjetničkih pregleda. Erol Beširević, poznatiji kao Erol Sjajni, možda vam više znan po nekom od njegovih brojnih pseudonima i kolektiva, jedan je od takvih autsajdera, koji mirno ide svojim putem, nikad se ne gura u prve redove, ali je njegova prisutnost na umjetničkoj sceni itekako važna. Došla sam u one godine kada, čini mi se, ispada da neke ljude poznajem veći dio života; točno to vrijedi u slučaju Erola. Upoznala sam ga pod nadimkom Čićo, tamo negdje 2009. na Zrinjevcu, i pamtim ga kao lika s dreadovima koji se nije odvajao od svojeg skejta i non-stop se smijao i valjao neke fore.
Kada sam mu prije par mjeseci predložila da napravimo intervju i zatražila ga da mi pošalje svoj portfolio, rekao mi je, krajnje iskreno i totalno u svojem stilu, da ga nije slagao od 2016. U vremenu kada se od umjetnika očekuje da budu promotori, menadžeri i PR-ovci, prava je rijetkost naići na nekoga tko za takve stvari nije ni najmanje zainteresiran. Upravo sam zato ovu priliku shvatila i kao način da ga barem donekle prisilim da uspostavi kronologiju svojeg djelovanja na umjetničkoj sceni.
Veseli me što mogu reći da Erolov umjetnički put pratim od samih početaka – od prvih izložbi u Galeriji Siva, preko izlaganja u Greti, pa sve do nezaboravnih izložbi Trash Will Smash te Pero Zloba i Tinuminu, kojih je bio dio. S vremenskim odmakom mogu potvrditi da je Erol Sjajni, kroz sve transformacije – od ulice do galerije, od kolektiva do vlastitih solo projekata – ostao dosljedan sebi. Nije to samo zato što dijelimo horoskopski znak, što mi je otkrio Joy Division, što dijelimo osjećaj za pravdu ili što mi je čitava desna noga puna njegovih tetovaža – nego zato što je Erol stvarno jedan od najautentičnijih umjetnika koje poznajem. Umjetnik koji nikada nije podilazio trendovima niti se nastojao uklopiti u tuđa očekivanja, nego je uvijek radio stvari na svoj način.
Na nezavisnoj umjetničkoj sceni je prisutan već gotovo dva desetljeća i to u raznim ulogama – kao ilustrator, tattoo majstor, street art umjetnik, član raznih kolektiva i glazbenik. Njegovo djelovanje nemoguće je svesti na jednu disciplinu – ono se razvija u bilježnicama i na zidovima, u galerijama i na ulici, u glazbenim probama i tiskarskim radionicama. Zajednički nazivnik njegovog rada su humor i ironija – alati pomoću kojih komentira svakodnevicu i društvo. U razgovoru koji slijedi premotavamo film unazad – od skejtanja, prvih grafita i crteža nastalih u društvu prijatelja, preko kolektiva i projekata koji su oblikovali njegov rad, do današnjih angažmana unutar tattoo studija Jutarnja šetnja i tiskarskog kolektiva SMAK PRESS (o kojem smo na Vizkulturi pisali ovdje).
► Već duže si prisutan na nezavisnoj umjetničkoj sceni kao ilustrator, tattoo artist, glazbenik, a tvoje široko polje djelovanja također uključuje i street art, murale i fanzine. Za početak, pokušajmo premotati film unazad i uspostaviti kronologiju tvog djelovanja. 🙂 Kako je izgledao tvoj put? Jesu li tvoji počeci vezani za uličnu umjetnost, druženja s ekipom ili si pak jedan od onih koji vole i samostalno eksperimentirati s različitim medijima?
Erol Beširević: Tek kada vrtim film unazad, shvaćam koliko se nekih detalja s početka djelovanja zapravo ne sjećam i koliko sam toga zaboravio. Ipak, važno je reći da su skejtanje i muzika od samih početaka bili u prvom planu, a crtanje je u početku dolazilo kao neka popratna aktivnost. Najviše su me zanimali grafiti i na to sam bio nabrijan, a s crtanjem sam se upoznao zahvaljujući svojoj dragoj majci koja je imala nekolicinu čudnih stripova. Iako me ti stripovi u razdoblju od 2006. do 2009. godine i nisu previše “furali”, ipak su mi ostali u glavi i danas se otprilike sjećam naslova i ilustracija koji su me zaintrigirali. Nedugo nakon toga upoznao sam Marina Remića koji je radio neke blesave crteže i ubrzo smo počeli zajedno crtati. Od bilježnica i neprestanog stvaranja, prešli smo na ulicu – crtali smo svime što nam je došlo pod ruku i gdje god smo stigli. Jako su nas inspirirali Filjo, Pas, OKO i cijela ta ekipa street artista koja se u to vrijeme kretala po ulici. Možda je to, u kontekstu domaće ulične umjetnosti, čak bila jedna od najboljih era. Tada je na zidovima grada bilo moguće pronaći jako zanimljive radove. Tako je sve počelo i, stepenicu po stepenicu, došlo do ovoga što danas radimo.
► Kako je nastao pseudonim Kopito Zla, a kako se i kada dogodila promjena imena u Erol Sjajni? Je li to bio više zaokret u konceptualnom, estetskom ili osobnom kontekstu?
Erol Beširević: Moj pseudonim Kopito Zla nastao je iz jedne, danas gledano, smiješne i blesave situacije. Bio je vezan uz neku, recimo to tako, “mračniju fazu” crteža. Tada sam stalno eksperimentirao s imenima, kako se mijenjala faza izražavanja, tako sam tražio i novo ime. Uvijek mi je bilo zanimljivo kako ti pseudonimi funkcioniraju kao ciklusi, kada odlučiš nadograditi svoj izričaj i otići u nešto novo, često mi se javljala potreba za promjenom identiteta, tog alter-ega. To je neka vrstu slobode, fikcije i igre. Kako je vrijeme prolazilo, sve sam više rezonirao sa svojim pravim imenom i prihvatio ga, ali mi je i dalje nešto nedostajalo, neka doza humora. I tako je došlo to “Sjajni“. Drago mi je što to mogu reći, jer ideja nije bila stvoriti “savršenog” lika, već baš suprotno, da to bude svojevrsna ironija. Ideja je bila stvaranje lika kroz osobnu fikciju.
► Tvoj stil i estetika mijenjali su se tijekom godina, no humor i ironija su prisutni od samih početaka. Koja je njihova uloga u tvojem radu? Jesi li oduvijek bio sklon kombiniranju slike i teksta?
Erol Beširević: Uloga humora i ironije mi je jako važna u svim aspektima stvaranja. To mi je način kritike društva u kojem živimo. Teško mi je ne komentirati ono što me okružuje, a dok crtam volim se nasmijati likovima koje stvaram, jer većina njih zapravo i proizlazi iz ironije i apsurda svakodnevice, odnosno temeljeni su na stvarnim događajima ali su kroz ilustraciju pretvoreni u fikciju.
► Prije desetak godina djelovao si unutar umjetničkog kolektiva Artu Ditu. Možeš li nam ispričati kako je kolektiv nastao i što ga je činilo posebnim? Kakva je bila unutarnja dinamika grupe i tko je inicirao projekte i ideje? Kako danas, s vremenskim odmakom, gledaš na razdoblje kada je kolektiv aktivno djelovao?
Erol Beširević: Kolektiv Artu Ditu smo osnovali Marin Remić i ja, uz još dvoje ljudi koji su ubrzo prestali raditi s nama. Mislim da im to nije bilo toliko napeto kao nama. Kasnije nam se pridružio prijatelj Mateo, no s vremenom smo odustali od te ideje kolektiva kao formalne strukture jer je nekako splasnuo zajednički entuzijazam. U razdoblju dok smo bili aktivni smo svi maksimalno izvukli iz činjenice da djelujemo kao kolektiv, no kada smo došli do zida i shvatili da ne vidimo smjer u kojem se možemo razvijati, odlučili smo krenuti svatko svojim putem. No, svi i danas surađujemo – u pojedinim segmentima bih rekao čak i više nego prije. U tom formativnom razdoblju je bilo važno da svatko dobije dovoljno individualnog prostora za razvoj vlastitog vizualnog jezika, eksperimentiranje i miješanje različitih tehnika.
► Iako si poznat po svojim umjetničkim intervencijama u javnom prostoru, također si realizirao izložbe u galerijskim prostorima. Kako vidiš razlike između predstavljanja svojeg rada u galeriji i na ulici – što se mijenja u tvojem pristupu, reakcijama publike i kreativnoj slobodi?
Erol Beširević: Zanimljivo pitanje. Čini mi se da oba formata – i galerijski i javni prostor imaju svoju draž. Ovisi o tome kako sebe vidiš kao izlagača. U javnom prostoru imaš taj neformalni, opušteniji moment, gdje možeš raditi što želiš jer nemaš ograničenja prostora ni pravila. U galeriji je prostor često ograničen i često ne možeš koristiti njegov puni potencijal. Naravno, to ovisi od galerije do galerije i o tvojem “rangu”. Pristup mi je u oba slučaja isti, jer je teško pobjeći od svoje glave. U oba konteksta želim napraviti nešto što prvenstveno mene zabavlja. Ne radim razliku među prostorima, nekako uvijek pokušavam izvući maksimum iz svakog. A što se tiče publike… stvarno ne znam, nadam se da im je zabavno koliko i meni, haha!
► Jedan si od tattoo artista u zagrebačkom studiju Jutarnja šetnja. Možda mi se samo čini, ali primjećujem da ljudi imaju sve manje predrasuda prema tetovažama. Kada si se ti počeo baviti tetoviranjem? Kako gledaš na razvoj tattoo scene u domaćem kontekstu? Vidiš li tetoviranje više kao zanat, umjetnost ili neki spoj i jednog i drugog?
Erol Beširević: Čini ti se da ljudi danas imaju manje predrasuda jer se više krećeš u urbanim sredinama. Jasno je da je više prihvaćeno nego pred deset, a kamoli trideset godina (smijeh). Tetoviranjem sam se počeo baviti prije nekih 13 godina. Marin Remić i ja smo počeli zajedno. To je bio jako zanimljiv, ali ne i lagan period, no za klince od 17 godina možda ipak bezbrižan. Kada smo tek počeli raditi tetovaže, suočavali smo se s puno kritika, posebno od starijih generacija. Podrške s njihove strane nije bilo, ona je dolazila isključivo od publike koju smo već ranije stekli kroz svijet ulice i ilustracija. Ne smijem zaboraviti ni naš dragi tim iz Vinogradske, bez kojeg ne bismo ni došli do opreme! Na sreću, bilo nas je dvoje, pa je sve bilo barem malo lakše. Bez obzira na to što su naši crteži bili otkačeni i blesavi, bilo je jasno i vidjelo se iz aviona da kvaliteta tih prvih tetovaža nije bila na nekoj razini. No, nastavili smo dalje vođeni isključivo vlastitom inicijativom, upornošću i željom da razvijamo tehniku tetoviranja i crtanja. To “učenje zanata” bilo je daleko sporije nego danas kad je gotovo sve servirano na pladnju. Da se razumijemo, tetoviranje je zanat prije svega. I smatram da svatko tko želi ući u taj svijet treba to poštovati. Raditi ofrlje tetovaže koje izgledaju kao strugotine ne znači imati stil. Uz stalno stvaranje crteža, jednako je važno biti predan i samom tetoviranju, kao i bilo kojoj drugoj struci. Dakle, može se na to gledati kao na umjetnost ili kako god tko želi, ali ne treba muljati, jer tetoviranje će uvijek ostati zanat. Mislim da je došlo neko čudno vrijeme. Danas su se pojavile tattoo škole, jako puno ljudi tetovira, više nego ikada… ali, na kraju dana, teško je to sve generalizirati. Pojam crteža za tetovažu danas je nešto potpuno drugačije. Internet jako utječe na sve, pogotovo na mlade populacije koje gotovo da biraju gotove, već postojeće stilove, a ujedno ih i sve manje stvaraju.
► Kad smo već kod tetovaža, zajedno s Remićem (Tužni Marin u čizmama) si bio zadužen za neobično događanje – Tattoo lutriju u sklopu Cirkobalkane. Možeš li nam ispričati kako je nastala ta ideja i kakve su bile reakcije publike?
Erol Beširević: Naš dragi prijatelj Nikola Mijatović (Bangavi) iz Cirkobalkane je došao na tu zapaljenu ideju da napravimo tattoo lutriju, i cijela ta izvedba bila je pun pogodak. Radili smo brze, 5–10-minutne tetovaže, a ljudi su izvlačili crteže iz šešira. Nažalost, dan je popratilo loše vrijeme, a opće je poznato da ljudi u Zagrebu ne idu van kada pada kiša, pogotovo tako “daleko” kao što je Savski nasip! (smijeh) Svejedno, napravili smo podosta smiješnih i štosnih crteža, i mislim da je reakcija ljudi koji su prisustvovali bila iznimno pozitivna. Ideje su bile dovoljno sulude da ih možeš furat kao lijepu uspomenu. Čak smo istetovirali i koljeno jednog izvođača iz Francuske koji je na tadašnjoj Cirkobalkani istu večer imao i izvedbu u šatoru.
► Osim tetovaža i street arta, baviš se i ilustracijom. Nedavno si objavio knjigu Što slonovi rade kad te nema doma? u izdanju Smak Pressa. Ostvario si i suradnju s Muzejom Jugoslavije – napravio si vizuale za program Leto u Muzeyu. Možeš li nam reći nešto više o tim projektima? Kako se razlikuje tvoj pristup ilustraciji od drugih praksi kojima se baviš?
Erol Beširević: Moj pristup ilustraciji ne razlikuje se puno od drugih stvari koje radim. Sve ima isti korijen – bilježnica! Crteži u bilježnici su ono što sve povezuje. Primjerice, Što slonovi rade kada te nema doma je projekt koji je krenuo potpuno spontano od bilježnice ispunjene s preko 100 ilustracija slonova u svakodnevnim, ljudskim situacijama. Što se tiče suradnje s Muzejom Jugoslavije, zvali su me divni ljudi, Sara i Dušan, koji vode program Leto u muzeyu. To mi je jedan od dražih projekata do sada te sam imao apsolutnu slobodu i povjerenje za izradu vizuala. To je cijeli proces dodatno učinilo zabavnim, a u tom trenutku mi je baš falilo raditi format plakata. Obično nemam naviku to raditi sam od sebe, pa je ovo bila idealna prilika.
► Član si tiskarskog kolektiva Smak press koji je organizirao Štampić – prvi festival posvećen nezavisnom tisku i samoizdavaštvu. Koliko je tebi važna DIY filozofija u vlastitom radu, od samoizdavaštva do organiziranja festivala?
Erol Beširević: DIY kultura je jako bitna za ovako malu scenu na nacionalnoj, ali i regionalnoj razini. Ljudi se povezuju kroz festivale, ostvaruju suradnje, daju priliku drugima da uđu u taj svijet. Festivali tiska i samoizdavaštva su posebno vrijedni jer toj sceni približavaju upravo ljude izvan scene, bez ikakvih preduvjeta. Svatko je dobrodošao, a većina ljudi koji se bave štampom s guštom upoznaje druge s osnovama i različitim tehnikama. Štampić je jedan od zgodnih formata takvih događaja, ne bih rekao da je prvi, ali svakako drugačiji od samog sajma s plakatima i fanzinima, jer nudi širok spektar stvari i mogućnosti, i naravno više se primijeti jer živimo u vremenu društvenih mreža pa jednostavno lakše dolazi ljudima pred oči.
► Ulična umjetnost mijenja gradsku scenu i izaziva različite reakcije, a ti si oslikao brojne zidove – od Zagreba, preko Opuzen Street Art Festivala, do murala u Čačku i na Braču (Graffiti na gradele). Koja ti je intervencija, od svih tih silnih koje si napravio, posebno važna i zašto?
Erol Beširević: Sve intervencije u javnom prostoru imaju važnost jer komuniciraju s ljudima i mogu potaknuti razvoj vizualnog jezika kod publike, pogotovo kod mladih ljudi koje to može dalje inspirirati i utjecati na njih. Teško mi je izdvojiti neki određeni zid. Poanta crtačkih festivala je upravo to da nude različitost, brišu ograničenja i daju promatraču slobodu da razvije vlastiti vizualni ukus.
► Rad u javnom prostoru često podrazumijeva i neke neočekivane susrete s publikom. Možeš li podijeliti neku anegdotu ili iskustvo koje ti je posebno ostalo u sjećanju?
Erol Beširević: Najzabavniji dio rada u javnom prostoru su komentari. Moraš biti spreman na sve. Tako, jednom davno, sjedio sam za šankom kad je jedan lik komentirao crtež koji sam napravio ne znajući da sam ga ja nacrtao. Kad sam mu rekao da sam to ja, samo je mrtav hladan rekao: “Prestani crtat.” (smijeh). Ujedno, ne samo da crteži kao takvi imaju publiku, nego i tetovaže. Često se dogodi da mi prijatelji i poznanici javljaju da su vidjeli moju tetovažu na nekome u gradu, u prolazu, na svadbama, poslu i slično, da su sreli i na kraju upoznali nekoga jer su skužili da ima moj rad, što samo po sebi donosi niz raznih anegdota i priča, ali i poznanstava.
► Sve je više mladih koji se okupljaju u kolektive i stvaraju zajedno. Budući da si bio i još uvijek dio nekoliko kolektiva – što tebi znači rad u kolektivu i kako to oblikuje tvoj umjetnički izraz? Imaš li neke savjete ili recept za mlađe umjetnike – kako dugoročno djelovati unutar kolektiva?
Erol Beširević: Rad u kolektivu je prekrasna stvar, a jedna od bitnijih stvari za zdrav kolektiv je da svaki član ulaže u sebe kao pojedinca i ne stavlja ego u prvi plan. Dosta važno je da svatko ima prostora razvijati svoj jezik i reći što misli i tada se zapravo događa ta magija bivanja u kolektivu. To što dobivaš iz zajedničkog rada, ne možeš dobiti sam, koliko god dobar bio. Od dijeljenja posla do razmjene ideja, života skupa, pa čak i kada sve ode u neplaniranom smjeru, kolektiv to nosi dalje.
► Kako komentiraš nezavisnu scenu u Zagrebu, ostatku Hrvatske i regiji – što ti je inspirativno, a što te frustrira?
Erol Beširević: Nezavisna scena u Zagrebu i Hrvatskoj ima puno kvalitetnih umjetnika/ica, ali vrlo brzo dođeš do plafona. Jednostavno nemaš prostora za napredak, jer te politika i sustav nekako stalno ograničavaju, pa ili stagniraš, ili se odlučiš gurati izvaninstitucionalnim putem, ili na kraju odeš van. Malo to zvuči depresivno, ali uvijek postoji vjera u to da se stvari mijenjaju, pogotovo s novim generacijama. Mladi ljudi rade sjajne stvari i to mi uvijek vrati entuzijazam i potvrdi da cijelo to djelovanje na nezavisnoj sceni nije uzalud, jer i dalje ima dovoljno ljudi koje to zanima i žele djelovati na njoj. Naša scena, možda baš zbog toga što je mala, i dalje ima prostora za nove stvari i nove oblike stvaranja i funkcioniranja.
► Kakvi su ti planovi za budućnost, na kojim projektima trenutno radiš, i što bi volio istraživati u narednim godinama? Postoji li san ili projekt koji još čekaš ostvariti?
Erol Beširević: Trenutni planovi su pripremiti izložbu za 2026. ili 2027. godinu, ako svijet ostane u komadu. (smijeh) Trenutno radim na novim slikama i idejama koje polako razvijam jer želim doći do nečega što će mene samog iznenaditi. Možda se to dogodi, a možda zauvijek ostanem u začaranom krugu frustracija. Toliko me toga zanima, ali jasno mi je da u ovom životu neću stići sve razviti do kraja. Zabavno mi je imati mogućnost prebacivanja s jedne stvari na drugu jer si tako osvježim fokus. Moj najveći san je jednostavan – živjeti dugo i nastaviti raditi ono što radim sada, punim plućima. Iskreno, nema ljepše stvari od toga da te ispunjava ono što radiš. I naravno, prirodno je da se nekad mora probuditi i frustracija za sve stvari, ali nema toga što moj mali blokić ne može prevazići.
Razgovarala: Tena Starčević / tekstove i podcast razgovore ove autorice pronađite ovdje
Portreti i fotografije iz ateljea: Ivan Buvinić
Zahvaljujemo Erolu na ustupljenim vizualnim materijalima.
Njegov rad možete pratiti na Instagramu: @erol_sjajni
Tekst je dio Vizkulturine serije “U stvarnom prostoru” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo.
